piše: Slobodan Vasković
Već desetak dana sipa iz svih mogućih rukava, sve je stalo, propast potpuna, a predsjednik RS Milorad Dodik još uvijek nije otkrio ko je snijegom i teškim minusima napao Republiku Srpsku. Neprijatelj dejstvuje svakodnevno, a predsjednik ćuti kao zaliven. Narod, navikao da gleda gdje on upire prstom, niti vidi njega, prsta još i manje. Bez tog „prsta slobode“ narod je gluh, slijep, bez moći rasuđivanja, riječju izgubljen i u toj izgubljenosti još i zatrpan. Istina, predsjednik je primijetio (vrlo državnički i vrlo inteligentno) da je „snijeg padao i prošlih godina“, što jeste mudra konstatacija, ali ne i odgovor – kako se suprotstaviti mrskom neprijatelju i šta u situaciji kad on tebe snijegom, ledom i gadnim minusom, a ti ni korice kruha nemaš da ga, onako hrišćanski, odvališ hljebom.
Situacija je vrlo delikatna: ćutanje predsjednika ukazuje da ni on (možda) nema rješenje za sve narodne probleme, a niko se ne usuđuje to glasno da izgovori. Šta ako ih čuje neprijatelj, pa još jače zaspe sa veju veju? Ili to čuje predsjednik lično? Tek onda je belaj, jer taj dobri mudri čovjek zna biti gori od najgoreg neprijatelja kada se razgoropadi. Nije mudro zboriti, mudrije je cvokotati, pa čak i na smrt promrznuti, (jer mrzlo se i umiralo se zimi i ranije), nego li se usuditi okaljati lik i djelo Njegovo. I osjetiti šaku Njegovu.
Ne treba biti na kraj srca i zaboraviti da je predsjednik godinama unazad (komada šest) ista ta srca grijao dok je otpočinjao puteve, aerodrome, čezove, stanare..., koji nikada nisu završeni (a i bolje je, jer bi sada na ovoj studeni samo propali, što govori u prilog vidovitosti predsjednika); rušio neprijatelje kao da su od gline, uziđivao ih kao kamene temeljce u opštenarodne i opšteodbrambene projekte... Jadno je zato zanovijetati i tražiti preko hljeba bilo šta za namazati, i još uz to prohodnost puteva. A i šta će nam prohodni putevi: sve veze odavno smo pokidali.
Uprkos svim ovim uspjesima, unutrašnji neprijatelj ne miruje: ima onih koji su nezadovoljni, kojima je hladno, koji su bolesni, kojima je neko umro pa hoće da ga dostojanstveno sahrane (čuj dostojanstveno?!), ali ne mogu jer je zemlja smrzla (gdje li im se žuri, kad je, ionako, gotovo), koji su polijeni da očiste snježinu, koji su zavejani danima, pa im dojadilo, te bi se odvejali (koje li drskosti!), itd, itd, etc..., pa smatraju da bi predsjednik trebalo da uzme stvar u svoje ruke, obznani ko su dušmani, jurne na njih i konačno otopi užas kojim su nas zasuli. Strane službe stoje iza njih, strane službe i njihove pare. Takvim bi malo bilo da su u ove surove dane bacali predsjednika iz helikoptera na odsječene pejzaže, gdje bi on svojom silnom energijom, čvrstim stavom i bitkom za pravoslavlje..., izvjesno sve otopio i ugrijao da bi probeharalo. I to odmah. Malo bi tim kvislinzima bilo i da su predsjednika vezali za Stankovićeve kamione i bagere i sa njim razgrtali snježne nanose na magistralnim, regionalnim i ostalim makadamskim jarugama.
Opasnom su ti stranputicom udarili. Treba njih smjestiti u Golu Foču, Golo Nevesinje, Golu Romaniju, Goli Sokolac, Goli Han Pijesak, jer sva ta istočna, da prostite, golotinja vapi za njima. Za robijašima, presuđenim zbog izdaje nacionalnih interesa, koji bi tu vidjeli svog hladnog zeca.
Pa ko je još vidio da se predsjednik bakće sa snijegom, ili da se proglašava vanredno stanje u situaciji kada je pola puka zaleđeno? Srbija je to uradila? Ma jebeš Srbiju, oni su ionako propali. Hrvatska? Jebeš i Hrvatsku i oni su propali zajedno sa propalom EU! Crna Gora? Fuj fukaro! RS je stabilna i nema te vremenske prognoze koja će je destabilizovati. Uostalom, srušio se krov Skenderije u sred Sarajeva, a krov Borika u sred Banjaluke još nije. Ako se i sruši, tamo je prvo pao. Nije li to dovoljan dokaz stabilnosti i postojanosti.
Šta i da se na smrt smrzne pola naroda? Predsjedniku i u toj varijanti ostaje još pola i mirna Bosna, pa i zaleđena. Zna to mudri predsjednik, te i ne obraća pažnju na snijeg i led i neprijatelja koji ga sipa. Nema ni riječi o tome da se zamorio, da nema rješenja, da ne zna šta će... To se samo čini, jer on gleda naprijed. Iznad atmosfere. Dok slabići cvokoću, kukumavče i jauču, dok kvislinzi laju i kad karavane ne prolaze (jer nemaju kuda), dok pola naroda umišlja da im je hladno i žalosno, dok pregone da su zavejani, on misli na njihovu budućnost; tako je, ledom okovan, nedavno sa ekonomskim ekspertima mudro zaključio da se treba mudro zaduživati, da treba mudro otvarati nova radna mjesta, da treba mudro vidjeti gdje je danas kapitalizam, a gdje RS u njemu i, što je najvažnije, tokom samog sastanka sa privrednicima, predsjednik je obezbijedio najmanje dvije milijarde evra novih investicija. Šteta što sastanak nije duže trajao, možda bi obezbijedio i tri, četiri, pet milijardi... Evra.
Ako i nakon ovih sretnih vijesti i otkrovenja, ima i dalje onih koji smatraju da su zavejani, da su putevi neprohodni, da je hladno, da snijeg uopšte pada ili da je padao...; ako ima onih koji misle da je predsjednik najobičniji šarlatan, nesposoban da ovaj entitet istrgne iz pakla snježne stihije, te da je raspad sistema posljedica činjenice da je predsjednik godinama mislio na sebe i još pet bliskih mu familija, a da ga je baš „boljelo“ i „zaboljelo“ za običan svijet, šta reći?! Jadni oni, njima čak ni predsjednik ne može pomoći, a kamoli Bog.
