piše:
Slobodan Vasković
Vijest mjeseca
glasi: “Episkop zvorničko-tuzlanski Srpske pravoslavne crkve, Vasilije
Kačavenda (74), najkasnije do majskog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora
SPC, trebalo bi da se povuče sa trona te eparhije. Sinod je o Kačavendinom
povlačenju raspravljao na sjednici koja je održana u utorak (06.11.2012.) i
koja je bila neka vrsta proširene crkvene vlade. Osim članova Sinoda, u radu te
sjednice učestvovali su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i vladika
zahumsko-hercegovački Grigorije”!
Pojašnjenje
odlaska jednog od najmoćnijih Vladika SPC-a dao je episkop bački Irinej: “Njegovo
Preosveštenstvo Episkop zvorničko-tuzlanski g. Vasilije zvanično je zatražio od
Svetog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve da bude oslobođen aktivne službe,
odnosno upravljanja poverenom mu Eparhijom, i to zbog ozbiljnih zdravstvenih
teškoća”.
Irinej je
još dodao da je “Sveti Sinod primio i načelno prihvatio ostavku Preosvećenog
vladike Vasilija, ali ga je ujedno
umolio da, uprkos teškoćama, rukovodi
životom Eparhije zvorničko-tuzlanske do redovnog zasedanja Svetog
Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u maju 2013. godine, i to iz dva
razloga: prvi je taj da je konačno razrešenje od upravljanja Eparhijom u
nadležnosti Sabora, a ne Sinoda; drugi pak jeste činjenica da je Sveti Sinod
istovremeno umolio Preosvećenog
episkopa Vasilija da završi započete graditeljske i druge važne projekte
u poverenoj mu Eparhiji”.
Neprimjereno
je za vjerujućeg da dovodi u pitanje episkopove riječi, ali je krajnje
neuobičajena otvorena nebriga za zdravlje Vladike Vasilija koju je iskazao
Sveti Sinod, moleći ga (čitaj: nalažući mu) da i pored “ozbiljnih zdravstvenih
teškoća” nastavi da radi i “završi započete graditeljske i druge važne projekte u poverenoj mu Eparhiji”. Ova nehumana gesta Svetog Sinoda utoliko
je veća, jer “bolesnom” Vasiliju izvan građevinske sezone komanduju da nastavi
sa radovima.
Crkva je najstarija firma na
planeti; licemjerstvo joj nije strano, premda ga, javno, tretira jednim od
najvećih grijeha. Dapače, licemjerstvo je, bar kada je u pitanju najveći dio aktuelnih
Vladika SPC-a, način ponašanja, obrazac djelovanja, nažalost i vjerovanja i
doživljavanja Boga. Ako ćemo pošteno, jedini koji su gori od srpskih političara
su upravo pojedine srpske vladike, među kojima je, svakako, i Vasilije
Kačavenda, ali i neki od njegovih tužilaca i sudija. Jer bez tužilaca, tužbe i
sudija, Kačavenda nikada ne bi spoznao koliko je teško postao bolestan i to
nakon isteka građevinske sezone.
U slobodnom prevodu: Vladika
Vasilije Kačavenda prisiljen je da demisionira pod težinom optužbi koje su mu
predočene na zasjedanju Svetog Sinoda u proširenom sastavu. Činjenica da je tom
zasjedanju prisustvovao i vladika zahumsko-hercegovački Grigorije ukazuje da je
upravo on bio jedan od glavnih Tužilaca u procesu protiv Vasilija i njegovih
sklonosti raznoraznim perverzijama, nezakonitom djelovanju, pa i najtežim
krivičnim djelima. Priča koju režimski mediji pričaju o “raskošnom životu”, kao
glavnom razlogu za detroniranje Vasilija, smiješna je koliko i njihova “naknadna
pamet” kada je u pitanju lik i nedjelo “bolesnog” episkopa.
Kačavedna je (trenutno) pao u žestokom
sukobu koji plamti unutar SPC-a već nekoliko godina i čiji je jedan od glavnih protagonist
Grigorije. On je početkom decembra 2008. godine uputio vrlo oštro pismo
Arhijerejima SPC, (u kojem se propisno izbrukao i pokazao svoje pretenzije na mjesto
Patrijarha i pored tada živog Patrijarha Pavla), koje je Crkva u to vrijeme ignorisala.
Pogrešno, jer je
Grigorije tada naveo u pismu da neće odustati - Onaj čije ime nosim, Sv.
Grigorije Bogoslov, naučio me je jednom rečenicom, od koje zemlja na kojoj smo
drhti i duša koju nosimo trese se: "Bolji je rat nego mir koji odvaja od
Boga". I nije posustajao, otpočeo je rat u
SPC-u i evo, nakon četiri godine, došao je na svoje i dobio prvu bitku: njegov
najveći i najljući protivnik u tzv. “bosanskoj struji” SPC zvanično je najavio
povlačenje. Da se ne lažemo, Vasilije ne odlazi zbog bolesti, već zbog ucjene
da će u javnost isplivati brojni dokazi o užasima koje je počinio.
Nema sumnje da Vasilije ne zaslužuje
da nosi časnu titulu Vladike SPC-a; odavno je morao biti raščinjen. O njegovim
zlim djelima pisao sam u nekoliko navrata i, naravno, bio progonjen, šikaniran,
optuživan za izdaju, prodaju, i sve što je na bolesnu pamet palo bandi i barabama,
kojima je Vasilije tada trebao za njihove kriminalne političke ciljeve. Isti ti
danas izvještavaju o njegovom “raskošnom životu”, zivkajući Grigorija i
uvlačeći mu se u…. Kakvi jadnici; gori su od Vasilija “en” puta, a on je jedna
od najgorih osoba o kojoj sam ponešto objavio. Dovoljno je da podsjetim na
(samo)ubistvo Milića Blažanovića, mladog učenika bogoslovije, koje se desilo 23.05. 1999. godine u konaku manastira Papraća.
Moji izvori su tada tvrdili, a tvrde
i sada da je Blažanović ubijen, jer je htio progovoriti o seksualnom
maltretiranju koje se dešavalo pod svodovima manastira. Glavni krivci za Milićevu smrt su Vladika Vasilije, Vladika Pahomije i
monah Arsenije. Takođe, Milić nije stradao u konaku manastira, već je bombom
raznezen u njegovoj porti. Što se tiče Milićeve oproštajne poruke, brojni
svjedoci tvrde da je ona podmetnuta, kako bi pravi krivci izbjegli odgovornost.
Oni još navode da je u manastiru Papraća pronađen dnevnik monaha Arsenija u kojem
su svakodnevno bilježene bludne radnje koje je počinio zajedno sa Pahomijem.
Dnevnik je sklonjen, a ostala je dilema da li je to učinila policija ili
lokalni sveštenik, kako bi se istraga usmjerila u drugom pravcu. Svakako je za
to odgovoran Vasilije Kačavenda, koji je iskoristio svoje veze u politici i
policiji da bi se slučaj zataškao, što mu je i pošlo za rukom.
Bez obzira na sve, bilo bi dobro
da je SPC krenula u obračun sa razvratnicima, kriminalcima i ostalim ološem
skupljenim pod njenim krovom, koji joj decenijama krčme i razvlače ugled. Nažalost
nije tako. Sama činjenica da je Grigorije Glavni Tužilac protiv Vasilija,
svjedoči da je ovdje riječ o prljavom, podmuklom, necivilizacijskom i
antihrišćanskom sukobu za vlast unutar Crkve, te da tu nema ni riječi o namjeri
„pročišćenja“, već o želji crkvenih hijena i lešinara, poput Grigorija i njemu
sličnih, da se dočepaju bogate eparhije kao što je Zvorničko-tuzlanska i
nastave gdje je Vasilije stao.
Grigorije, koji je pravoslavne
hramove stavio pod hipoteku, a pare od kredita proćerdao: Grigorije koji jer u
21. vijeku uveo inkvizitorske metode u SPC izbacujući iz Crkve; Grigorije koji
naređuje kamenovanje nepodobnih u 21. vijeku..., Grigorije koji je moralna
bijeda veća i od Vasilija nikako ne može biti budućnost SPC-a, niti biti osoba
koja će propovijedati o poštenju, moralu, ljudskosti, Bogu, vjeri, religiji...,
bilo čemu pozitivnom. Ako je on budućnost SPC onda nam se crno piše. Tu nema
dileme.
P.S. Što se tiče Vasilija, možda
on do maja i ozdravi, jer o njegovom odlasku odlučuje Sabor SPC, a ne Sveti
Sinod. A Vasilije nije preko noći izgubio uticaj i moć.
vezani tekstovi
Grigorije
Eparhiju stavio pod hipoteku (14.07.2011.)
Srpska
pravoslavna crkva duboko je potonula u blato, iz kojeg se neće izvući u
vijekovima koji dolaze. Brojne afere – od sumnji na ubistva pod okriljem SPC,
preko pedofilije, pa do teških kriminalnih djela najviših crkvenih
velikodostojnika, nisu doprinijele konsolidaciji ove institucije, još manje
njenom povratku na „Božiju stazu“. Šta više, borbe unutar Crkve za prevlast i
uticaj u tolikoj mjeri su uzele maha i do te mjere su brutalne i ispod svakog
nivoa ljudskog dostojanstva, da uopšte nije isključeno da u narednih nekoliko
godina dođe do raskola, i stvaranja novih pravoslavnih crkava na ovim
prostorima.
Elitizam,
licemjerstvo i bezočno poltronisanje vladika političkim prvacima sa obje strane
Drine, Crkvu su pretvorili u korporaciju eparhija, čiji direktori – episkopi
žrtvuju i moral i čast i ugled i, ponajviše, vjeru, kako bi se dokopali
materijalnih dobara i miliona maraka, kojima lobiraju unutar SPC za što
uticajniju i finansijski isplativiju poziciju.
Ni
ovlaštena predstavništva SPC-a u Bosni i Hercegovini, nisu ništa bolja od
matične firme, a ovdašnje vladike krase sve moguće nevrline i amoralne osobine.
Prednjače u tome episkop Zvorničko – tuzlanski Vasillije Kačavenda i njegov
nepomirljivi suparnik i smrtni neprijatelj Grigorije, vladika Zahumsko-hercegovački.
Prvog krasi razvrat i prate striperi, seksualno zloupotrebljavani monasi, a u
njegovoj episkopiji ima i mrtvih glava, raznesenih bombama. Ubistava, vješto
prikrivenih i ko zna sve kakvih još užasa. Drugog, onog sa juga, u najkraćem bi
se moglo opisati kao finansijskog bludnika, spremnog na svaku vrstu prevare,
izdaje, otimačine, svjesnog uništavanja narodnog dobra..., čiji je jedini cilj
lično bogaćenje.
Za
razliku od Vasilija, koji je izuzetno bogat, (njegova lična imovina procjenjuje
se na cca 70 miliona KM), a samim tim i jedan od najuticajnijih vladika unutar
SPC, Grigorije je „go ko crkveni miš“. Sirotinja. Kako Grigorije iz ličnog
iskustva zna da je „sirotinja i Bogu teška“, zagazio je preduboko u nezakonite
vode; Eparhiju Zahumsko-hercegovačku pretvorio u babovinu, a crkvena imanja i
objekte u lične materijalne resurse, kojima trguje po uzoru na najgore lihvare,
što bi, da je istine u ovoj zemlji, i bila njegova zvanična titula. Da je
istine, pravde i bar malo morala i u BiH i u SPC, i Grigorije i Vasilije bi već
odavno bili eparsi Kazneno-popravnog zavoda u Foči.
U
želji da finansijski ojača kao i Vasilije, kako bi Kačavendu ili umirovio ili
protjerao, Grigorije je izvukao milione maraka od vlasti, a Milorad Dodik mu je
davao dok ga je slušao. Međutim, vreća je to bez dna, pa je i kod Dodika
poprilično zasušilo, te je Grigorije pribjegao sumnjivim kreditnim aranžmanima,
stavljajući pod hipoteku najvrjedniju crkvenu imovinu, pa i same hramove, poput
onog u Trebinju. Još jedino manastir Tvrdoš nije pod hipotekom, ali kako je
krenulo ni tu mogućnost ne treba isključiti.
Kreditna
opterećenja Eparhije Zahumsko – hercegovačke u ovom trenutku iznose najmanje
5.757.684 konvertibilne marke, što možemo dokazati dokumentima koji su u našem
posjedu. S obzirom da je većina ovih kredita uzeta u „švajcarcima“, to znači da
je zaduženje i mnogo veće, jer ta valuta bilježi snažan rast u odnosu na
Konvertibilnu marku. Grigorije je od Hipo banke uzeo nekoliko kredita i to
27.06.2006. godine 250 hiljada KM (rok otplate 10 godina), potom iste godine
još 600 hiljada KM (rok otplate 10 godina). Oktobra 2007. godine od Hipo banke
je pozajmio 2.507.684 KM, a kredit je trebalo da vrati za dvije godine, od čega
nije bilo ništa. Oktobra 2008. zahvatio je u Hipu još 1.200.000 KM (baš se
navadio), sa rokom otplate od 11 godina i 3 mjeseca. Tokom 2009. godine, i to u
julu mjesecu, Grigorije je „svještavao i vodicu svetio“ u Folks banci, kod koje
je podigao kredit od 1.200.000 KM.
Da
bi obezbijedio ove kredite, vajni vladika je založio crkvenu imovinu i to
hotele „Platani“ i „Platani 1“, te brojne kuće i hektare zemljišta koji
pripadaju SPC-u i bez kojih bi ta firma mogla ostati, jer bludni i nevjerni
Grigorije ne izmiruje redovno svoje obaveze. Ono što je najogavnije, jeste
činjenica da su „Platani“ oteti i da uopšte ne pripadaju SPC-u. Eparhija je u
posjed ovih nekretnina došla „darovnim ugovorom“, a „dobrotvor“ koji je
poklonio tuđe je Božidar Vučurević. Pod hipotekom je i, kojeg li užasa, i
Spomen kapela (površine 238 kvadrata), ali i „mjesni prostor II Hercegovačka
gračanica sa parkom“, od 15.640 m2. Još ranije je Grigorije pod hipoteku stavio
crkvu Svetog Arhangela Gavrila, u naselju Hrupjela u Trebinju i to za siću od
350 hiljada KM, a pare je uzeo od Balkan investment banke.
Grigorije
je propao kao ugostitelj, a propao je i kao građevinar, jer je crkveno
zemljište založio kako bi dobio novac za izgradnju zgrada u naselju Bregovi u
Trebinju. Izvođač radova bio je njegov lični tajkun Mato Uljarević, vlasnik
firme „Neimarstvo“, čiji su radnici, sa Božijom i Grigorijevom milošću, bez
hljeba. Jasno je, nakon svega, da Grigorije vjeruje jedino u „Boga Švajcarca“ i
da „drugih bogova osim njega nema“, ali je jasno i da nema ni para da dugove
vraća, te je moguće da pravoslavci u Hercegovini ostanu bez hramova. Stoga je
finansijski bludnik Grigorije osmislio novi privredni plan, u čijem središtu je
sjedinjenje. On je nedavno od nekoliko viđenijih Hercegovaca zatražio da mu
pronađu „hiljadu donatora koji će dati po hiljadu maraka“. Ovaj milion mu je,
kako je istakao, potreban da radi na povećanju nataliteta u Hercegovini. Tako
je Grigorije dobio novo ime - otac Makarije, i to bez zaštite. Serbs, throw
your condoms!
Seks, laži i žiro računi Grigorija Bonvivana (23.07.2011.)
Grigorije je uništio “Neimarstvo”, “Popovo polje” i “Agrokop”, kojima je on rukovodio. Brinuo se on i o “Novoteksu”, koji je na samrti, a od Industrije alata Trebinje, u koju je udomio prevaranta Rodoljuba Draškovića, ostala je tek jedna napolitanka i dva lizala. Svislajon marke. Bileća je potopljena, nema arke koja će je spasiti, Čemerno je otklizalo u druge, ljudskom rodu, nepoznate dimenzije, Trebinje je zakopano ispod Dodikovog aerodroma; Nevesinje, Kalinovik i ostale opštine izgledaju kao mjesečeva površina. U Gacku se obračunavaju pčelama, oružje još čeka. Kako stvari stoje, nažalost neće još dugo. Trgovina drogom, šverc visokoakciznim robama, krađa auta, najčešća su zanimanja u Grigorijevoj avliji, a najveći krivac za činjenicu da je Hercegovina balkanska Sodoma i Gomora, upravo je samozaljubljeni Žabac, koji je uporan u nastojanjima da postane Bik.
Upornost je Žapcu vrlina, jer, nakon svih propalih projekata, ne posustaje i u stilu prevejanog varalice, osmišljava i pokušava realizovati nove prevare. Tako je pred održavanje Preobraženjskog sabora, (Hercegovačka Gračanica, 19.08.2011.), uputio vjernicima pismo u kojem ih poziva na borbu protiv bijele kuge. Srbima je u seksu spas, tvrdi Grigroje Bonvivan, koji je tim povodom osnovao i fondaciju “Sveti Vukašin”, kako bi institucionalizovao nadolazeću “seksualnu revoluciju”.
“... Ne smijemo da dozvolimo da ova sveta zemlja Hercegovina presuši, da presuši ljudima, tj. da presuši život i ostane samo kamen. Pomozimo, učinimo da rodi novi život, da procvjeta hiljadu cvjetova i da mladošću ozeleni ova naša rajska dolina”, navodi se u pismu Upravnog odbora Grigorijeve fondacije, objavljenom na zvaničnom sajtu firme EZH. Kojeg li licemjerstva, patetičnog prenemaganja, lažnog prijateljstva i još lažnije brige za budućnost! Pa upravo je Grigorije u svojih 12 vladičanskih godina učinio sve da u Hercegovini ne ostane ni kamen na kamen, a kamoli ljudi. Ali, ne trebaju njemu ljudi, još manje “hiljadu cvjetova”, njemu treba hiljadu maraka po nekoliko hiljada puta, da se pokuša izvaditi iz dugova i spriječiti pljenidbu pravoslavnih hramova i crkvenog zemljišta. “Članovi fondacije postaju svi oni koji na žiro račun fondacije, do Preobraženjskog sabora uplate iznos od najmanje 1000 KM”, zaključuje se u pravoslavnoj poslanici pravoslavnog prevaranta i precizno pokazuje u kom grmu leži zec. (Žiro račun Fondacije otvoren je u Unikredit banci u Banjaluci). Pitanje je zašto Grigorije nije one silne milione koje je spiskao (najmanje 12 miliona KM), uložio u borbu protiv bijele kuge i šta je do sada novopečeni otac Makarije čekao sa ovim pozivom i akcijom?!
Tako je Grigorije Bonvivan zloupotrijebio i Svetog Vukašina, bacajući ga u blato svojih prljavih poslova. (Ovaj Pravoslavni Srbin, Novomučenik iz Jasenovca, rodom je iz hercegovačkog sela Klepci, koje se nalazi na istočnoj obali Neretve. Bio je rodom od familije Mandrapa, i zvao se Vuksan-Vukan-Vuk, VUKAŠIN. Poznat je po riječima upućenim ustaškom koljaču Žilu Friganoviću, kojemu je nakon što mu je ovaj odsjekao uši, rekao smireno: “Samo ti, dijete, radi svoj posao”).
Kakva pomama za novcem vlada u propaloj firmi Eparhiji Zahumsko – hercegovačkoj, i na kakve sve užase su spremni članovi Grigorijevog klana, posvjedočio je je nedavno na pres konferenciji
bivši direktor trebinjskog “Agrokopa” Risto Drobnjak, koji je igumana manastira Tvrdoš, “oca” Savu optužio da ga je više puta ucjenjivao. “Sava Mirić je najveći krivac za posrtanje Agrokopa. Svoju volju da vlada preduzećem pokušao je da provodi tako što me je više puta ucjenjivao. Ne mogu da ga nazovem igumanom, jer je u više navrata prema meni bio brutalan i jer smatram da ako razgovaramo o biznisu, pričamo o biznismenu, a ne o kaluđeru. Svako ko misli ikakav posao da radi u Trebinju bolje je da se ne susreće sa gospodinom Mirićem, jer će ga on upropastiti”, rekao je Drobnjak, ističući da je u “Agrokopu” na djelu privredni kriminal.
Ovaj nesretnik je jedva živu glavu izvukao, a istakao je da mu je “otac” Sava prijetio čak i ubistvom, tvrdeći da će ga predati kriminalcima iz Beograda. Sava Mirić, ili Sava Aloha (kako ga trebinjci zovu), neuvjerljivo je demantovao Drobnjaka, ali je činjenica da je “Agrokop” propao, da radnici nisu isplaćeni i da je Grigorije Bonvivan najveći krivac za to. Drobnjak je ovim javnim istupom privremeno spasio glavu od Grigorija i njegovih revolveraša i batinaša, a da li će je se i nanosati, tek ćemo da vidimo.
Pokušaj prevare Hercegovaca sa pričom o Fondaciji, samo je mali dio sveukupnog Grogorijevog plana za izvlačenje iz teške finansijske krize u kojoj se njegova firma i on lično nalaze. On namjerava da pobjegne iz Hercegovine i sjedne na čelo neke od Eparhija, koje su mnogo bogatije od ove koju trenutno devastira. Propao mu je pokušaj da se preseli u Beograd, jer je Sabor SPC odložio odluku o podjeli te regije na nekoliko episkopija, čemu se Grigorije nadao. Zato je krenuo u otvoreni sukob sa vladikom Vasilijem Kačavendom, lobirajući unutar SPC – a da se narečeni penzioniše, “jer kvari ugled Crkve svojim seksualnim perverzijama”, a da on sjedne na njegovo mjesto.
Grigorije je uništio “Neimarstvo”, “Popovo polje” i “Agrokop”, kojima je on rukovodio. Brinuo se on i o “Novoteksu”, koji je na samrti, a od Industrije alata Trebinje, u koju je udomio prevaranta Rodoljuba Draškovića, ostala je tek jedna napolitanka i dva lizala. Svislajon marke. Bileća je potopljena, nema arke koja će je spasiti, Čemerno je otklizalo u druge, ljudskom rodu, nepoznate dimenzije, Trebinje je zakopano ispod Dodikovog aerodroma; Nevesinje, Kalinovik i ostale opštine izgledaju kao mjesečeva površina. U Gacku se obračunavaju pčelama, oružje još čeka. Kako stvari stoje, nažalost neće još dugo. Trgovina drogom, šverc visokoakciznim robama, krađa auta, najčešća su zanimanja u Grigorijevoj avliji, a najveći krivac za činjenicu da je Hercegovina balkanska Sodoma i Gomora, upravo je samozaljubljeni Žabac, koji je uporan u nastojanjima da postane Bik.
Upornost je Žapcu vrlina, jer, nakon svih propalih projekata, ne posustaje i u stilu prevejanog varalice, osmišljava i pokušava realizovati nove prevare. Tako je pred održavanje Preobraženjskog sabora, (Hercegovačka Gračanica, 19.08.2011.), uputio vjernicima pismo u kojem ih poziva na borbu protiv bijele kuge. Srbima je u seksu spas, tvrdi Grigroje Bonvivan, koji je tim povodom osnovao i fondaciju “Sveti Vukašin”, kako bi institucionalizovao nadolazeću “seksualnu revoluciju”.
“... Ne smijemo da dozvolimo da ova sveta zemlja Hercegovina presuši, da presuši ljudima, tj. da presuši život i ostane samo kamen. Pomozimo, učinimo da rodi novi život, da procvjeta hiljadu cvjetova i da mladošću ozeleni ova naša rajska dolina”, navodi se u pismu Upravnog odbora Grigorijeve fondacije, objavljenom na zvaničnom sajtu firme EZH. Kojeg li licemjerstva, patetičnog prenemaganja, lažnog prijateljstva i još lažnije brige za budućnost! Pa upravo je Grigorije u svojih 12 vladičanskih godina učinio sve da u Hercegovini ne ostane ni kamen na kamen, a kamoli ljudi. Ali, ne trebaju njemu ljudi, još manje “hiljadu cvjetova”, njemu treba hiljadu maraka po nekoliko hiljada puta, da se pokuša izvaditi iz dugova i spriječiti pljenidbu pravoslavnih hramova i crkvenog zemljišta. “Članovi fondacije postaju svi oni koji na žiro račun fondacije, do Preobraženjskog sabora uplate iznos od najmanje 1000 KM”, zaključuje se u pravoslavnoj poslanici pravoslavnog prevaranta i precizno pokazuje u kom grmu leži zec. (Žiro račun Fondacije otvoren je u Unikredit banci u Banjaluci). Pitanje je zašto Grigorije nije one silne milione koje je spiskao (najmanje 12 miliona KM), uložio u borbu protiv bijele kuge i šta je do sada novopečeni otac Makarije čekao sa ovim pozivom i akcijom?!
Tako je Grigorije Bonvivan zloupotrijebio i Svetog Vukašina, bacajući ga u blato svojih prljavih poslova. (Ovaj Pravoslavni Srbin, Novomučenik iz Jasenovca, rodom je iz hercegovačkog sela Klepci, koje se nalazi na istočnoj obali Neretve. Bio je rodom od familije Mandrapa, i zvao se Vuksan-Vukan-Vuk, VUKAŠIN. Poznat je po riječima upućenim ustaškom koljaču Žilu Friganoviću, kojemu je nakon što mu je ovaj odsjekao uši, rekao smireno: “Samo ti, dijete, radi svoj posao”).
Kakva pomama za novcem vlada u propaloj firmi Eparhiji Zahumsko – hercegovačkoj, i na kakve sve užase su spremni članovi Grigorijevog klana, posvjedočio je je nedavno na pres konferenciji
bivši direktor trebinjskog “Agrokopa” Risto Drobnjak, koji je igumana manastira Tvrdoš, “oca” Savu optužio da ga je više puta ucjenjivao. “Sava Mirić je najveći krivac za posrtanje Agrokopa. Svoju volju da vlada preduzećem pokušao je da provodi tako što me je više puta ucjenjivao. Ne mogu da ga nazovem igumanom, jer je u više navrata prema meni bio brutalan i jer smatram da ako razgovaramo o biznisu, pričamo o biznismenu, a ne o kaluđeru. Svako ko misli ikakav posao da radi u Trebinju bolje je da se ne susreće sa gospodinom Mirićem, jer će ga on upropastiti”, rekao je Drobnjak, ističući da je u “Agrokopu” na djelu privredni kriminal.
Ovaj nesretnik je jedva živu glavu izvukao, a istakao je da mu je “otac” Sava prijetio čak i ubistvom, tvrdeći da će ga predati kriminalcima iz Beograda. Sava Mirić, ili Sava Aloha (kako ga trebinjci zovu), neuvjerljivo je demantovao Drobnjaka, ali je činjenica da je “Agrokop” propao, da radnici nisu isplaćeni i da je Grigorije Bonvivan najveći krivac za to. Drobnjak je ovim javnim istupom privremeno spasio glavu od Grigorija i njegovih revolveraša i batinaša, a da li će je se i nanosati, tek ćemo da vidimo.
Pokušaj prevare Hercegovaca sa pričom o Fondaciji, samo je mali dio sveukupnog Grogorijevog plana za izvlačenje iz teške finansijske krize u kojoj se njegova firma i on lično nalaze. On namjerava da pobjegne iz Hercegovine i sjedne na čelo neke od Eparhija, koje su mnogo bogatije od ove koju trenutno devastira. Propao mu je pokušaj da se preseli u Beograd, jer je Sabor SPC odložio odluku o podjeli te regije na nekoliko episkopija, čemu se Grigorije nadao. Zato je krenuo u otvoreni sukob sa vladikom Vasilijem Kačavendom, lobirajući unutar SPC – a da se narečeni penzioniše, “jer kvari ugled Crkve svojim seksualnim perverzijama”, a da on sjedne na njegovo mjesto.
Upornost je Žapcu vrlina, jer, nakon svih propalih projekata, ne posustaje i u stilu prevejanog varalice, osmišljava i pokušava realizovati nove prevare. Tako je pred održavanje Preobraženjskog sabora, (Hercegovačka Gračanica, 19.08.2011.), uputio vjernicima pismo u kojem ih poziva na borbu protiv bijele kuge. Srbima je u seksu spas, tvrdi Grigroje Bonvivan, koji je tim povodom osnovao i fondaciju “Sveti Vukašin”, kako bi institucionalizovao nadolazeću “seksualnu revoluciju”.
“... Ne smijemo da dozvolimo da ova sveta zemlja Hercegovina presuši, da presuši ljudima, tj. da presuši život i ostane samo kamen. Pomozimo, učinimo da rodi novi život, da procvjeta hiljadu cvjetova i da mladošću ozeleni ova naša rajska dolina”, navodi se u pismu Upravnog odbora Grigorijeve fondacije, objavljenom na zvaničnom sajtu firme EZH. Kojeg li licemjerstva, patetičnog prenemaganja, lažnog prijateljstva i još lažnije brige za budućnost! Pa upravo je Grigorije u svojih 12 vladičanskih godina učinio sve da u Hercegovini ne ostane ni kamen na kamen, a kamoli ljudi. Ali, ne trebaju njemu ljudi, još manje “hiljadu cvjetova”, njemu treba hiljadu maraka po nekoliko hiljada puta, da se pokuša izvaditi iz dugova i spriječiti pljenidbu pravoslavnih hramova i crkvenog zemljišta. “Članovi fondacije postaju svi oni koji na žiro račun fondacije, do Preobraženjskog sabora uplate iznos od najmanje 1000 KM”, zaključuje se u pravoslavnoj poslanici pravoslavnog prevaranta i precizno pokazuje u kom grmu leži zec. (Žiro račun Fondacije otvoren je u Unikredit banci u Banjaluci). Pitanje je zašto Grigorije nije one silne milione koje je spiskao (najmanje 12 miliona KM), uložio u borbu protiv bijele kuge i šta je do sada novopečeni otac Makarije čekao sa ovim pozivom i akcijom?!
Tako je Grigorije Bonvivan zloupotrijebio i Svetog Vukašina, bacajući ga u blato svojih prljavih poslova. (Ovaj Pravoslavni Srbin, Novomučenik iz Jasenovca, rodom je iz hercegovačkog sela Klepci, koje se nalazi na istočnoj obali Neretve. Bio je rodom od familije Mandrapa, i zvao se Vuksan-Vukan-Vuk, VUKAŠIN. Poznat je po riječima upućenim ustaškom koljaču Žilu Friganoviću, kojemu je nakon što mu je ovaj odsjekao uši, rekao smireno: “Samo ti, dijete, radi svoj posao”).
Kakva pomama za novcem vlada u propaloj firmi Eparhiji Zahumsko – hercegovačkoj, i na kakve sve užase su spremni članovi Grigorijevog klana, posvjedočio je je nedavno na pres konferenciji
bivši direktor trebinjskog “Agrokopa” Risto Drobnjak, koji je igumana manastira Tvrdoš, “oca” Savu optužio da ga je više puta ucjenjivao. “Sava Mirić je najveći krivac za posrtanje Agrokopa. Svoju volju da vlada preduzećem pokušao je da provodi tako što me je više puta ucjenjivao. Ne mogu da ga nazovem igumanom, jer je u više navrata prema meni bio brutalan i jer smatram da ako razgovaramo o biznisu, pričamo o biznismenu, a ne o kaluđeru. Svako ko misli ikakav posao da radi u Trebinju bolje je da se ne susreće sa gospodinom Mirićem, jer će ga on upropastiti”, rekao je Drobnjak, ističući da je u “Agrokopu” na djelu privredni kriminal.
Ovaj nesretnik je jedva živu glavu izvukao, a istakao je da mu je “otac” Sava prijetio čak i ubistvom, tvrdeći da će ga predati kriminalcima iz Beograda. Sava Mirić, ili Sava Aloha (kako ga trebinjci zovu), neuvjerljivo je demantovao Drobnjaka, ali je činjenica da je “Agrokop” propao, da radnici nisu isplaćeni i da je Grigorije Bonvivan najveći krivac za to. Drobnjak je ovim javnim istupom privremeno spasio glavu od Grigorija i njegovih revolveraša i batinaša, a da li će je se i nanosati, tek ćemo da vidimo.
Pokušaj prevare Hercegovaca sa pričom o Fondaciji, samo je mali dio sveukupnog Grogorijevog plana za izvlačenje iz teške finansijske krize u kojoj se njegova firma i on lično nalaze. On namjerava da pobjegne iz Hercegovine i sjedne na čelo neke od Eparhija, koje su mnogo bogatije od ove koju trenutno devastira. Propao mu je pokušaj da se preseli u Beograd, jer je Sabor SPC odložio odluku o podjeli te regije na nekoliko episkopija, čemu se Grigorije nadao. Zato je krenuo u otvoreni sukob sa vladikom Vasilijem Kačavendom, lobirajući unutar SPC – a da se narečeni penzioniše, “jer kvari ugled Crkve svojim seksualnim perverzijama”, a da on sjedne na njegovo mjesto.
“... Ne smijemo da dozvolimo da ova sveta zemlja Hercegovina presuši, da presuši ljudima, tj. da presuši život i ostane samo kamen. Pomozimo, učinimo da rodi novi život, da procvjeta hiljadu cvjetova i da mladošću ozeleni ova naša rajska dolina”, navodi se u pismu Upravnog odbora Grigorijeve fondacije, objavljenom na zvaničnom sajtu firme EZH. Kojeg li licemjerstva, patetičnog prenemaganja, lažnog prijateljstva i još lažnije brige za budućnost! Pa upravo je Grigorije u svojih 12 vladičanskih godina učinio sve da u Hercegovini ne ostane ni kamen na kamen, a kamoli ljudi. Ali, ne trebaju njemu ljudi, još manje “hiljadu cvjetova”, njemu treba hiljadu maraka po nekoliko hiljada puta, da se pokuša izvaditi iz dugova i spriječiti pljenidbu pravoslavnih hramova i crkvenog zemljišta. “Članovi fondacije postaju svi oni koji na žiro račun fondacije, do Preobraženjskog sabora uplate iznos od najmanje 1000 KM”, zaključuje se u pravoslavnoj poslanici pravoslavnog prevaranta i precizno pokazuje u kom grmu leži zec. (Žiro račun Fondacije otvoren je u Unikredit banci u Banjaluci). Pitanje je zašto Grigorije nije one silne milione koje je spiskao (najmanje 12 miliona KM), uložio u borbu protiv bijele kuge i šta je do sada novopečeni otac Makarije čekao sa ovim pozivom i akcijom?!
Tako je Grigorije Bonvivan zloupotrijebio i Svetog Vukašina, bacajući ga u blato svojih prljavih poslova. (Ovaj Pravoslavni Srbin, Novomučenik iz Jasenovca, rodom je iz hercegovačkog sela Klepci, koje se nalazi na istočnoj obali Neretve. Bio je rodom od familije Mandrapa, i zvao se Vuksan-Vukan-Vuk, VUKAŠIN. Poznat je po riječima upućenim ustaškom koljaču Žilu Friganoviću, kojemu je nakon što mu je ovaj odsjekao uši, rekao smireno: “Samo ti, dijete, radi svoj posao”).
Kakva pomama za novcem vlada u propaloj firmi Eparhiji Zahumsko – hercegovačkoj, i na kakve sve užase su spremni članovi Grigorijevog klana, posvjedočio je je nedavno na pres konferenciji
bivši direktor trebinjskog “Agrokopa” Risto Drobnjak, koji je igumana manastira Tvrdoš, “oca” Savu optužio da ga je više puta ucjenjivao. “Sava Mirić je najveći krivac za posrtanje Agrokopa. Svoju volju da vlada preduzećem pokušao je da provodi tako što me je više puta ucjenjivao. Ne mogu da ga nazovem igumanom, jer je u više navrata prema meni bio brutalan i jer smatram da ako razgovaramo o biznisu, pričamo o biznismenu, a ne o kaluđeru. Svako ko misli ikakav posao da radi u Trebinju bolje je da se ne susreće sa gospodinom Mirićem, jer će ga on upropastiti”, rekao je Drobnjak, ističući da je u “Agrokopu” na djelu privredni kriminal.
Ovaj nesretnik je jedva živu glavu izvukao, a istakao je da mu je “otac” Sava prijetio čak i ubistvom, tvrdeći da će ga predati kriminalcima iz Beograda. Sava Mirić, ili Sava Aloha (kako ga trebinjci zovu), neuvjerljivo je demantovao Drobnjaka, ali je činjenica da je “Agrokop” propao, da radnici nisu isplaćeni i da je Grigorije Bonvivan najveći krivac za to. Drobnjak je ovim javnim istupom privremeno spasio glavu od Grigorija i njegovih revolveraša i batinaša, a da li će je se i nanosati, tek ćemo da vidimo.
Pokušaj prevare Hercegovaca sa pričom o Fondaciji, samo je mali dio sveukupnog Grogorijevog plana za izvlačenje iz teške finansijske krize u kojoj se njegova firma i on lično nalaze. On namjerava da pobjegne iz Hercegovine i sjedne na čelo neke od Eparhija, koje su mnogo bogatije od ove koju trenutno devastira. Propao mu je pokušaj da se preseli u Beograd, jer je Sabor SPC odložio odluku o podjeli te regije na nekoliko episkopija, čemu se Grigorije nadao. Zato je krenuo u otvoreni sukob sa vladikom Vasilijem Kačavendom, lobirajući unutar SPC – a da se narečeni penzioniše, “jer kvari ugled Crkve svojim seksualnim perverzijama”, a da on sjedne na njegovo mjesto.
Tako je Grigorije Bonvivan zloupotrijebio i Svetog Vukašina, bacajući ga u blato svojih prljavih poslova. (Ovaj Pravoslavni Srbin, Novomučenik iz Jasenovca, rodom je iz hercegovačkog sela Klepci, koje se nalazi na istočnoj obali Neretve. Bio je rodom od familije Mandrapa, i zvao se Vuksan-Vukan-Vuk, VUKAŠIN. Poznat je po riječima upućenim ustaškom koljaču Žilu Friganoviću, kojemu je nakon što mu je ovaj odsjekao uši, rekao smireno: “Samo ti, dijete, radi svoj posao”).
Kakva pomama za novcem vlada u propaloj firmi Eparhiji Zahumsko – hercegovačkoj, i na kakve sve užase su spremni članovi Grigorijevog klana, posvjedočio je je nedavno na pres konferenciji
bivši direktor trebinjskog “Agrokopa” Risto Drobnjak, koji je igumana manastira Tvrdoš, “oca” Savu optužio da ga je više puta ucjenjivao. “Sava Mirić je najveći krivac za posrtanje Agrokopa. Svoju volju da vlada preduzećem pokušao je da provodi tako što me je više puta ucjenjivao. Ne mogu da ga nazovem igumanom, jer je u više navrata prema meni bio brutalan i jer smatram da ako razgovaramo o biznisu, pričamo o biznismenu, a ne o kaluđeru. Svako ko misli ikakav posao da radi u Trebinju bolje je da se ne susreće sa gospodinom Mirićem, jer će ga on upropastiti”, rekao je Drobnjak, ističući da je u “Agrokopu” na djelu privredni kriminal.
Ovaj nesretnik je jedva živu glavu izvukao, a istakao je da mu je “otac” Sava prijetio čak i ubistvom, tvrdeći da će ga predati kriminalcima iz Beograda. Sava Mirić, ili Sava Aloha (kako ga trebinjci zovu), neuvjerljivo je demantovao Drobnjaka, ali je činjenica da je “Agrokop” propao, da radnici nisu isplaćeni i da je Grigorije Bonvivan najveći krivac za to. Drobnjak je ovim javnim istupom privremeno spasio glavu od Grigorija i njegovih revolveraša i batinaša, a da li će je se i nanosati, tek ćemo da vidimo.
Pokušaj prevare Hercegovaca sa pričom o Fondaciji, samo je mali dio sveukupnog Grogorijevog plana za izvlačenje iz teške finansijske krize u kojoj se njegova firma i on lično nalaze. On namjerava da pobjegne iz Hercegovine i sjedne na čelo neke od Eparhija, koje su mnogo bogatije od ove koju trenutno devastira. Propao mu je pokušaj da se preseli u Beograd, jer je Sabor SPC odložio odluku o podjeli te regije na nekoliko episkopija, čemu se Grigorije nadao. Zato je krenuo u otvoreni sukob sa vladikom Vasilijem Kačavendom, lobirajući unutar SPC – a da se narečeni penzioniše, “jer kvari ugled Crkve svojim seksualnim perverzijama”, a da on sjedne na njegovo mjesto.
Pokušaj prevare Hercegovaca sa pričom o Fondaciji, samo je mali dio sveukupnog Grogorijevog plana za izvlačenje iz teške finansijske krize u kojoj se njegova firma i on lično nalaze. On namjerava da pobjegne iz Hercegovine i sjedne na čelo neke od Eparhija, koje su mnogo bogatije od ove koju trenutno devastira. Propao mu je pokušaj da se preseli u Beograd, jer je Sabor SPC odložio odluku o podjeli te regije na nekoliko episkopija, čemu se Grigorije nadao. Zato je krenuo u otvoreni sukob sa vladikom Vasilijem Kačavendom, lobirajući unutar SPC – a da se narečeni penzioniše, “jer kvari ugled Crkve svojim seksualnim perverzijama”, a da on sjedne na njegovo mjesto.
Nekada najmoćnija i najuglednija hercegovačka
firmka Eparhija Zahumsko – hercegovačka (EZH) nalazi se pred stečajem i teško
da će je iz dubioze, teške nekoliko desetina miliona maraka, izvući i firma –
majka Srpska pravoslavna crkva. Šta više, očita je nebriga beogradskog Konzorcijuma
za poslovanje hercegovačke ekspoziture, što se djelimično može opravdati i
unutrašnjim brutalnim borbama vodećih menadžera za što bolji dio kolača ove
profitabilne interesne organizacije. Upravo tu činjenicu obilato koristi
direktor EZH Grigorije Bonvivan, koji je ujedno i likvidacioni upravnik nekada
moćnog preduzeća. Eparhija je bankama, po raznoraznim osnovama, dužna najmanje
šest miliona maraka, a pitanje dana je kada će ove finansijske institucije
krenuti da se namire pljenidbom hramova i pripadajućeg im zemljišta, jer se
krediti ne vraćaju. Grigorije Bonvivan je pare spiskao na putovanja u
Barselonu, London, Pariz…, te na propale ugostiteljske, građevinske i privredne
aktivnosti, pri tom demonstrirajući gotovo nevjerovatnu sposobnost da sve čega
se dohvati, po pravilu i bez izuzetka uništi zajedno sa temeljom.
Ništa manju sumu od već navedne, dobijenu u
raznoraznim grantovima od Vlade RS, Grigorije Bonvivan je takođe spiskao na
svoje sulude projekte, sve u pokušaju da lične, sada je to jasno, ograničene
intelektualne i svake druge sposobnosti, uzdigne na istorijski pijedestal
Vladike, kojeg će narod pamtiti po velikim djelima. Narod ga je već zapamtio,
ali po izuzetnim nedjelima, kriminalu, korupciji, lažima, prevarama,
licemjerstvu, bogohuljenju… Grigorije Bonvivan slobodno se može nazvati i
Grigorije Nečastivi, jer nakon njegovog zaposjedanja trona Svetog Vasilija,
Hercegovina je potpuno devastirana, isječena od svijeta, a SPC na ovom prostoru
pretvorena u kriminalni klan, koji otvoreno pljačka, otima, a po potrebi
kamenuje i prebija. Kako stvari stoje, uskoro će i da ubijaju.
Grigorije preko svoje medijske mreže, svako
malo pušta u javnost “igrarije” Vasilija sa striperima i monasima, a u tome ima
podršku zvaničnog Beograda, kojem je Zvorničko – tuzlanski episkop kolac u oku,
zbog svog ogromnnog uticaja u SPC. Prilikom zasjedanja oko izbora novog
Patrijarha, Vasilije se dvoumio da li čak da ide u Beograd, jer su mu stizale
otvorene prijetnje da će biti uhapšen, pa čak i ubijen. Ipak je otišao, a
prijetnje i pritisci su se nastavili nesmanjenom žestinom. Vasilije, koji
jeste amoralna spodoba, neće se predati lako, jer ima i pare i moć i teško će
se hercegovački fićfirić iznijeti sa njim. Uz to, ima i otvorenu podršku
predsjednika RS Milorada Dodika, kojemu je najznačajnije uporište unutar SPC.
Dodikovu podršku Grigorije je izgubio, nakon
što je sjedište Eparhije iz Trebinja prenio u Mostar. Tom prilikom ga je Dodik,
u svom stilu, poslao u “tri p.m.”, a odnosi među njima su potpuno zahladili.
Eutanazija Vasilija značajno bi oslabila Dodika. Svjesni su toga u
Beogradu, kao što su svjesni i činjenice da će ga lakše urušiti, (proces je već
krenuo), uz pomoć ovdašnje infrastrukture SPC – a, nego bez nje. Svjestan je
toga i Grigorije, koji se tamošnjim vlastima otvoreno nudi, poput onog čuvenog
Vasilijevog stripera. Kao prelazno rješenje razmatra se mogućnost da Grigorije
što skorije zamijeni Mitropolita Nikolaja, koji je u poznim godinama.
Igre su počele i bilo bi logično poželjeti da pobijedi bolji. Međutim, u
ovom slučaju dobrog nema i u svakom ishodu pobjednik je gori/najgori.
Grigorijevo pismo Arhijerejima
Srpske Pravoslavne Crkve (decembar 2008.)
Dragi oci i braćo, nakon
našeg posljednjeg sabranja imam želju i potrebu da vam se obratim i na ovaj
način, pisanim slovom, moleći Gospoda Isusa Hrista da me pomiluje i nadajući se
u silu i dejstvo i blagodat Svetog Duha da ćete razumjeti, ako ne moje riječi i
misli, ono makar iskrenost srca koja iz njih progovara. Isuviše bi bilo
očekivati poslije svega da će ovo moje pismo donijeti velike promjene, tom
mišlju se i ne zanosim, pogotovo znajući da je sve što ću napisati manje-više
već rečeno. Ali mi se čini da sve to nije i zapisano, pa zbog toga - neka
ostane i kao pisano svjedočanstvo posljednjih zbivanja.
Kao što znamo, Sabor na
kome smo se sabrali 11. novembra 2008. bješe sazvan od Svetog Arhijerejskog
Sinoda sa jednom primarnom temom, a to je: molba Njegove Svetosti Patrijarha
Pavla da se radi nemoći i bolesti oslobodi teške odgovornosti i svoje službe,
te da se shodno tome izabere i novi Patrijarh naše Crkve. Sabrali smo se na taj
poziv Svetog Arhijerejskog Sinoda iz cijeloga svijeta, sa željom, nadom i
velikom brigom razmišljajući o izboru novog Prvojerarha naše Crkve.
Nemam želju da govorim o
svim peripetijama koje su prethodile našem sabranju, niti o svim javnim
šeprtljarijama koje su nastale povodom Patrijarhove molbe, potpomognute
novinarskim senzacionalizmom, i koje su umnogome bile odraz i našeg duhovnog
stanja i (ne)zrelosti. Reći ću samo to da sam kao episkop Crkve Hristove na tom
Saboru, kao i većina vas, konačno doznao da je Patrijarh zaista i potpisao tu
molbu u kojoj nas jasno moli da ga zbog bolesti i nemoći razriješimo dužnosti i
izaberemo njegovog nasljednika.
Poštujući elementarnu
ljudsku logiku i elementarnu crkvenost, činilo mi se najnormalnijim da – ako je
već tu molba Prvoga među nama, njegovom rukom potpisana, u šta smo se svi
uvjerili i jednodušno prihvatili – trebalo je onda da molbu staroga, svetoga i
nemoćnoga oca uvažimo. Potom bi uslijedile druge ozbiljne stvari, poput
utvrđivanja načina izbora i konačno i sam izbor Patrijarha. Tek tada, kada bi
novi Patrijarh zakazao Sabor, mi bismo konačno mogli da radimo po dnevnom redu,
rješavajući goruća pitanja u našoj Crkvi sa punim kapacitetom. Rješavanje
složenih problema, kao što sam pomenuo, zajedno sa nizom svima dobro poznatih
pitanja oko arondacija eparhija, izbora Arhijereja i slično, ne može se u
potpunosti riješiti u odsustvu Prvoga, tj. Njegove Svetosti.
Iako je nekolicina nas
jasno i sa čuđenjem postavila pitanje: Zašto su druge tačke na dnevnom redu, a
ne ona bez koje ništa drugo ne može biti riješeno? – od predsjedavajućeg,
mitropolita Amfilohija, nismo dobili nikakav odgovor! A nakon toga je počela
rasprava o prvoj tački dnevnog reda. Čula su se svakojaka razmišljanja,
najčešće o neautentičnosti Patrijarhovog potpisa (Lavrentije, Jefrem, Nikanor).
O tome postoji pismena prestavka Episkopa Jefrema koja je do same srži dovodila
u pitanje molbu Njegove Svetosti i svako djelovanje Svetog Arhijerejskog Sinoda
u vezi sa tom molbom. Na to je mitropolit Amfilohije odgovorio da je to uvreda
i da je neprihvatljivo sve što je napisao Episkop Jefrem, rekavši pritom
izričito da se Patrijarh mora birati.
Njegov govor je zvučao
kao glas zdravog razuma u situaciji koja je već počela da poprima razmjere
neuviđavnosti po pitanju stvarne situacije u kojoj smo se našli. Govorili su i
drugi (Ignjatije, Fotije, Maksim, Irinej), ne mnogo ali razmišljajući u istom pravcu
– da je „sve jasno i logično" i da nema potrebe za daljnjim objašnjenjima
nego da treba djelati. Međutim, desilo se nešto sasvim neočekivano. Na samom
kraju poslijepodnevnog zasijedanja prvog dana rada Sabora, tačno u 19 časova,
predsjedavajući mitropolit Amfilohije ustao je i rekao: "Pošto vidimo da
većina nije za usvajanje molbe Njegove Svetosti, neka naša odluka bude da
umolimo Njegovu Svetost da i dalje ostane na tronu SPC".
Uzalud je episkop Fotije
govorio: "Sačekajte, da glasamo!" Uzalud se jasno čulo: "Zar se
tako poštuje Patrijarh?!" Uzalud je episkop Irinej bački rekao: „Ne možemo
tako da završimo, sutra treba nastaviti o ovoj veoma ozbiljnoj temi."
Odluka je već bila donesena! Te noći je bilo i veliko veselje kod Vladike banatskog
u keliji. Sutradan je svečano objavljeno kako je narod sa velikim olakšanjem
primio vijest da je naš Patrijarh i dalje Pavle.
I zaista, u narodu je
stvorena slika i prije i poslije Sabora kako postoje "zli" i
"dobri" momci. Zli su oni koji hoće da smijene svetog, starog i
nemoćnog, a dobri ga štite i brane od njih. Po prirodi stvari, narod se svrstao
među dobre i za nemoćnoga. To je klasičan oblik medijske manipulacije i ovakva
slika i ne bi mogla da se formira bez medija, koji su u tome zdušno pomagali,
kako pisani tako i elektronski.
Verujem da se sjećate
kako je baš patrijarh Pavle govorio da su najopasnije poluistine, one nam se
potkradaju i kad ih nismo svjesni. O tome hoću ponešto da kažem, jer je puna
istina da je veliki broj onih koji aktivno žive svoj crkveni život, i koji
razumiju šta to u stvari znači bila tužna, postiđena i sablažnjena NAŠIM ČINOM.
Svi koji sumnjaju u ovo treba da pitaju naše studente i mnoštvo drugih mladih
ljudi, kao i onih starijih, koji se sabiraju u našim hramovima – tog jutra kada
je vijest sa Sabora objavljena javnosti oni su bili tužni i zabrinuti, i nama
se čini s pravom. Još jednom smo, sada ne samo Sinod nego i cijeli Sabor,
pokazali i pred njima i pred svim drugim ljudima koliko smo
"ozbiljni" i "odgovorni" prema Crkvi kojoj služimo i prema
društvu u kome živimo.
Jedan ugledan i učen
mladi čovek koji čitavim svojim bićem živi u Crkvi rekao mi je tog jutra da mu
je sada sasvim jasno zašto smo izgubili i Crnu Goru i Kosovo i doživjeli takav
poraz u Hrvatskoj: "Sad mi je jasno", rekao mi je, "zašto sve
više ozbiljnih ljudi neće ni da čuju riječ o Crkvi". A mi i dalje uživamo
u populističkom zamajavanju i govorenju o tome kako je "većina
arhijereja" i "većina naroda" za neku odluku. Većina kog naroda?
Većina je postala mjerilo! Gdje? U Crkvi!? Zar je to moguće! Kako bi sada
trebalo da se sjetimo one molitve koju na svakoj Liturgiji čitamo – da se iz
sveg srca pomolimo "za grijehe naše i neznanja narodna". U času kada
je teatralno objavljena vijest o "narodnom oduševljenju", čak i
uvaženi mitropolit Amfilohije, uzviknuo je: "Vox populi vox Dei! Podsjetio
sam nas tada da to nije baš hrišćanski izraz, nego da je više paganska izreka,
koja u jevanđelskom kontekstu – ako imamo u obzir novozavjetno
judejsko-narodno: "Raspni ga, raspni" – svakako ne može da stoji!
Narod je žedan vode žive, živoga Boga, a mi arhijereji smo prvi pozvani da ih
dovedemo do tog izvora, do bogopoznanja. I ne samo da smo pozvani, nego smo i
odgovorni pred Bogom i pred ljudima da obavljamo svoju dužnost, i da budemo u najmanju
ruku "profesionalni", da upotrijebim taj grubi ali precizni poslovni
izraz. Kao i bojazan od njegovog opozita – od diletantizma, od kog Bog neka nas
sačuva.
Slava Bogu, u
posljednjih dvadeset godina u našoj Crkvi dogodile su se mnoge divne stvari.
Hramovi su najčešće puni, i opet, prije svega, puni mladih ljudi, što je danas,
u vijeku afirmacije subjekta i izolovane samoposvećenosti, prava rijetkost.
Štampano je i prevedeno bezbroj knjiga o kojima smo nekada mogli samo sanjati,
i što je još važnije – one su našle svoje čitaoce u velikom broju. Mladi ljudi
danas znaju šta je Crkva, razumijevaju teologiju i mnogi su u naučnom pogledu
prevazišli svoje učitelje. Druga je stvar to što učitelji nekada to i ne vide,
ali i to je valjda prirodno. Na hiljade je novokrštenih. Tih ljudi ima iz svih
slojeva našeg društva i naročito mnogo ima obrazovanih. Njih nećemo moći držati
u strahu od Crkve i kriti se iza Božijeg autoriteta. Jer ti ljudi nisu prosto
„religiozni", oni su hrišćani.
Nekima od nas to,
izgleda, nije jasno i zato prelazim na konkretne probleme. Beograd je
dvoipomilionski grad bez aktivnog episkopa, gdje se manipuliše bolešću našeg
starog i nemoćnog Oca, a odatle slijedi dovođenje Crkve u stanje BLOKADE po
svim pitanjima, nemogućnost redovnih zasijedanja Sabora, nemogućnost bilo kakve
reorganizacije – A SVE TO „NA POLZU CRKVE I NARODA". Kako ćemo ovo
objasniti tim mladim ljudima, koji nisu bili baš presrećni našom najnovijom
odlukom?! Kao oni koji u Crkvu ulaze ponekad ili nikad, njihov crkveni život
nije sveden na sentimentalno-psihološki nivo, niti su oni u Crkvi iz
nacional-ideoloških razloga.
Nasuprot tih liturgijski
aktivnih, svježih i odgovornih ljudi, kojih je svakim danom čudom Božijim sve
više i više, stoje izanđali, potrošeni tužni ljudi izgubljene vjere, koji to
nadoknađuju fanatizmom, strahom, sljepilom, divljenjem sebi – kao npr. jedan
sablažnjeni i samozvani akademik i jedan propali pop-političar, nedoučeni
profesor i uz to moralista. Pokušavaju protivstati tom novom i svijetlom talasu
ljudi koji dolaze. Glavna razlika između tih mladih ljudi i ovih koji upadaju
kao razbojnici na Svete Liturgije (prikrivajući svoje bezbožništvo pjevanjem
pobožnih pjesama i psevdohrišćanskim parolaštvom) u tome je što ovi prvi vole
Crkvu i znaju šta je Crkva poštujući njenu jerarhijsko ustrojstvo, a ovim
drugima nedostaje to zlatno zrno slovesnosti i nadoknađuju ga vjerskim
fanatizmom.
Ponukan razgovorima i
molbama velikog broja hrišćana pišem vam, braćo i oci – da njihov gnjev ne
prepunimo i ne okrenemo ih protiv sebe. Hoćemo li ih primorati da zbog čuvanja
ustrojstva i strukture same Crkve prave sabore i mitinge, na kojima zasigurno
ne bi bilo po dva autobusa zbunjenih i sablažnjenih, nego mase odgovornih,
slobodnih, zdravorazumnih hrišćana. Ne pada nam, naravno, na pamet da pokušamo
da tako nešto iniciramo, nije problem, ali, itekako smo uvjereni da je vrijeme
da jasno kažemo kako je narušen red i poredak. I da mi već odavno, nažalost,
kao jerarhija ispoljavamo nemoći dramatičnih razmjera.
Bez ikakvog valjanog
razloga uveli smo vanredno stanje u život naše Crkve, a zašto? Nije ni rat,
niti glad, ni epidemija niti šta slično po srijedi. Nego umjesto da rješavamo
probleme, mi ih godinama guramo pod tepih i odlažemo za neka druga vremena.
Ponašamo se kao ljekar koji zagnojene rane umjesto da otkrije i očisti, još
više skriva i zatvara da vremenom prerastu u otvorenu ranu na tijelu naše
Crkve. Kao da nemamo volje ni snage za pokajanje, za preumljenje,
ispravljenje... Naša saopštenja su uglavnom stereotipna, i biva to da nam se
ljudi smiju govoreći da treba da prestanemo da lažemo i njih i sebe.
Evo samo nekoliko
primjera očigledne nemoći:
- Javni nesrećni skandal
sa episkopom vranjskim, kada je sve bilo prepušteno građanskom sudu i sudu
javnosti, a mi, Crkva, do dana današnjeg ne učinismo ništa više do pilatovskog
pranja ruku, niti smo stali uz njega niti mu sudili, niti ga opravdali, a što
je moralo biti po Ustavu i kanonima;
- Punih sedamnaest
godina episkop Artemije, svjesno ili nesvjesno, naočigled svih gradi građevinu
raskolničkog duha. Hrišćani monasi, mirjani, laici, klirici TO VIDE i jasno im
je šta se dešava. A nama? I šta činimo?
- Episkop Nikanor
banatski pred kamerama izopštava jednog neosporno KANONSKOG arhijereja Crkve,
uz to jednog od najuglednijih kako u našoj tako i u svim pomjesnim Crkvama, što
i preosvećeni Nikanor zasigurno zna. Opet ćutimo!;
- Mnogoučeni episkop
Filaret na sablazan svih, nejevanđelski i nehrišćanski štrajkuje glađu, i na
tom mjestu posjećuju ga arhijereji, i na tom mjestu podiže se hram, crkva
sablaznica, šta li? I sve to biva iskorišteno u dnevno-političke svrhe;
- Punih sedamnaest
godina Pavlovom rukom i djelom zacijeljeni raskol u Americi ne zacjeljuje. Kao
da se raskolnicima daje vremena da se uspostave.
- Vjeronauka u Beogradu
je pred fijaskom. A hram Svetog Save gradimo kao da je Skadar na Bojani.
- Nije li čudno, na
primjer i to što je sa toliko gnjeva primljena prestavka episkopa Gerasima i
Fotija o lustraciji?
Kad se podsjetim na sva
naša služenja nacijama, ideologijama i ljudima, skrivanjima iza ideje srpstva ,
svetosavlja, nacionalne Crkve, „čuvarke narodnog bića" itd. kojim izrazima
se branimo od navodnih „nesvetosavskih" i kojekakvih drugih uticaja, a u
stvari u licima Episkopa projavljujemo nespremnost i nesposobnost za pastirske
izazove vremena u kome nas je Bog postavio za pastire slovesnoga stada.
Projavljujemo vidljivu nesposobnost da budemo Crkva. Jasno postaje, imajući
naprijed rečeno u vidu, zašto je episkop Ignjatije braničevski za neke
"jeretik" i "izdajnik vjere pradedovske" – upravo zato što
on stalno insistira na tome da budemo Crkva. Postaje jasno i to zašto već skoro
polovinu arhijereja toliko kleveću i ogovaraju raskolnički sajtovi, nazivajući
ih „izdajicama", "vatikanskim slugama" ili "slugama
cia-e". Zato što hoćemo da služimo našoj Crkvi i nismo pod kontrolom UDBE
ili BIA-e.
Jasno je i zbog čega
sada od nas brane Patrijarha Pavla, bolesnog i nemoćnog, onog kojeg su otvoreno
i javno mrzeli i oni koji ga sada spasavaju od dušmana, oni koji su ga htjeli
živog zakopati. Zar je za nas vlast isto što i život? Mitropolit Amfilohije je
i ovog puta pravio kompromis, koji je katkad dobar i koristan. Ono što je sad,
nakon Sabora, jasno jeste to da pomirljivi ton Visokopreosvećenog Mitropolita
nije bio kompromisan, vjerujem više nesvjesno nego svjesno, već potpuno i jasno
opredjeljen za status ljuo, za besporedak i nastavak postojećeg neporecivog
haosa.
Zašto je tako bilo,
barem meni, nije i ne može biti jasno. On je mudar i pametan... Neka dopusti,
da mu kažemo kao „ludi Hrista radi..." (1Kor. 4,10). Moram, dakle, upitati
najprije njega, pa onda i sve vas, oci i braćo – ima li kompromisa sa Hristom?
Gospod i Spasitelj naš rekao nam je sa bogočovječanskom revnošću: čuvajte se
kvasca farisejskoga, a to je licemjerje! Oštre su rječi ali nisu bezrazložne.
Oci i braćo, pišem vam
ovo pismo otvoreno i iskreno kao što sam i na Saboru svagda iskreno govorio.
Znam, nekada griješeći i kajući se, ali mi je i to milije nego i pravdu da
činim neiskreno. Ne mogu a da nas sve ne zamolim da se upitamo: zar je
individualizam toliko prevladao u svijesti naših arhijereja da je važnija
popularnost našega Patrijarha u narodu, nego sama zajednica u kojoj je on
Predstojatelj? Na žalost, čini se da je naš otac i Prvojerarh postao paravan
iza kojeg skrivamo bezbroj sopstvenih nedostataka. Ne sumnjam da je svet, ali
isto tako ne sumnjam da je smrtan, i prema tome otići će u zemlju od koje je i
uzet (Post 3,19). A čvrsto se nadam i vjerujem da će ga odatle Gospod podići i
u naručje Avramovo nastaniti. Ali, pitam se i pitam vas – kome činimo uslugu
svojom odlukom o "umoljavanju za ostanak na tronu"? Da li Svjatjejšem
Pavlu odbijajući NjEGOVU VOLjU I ŽELjU, da li Crkvi koja je, ponavljam,
BLOKIRANA, da li narodu prestonog grada, ili pak određenom broju onih kojima
haos odgovara?
Međutim, mi više nećemo
moći da se skrivamo iza lica svetog i skromnog starca, našeg Patrijarha, koji
se trenutno, kako reče jedan od Arhijereja, ne liječi na VMA, nego tamo stanuje
na našu opštu sramotu. Pored tolikih manastira i konaka, gdje bi, možda, i u
boljim uslovima mogao provesti ostatak svog zemaljskog života, ne zauzimajući
mjesto nekom mlađem bolesniku.
Pretpostavljam i gotovo
zasigurno znam, dragi oci i braćo, da sam vas uznemirio i narušio ovaj tzv.
"mir", prividni i nestvarni, koji moju jadnu dušu tako silno potresa.
Onaj čije ime nosim, Sv. Grigorije Bogoslov, naučio me je jednom rečenicom, od
koje zemlja na kojoj smo drhti i duša koju nosimo trese se: "Bolji je rat
nego mir koji odvaja od Boga."
Moguće je da će na sve
ovo neki od vas reći kako sam ja prosto mlad i ambiciozan, i kako hoću da budem
na mjestu prvog. Ali ja znam i vi znate da onaj koji bi htio da bude Patrijarh
mudro bi ćutao i gledao da se dopadne svima, no ja ne vjerujem u takav način
života. Ne vjerujem tako u Boga i iznad svega stalo mi je do jedinstva Crkve.
Kako veli Sv. Dionisije Aleksandrijski: "Umrijeti da ne bi razderao Crkvu,
isto je tako slavno kao i ne prinijeti idolima žrtvu." Po mome mišljenju
prvo je i uzvišenije, jer se u tom slučaju umire radi dobra cijele Crkve, a u
drugom radi spasenja svoje duše.
Patrijarh je garant tog
jedinstva Crkve, zato se i borim da ga izaberemo što prije, Tijela radi Hristovog
koje se na zemlji u prvojerarhu vozglavljuje i bez njega ne može, kao što vam
je po ustrojstvu Crkve poznato, da ima život i da opstane. Nije to borba da
izaberemo ovog ili onog, mene, Janka ili Marka – nego Patrijarha. Nikad i
nikome nisam rekao da li to hoću ili neću da budem ja, jer mi se i jedno i
drugo čini krajnje neukusnim. Ali sam zato čuo i vidio kako neki govorahu da ne
žele da budu na tom mjestu, a sve čine da ga se domognu, i to me kao čovjeka i
vašeg brata žalosti.
Zato želim da se u ovom
važnom trenutku za istoriju i život naše Crkve sjetimo riječi Svetog Pisma, i
da za episkopa, pa i Patrijarha, biramo onoga koji, po riječima Ap. Pavla,
svojim domom dobro upravlja, ima poslušnu djecu sa svakom skromnošću. A ako
neko ne umije svojim domom upravljati, kako će se moći starati za Crkvu Božiju?
(1Tim. 3,4-5). I naročito bih se usudio da dodam – da ne biramo one koji
upadaju u tuđe domove i radije po njima vršljaju nego što se svojom kućom bave.
To je ono za šta ću se, siguran sam, kao član ovog Sabora, snažno zalagati.
Želim da budem do kraja
iskren prema vama pa da kažem i ovo. Naš ministar vjera je sa ponekim od vas
razgovarao o ovom pitanju, kao zreo i ozbiljan čovjek, koji kao hrišćanin i
čovjek na odgovornom položaju u društvu ima uvida u istorijski trenutak u kome
se nalazimo i sagledava kao pronicljiv um svu širinu i dubinu situacije u kojoj
smo. Predložio je da taj koji će da bude prvi ima vitalnost i energiju, da bude
mlađi čovjek koji će imati snage da se sa pomenutim nosi i mnogi su mu to uzeli
za zlo. Kao da čovjek kome je to i po zanimanju dužnost, a još čovjek sa takvim
neporecivim kvalitetima, nema pravo da kaže svoje mišljenje? Izgleda da se sav
naš konzervativizam i izolacionizam svodi na to da niko ništa nesmije da nam
kaže, ni čak da misli i brine se. Za sve ono za šta imamo pravo da se molimo
treba i da brinemo i promišljamo.
Nažalost, ponovo se među
nama pokazala moć i želja vlasti – i ne samo da nije izabran neko po volji onih
koji misle da vlast imaju, nego nije izabran niko. Želja bivših vlastodržaca
ovog svijeta, oličena u dejstvu raznih „tajnih službi" ispunjena je sto
procentno. Možda i u ovoj prilici očekuju da im čestitamo jer još uvijek
vladaju situacijom, i nama nije poblem da to i učinimo. A što se tiče tolikog
pozivanja na narod na ovom Saboru, samo ću reći toliko da kad se već pozivate
na narod onda ga pitajte. Pitajte narod i vidjeli biste kuda bi vas-nas to
odvelo.
Zato vas, braćo
Arhijereji, molim da otvoreno i iskreno govorimo o svemu, da bismo došli do
sabornog jedinstva, da bi Hristos bio među nama, da se čuvamo toga što se, na
žalost, uvuklo u našu Crkvu, a što veliki Pavle izobličava: A ovo kažem zato
što svaki od vas govori: Ja sam Pavlov, a ja Apolov, a ja Kifin, a ja Hristov.
Zar se Hristos rezdijeli? Da se Pavle ne razape za vas? Ili se u ime Pavlovo
krstiste? (1Kor.1, 12-13) Ovdje bih rekao, da niko ne bude Amfilohijev ili
Vasilijev, Artemijev i ne daj Bože Grigorijev, nego da budemo Hristovi. A
svjedoci ste kako je na jednu moju ovakvu riječ reagovao vladika
Zvorničko-tuzlanski Vasilije. Napravio je teatar od toga, vikao i govorio mi
svakojake rđave riječi, a vi ste opet mudro ćutali. (I ja se pitam hoćete li da
stvarno otvorim usta do kraja i u riječima razvežem čvorove o čijem postojanju
svi decenijama znamo.)?!!
Ovo vam pišem iz male,
drevne Eparhije koja ima 70 000 stanovnika i oko pedeset sveštenika, koju volim
silnije od svega i koju nikada ne namjeravam svojevoljno napuštati. Pišem bolno
vapijući da naš prestoni veliki grad (35 puta brojniji od naše eparhije) dobije
episkopa i episkope, da nam se ne obrću stvari naopako, da ne optužujemo nekog
sveštenika što vodi Crkvu, kao što je to bio slučaj prethodnih godina. Znam da
ćete reći da mitropolit Amfilohije zamjenjuje oboljelog Patrijarha, ali ja ću vas
upitati: a ko onda zamjenjuje mitropolita Amfilohija u njegovoj Eparhiji? Znam
takođe da su se Sveti Apostoli brinuli najviše za velike gradove: Jerusalim,
Antiohiju, Aleksandriju, Atinu, Smirnu, Korint, Efes, Solun, Rim... jer su
znali da iz tih gradova izvire sve i širi se svuda. Hrišćanstvo je, kao što
znamo, vjera nastala u gradovima i njima prevashodno i pripada.
Neka se ne ljuti niko,
ili neka se ljuti, ali da ne zađe sunce u gnjevu njegovom, vašem. Beograd je
danas grad u kome naša Crkva ne vrši svoje djelo i nema Episkopa. Neko će reći
da ima Patrijarha Pavla – ali koji je na VMA već godinu dana. Sjećate li se da
je isti Pavle svoje najbolje prijatelje, kada su oboljevali i zapadali u nemoć,
a radi brige o njihovim Episkopijama, još za njihovog života (mitropolita
Dabrobosanskog Vladislava i episkopa Žičkog Stefana) penzionisao (zajedno sa
saglasnošću svih na Saboru) i na te Episkopije postavio episkope. Pavle je
itekako znao šta znači Episkopija bez Episkopa. To je nekada znao i mitropolit
Amfilohije boreći se sa sveštenim gnjevom da Episkopija Zahumsko-hercegovačka
dobije svoga Episkopa, i uvidjevši u vremenu koje je uslijedilo kako je i
njegova, tada jedna Mitropolija CP stasala da na svojoj teritoriji formira još
jednu Eparhiju.
Društvo u kojem živimo
se rapidno mijenja iz dana u dan. Naša Crkva se u savremenom svijetu susreće sa
mnogim pitanjima na koja treba da da odgovore. Jedno od najaktuelnijih pitanja
je i pitanje "globalizacije", kao i mnoga druga pitanja koja se u tom
procesu nameću. Da li je to zlo samo po sebi ili možda i mi kao Crkva možemo
uticati na taj proces? Da li se pitamo kakav bi odgovor na ovo pitanje dali
Apostoli Hristovi, prvenstveno Pavle, koji se nisu skrivali od tadašnje
globalizacije (Rimske Imperije), nego su bili spremni na borbu i žrtvu i živote
svoje položili da bi u toj i takvoj nehrišćanskoj i antihrićanskoj imperiji
hrišćanske temelje postavili.
Na samom kraju bih dodao
još nešto o čemu je već bilo riječi ranije, ali volio bih da i to bude deo ovog
pisma i tako ostane zabilježeno. Neko se od vas sjeća, neko možda i ne – 2006.
godine je u Peći služio službu Patrijarh srpski G. Pavle, na kojoj sam stajao u
priprati crkve, a služba se odvijala uz veliku nemoć načalstvujućeg našeg
Patrijarha. Kad smo se vratili u Beograd, na samom Saboru njemu lično i pred
svima vama postavio sam tri pitanja rekavši: "Vaša Svetosti,
1) Možete li da služite
Liturgiju?
2) Možete li da
predsedavate Saborom?
3) Možete li da vodite
Sinod?"
Nastao je muk. Odgovora
nije bilo. Vi ste svi ćutali. Neki su me poslije grdili. Sada Vas ponovo pitam
isto:
Šta tačno znači to:
1) Da Patrijarh ne služi
Svetu Liturgiju?
2) Da ne predsjedava
Saborom?
3) Da ne predvodi Sveti
arhijerejski sinod?
I na kraju, uz ova tri,
neka bude i dodato i sljedeće. Da li je to svetosavski, kada imamo u vidu da se
sam Sv. Sava glavom, povukao sa trona u 56 godini života, a kako on, tako i u
svoje vrijeme Sv. Arsenije, njegov nasljednik na tronu. Da li su time i oni
možda „zlo donijeli" kako se danas neki izražavaju po pitanju povlačenja
na pokoj Patrijarha, pune tri decenije starijeg od njegovog svetog prethodnika
Save i našeg Crkvonačalnika?
Da, moguće je da će se
opet primijetiti da sam grub i tako prenebregnuti moje riječi. Za sve to
vrijeme Crkva "funkcioniše", ili, riječima kako reče neko na Saboru
"fantastično funckioniše". Čovjek, zamjenik, rukopolaže desetine
možda i stotine novih sveštenika. I to mu svi zamjeraju, a neće da mu kažu.
Razmišlja li on da možda, ipak neće biti on na čelu? Kakvu će uslugu napraviti
novom Arhipastiru? Kakav je to način-praksa? Kuda mi to idemo? Čule su se
poluprijetnje. Episkop Vasilije pominje neku "bosansku crkvu". Neki
se boje da ako ne bude Amfilohije Patrijarh, odvojiće Crnu Goru. Ja mislim da
su to neslane šale...
Oci i braćo, još jednom
oprostite, ali vas molim da pokažemo hrabrost i ljubav, inače će nas
kompromiserstvo i kukavičluk dovesti u još nezavidniji položaj i niko nam neće
biti kriv, osim mi sami sebi, i ne samo sebi. Nećemo se valjda i za ovo žaliti
na novi ili stare "svjetske poretke"? Ako nema poretka u Crkvi, neće
ga biti nigdje i narod - crkva će da strada, kao što je to sada slučaj.
"Jer svi ovi besporetci po poretku nekome sljeduju" i taj poredak po
kome sve sljeduje je struktura i hijerarhijsko ustrojstvo Crkve, koju je
osnovao sami Bog, Gospod naš Isus Hristos sa Ocem i Duhom Svetim u vijekove,
vijekova.
