Piše: Igor Crnadak, generalni sekretar PDP
Jedna agencija objavila je prije nekoliko dana istraživanje o percepciji korupcije među građanima Banjaluke. Rezultati očekivani i predvidljivi, ali i veoma zabrinjavajući, jer se čini da je režim koji vlada Republikom Srpskom poslednjih pet godina na dobrom putu da potpuno nametne svoje „moralne“ norme, prema kojima je korupcija normalna, ustaljena i poželjna aktivnost kod onih koji vrše vlast.
Oko 75% građana Banjaluke, na značajnom uzorku od 1200 ispitanika, smatra da su Vlada Republike Srpske i gradska vlast u Banjaluci korumpirani, odnosno da je korupcija veoma prisutna ili da je uglavnom ima u ova dva centra moći u najvećem gradu Srpske. Kao i svako drugo istraživanje, i ovo treba posmatrati sa oprezom, ali nesumnjivo je da Banjalučani smatraju da se u ovim institucijama raznim vrstama korupcije završavaju poslovi, rješavaju predmeti, zapošljavaju ljudi i slično. Ovo istraživanje podsjetilo me je na nekoliko drugih zanimljivih primjera, koji zaista čovjeka natjeraju da sebi postavi pitanje da li smo moralno uništeni i da li uopšte ima povratka za društvo u kojem živimo.
Prije izvjesnog vremena objavljeno je da je premijer RS dodjelio 3 miliona budžetskih maraka svom rođenom sinu, u formi IRB-ovog kredita, obrazlažući to pojašnjenjem da je bolje da mu se sin bavi nekim ozbiljnim poslom nego da bude „narkoman i klošar“. Opozicija je zgrmila svom snagom o nepotizmu i zloupotrebi budžetskih para, javio se i poneki medij da kaže da je to antidemokratski i da nas potvrđuje kao banana državu, ali značajan broj komentara koji se mogao čuti od običnog svijeta je bio – „neka, ipak mu je dijete, i ja bih dao svom da mogu!“.
Ili, primjer ministra saobraćaja kojem 45 dana stoje vozovi zbog štrajka, koji 7 godina gradi autoput od 25 kilometara po istoj cijeni po kojoj se probijao autoput kroz Velebit, kojem aerodrom u Banjaluci skuplja prašinu dok se iz budžeta plaćaju milioni za prazna sjedišta na nekoj liniji kojom niko ne leti i koji je direktno odgovoran za više puta ponovljenu propast svake ozbiljne priče oko autoputa Banjaluka-Doboj. Uporedite to sa ministrom u nekoj „normalnoj“ zemlji koji podnosi ostavku kad se desi malo teža saobraćajka zbog loše obilježenog puta.
Ili, primjer bivšeg premijera koji je na javnoj televiziji saopštio da zna da se papiri za prijevremenu penziju plaćaju 3 do 5 hiljada maraka i da zato nerazumno raste broj penzionera, nakon čega su na zajedničkoj konferenciji za štampu ministri policije, zdravlja i penzija rekli da kreće združena akcija kojom će oni koji su to radili u zatvor i kojom će se ta praksa prekinuti. Ništa se nije desilo, oni koji su u tim famoznim komisijama radili stvari koje nisu tajna, jer i premijer o njima sve zna i o tome javno govori, ostali su netaknuti i danas i dalje rade isti „posao“.
Ova vlast polako ali sigurno gradi monstruma od sistema, koji će potpuno isključiti korupciju, nepotizam i odgovornost za loše obavljen ili neobavljen posao kao faktore prema kojima se mjeri kako izabrani funkcioneri rade.
Ovo su bila samo tri primjera, ima ih na stotine, koji oslikavaju nepotizam, zloupotrebe i korupciju u sadašnjem režimu u Republici Srpskoj. Ono šta je značajno kad se vide rezultati pomenutog istraživanja je da više niko ne može reći „nije narod znao kakvi su“. Narod zna. I ko krade na tenderima i ko uzima pare da sredi posao ili prijevremenu penziju i kome je supruga sekretar ili pomoćnik ministra i ko uzima pare na građevinskim dozvolama i ko dobija milione da šiša travu u gradu. Sve to narod zna.
Zato su sljedeći izbori u Banjaluci više od izbora. Oni daju odgovor da li je tkivo društva izjedeno do kraja i da li su korupcija, pokvarenost i pohlepa pobjedili nad onim finim vrijednostima kojima su nas kao male učili ili ipak ima razloga za optimizam.
