U Hali rezidencije Velikog Vođe svečano se obilježavao težak završetak još jedne teške godine. Kao u jedan glas orila se pjesma iz desetina grla Izvršnog komiteta članova Saveza nezasitih srpskih domaćina:
Godina je prošla puna muka,
Za slobodu ginulo se nijemo,
Ali s pjesmom umjesto jauka,
Druže Mili mi ti se kunemo,
Druže Mili mi ti se kunemo....
A na bini bordo crvene boje, ponosno dignutog čela, zagledan u daljinu, ushićen složnim pjevanjem, umoran od duge i iscrpljujuće borb, stajao je Veliki vođa herojskog otpora hegemonizmu Zlaje Lagandžije.
Bližila se Nova dvanaesta godina.
Odjednom, pogled mu se smrači, mahnu oštro rukom i zapovjedi :
Prekini s pjesmom, nije mi do vašeg pjevanja!
Kad vam je sada u vremenu globalne ekonomske krize do pjevanja, nije isključeno da jednoga dana neko od vas i propjeva, a ovdje mi se kunete.
Znam ja vas, ja sam vas sve stvorio, ali vas nisam napravio!
Niti ste mi rod ni pomozi Bog!
Je li tako Rajhko?,
i ne okrećući glavu upita posilnog, sićušne koščate glave bez brčića i sitnih očiju, u dugačkom kožnom mantilu bordo crvene boje, koji je stajao desnije od njega i s gađenjem posmatrao one koje su napravili drugi, a stvorio Veliki Vođa.
Tako je, i ne samo da je tako, već je još i više!,
kreštećim drhtavim glasićem i čistim srpskim jezikom, trebavskog dijalekta, odgovori koščati posilni, naglo poskočivši u stav mirno, naglašen reskim praskom peta na bordo crvenim sjajnim čizmama dokoljenicama, koje se snažno sudariše pod silinom grča u nogama, koji ga je slatko obuzeo čim ga je prozvao voljeni njegov Veliki Vođa.
Malo su mu ovlažile i trofrtaljne svečane čakšire, nešto niže ispod prednjih džepova, dijelom od miline, a dijelom i od oslabljele prostate, koje su takođe bile bordo crvene boje.
Zato se naglo ispravio da mantil potpuno prekrije poveću žutu fleku koja se iznenada pojavila, i pomisli u sebi:
Sva sreća, zamalo i smeđa fleka između zadnjih džepova.
Kako se naglo ispravio, pucnuše i naglo zategnuti bordo crveni tregeri, prošarani izvezenim ružama, koji su držali trofrtaljne čakšire da ne spadnu, i zagalami tako da su mu poiskakale nabrekle žile na čelu:
Kad vas ja počnem opisivati u svojim povjesnim pisanijama nećete biti ni stvoreni ni napravljeni.Gore ćete proći u mojim memoarima nego da se nađete u stupcima barda našeg objektivnog novinarstva, visoko cijenjenog gospodina Zakopanje.
Prekini!,
dreknu Veliki Vođa i ne bacivši pogled na posilnog koji je stajao u stavu mirno, desnije od njega, i nastavi:
Šta ti pričaš ko je koga napravio, ko je koga stvorio?
I tebe sam stvorio.
Ali onaj ko te je pravio nije te dovršio, pa se tako nedovršen iživljavaš nad drugovima, a i koristiš svaku priliku da olajavaš cijenjenog druga Zakopanju.
Ućuta posilni, i dalje u stavu mirno, a između zadnjih džepova na čakširama poče probijati i smeđa fleka.
A onda se Veliki Vođa obrati zaprepaštenim drugovima, koji su svi odreda ostali otvorenih usta zbog naglo prekinutog pjevanja.
Sram vas bilo, šta to pjevate, za šta ste vi to ginuli?
Dok sam ja trinaest mjeseci boj bojevao sa onim Zlajom i svojim golim prsima sprečavao da se on uhvati diplomatskog pasoša, vi ste nemilosrdno dizali kredite, podizali fizički obim proizvodnje, gurali bruto domaći proizvod, izmišljali investicije, razmjenjivali SMS poruke, otimali boračke penzije, oporezivali seljake, i razne druge budalaštine.
Pokačili ste te kravate, čak i ti drugarice Tajkić, i mislite da meni možete pametovati.
Ovdje mi pjevate, a iza mojih leđa propjevate.
Ovaj naš crnogorac Jegor, kojeg smo priveli iz svjetlo crvenih u naše brdo crvene redove, izgleda misli da nisam trebao popustiti Zlaji Lagandžiji i dati mu mjesto ministra vanjskih poslova.
Šta si mislio, da ću ja umjesto Zlaje mutietničariti Savjet ministara? Jedva od njega napravih baliju, trinaest mjeseci sam se borio i izborio, a tebi sada krivo, jer si sebe vidio na mjestu ministra vanjskih poslova.Htio sam ja tebe tu postavit , ali znam da imaš problema sa kičmom i leđima, pa ne možeš po svijetu putovati. Šta da te uklješti kičma u Vašingtonu? Ovako sam jednim potezom od Zlaje napravio baliju i istovremeno poštedio tvoja leđa nepodnošljivih putovanja po bijelom svijetu.
Progovori Jegor ponositi:
Nijesam tako mislio Prešjedniče moj voljeni.
Inače slab na manjine, Velik Vođa se osmjehnu i reče Jegoru blagougodno:
A što ti je trebalo da spominješ meni iza leđa kako sam se dogovorio sa Zlajom preko leđa naše države.
Kao i uvijek smireno i blagougodno prozbori mudri Jegor :
Nijesam mislio preko leđa države, mislio sam preko mojijeh leđa, znaš da sam jedva šjedjeo u stolici od bolova između pršljenova. Ali otelo mi se, ne znam šta mi bi. Viđećemo, tek će vrijeme pokazati o čijijem leđima se radilo.
Nije da ne bih znao biti ministar, no leđa su mi slabašna, pa od sreće, kad čuh kako si se mudro nagodio brinući o mojim leđima, šćeo sam da ukažem da si dobronamjerno prešao preko mojijeh leđa, a nekako mi se ote preko leđa države. Valjda od prevelike brige za državu koja mi sa uma ne silazi.
U tom trenutku taman zinu drug Bojša da se oštro baci u odbranu svoga pobratima Jegora, kad ponovo mudro progovori Veliki Vođa, vidjevši da bi proslava mogla propasti ako se umješa i Bojša:
Znao sam ja šta si ti mislio, ali sam htio da to i drugi čuju. Nego da zapjevamo. Nova je godina. Gdje smo ono stali?
Povede pjevanje jak ženski glas ugledne drugarice Tajkić:
Spremte se spremte pjesnici,
Silna će gozba da bude,
iz ove naše pobjede
rađa se sunce slobode....
I svi ponosno zapjevaše.
Sretna vam Nova godina!,
glasno nazdravi Veliki Vođa razdragano, ali niko od raspjevanih članova Izvršnog komiteta to ne ču, osim Jegora i Bojše koji su samo otvarali usta, jer nisu znali tekst ove pjesme.
Inače ni oni ne bi čuli.
