piše: Dragan Čavić
Samjuel Beket napisao je dramu „Čekajući Godoa“ iz koje
je nastala jedna od najgledanijih
pozorišnih predstava širom svijeta.
Dva glavna lika ove veličanstvene drame,Vladimir i
Estragon čekaju Godoa koji neće doći i tokom cijele predstave svojim
filozofskim raspravama o životu, u čekanju Godoa, u svojoj svojoj životnoj
besmislenosti, uoče jedno stablo i odluče da se objese, ali nemaju konopca.
Cijela politička predstava oko smjene Aleksandra
Džombića, koja traje poslednjih sedmica, svela se na čekanje sastanka Dodika i
Džombića, koji se danima najavljuje, ali se ne događa, jer svi čekaju kada će
Dodik naći vremena da pozove Džombića.
Kako su Vladimir i Estragon čekali Godoa, i pri tome
imali drvo, a nisu imali konopac, tako i naši političko-dramski SNSD-ovi likovi
Igor Radojičić i Rajko Vasić, promovišu političku pozorišnu predstavu-dramu,
koja se može nazvati „ČEKAJUĆI DODOA“.
Naravno, kao što je Samjuel Beket u svojoj velikoj drami
drvo i konopac stavio u simbolički kontekst, tako se te dvije stvari u ovoj
našoj domaćoj političko dramskoj predstavi „Čekajući Dodoa“ pojavljuju takođe
simbolički.
I za razliku od Vladimira i Estragona, koji su
nekada bili ugledni, a postali su
beskućnici, naši junaci drame još nisu beskućnici.
Beketova drama predstavlja apsurd, presipanje iz šupljeg u prazno,
veliku prazninu i rupu u samim likovima. Međutim, drama je napisana izuzetno vješto
tako da je ona, u suštini, sjajna. Vladimir i Estragon čekaju Godoa, ali ne
znaju zašto. Oni u podsvjesti znaju da Godo treba da se pojavi i da ih spase.
Troše vrijeme nizom besmislenih razgovora i poteza. Oni čekaju da se pojavi
Godo, koji će ih spasiti, izvući na sigurno. Oni se nadaju da će u njemu
pronaći dospasitelja koji će ih izvući iz besmisla koji vlada svuda oko njih. A
ako i ne dođe, uvijek postoje drvo i konopac, kojeg do duše trenutno nemaju.
I upravo ovaj kratki opis suštine velikog Beketovog dijela,
pokazuje kako smo se odavno našli u Beketovskoj situaciji čekanja onog koji će
riješiti sve, a u suštini nikada nije ni postojao niko ko je riješio sve, ma
koliko ga čekali.
Cijela sledeća zbirka citata naših likova, Igora i Rajka, dio je
predstave Beketovskog oblika, gdje glavni likovi presipaju iz šupljeg u prazno,
ali i manifestuju veliku prazninu i u sebi samima. Ali i dalje žive u nadi i
čekaju Dodoa.
Prije četiri dana Igor, tvrdeći da ne postoji nikakav
plan o smjenama i promjenama u Vladi RS kako su neki mediji izvještavali
proteklih dana, direktno je optužio te medije da su cijelu priču izmislili:
“Uz dužno poštovanje,
gledajući pojedine elektronske medije, tolika količina plasiranih neistina je
samo u ratu viđena. Znači očito se vodi jedna vrsta specijalnog rata , i pitam
se kome je to cilj i zbog čega želi da
izvrši određenu destabilizaciju”.
Rajko,
njegov kolega i partner u ovoj političkoj drami, nastavljajući presipanje šupljeg u prazno ide još i dalje i
na svom blogu piše slijedeće :
„Upravo u
tim paranovinarskim disciplinama, mediji Republike Srpske, privatni,
plaćenički, alternativni, avangardni, masturbativni i oni koji su posve NKN,
dostigli su savršenstvo.
Došli su do
te mjere da bi morali pronaći neki način da privatnim televizijama zabranimo
informativni program“.
Toliko su Igor i Rajko iskazali
mržnje prema slobodnim medijima, da su u čekanju Dodoa imali vremena da se
nalupetaju kako je na sceni specijalni rat nekih elektronskih medija, i da je
došlo vrijeme da takvi trebaju biti zabranjeni.
Demokratski, nema šta !
Igor, u isčekivanju Dodoa, samo tri
dana poslije optužbi na račun nekih elektronskih medija, potvrđuje da će doći
do promjene Vlade RS i na pres konferenciji kaže sledeće :
"Rukovodstvo
stranke analiziralo je tokom više sastanaka rad organa vlasti RS-a, uključujući
i rad Vlade te se, nakon toga, kako to procedure nalažu, odlučilo i za razgovor
s premijerom".
Rajko, drugi glavni lik u drami
“Čekajući Dodoa” istovremeno nastavlja serijal pljuvanja Vlade RS (Aleksandra
Džombića) opisom svog viđenja Džombićevog sastanka u Zvorniku sa Litvancem,
direktorom Fabrike glinice Birač, pripremajući usekovanje premijera:
„Vidim,
Vlada se opet bavi privatnicima. Koji je, i cijelu Republiku, ucjenjuju novom
nizaštonejebavajućom parolom Radnici će ostati bez posla. Ovaj put to nije
Fabrika duvana ali jeste Fabrika Glinice. 1000 radnika će ostati bez posla.
Dajte pare Vlado.
Ovo je posve
nova situacija. Umjesto radnika i povika Dajte plate, Dolje uprava i slično
Dođi Vlado na noge.
Trebalo bi
jednom pogledati ugovor. Pa, ili raskinuti ili ih pohapsiti“.
Igor i Rajko, u ukupno 4 dana, prvo su
optužili medije da izmišljaju smjenu Džombića, a onda nakon 3 dana su ga, svako
na svoj način, (Igor djevojački nevino, a Rajko momački brutalno), pripremili
za usekovanje.
Čeka se samo Dodo.
A Dodo nema vremena.
Deset dana iza zatvorenih vrata tzv.
“vrh SNSD-a”, koga čine Dodo i ostali
likovi političke pozorišne predstave “Čekajući Dodoa”(Igor Radojičić,Rajko
Vasić, Nada Tešanović, Radovan Višković i Nebojša Radmanović), pričaju o smjeni
Aleksandra Džombića, a da pri tome niko od njih sa Džombićem ne progovori ni
riječi.
Za “vrh” on je samo predmet za
jednokratnu upotrebu, sa kojim Dodo, da bi se sastao, mora naći vremena.
Jer, Dodo se ne sastaje sa
predmetima, on se sastaje sa ljudima, kakvi su prethodno pobrojani likovi
domaće političke drame ”Čekajući Dodoa”.
A
i likovi nisu imali vremena da se sastanu sa predmetom, ne smiju prije nego što
sačekaju Dodoa.
Međutim,
da ne bi bilo nedoumica oglasio se iz daljine, iz Teslića, onaj kojeg svi
čekaju:
“Ići
će se na novi sastav Vlade, a to podrazumijeva proceduru predlaganja mandatara,
sazivanje sjednice i rad samog parlamenta. Smatram da će sve to u roku od sedam
do deset dana biti završeno - rekao je Dodik i dodao da za efikasno rješenje
ovog pitanja postoje sve pretpostavke, odnosno skupštinska većina i koalicioni
dogovor sa SP-om i DNS-om”.
Ja,
koji nikog od njih ne žalim, došao sam u situaciju da žalim Aleksandra
Džombića.
On
koji je branio neodbranjivo, on koji je za njih odradio sve što su od njega
tražili, on koji ih je slijepo slušao, on koji je zbog njih i vrijeđao
političke protivnike, doživio je da njegovi o njemu pričaju danima iza
zatvorenih vrata i pripremaju mu smjenu, a da pri tome i ne pokušaju da ga
pitaju šta o tome misli on sam.
Da
se razumijemo, ne žalim ga zato što je sa njima zajedno radio, žalim ga jer je
ovako odvratno ponižen da danima čeka poziv Dodoa koji će mu, kada ga dočeka, saopštiti da
na njegovo mjesto treba doći Željka Cvijanović koja donosi tu prijeko potrebnu
novu energiju Vladi Republike Srpske.
Beketova drama
„Čekajući Godoa“ završava se tako što glavni likovi, Vladimir i Estragon, budući da se Godo
nije pojavio, odluče da se i sutra vrate na isto mjesto, ali da će tada
donijeti konopac i pri tome izgovaraju sledeće završne riječi:
VLADIMIR: Onda, idemo?
ESTRAGON: Idemo!
Naša
domaća politička drama Beketovskog tipa imaće nešto drugačiji kraj. Glavni
likovi političke predstave “Čekajući Dodoa” takođe odlaze, jer Dodo nije došao,
ali nemaju namjeru da se vrate jer znaju da je konopac u Dodoovim rukama, i da
ovaj put taj konopac neće završtit na njihovom vratu, već na vratu predmeta pod
imenom Aleksandar Džombić.
Završne
riječi glavnih likova drame “Čekajući Dodoa” su identične kao i kod Beketa:
IGOR
: Onda , idemo?
RAJKO
: Idemo!
