Piše: Slobodan Vasković
Okružni sud Banjaluka presudio
je Nenada Radinkovića na četiri godine zatvora, jer je 21. avgusta prošle
godine izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao Nikola Đurović.
Sudskim vijećem predsjedavala je Vesna Stanković-Ćosović, a donesena presuda
jedna je od najstrožije izrečenih u BiH za ovu vrstu prestupa.
Međutim, porodica Đurović ubijeđena
je da Radinković nije vozio kobne noći, te da je za volanom „Audija“ bio „visokopozicionirani
funkcioner RS“.
U
tom ubjeđenju drži ih niz teških grešaka koje su počinili nadležni organi tokom
uviđaja u noći u kojoj je smrtno stradao njihov sin jedinac: saobraćajna policija
traljavo je obavila uviđaj; dežurni tužilac, a niti njegov zamjenik, nisu bili
na licu mjesta; Radinković je nepovrijeđen izišao iz teškog udesa, vozilo-ubica
je, nedugo nakon nesreće, netragom nestalo, pa se na volšeban način ponovo
pojavilo mjesecima kasnije; DNK analiza urađena je mjesecima nakon udesa, tako
da je zakonski bezvrijedna… Uz sve to, gradski kuloari tvrdili su i tvrde da
Radinković nije bio za volanom, već visoki funkcioner RS, a da je nezaposleni
pekar preuzeo krivicu na sebe zauzvrat dobivši veliku novčanu naknadu…
Zbog
svega ovoga i niza drugih posrednih i neposrednih činjenica koje postupke
policije i Tužilaštva, najblaže rečeno, dovode pod veliki upitnik, nadležni
organi trebali su/morali istražiti sve aspekte ovog događaja i utvrditi zbog
čega je uviđaj obavljen mimo svih propisa, te šta je sa relevantnim dokazima
koji ukazuju da štošta nije u redu sa registracijom i vlasništvom “Audija”,
koji je kobne noći navodno vozio Radinković.
Ništa
od svega nije učinjeno tako da su najveću sumnju na cijeli ovaj slučaj bacili upravo
oni koji su ga trebali rasvijetliti - policija i Tužilaštvo Banjaluka.
Visina
izrečene kazne Radinkoviću zato više izgleda kao pranje prljave savjesti
odgovornih u pomenutim institucijama, nego kao vaspitna mjera osionom i bahatom
mladiću. U stvari, ona to i jeste, a nadležni pokušavaju tim aktom začepiti
usta svima koji njihov “rad” te noći stavljaju i pod lupu i pod sumnju.
Dodatne
sumnje da je cijeli slučaj iskonstruisan unosi spoznaja da je sudskim vijećem
predsjedavala Vesna Stanković-Ćosović, sudija koja je marioneta vladajućeg
režima i u potpunosti je pod kontrolom politike.
Stanković-Ćosović
je ista ona sudinica koja je oslobodila Mileta Radišića svake odgovornosti za nezakonito
trgovanje akcijama Medicinske elektronike, te još ustvrdila da je on “poslovao
sa pažnjom dobrog domaćina”. Ista ta Vesna Stanković-Ćosović odbila je da u tom
predmetu uopšte razmatra svjedočenje svjedoka-pokajnika Nikice Bajića, koji je
teško optužio Radišića za zločinačko udruživanje, nakon čega je optužnica pala.
Istina, pala je i njena presuda na Vrhovnom sudu RS, ali joj je taj predmet
nanovo dodijeljen, što je već tragikomično.
Slučaj
“Radinković”, uprkos presudi, daleko je od svog epiloga, jer roditelji Nikole
Đurovića najavili su dugotrajnu borbu za istinu.
Isti
dan kada je presuđen Radinković, izrečena je sankcija i bivšem direktoru Javnog
preduzeća šume "Šume RS" Srđanu Ljubojeviću. On je u banjalučkom
Okružnom sudu presuđen na godinu zatvora i novačnu kaznu od 10.000 maraka. Presudu je izrekla sudija Olga Pantić, a prethodio joj je
sporazum o priznanju krivice koji je Ljubojević zaključio sa Specijalnim
tužilaštvom RS. Ljubojević je reketirao firmu “Vralaudit” čiji je vlasnik
Milenko Vračar, koji je cijeli slučaj i prijavio policiji i Specijalnom
tužilaštvu.
Ovakav
epilog najavio sam još 17. avgusta na svom tviter nalogu (…Dalji razvoj i epilog afere “Cener”: Ljubojević ima teku sa uredno
zapisanim imenima “stipendista” i visinom isplaćenih “stipendija”; Ljubojeviću
će, kada se oporavi od cenerfalitisa, biti “prijateljski” sugerisano da se mane
teke, jer i sveci imaju prošlost, a kamoli on; “Ljubojević će “shvatiti”,
pojesti teku i pristati na nagodbu: dvije godine uslovno, pet mjeseci zatvora,
El M. sit, Pero na broju”.), što, ako ćemo pošteno, i nije bilo teško
predvidjeti, jer je svima bilo jasno da je ovdje riječ o jadnoj i bijednoj
ujdurmi režima, čiji cilj nije borba protiv kriminala, već predizborna kampanja
i slabljenje socijalista.
Jadniji
od režima su odgovorni iz Specijalnog tužilaštva koji nisu proširili istragu
protiv Ljubojevića, premda postoje brojne prijave drvoprerađivača da ih je
bivši direktor “Šuma” reketirao. Istražioci se nisu usudili ići dalje, jer je
to Pandorina kutija, a Ljubojević bi u takvoj situaciji zaista mogao potegnuti “teku”,
pa i javno progovoriti kome je sve davao dio onoga što je otimao. A takvih
adresa nije malo. I što je šlag na torti - u Specijalnom tužilaštvu RS znaju
imena i imaju dokaze.
Međutim,
Gazda ne dozvoljava da se dalje istražuje, jer bi onda i Neđo Ilić morao da se “otvori”
u skladu sa zakonom, a ne u skladu sa teferič običajima, kada su ga od policije
do Tužilaštva vodili “kao mečku”, kako bi udobrovoljili Ivicu Dačića da se
sretne sa Miloradom Dodikom.
Zbog
svega navedenog, izrečene presude nisu nikava pravda, još manje pravo, već još
dvije kapi u moru bezbrojnih dokaza da režim i pravosuđe idu “ruku pod ruku”,
krčeći prostor za dalje nesmetano nezakonito djelovanje struktura moći i
raznoraznih visokih funckionera, koji nesmetano pljačkaju, gaze, premlaćuju,
ubijaju (slučajevi “Vukelić” i “Garić”)…
Vezani
tekstovi:
