Piše: Igor Crnada, generalni sekretar PDP
U Sarajevu je u srijedu napravljen deal između šest lidera, kojim je zvanično završena agonija nezabilježene postizborne trakavice, a u suštini dogovoreni i posloženi lični i stranački interesi učesnika. Nema dileme, Republika Srpska je gubitnik ove igre. Njen predsjednik i najveća partija nisu, ali Republika Srpska jeste.
Ako se opozicija ne može uzeti za potpuno objektivnu, onda je sasvim jasno da nešto nije u redu kada se pogledaju saopštenje lojalnog SNSD-ovog partnera DNS-a i izjava potpredsjednika SNSD-a i predsjednika Narodne skupštine RS Igora Radojičića. Posebno je zanimljiva Igorova izjava, za koju smatram da će postati istorijska. Ocjena Dodikovog potpredsjednika da su neka rješenja iz sarajevskog dogovora napravljena preko leđa Srba i Republike Srpske dokaz je da su i u SNSD-u mnogi svjesni da je napravljeno katastrofalno rješenje, veoma nepovoljno po Republiku Srpsku.
Kao prvo, napravili smo presedan od kojeg će nas ubuduće sigurno zaboliti glava. Sve se moglo desiti, sve se moglo naći na stolu i o svemu se moglo pregovarati, osim o četiri mjesta za ministre iz Republike Srpske. Predsjednik Dodik reče da smo to i dobili, magupski dobacujući Sadiku Ahmetoviću u hodniku Parlamenta BiH ‚‚ti si naš“. Naravno, radi se o tome da je ministar Ahmetović iz Srebrenice i da će on, najvjerovatnije, ostati u Savjetu ministara kao četvrti ‚‚srpski“ ministar. Dodik je, objašnjavajući zašto je odustao od četvrtog mjesta za Srbe iz Republike Srpske, rekao i da je i u ranijim sazivima bio po jedan ministar iz bošnjačkih stranaka iz kvote Republike Srpske i da tu nema ništa sporno. To je tačno, ali ovdje Dodik radi klasičnu manipulaciju politički nepismenog i nedovoljno obavještenog prosječnog stanovnika Republike Srpske, tj. glasača.
Evo i zašto je ovo bitno. Ono što strankama iz Republike Srpske pripada po Ustavu BiH i izbornim rezultatima, na neobjašnjiv način, Dodik je predao drugoj strani. Naime, na sva mjesta u Parlamentarnoj skuptštini BiH (i u Predstavničkom domu i u Domu naroda) koja pripadaju predstavnicima Republike Srpske izabrani su kandidati stranaka iz Republike Srpske. U 14 stolica iz RS u Predstavničkom domu sjedi svih 14 poslanika iz tzv. srpskih stranaka (SNSD 8, SDS 4, PDP 1 i DNS 1). U Domu naroda svih 5 delegata koji se biraju u Republici Srpskoj su takođe iz ovih stranaka (SNSD 2, SDS 1, PDP 1 i DNS 1). S druge strane, prema Ustavu BiH, Republika Srpska ima četiri ministarska mjesta i očigledno je i potpuno logično da stranke iz RS koje će učestvovati u vlasti treba da daju sva četiri ministra. Ono što je drugačije u odnosu na prethodne sazive Predstavničkog doma, koji bira Savjet ministara, je da su ranije stranke iz Federacije (SDA, Stranka za BiH i SDP) uvijek imale jednog ili dva poslanika iz Republike Srpske i na osnovu toga dobijale ministarsko mjesto za nekoga ko ima ličnu kartu u Republici Srpskoj. Prvi put se to nije desilo i Republika Srpska je danas morala imati četiri mjesta u Savjetu ministara. Igor Radojičić, kao neko ko važi za SNSD-ovog ‚‚klikeraša“, sve ovo vrlo dobro zna i jedino je neobično da je, po prvi put, imao i hrabrost da šefu kaže da je pogriješio.
Druga bitna stvar je da Republika Srpska, uprkos burnim i hiljadu puta ponovljenim najavama od strane Milorada Dodika i SNSD-a da ćemo dobiti poziciju ministra inostranih poslova, ipak nije dobila ovo vrlo važno, uticajno i značajno mjesto u Savjetu ministara. Nakon konfuznog mandata Svena Alkalaja, sa mnogo afera koje su ga pratile, nije se smjelo dogoditi da MIP ponovo pripadne tzv. bošnjačkoj kvoti. Republika Srpska je, zbog svog međunarodnog položaja i imidža, morala dati sledećeg ministra inostranih poslova. Skoro pa smiješno zvuči Dodikovo obrazloženje da su tri druga ministarstva koja su pripala RS-u od velikog značaja za evropske integracije, koje su ključni zadatak sledećeg Savjeta ministara i da je zato ovo dobro rješenje za RS. Pa, ima li nešto važnije za evropske integracije i ulogu i položaj Republike Srpske u tom procesu od prvog čovjeka Ministarstva inostranih poslova?! Kao čovjek sa dobrim poznavanjem evropskih integracija i odnosa u Briselu, Igor Radojičić je i ovu grešku svog šefa veoma dobro prepoznao i očigledno nije mogao ćutati.Postavlja se pitanje zašto je Milorad Dodik, kao glavni pregovarač iz Republike Srpske, napravio ove dvije kapitalne greške, koje su RS pretvorile u poraženu stranu igre koja je trajala 15 mjeseci. Pored kadrovske kombinatorike u svojoj stranci koju je sarajevskim dogovorom zatvorio na zadovoljavajući način, važno je primjetiti i njegov odnos prema još dvije stranke.
Očigledno je da je Dodik po svaku cijenu htio rješenje koje donosi tri srpska mjesta plus „neke dobre agencije“ da bi, između ostalog, SDS-u pokazao ko je glavni. Jer, u slučaju četiri mjesta za Srbe, SNSD i SDS bi to djelili po pravilu 2-2, a to bi izjednačilo uticaj ove dvije stranke u Savjetu ministara i u javnosti stvorilo sliku ravnopravnih partnera što SNSD ne želi. Ova ocjena doživjeće svoju potvrdu vrlo brzo kada započne frontalni napad SNSD-a na SDS u mjestima gdje se već uveliko sprema akcija oduzimanja lokalne vlasti od SDS-a (npr. Bijeljina i Istočno Sarajevo ). Druga zanimljiva veza je sa SDP-om. Činjenica je da ljubav Mićka i Zlaje nikada nije prestala i da su ovo dvije i bratske i sestrinske stranke. Od tolike galame i jasnih poruka da ‚‚Lagumdžija sigurno neće biti ministar inostranih poslova“ stigli smo do zbijanja šala na zajedničkoj konferenciji za štampu na kojoj je objavljeno da će šef diplomatije biti Bošnjak iz SDP-a. Potvrda ove teze takođe slijedi vrlo brzo, jer će SDP i Lagumdžija preuzeti ulogu Harisa Silajdžića i njegove stranke, vješto dogovarajući sve sa Dodikom, tako da SNSD u javnosti RS bude najveći branilac srpskih interesa od Lagumdžije i njegove politike, koja je, kao što nam je Vožd davno objasnio, gora i opasnija i od Silajdžićeve.
Vidjećemo koliko će nas koštati sarajevski dogovor u budućnosti. Koliko će nas boljeti leđa preko kojih je tzv. kompromis napravljen. Isto tako, biće zanimljivo vidjeti da li će leđa zaboljeti Igora Radojičića zbog hrabre javne kritike sarajevskog dogovora.
