Piše: Siniša Božić, ekonomista
Građani ove zemlje su toliko izbezumljeni, dovedeni na ivicu egzistencije, obespravljeni, opljačkani, da im jedino zadovoljstvo predstavlja gledanje Dnevnika 2 u 19,30 časova, svakim danom. Svoje lične neuspjehe, a koji su u 99% slučajeva materijalne prirode, te bijes koji je akumuliran po tom osnovu, oni pokušavaju da riješe i iskale prateći centralnu informativnu emisiju. Naravno, većina urednika i ljudi odgovorni za TV program su svjesni toga i to koriste za ostvarivanje ciljeva koji imaju zajedničku tačku, a to je: manipulacija gledaocima.
O čemu se radi? Televizija, kao najmoćniji medij u ljudskoj istoriji, od sredstva prenošenja vijesti prerasla je u sredstvo formiranja mišljenja javnog mnjenja. Posljedica je to samih tehničkih odlika samog medija: budući da televizijski program audiovizuelno skoro potpuno izoluje gledaoca iz realnog svijeta, konstantnim konzumiranjem, izrečene tvrdnje, vijesti prenesene u određenom obliku, nesvjesno poslane poruke, postaju zapravo način razmišljanja, djelovanja i viđenja stvarnog svijeta. A to je, u stvari, definicija pranja mozgova. I toga su svjesni svi medijski stručnjaci, na svim svjetskim meridijanima, u posljednjih 50 godina.
A kolika je realna moć televizije, iskusili smo na vlastitoj koži. Svi se sjećamo izuzetno stresnih, agresivnih, intencioznih informativnih emisija kojima smo bili svakodnevno bombardovani u vremenu raspada Jugoslavije, prije oko 20 godina. Svaka od tada postojećih televizija je imala identičan program – sa tom razlikom da je samo trebalo zamijeniti stranu agresora i žrtve. Tako je u zemlji vještački kreirana i konstantno raspirivana nacionalna netrpeljivost koja je dovela do krvavog sukoba čije posljedice i danas osjećamo. Ko je za takvu situaciju kriv – više nije bitno. Ono što je bitno jeste prepoznati signale i pokušati djelovati u današnjosti, kako bi budućnost bila nešto izvjesnija nego što je to bila 1990. godine.
Međutim, očito je da pouke nismo izvukli. I dalje ogromna većina građana gleda centralnu informativnu emisiju. Za razliku od 1990., stvari na medijskom nebu, po pitanju tehničke strane su se prilično promijenile. Sada imamo Internet, medij koji je po svom karakteru i odlikama bitno drugačiji od televizije i koji će u godinama koje dolaze, imati rastuću popularnost. Internet vam pruža, za razliku od televizije, mogućnost izbora. Dok gledamo televiziju, mi možemo promijeniti kanal. Ali, koji god da kanal gledamo, ne možemo uticati na njegov sadržaj, niti verifikovati tačnost izrečenih informacija. Televizija je pasivan medij, koji produkuje lijenost: ispred televizora možete sjediti cijeli dan, a da vam moždana aktivnost bude ista ili jednaka onoj dok, na primjer spavate. Međutim, Internet traži interakciju korisnika. Vi odabirate koje ćete sajtove posjećivati; vi birate koje ćete vijesti čitati; dobijene informacije možete u tren oka provjeriti; možete i aktivno učestvovati u stvaranju viđenja ove ili one stvari, pojave ili zapažanja; možete saznati kako drugi korisnici razmišljaju. Za razliku od televizije, Internet ne poznaje cenzuru. Nema potkupljivanja, plasiranja spinovanih informacija. Ili ima, ali su korisnici daleko osjetljiviji na takve stvari. Nadalje, Internet podrazumijeva proaktivnost korisnika. Ne možete pasivno gledati u ekran kao što je slučaj kod televizije: vi konstantno pregledate informacije, one vas vode od jedne do druge teme: vi tako učite. Siguran sam u sljedeće: u državi koja ima visok stepen penetracije Interneta, bilo bi nemoguće putem spinovanja informacija korištenjem televizije kao tradiconalnog načina manipulisanja građanima, da se uradi ono što je urađeno, na primjer, 1990. godine u Jugoslaviji, 1999. godine u Srbiji, 2003. godine u Iraku, 2011. godine u Libiji. Građani bi bili svjesniji stvarnih zbivanja, bili bi rezistentniji ka manipulaciji njihovim mišljenjem. Prosječnog korisnika Interneta ne možete na izborima potkupiti praznim obećanjima, čorbom i turbo-folk muzikom. Prosječan korisnik Interneta ne bi bio do te mjere izmanipulisan da uzme pušku u ruke i da ubija svog prvog komšiju, jer bi mogao da pregleda postojeće video zapise takvog užasa koji bi ga odvratili od takve nakane. Prosječan korisnik Interneta ne vjeruje spinovanim podacima i lažiranim finansijskim izvještajima, jer može da pregleda realne podatke i da zaključi šta je istina.
Tih prosječnih korisnika interneta, ima, međutim, u Republici Srpskoj još relativno malo. Ni 100.000, uvjeren sam. Daleko ih nadmašuju, redovni gledaoci Dnevnika 2. Dok god broj ovih drugih bude veći od korisnika Interneta, javno mnjenje će da bude predmet manipulacije. Budući da se broj korisnika Interneta rapidno uvećava, i da će se, prema nekim procjenama, u našoj zemlji za 5-8 godina izjednačiti sa gledaocima televizije, otprilike tada možemo očekivati znatnije promjene u kritičkom razmišljanju građana. A to znači da će se prostor manipulantima značajno suziti. Zato, primjera radi, izbori koji će se odvijati u bliskoj budućnosti, dobijati ne na osnovu lažiranih informacija, pranja mozga i namjernog zaglupljivanja stanovništva, već na osnovu urađenih djela i konkretnih rezultata.
A do tada, imamo dva zadatka. Prvi je, da ugasimo televizore da se ohlade, najbolje u vremenu od 19,30 do barem 20,00 časova, i drugi, da pokušamo da preživimo ovo vrijeme beznađa u koje smo zapali gledanjem Dnevnika 2.
