субота, 03. децембар 2011.

Stezanje obruča

IMG_30531_thumbPiše: Siniša Božić, ekonomista

Kako je Bosna i Hercegovina zemlja nastala raspadom bivše Jugoslavije, može se povući paralela između političke, privredne i sociološke situacije, poredeći stanje u zemlji sa situacijom u ostalim zemljama regiona. Naročito je to korisno učiniti analizirajući situaciju u Hrvatskoj i Sloveniji, budući da je generalna ocjena da su navedene zemlje naprednije od BiH po gotovo svakom mogućem kriterijumu. Budući da je politički sistem i ekonomsko uređenje i BiH i Hrvatske i Slovenije bio identičan 1990. godine, a obzirom da težimo ka demokratskom društvu, zasnovanom na podjeli i odvojenosti nivoa vlasti, redovnosti izbora, jednakosti prava građana s jedne, te, sistemu tržišne ekonomije i poštovanju privatne svojine, s druge strane, moguće je projicirati generalni trend kojim će se ova zemlja u idućem periodu kretati.

Pošto je Slovenija znatno napredovala u reformama, odnosno, i završila proces tranzicije i priključenja Evropskoj Uniji, jaz je toliki da je svrsishodnije analizirati situaciju u susjednoj Hrvatskoj sa kojom naše društvo u tranzicionom procesu dijeli značajne sličnosti. Pošto je Hrvatska već prošla faze razvoja na koje mi tek treba da dođemo, analiziranjem stanja u toj zemlji zapravo možemo odrediti pravce u kojima će se razvijati situacija i u RS/BiH.

Kako se Hrvatska 1991. godine otcijepila i proglasila nezavisnost, tako je otpočela i proces tranzicije ka tržišnoj ekonomiji. Privatizacija se u ovoj zemlji odvijala u četiri faze. U prvoj fazi, koja je trajala od 1991. do 1994. godine, započela je usvajanjem zakonskih rješenja, a posebno Zakona o pretvorbi. Pretvorba je značila transformaciju preduzeća bez definisanog vlasništva (društvena preduzeća), te preduzeća mješovitog vlasništva (društveni i privatni kapital), u preduzeća sa privatnim kapitalom. Za pretvorbu je bila nadležna Agencija za restrukturiranje i razvitak, a omogućavala je konvertovanje svih preduzeća u dionička društva ili društva sa ograničenom odgovornosti, sa jasno identifikovanim vlasnikom. Pri tome, izvršena je podjela preduzeća na dvije grupe. Prva grupa je obuhvatila velike sisteme koji su označeni kao strateški: Hrvatske šume, Hrvatske ceste, Hrvatska elektroprivreda, Industrija Nafte, Hrvatske pošte, Hrvatska radiotelevizija. Ova preduzeća nisu inicijalno bila predmet privatizacije. Drugu grupu su obuhvatala ostala preduzeća, oko 4000 njih, ukupne vrijednosti od 20 milijardi USD. Da bi se preduzeće privatizovalo, moralo je prvo da ide u pretvorbu. Pretvorba se mogla uraditi prodajom cijelog preduzeća, njegovog bitnog dijela, ulaganjem kapitala, pretvaranjem ulaganja na ugovornoj osnovi u preduzeće, te priznavanjem potraživanja prema preduzeću i prenosom svih dionica Hrvatskom fondu za razvitak. Tako su dobijena dionička društva. Svako preduzeće je donosilo odluku da li će ići u pretvorbu, kada će je i kako sprovesti, a dokumentaciju o tome dostavljalo Agenciji za restrukturiranje i razvitak. Hrvatska je tako u prvoj fazi privatizacije slijedila smjernice nekadašnjeg premijera SFRJ Ante Markovića koji je najbolju privatizaciju označio prodaju preduzeća njegovim radnicima. Tako su zaposleni i bivši zaposleni mogli kupovati dionice po posebnim popustima. Bilo je moguće i prodavanje dionica preduzeća trećim, spoljnim licima, što skoro da se nije praktično dešavalo, kako zbog nepostojanja tržišta kapitala, koje bi valorizovalo vrijednost dioničkog kapitala, kako zbog ratnih dešavanja, i oskudnosti priliva inostranog kapitala. 1996. godine je donesen Zakon o privatizaciji koji je zamijenio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, što je predstavljalo novu fazu privatizacije u Hrvatskoj. U drugoj fazi privatizacije, zakonski su obuhvaćena sva preduzeća koja nisu samostalno obavila pretvorbu. Dionice tih preduzeća su dodijeljene Hrvatskom fondu za privatizaciju, i to 2/3 dionica, te Mirovinskom fondu (ostatak od 1/3). Od metoda privatizacije se počela intenzivnije koristiti prodaja putem Zagrebačke berze, direktna prodaja, te metoda tendera. Pored toga, Zakonom o privatizaciji iz 1996. godine, privatizacija se označava kao dio razvojne ekonomske strategije Hrvatske. Velika, strateška preduzeća nisu obuhvaćena ovim zakonom, a njihova pretvorba i privatizacija će se uređivati posebnim zakonom. Zakonskom legislativom je bilo predviđeno da se sredstva od prodaje preduzeća u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju uplaćuju na račun Hrvatske banke za obnovu i razvitak, a sredstva od prodaje državnih-strateških preduzeća, direktno doznačuju budžetu Hrvatske. Ciljevi privatizacije su zakonski definisani kao postizanje što većeg ekonomskog rasta, stvaranje novih radnih mjesta, uključivanje privrede u svjetske ekonomske tokove, poticanje poduzetništva, itd. U ovoj fazi hrvatske privatizacije, većina zacrtanih ciljeva nije ostvarena. U trećoj fazi, Hrvatska primjenjuje masovnu privatizaciju kroz besplatnu podjelu dionica. Formiraju se privatizacioni investicioni fondovi. Dionice se dijele populaciji od 350.000 građana, uglavnom socijalnih kategorija te učesnika rata. Kroz kuponsku privatizaciju je podijeljeno 50% dionica portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, nominalne vrijednosti od 2,5 milijarde tadašnjih DEM, no tim dionicama skoro da nije moglo biti trgovano jer su bile nelikvidne. U privatizacione investicione fondove je uloženo 150 miliona DEM, što je relativno mala vrijednost i petina od planiranog iznosa. U četvrtoj fazi privatizacije, Ministarstvo gospodarstva od 1999. godine preuzima tok i vođenje privatizacije. Formira se državni portfelj dionica i preuzima od Hrvatskog fonda za privatizaciju, Agencije za sanaciju banaka, mirovinskog i zdravstvenog zavoda. Sva preduzeća u kojima država ima udio preko 25% se pokušavaju restrukturirati, dio i kroz stečaj. Preduzeća do 25% državnog vlasništva se prodavaju preko licitacija na berzi. U Hrvatskoj je priznat kontinuitet internog dioničarstva, tj. privatizacioni planovi kojima su preduzeća prodavana interno, početkom privatizacije, se i 10 godina nakon toga poštuju (većina radnika koji su potpisali planove o otplati dionica nisu mogli ispoštovati ugovorene obaveze, zbog loše privredne situacije i rata - takvim je radnicima omogućeno da mogu nastaviti sa otplatom dionica, ukoliko žele). Restrukturiranje obuhvata stečaj u oko trećine identifikovanih preduzeća, a ostalima se omogućava reprogram obaveza, otpis potraživanja, te socijalni programi zbrinjavanja viška zaposlenih. U četvrtoj fazi privatizacije se pokušava ubrzati proces, a još nisu identifikovani načini privatizacije velikih privrednih sistema.

Rezultati privatizacije u Hrvatskoj

Do 1995. godine je potpuno privatizovano 1.146 preduzeća, djelimično 1.159, a u većinskom državnom vlasništvu su ostala 293 velika preduzeća. U 1996. godini, u Hrvatskoj je bilo preko 600.000 dioničara (ne računajući vaučersku privatizaciju). Privatnoj svojini je tada pripadalo 22% od ukupne hrvatske privrede. 1997. godine, taj procenat je uvećan na 42%. 1998. godine, privatizovano je 66% privrede. Izvršena je masovna vaučerska privatizacija, pa je dionice steklo još 226.000 građana (od planiranih 350.000). U Hrvatskom fondu privatizacije je ostalo samo 10% početnog kapitala. Do 1999. godine, putem stečaja je likvidirano preduzeća u vrijednosti od 5% početnog privatizacionog kapitala. Masovno dioničarstvo dospijeva u krizu, jer od preko 600.000 ugovora o internom dioničarstvu raskinuto je 375.000 ugovora, a otplaćeno svega 18% ugovora (dionice su se otplaćivale po nominalnoj vrijednosti, budući da početkom privatizacije nije postojalo tržište kapitala, odnosno tržišna cijena, nominalna vrijednost je redovno bila precijenjena, a dividende uglavnom nije bilo pa građani nisu imali interesa za čuvanjem dionica). Od 1993. do 1999. godine, privatizacijom je država prikupila niskih 3,3 milijarde USD. Kako je bila moguća kupovina državnog kapitala starom deviznom štednjom, obaveze države po tom osnovu su pale sa 3,5 na 1,5 milijarde DEM i to je jedna od rijetkih pozitivnih strana privatizacije iz ovog perioda. Bankarski sektor je privatizovan do vrijednosti od visokih 70%, do 2000. godine. Jedna od najznačajnijih privatizacija je bila prodaja 35% Hrvatskih telekomunikacija Deutsche Telekomu za 800 miliona USD. Privredna banka Zagreb je prodana italijanskoj Banca Commerciale Italiana za 301 milion EUR. Ranije je privatizovana Zagrebačka banka, što je izazvalo niz kontroverzi.

Revizija privatizacije u Hrvatskoj

Reviziju pretvorbe i privatizacije obavio je Državni ured za reviziju u periodu od 2001. do 2004. na temelju odredbi Zakona o državnoj reviziji (Narodne novine Republike Hrvatske br. 49/03) i Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije (Narodne novine Republike Hrvatske br. 44/01, 143/02 i 115/05).

U procesu pretvorbe i privatizacije rješenja o pretvorbi dobilo je 2911 društvenih preduzeća koja su utvrdila temeljni kapital u iznosu od 28,2 milijardi DEM. Na osnovu Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije revidirano je 1.556 društvenih preduzeća čiji je temeljni kapital iznosio 24,4 milijarde DEM. Revizijom pretvorbe i privatizacije obuhvaćeno je 53,4% društava koja su raspolagala s 86,7% temeljnog kapitala.

Revizijom je utvrđeno:

  • revidirana društva iskazala su manji temeljni kapital u iznosu od 965,052 mil DEM, što predstavlja oko 3% njihovog temeljnog kapitala, od toga:

o neprocijenjena imovina 484,74 miliona DEM,

o manje procijenjena imovina 124,32 miliona DEM,

o revalorizaciju otplaćenih kredita, odnosno precijenjene obveze 355,99 miliona DEM,

o zemljište površine 2.774 577m2 i objekte površine 89.265 m2 za koje se u toku revizije nije mogla utvrditi cijena,

  • temeljni kapital revidiranih društava umanjen je za 3,93 milijarde DEM, odnosno 16,1%,
  • broj zaposlenih u revidiranim društvima umanjen je za 386.675 odnosno 60,9%,
  • stečajni postupak otvoren je nad 345 društava, odnosno 22,17%,
  • razvojni program nije ostvarilo 64,01%, a djelimično je ostvarilo 20,5% društava,
  • nepravilnosti u postupku pretvorbe i privatizacije utvrđene su u 1481 društvu odnosno 95,2% revidiranih subjekata.

U postupku revizije Državni ured za reviziju utvrdio je 1936 nepravilnosti koje se odnose na proces pretvorbe i privatizacije i poslovanja društava nastalih pretvorbom. Nepravilnosti se odnose na:

1. proces pretvorbe:

- dio imovine nije uključen u procjenu,

- potraživanja poslovnih banaka pretvorena su u udjele na osnovu revalorizacije već otplaćenih kredita,

- dokapitalizacije nisu obavljene u skladu s programom pretvorbe,

- uložena sredstva nisu namjenski trošena.

2. proces privatizacije

- društvo je iz svojih sredstava finansiralo dioničare kod kupnje dionica,

- za sticanje vlastitih dionica nisu bili ispunjeni zakonski uslovi,

- korištena su upravljačka prava na osnovu prenesenih neotplaćenih dionica malih dioničara.

3. poslovanje društava nastalih pretvorbom:

- prodaja imovine koja nije uključena u program,

- pripadajuća dividenda nije uplaćena u korist HFP,

- sanacija nije provedena u skladu s programom sanacije.

Ured državne revizije, u svom konačnom Izvješću, konstatovao je da je za većinu utvrđenih nepravilnosti koje imaju obilježje krivičnog djela nastupila zastara, a da 1215 nema obilježja kažnjivog djela, odnosno zakonima nisu propisane sankcije. Ured državne revizije podnio je nadležnom državnom odvjetništvu 71 krivičnu prijavu za nepravilnosti za koje je ocijenjeno da postoji osnovana sumnja da imaju obilježja krivičnog djela, te 107 prijava u obliku izvještaja sa svim elementima koja sadrži i krivična prijava.

Donošenje Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije

Hrvatski sabor je, međutim, donio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije 13.5.2011. godine (Narodne novine Republike Hrvatske br. 57/11). Zakon je stupio na snagu 2.6.2011. godine. Važno je napomenuti da je to učinjeno nakon što se shvatilo da revizija privatizacije i pretvorbe nije dala željene rezultate, a da materiju koju reguliše navedeni zakon smatraju bitnom u državnim organima Hrvatske, svjedoči i činjenica da je ovaj akt donesen 15 godina nakon završetka rata na ovim prostorima. Pri tome, ovim zakonom je definisano da kaznenim (krivičnim) djelima ratnog profiterstva i kaznenim djelima iz procesa pretvorbe i privatizacije smatra se nesavjesno privredno poslovanje, namjerno prouzročenje stečaja, zloupotreba ovlaštenja u privrednom poslovanju, zaključenje štetnog ugovora, nedopuštena trgovina, utaja poreza ili doprinosa, prevara, krivotvorenje isprave, zloupotreba položaja i ovlaštenja, nesavjestan rad u službi, pronevjere te primanje i davanje mita. Pored toga, kao kaznena djela ratnog profiterstva smatraju se prikrivanja protivzakonito dobijenog novca, odnosno pranje novca ako se prikriva korist ostvarena kaznenim djelima, zloupotreba stečaja, utaja poreza i drugih davanja, prevara i zloupotreba ovlasti u privrednom poslovanju, nedozvoljena trgovina, te izbjegavanje carinskog nadzora. Kaznenim djelima ratnog profiterstva smatraju se ona kojima je ostvarena nesrazmjerna imovinska korist podizanjem cijena robe koja je u nestašici, prodajom imovine znantno ispod njene vrijednosti ili na drugi način iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti države. Upravo na osnovu ovog zakona se sudi bivšem premijeru Hrvatske Ivi Sanaderu.

Šta nas čeka: obruč se steže

Sam proces tranzicije, što obuhvata i privatizaciju, u Hrvatskoj i BiH je imao znatne sličnosti. Vidjeli smo da je revizija privatizacije u Hrvatskoj trajala od 2001-1004. U BiH je samo u Republici Srpskoj sprovedena revizija privatizacije, i to od 2006-2011. godine. Međutim, u pitanju je teško ispolitizovan proces koji je doživio fijasko. Nalazi revizije privatizacije su rezultatima slični onima iz Hrvatske. Dalje, slična je i činjenica da nije bilo pokretanja odgovornosti za krivična djela u privatizaciji jer je u većini slučajeva nastupila zastara (što je sada faktička situacija u Republici Srpskoj), odnosno da nije bilo dovoljno uvjerljivih dokaza (opet sličnost i u RS i u Hrvatskoj). Međutim, Hrvatska je temeljno riješila prvi problem (zastara), donošenjem zakona koji to efikasno predupređuje. Drugi problem (nedovoljno uvjerljivi dokazi) se u Hrvatskoj rješava efikasnim radom USKOKa (istražnog odjela državnog odvjetništva-tužilaštva).

Može se, dakle, zaključiti da je samo pitanje vremena kada će i u RS/BiH biti donesen zakon o nezastarijevanju krivičnih djela iz privatizacije. To je neminovnost. U Hrvatskoj je proteklo čak 7 godina od završetka revizije privatizacije, do momenta donošenja takvog zakona. To je rezultat činjenice da je izvršen pritisak međunarodne zajednice budući da je jedan od uslova za prijem u Evropsku Uniju bio suzbijanje organizovanog kriminala kakav onaj u privatizaciji svakako jeste. Što se tiče RS/BiH, međunarodna zajednica će tu zasigurno odigrati ključnu ulogu, budući da bi sadašnjim, domaćim političarima ovakav zakon, zapravo, predstavljao omču oko vrata, pa nije realno da ga oni samoinicijativno donesu.

Problem nedovoljno uvjerljivih dokaza jeste veliki propust, između ostalog, tužilaštava u RS. Istoj osobi se ne može suditi dva puta za isto djelo – ako tužilaštva ne pripreme na kvalitetan način optužnicu i istu ne provode decidno i dosljedno naročito u postupku suđenja, odnosno ako podlegnu političkim pritiscima, onda se takvim činjenjem zapravo čini usluga – optuženim licima (slučaj ‘Medicinska elektronika’ i drugi).

Za kraj, pogledajte iskaz Ive Sanadera državnom odvjetništvu (USKOK). Da li će biti sličnosti i u ovom segmentu između RS/BiH i Hrvatske – ostaje da se vidi.

Tako je svjedočio Sanader