Piše: Slobodan Vasković
Beznađe, bespomoćnost, nemoć, riječi su koje najbolje oslikavaju položaj ljudi u zavejanim krajevima. Vodi se surova bitka za goli život, sve ostalo je stalo. Kataklizma, a u sred nje premijer RS Aleksandar Džombić među smetovima. Predsjednik Vlade RS u smetovima u Istočnom Sarajevu, u smetovima u Kalinoviku, u smetovima prema Nevesinju, Čemernom…
Šta radi premijer u smetovima? Zašto je preuzeo posao portparola Meteorološke službe i Auto moto saveza i iz smetova nas danima obavještava o visini snježnog prekrivača, prestanku/početku padavina, veličini snježnih nanosa, brzini vjetra, neprohodnosti puteva…? Kada pomnožimo ove dvije nepoznate, proizvod bi, (bar tako misle premijer i njegovi spin doktori), trebalo da bude “beskompromisni Džombić u borbi protiv stihije”! Ili, “Džombić lično zaustavlja nadolazeći hladni talas sa Istoka Evrope, što je ogrijalo srca, a i kuće ojađenog, smrznutog naroda, koji je na izdisaju”! Međutim, taj račun je bez krčmara, potpuno netačan, čista nula: Džombić je u smetovima, na prtini, u jarku, jer su on i njegov kabinet bespomoćni i u beznađu, nemoćni da išta korisno učine. Premijer i ministri svakodnevno se “smrzavaju”, kako bi stvorili privid da nešto rade na oslobađanju stotina hiljada ljudi iz snježnog pakla, a suštinski ne čine ništa korisno, jer nemaju čime, jer ne znaju, jer sistem ne postoji.
Dugogodišnja rastrošnost, razbacivanje državnog novca, korupcija i kriminal koji caruju u svim porama društva, uzeli su svoj danak: sistem je satruo, potpuno se raspao, a takozvana vlast nema ni cvonjka, sada kada im je najpotrebniji, kojim bi, koliko toliko, pripomogli žrtvama stihije. A žrtve su svi oni koji su još uvijek živi u tim krajevima. Džombić na kašičicu upućuje sredstva poharanim opštinama – po dvadesetak hiljada KM za gorivo, četiri puta manje, nego što je Vlada RS prije par dana dala jednom tabloidu za “projekat”. A cilj ”projekta” se zna - potpuno nesposobnu, diletantsku, nekompetentnu, korumpiranu… vlast predstaviti kao ekonomske i svake druge čudotvorce.
Režimski mediji, zauzeti radom na “projektima”, ne stižu se pozabaviti marginalnim pitanjima, kao što su: Ko je odgovoran što je stihija bez ikakvog otpora zaustavila život u RS? Ko je odgovoran što ništa ne funkcioniše? Ko je odgovoran što premijer, ad hoc, u sred prtine odlučuje gdje će krenuti mašine za čišćenje, a gdje će se baciti paketi sa hranom - da li prema Kifinom selu ili Morinama, Kutama, Bukovači…? Ko će odgovarati za bijele smrti, koje postaju svakodnevnica? Ko će odgovarati za milionske štete (mjeriće se desetinama), koje su dijelom posledica “Sibira”, ali većim dijelom i nebrige, javašluka i nepripremljenosti vlasti za vanredne situacije poput ove? A sedmicama se znalo da nevrijeme dolazi.
Nema tih pitanja, ali ima vulgarnog spina, jer je ispred premijera u smetovima “Konvoj mehanizacije iz Banjaluke” koji pokušava probiti snježne nanose. A na čelu Konvoja, bageri i kamioni Slobodana Stankovića i Ljube Ćubića, vlasnika firmi “Integral” i “Niskogradnja”. “Rade džaba”, vrište iz vlasti. “Pomažemo u nevolji”, vrište iz Konvoja tajkuna, koji su poharali ovaj entitet en puta gore nego snježna stihija. Mogu raditi džaba naredni vijek, neće vratiti ono što su oteli. Stanković i Ćubić se pokušavaju prikazati kao spasioci, sveci, a njihove mašine kao svemirska čuda tehnologije, od kojih se snijeg i led tope, čim im se približe. Džaba – bager je bager, pa čiji god da je, a kriminalac je kriminalac i to će i ostati. Ne može to promijeniti nikakav bager na snježnom putu. Čak ni da je “svemirski”.
Stankovićevi bageri na Čemernom svjedoče da se on vratio “na mjesto zločina”. Putna komunikacija preko Čemernog, za koju je Vlada RS Integralu platila 75 miliona KM avansno prije pet godina, trebala je, prema ugovoru, da bude završena početkom 2011. godine. Da se to desilo i da je put tada završen, Hercegovina danas ne bi bila odsječena od svijeta danima, ne bi se bolesni vukli “na najlonu”, ne bi umrli čekali “ljepše dane” da odu Bogu na istinu, ne bi umirala čitava naselja..., ne bi ljudi bili u rangu stoke… Riječju, očaj bi bio manji, jer bi pomoć brže stizala. Putem, a ne kao sada, besciljnim i uzaludnim probijanjem kroz gudure.
Mogli bi se bačeni milioni i lažni projekti, na kojima je RS opljačkana i zbog kojih se nalazi u sadašnjem užasu, nabrajati danima, ali nema potrebe za tim. Vidi se sve i bez toga. Slike potpune propasti ovog društva i nesposobnosti ove vlasti, (kao i njene dugogodišnje bahatosti i samozadovoljstva samom sobom), na svakom su koraku, u svakom gradu, selu, ulici, sokaku…, a najizoštrenije su na zaleđenim licima očajnog naroda prepuštenog samom sebi u najužasnijim mogućim uslovima. Snježna stihija kristalno je oslikala tragove zvijeri koje su uništile sve. Kataklizmične poplave, biblijskih razmjera, koje slijede čim otopli neće saprati te tragove. Naprotiv.
P. S.
Aktuelna vlast u potpunom je ludilu o čemu svjedoči i podatak, koji su obznanili, da su u zavejane krajeve iz helikoptera bacali odreske za penzije, čime su, valjda, željeli poručiti kako vode brigu o svim stanovnicima. Nisu rekli kako će poštari dostaviti te odreske i da li će i njih (poštare) bacati iz helikoptera po zavejanim selima, zajedno sa parama.
