piše:
Slobodan Vasković
Milorad Dodik posjetio je
prije par dana Patrijarha Irineja, cjelivao mu ruku, (srećom nije se
ispovijedio, pa je Patrijarh i na kraju posjete bio na nogama), te obećao renoviranje
vile SPC-a u Beogradu našim parama.
Znajući
s kim ima posla, Patrijarh Irinej je (bogougodno) primijetio: “Samo da ne
ostane na rečima”, te nakon toga Dodiku udijelio pregršt komplimenata, nadajući
se (da neće biti besplatni) i da ovdašnji samopomazani srpski Knez neće (po
običaju) slagati i da će pare za obnovu zaista i dati.
Bilo
bi odlično kada bi Dodik dao svoje lične pare za obnovu kuće namijenjene
Patrijarhu, ili, što je još bolje, poklonio svoju beogradsku viletinu SPC-u, a
ne da u ovoj krizi iz praznog budžeta otima mrvice i daruje ih kao vlastite!
Nema sumnje da Srpski Patrijarh treba da ima dom dostojan njegovog položaja,
kao što nema sumnje da mu u obezbjeđivanju tog doma treba da pomognu
pravoslavni vjernici iz cijelog svijeta. Takođe, nema sumnje da takav čin
nikako ne treba da bude uprljan niskim pobudama, što je u ovom slučaju na
djelu, jer Dodik (džaba cjelov ruci, lažna skrušenost i još lažnija pokornost u
njegovom držanju prilikom susreta) obnovu Patrijarhove vile vidi u istoj ravni
kao i lijepljenje plakata, bilborda, šatora, jeftinih striptizeta, masnog
pečenja i toplog piva pod njima, a Bog mu u cijelom ovom vašarskom predizbornom
projektu dođe kao (Bože, oprosti mi) stranački potrčko zadužen za lijepljenje
tih plakata.
Jasno
je to sve i Irineju, ali Crkva poklonima u zube ne gleda, čak i kada ih Danajci
nose. Crkva je hiljadugodišnja firma, uvijek uspješna, uvijek profitabilna, i
uvijek strpljivo igra na duge staze: Ko će se za 20-50-70… godina sjetiti da je
neki Danajac Dodik narodnim parama kao svojim donirao rekonstrukciju vile; kome
će to tada biti bitno? Nikome, baš kao što se niko neće pitati da li je baš
ispravno Bogu se moliti u hramu čiji je kum, primjera radi, sjecikesa Mile
Radišić, tajkun Milorad Janjetović, Vito “metak u čelo” Popović, te brojni drugi “kontroverzni” biznismeni, što
su pokušali izgradnjom hramova kupiti oprost grijeha još za života. Svi će oni
jednom “Bogu na istinu”, ali neće ponijeti hramove sa sobom, oni će ostati kao
međaši koji svjedoče da pravoslavlje na tim prostorima postoji decenijama,
vijekovima… (Isto se ponašaju i druge vjerske organizacije).
Kritikovati
Crkvu zbog prihvatanja “prljavog” novca “kontroverznih” osoba je besmisleno:
Crkva najviše voli pokajnike, (čak i kada se kao takvi lažno predstavljaju),
jer oni su najbolji dokaz njene ispravnosti, snage, vječnosti.
Jednostavnije
rečeno, to je politika i to vrlo uspješna; ona se ne mijenja hiljadama godina i
neće se promijeniti ni u narednom milenijumu. Očekivati od Irineja da odbije
Dodikovu ponudu je besmisleno, ali je, svakako, bilo za očekivati od Dodika da
ponekad zavuče ruku i u svoj džep, a ne samo da iz našeg (poodavno prodrtog) i
dalje bezobrazno uzima/otima i za sebe i za svoje, a sad evo i za obnovu
Patrijarhovog stambenog objekta.
Prilikom
ove Dodikove “enterijer-eksterijer” posjete Beogradu desila se još jedna veoma
bitna činjenica, čak mnogo bitnija od tekućeg otimanja iz gladnih usta:
samopomazanog Kneza nije primio niko od njavažnijih i najbitnijih srbijanskih
Političkih Činilaca. Dodik nije čak dobio ni priliku da poljubi prag
kancelarija predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i Ivice Dačića, tamošnjeg
premijera. Očito je da su trenutni odnosi na relaciji Beograd-Banjaluka
poprilično hladni, te samozvani lažni Knez “obija pragove”, ne bi li se kako
ubacio u tu novu srbijansku čorbu, koja odlično vri i bez njega kao začina. (Da
su odnosi i te kako pogoršani, svjedoči i izvještavanje RTRS-a, koji je Srbiju
gurnuo u “četvrti plan”, a vijest da je izabrana Vlada te zemlje objavljena je
tek u 17. minutu Dnevnika!!!).
Nema
sumnje ni da je do Dodikovih ušiju doprla i nedavno (na SPS-prijemu u Beogradu)
izrečena Nikolićeva “šala”, koji je na upit jednog ovdašnjeg funkcionera kada
će posjetiti Banjaluku, odgovorio “Kada smenite Dodika”! Nema sumnje ni da se
Dodik, nakon što je čuo tu “šalu”, stresao od jeze. (Sigurno mu je palo na um
kako bi bilo divno obnoviti Nikolićevu vilu, ali, na njegovu žalost, taj ga ne
doživljava kao majstora, već kao dunđera).
Zato
je i požurio u Beograd. I to kod Irineja, kojeg su u posljednje vrijeme svi
najviši srbijanski funkcioneri obilazili pred donošenje ključnih odluka o
formiranju tamošnje izvršne vlasti. Nada se da je Patrijarh i dobra
provodadžika i da će mu srediti susret sa Nikolićem ili Dačićem. Da bi Irineja
potakao na što hitnije djelovanje, ponio je milosti (novac za obnovu vile) u
kesi. Vreća više nema; Odavno ih je iznio u poreske Rajeve.
