Piše: Siniša Božić, ekonomista
U normalnim zemljama, karijera prosječnog čovjeka je obično pravolinijskog karaktera. Ono što garantuje uspjeh jesu kvalitetno i kontinuirano obrazovanje, lojalnost kompaniji, predanost radu i moralni kvaliteti. Kompanija, zauzvrat, one koji doprinose stvaranju kako dobiti, tako i kreiranju novih, progresivnih ideja, podržava nizom nagrada – od plaćanja školarina za stručno usavršavanje, slanja na stručne seminare, do povišenja pozicije na menadžment ljestvici. To je opšte pravilo koje važi za sve struke, a to je tako jer se rad svakog uposlenika kvantifikuje i evaluira (odnosno, mjeri i procjenjuje). Sa druge strane, onaj ko jednom napravi značajan propust (na primjer, pogrešna poslovna procjena koja košta kompaniju značajnu sumu novca), ili, pronevjeru, taj je žigosan za trajniji vremenski period. Ne može se desiti da upropastite firmu i da budete proglašeni za najmenadžera.
Da se takva pravila primjene u BiH, naročito u državnim i entitetskim institucijama, u startu bi trebalo otpustiti makar 50% uposlenih. Kvaliteti koji se cijene (ili forsiraju) kod domaćih uposlenika su:
- prosto izvršavanje (a ne kreativno razmišljanje),
- oskudno i nekvalitetno obrazovanje,
- konzervativan odnos prema radu,
- nepotizam.
Ove karakteristike su upravo suprotno onome što moderni udžbenici iz menadžmenta predlažu kada je riječ o ličnim kvalitetima. Pored toga, za ljudske kadrove su zaduženi ili partijski šefovi ili osobe koje su raznim rodbinskim vezama u dosluhu sa vlasnikom. U domaćim preduzećima, još uvijek je vlasništvo direktno povezano sa menadžmentom (samo je formalno odvojeno).
Pored toga, u ovoj zemlji je pozitivna referenca kada upropastite najveću (državnu) banku pa nakon toga postanete ministar finansija, ili premijer. Ili, pozitivna je referenca kada radite u restoranu Narodne skupštine pa postanete referent u jednom od ministarstava. Ili, kada ste vozač pa vas unaprijede u šefa referata u jednoj instituciji. Možete ministar postati i ako imate pravosnažne presude o zloupotrebi službenog položaja. Ili, raditi u državnoj agenciji za unapređenje preduzetništva a da ste prethodno upropastili privatnu firmu u kojoj ste bili odgovorno lice. A možete i raditi u državnoj agenciji, biti istovremeno u pet upravnih i nadzornih odbora, iako ste u očiglednom sukobu interesa.
Zbog ovakvih stvari, mnogo mladih, obrazovanih i moralnih ljudi je prisiljeno na kompromis. Po završetku obrazovanja, bez realnog iskustva u domaćoj svakodnevnici, mlada osoba je puna elana, znanja, volje za rad i promjenu nabolje, ima čvrste moralne norme. Potom slijedi period od više godina u kome takve osobe ‘trunu’ na birou. Nakon toga, počinju kompromisi: ‘daj bilo gdje’, ‘ako treba i platiću za posao’. Kada se eventualno zaposle, dodir sa radnim okruženjem ubija svaku nadu za bilo kakvim boljitkom i napredovanjem, i nekada perspektivne osobe se, silom prilika, pretvaraju u poslušne ‘mašine za klimanje glavom’ i ‘trutove’.
Eto kakvu štetu društvu pravi pogrešno postavljen sistem referenci. Društvo je toliko umrtvljeno da ga jedino može iz letargije trgnuti novčani gubitak, a to znači: smanjenje plata zaposlenih, smanjenje doznaka iz inostranstva, smanjenje zaposlenosti i smanjenje ili stagniranje penzija. To je upravo ono što se dešava nekoliko zadnjih godina. Takvo stanje ne može još dugo trajati. Aktiva mora odgovarati pasivi. U aktivi imamo stavku gubitka koji se povećava. Kada gubitak premaši sopstveni kapital, društvo će biti zrelo za – stečaj.
