piše: Slobodan Vasković
Saga o 27 dunuma gradskog građevinskog zemljišta koje je dodijeljeno firmi „Grand trade“, čiji je vlasnik Mile Radišić, počela je davne 2003. godine, kada je Skupština Grada Banjaluka (14.07.) donijela Odluku (Broj: 07-013-365/03) kojom je raspisala javni konkurs za dodjelu parcele u „Picinom parku“. Zbog razumijevanja cijelog ovog slučaja bitno je vratiti se u to vrijeme i uočiti ko su bili „igrači“ koji su pokušali doći do vrijednog komada zemljišta, ali i ko su bili članovi Komisije koja je odlučila kome će „Picin park“ pripasti.
Na konkurs su se prijavila tri subjekta i to „Integra inženjering“ Slobodana (i Slavice) Stanković, potom „Konzorcijum“ koji su činili firme GP „Vranica“, „Aragosta invest“ d.o.o., „Hidro-kop“ d.o.o. i „Termik“ d.o., te „Grand trade“ d.o.o.. Radišićeva firma u to vrijeme bila je klasična „kofer firma“, jer nisu imali ni kancelarije, ni broja telefona, ni uposlenika, ni para, niti bilo kakvog poslovanja/obrta. Jednostavnije rečeno, firma je postojala na papiru i nigdje drugdje, za razliku od Stankovićeve „Integre“ koja je imala značajnu reputaciju, te, tada moćne i u naponu“ „Aragoste“, pojačane, takođe, snažnim preduzećem kao što je „Hidro-kop“. Uz sve to, i „Integra“ i „Aragosta“ imale su značajne poslovne rezultate i iskustvo u poslovima građenja, dok je Radišić, sem vozačkog, imao veliko iskustvo u prevarama u „Lutriji RS“ (čiji je direktor bio sve do 2002. godine), zajedno sa kiparskom firmom „Glory“.
Saga o 27 dunuma gradskog građevinskog zemljišta koje je dodijeljeno firmi „Grand trade“, čiji je vlasnik Mile Radišić, počela je davne 2003. godine, kada je Skupština Grada Banjaluka (14.07.) donijela Odluku (Broj: 07-013-365/03) kojom je raspisala javni konkurs za dodjelu parcele u „Picinom parku“. Zbog razumijevanja cijelog ovog slučaja bitno je vratiti se u to vrijeme i uočiti ko su bili „igrači“ koji su pokušali doći do vrijednog komada zemljišta, ali i ko su bili članovi Komisije koja je odlučila kome će „Picin park“ pripasti.
Na konkurs su se prijavila tri subjekta i to „Integra inženjering“ Slobodana (i Slavice) Stanković, potom „Konzorcijum“ koji su činili firme GP „Vranica“, „Aragosta invest“ d.o.o., „Hidro-kop“ d.o.o. i „Termik“ d.o., te „Grand trade“ d.o.o.. Radišićeva firma u to vrijeme bila je klasična „kofer firma“, jer nisu imali ni kancelarije, ni broja telefona, ni uposlenika, ni para, niti bilo kakvog poslovanja/obrta. Jednostavnije rečeno, firma je postojala na papiru i nigdje drugdje, za razliku od Stankovićeve „Integre“ koja je imala značajnu reputaciju, te, tada moćne i u naponu“ „Aragoste“, pojačane, takođe, snažnim preduzećem kao što je „Hidro-kop“. Uz sve to, i „Integra“ i „Aragosta“ imale su značajne poslovne rezultate i iskustvo u poslovima građenja, dok je Radišić, sem vozačkog, imao veliko iskustvo u prevarama u „Lutriji RS“ (čiji je direktor bio sve do 2002. godine), zajedno sa kiparskom firmom „Glory“.
Konzorcijum je za zemljište ponudio 3.607.758 KM, dok je Stanković licitirao sa cifrom od 4.001.111 KM. Jasno je da je Stanković bio ubijeđen da će dobiti posao, a onih 1.111 KM (preko 4 miliona) bili su stavljeni da se „ne urekne, jer okrugle cifre za posao nisu dobre“. Međutim, „ureklo se“, pošto je „Grand trade“ sve „iznenadio“ ponudivši 4.400.000 KM. I dobio je zemljište, premda upućeni tvrde da je Stanković tada prevaren, jer su članovi komisije otvorili njegovu ponudu prije zvaničnog uvida: tada su konstatovali da je bolja od Radišićeve, pa je „Grand trade“, ilegalno, dostavio onu konačnu od 4,4 miliona KM, koja je i pobijedila. Ova priča ima uporište i u činjenici da je tadašnji lider opozicije Milorad Dodik, koji stoji iza ovog projekta, imao mnogo veće povjerenje u Radišića, nego u Stankovića kojem u to vrijeme nije bilo mrsko sarađivati sa strankama suprotstavljenim SNSD-u, jer su imale vlast u RS. Cijela ova situacija mogla bi se prevesti i na sljedeći način: Dodik tada nije do kraja vjerovao Stankoviću, a želio je da ne ostane bez svog „komada“ Picinog parka, te se odlučio za Radišića. Nije mu to bilo teško, jer su članovi komisije koja je dodijelila zemljište svi odreda pod njegovom kontrolom bili tada, a i sada.
Članovi Kokursne komisije koja je 31.10.2003. godine odlučila da je ponuda „Grand trade“ najpovoljnija bili su Čedo Savić, tadašnji direktor Zavoda za izgradnju grada Banjaluka (ZIBL), Aleksandar Cvijanović, njegov tadašnji zamjenik i sadašnji direktor ZIBL-a, Verica Kunić, i tadašnja i sadašnja šefica svih građevinskih operacija u Banjaluci, te Anđelko Buzadžija i Sanja Bukara. (Komisija je nezakonita, jer su njeni članovi mogli biti samo iz gradske uprave, budući da taj organ donosi rješenje o dodjeli zemljišta, a nikako iz ZIBL-a, ali koga briga).
Svi članovi komisije odreda su Dodikovi ljudi. Čedo Savić više od decenije bio je alfa i omega sumnjivih poslova sa gradskim zemljištem, stanovima i velikim projektima rekonstrukcije glavnih gradskih trgova - od Trga Krajine do parka Petar Kočić... O njegovim malverzacijama javno je progovorio Milan Vukelić, kojeg je Savić sistematično i uz pomoć određenih policijskih službenika progonio. Milan Vukelić ubijen je 06.11.2007. godine, aktiviranjem eksplozivne naprave ispod njegovog automobila, a ubice i njihovi nalogodavci nikada nisu pronađeni. U istragama koje su uslijedile, MUP RS podnio je nekoliko krivičnih prijava protiv Savića zbog malverzacija, ali one nikada nisu procesuirane. Savić je sada u penziji, a njegov sin Vedran ima firmu BEWO (dokumenti u našem posjedu) koja gradi na najatraktivnijim lokacijama u Banjaluci (između ostalog na obali Vrbasa, kraj restorana „Marko Polo“).
Aleksandar Cvijanović, sadašnji direktor ZIBL-a, član je SNSD i muž Željke Cvijanović, ministarke u Vladi RS. Cvijanovićeva je desna ruka Milorada Dodika i zadužena je za rušenje Igora Radojičić u stranci, a realno je da nakon izbora zamijeni Aleksandra Džombića na čelu Vlade RS.
Njen muž Aleksandar „proslavio se“ kada je, uz pomoć Savića, svom ocu Živojinu Cvijanoviću (tada penzioneru) dodijelio ZIBL-ov stan, koji je ovaj otkupio za tričavih dvije hiljade KM (dokumenti u našem posjedu). Kvaka je u tome da Živojin nikada nije nogom kročio u ZIBL, a kamoli radio u njemu. Što se tiče Verice Kunić, opštepoznato je da se bez nje nijedan jedini projekat koji se tiče građevine ne može uraditi.
Slučaj „Grand trade“ samo je jedno u stotinama sličnih svjedočanstava kako se jedna vlast, gradska banjalučka, izdigla iznad zakona i svojim favoritima omogućila milionsku zaradu. I najpovršnija istraga, bilo u ovom ili sličnim slučajevima, (kao što je onaj „Poljoprivredna škola“), većinu aktera smjestila bi „iza brave“, ali, nažalost, u ovom kolu korupcije i kriminala značajne role igraju istražioci, tužioci i sudije. (nastaviće se)