U zemlji krvi i kretena

Piše: Slobodan Vasković


Nisam gledao film Anđeline Džoli „U Zemlji krvi i meda“. Nemam pojma kakav je: da li je antisrpski, da li je prosrpski, da li je smeće, da li je vrijedno umjetničko ostvarenje; da li je to film zbog kojeg je vrijedilo platiti kartu (pa kupiti čak i kokice) i provesti par časova van kuće ili je to, pak, ostvarenje koje bi mi priuštilo dva tri sata mučenja i lošeg osjećaja u stomaku?! Nažlost, neću ni saznati o kakvom filmu je, zapravo, riječ, jer nemam gdje da ga pogledam – u ovdašnjim bioskopima (Republika Srpska) film je stavljen na „crnu listu“, jer, navodno, neće privući publiku. Izvjesni vlasnik banjalučkog bioskopa „Palas“, koji tvrdi da je film gledao, ocijenio je da je riječ o katastrofalnom uratku, te javnost obavijestio da ga neće ni prikazati?!

Tip se proglasio Cenzorom. Niko ga iz vlasti nije „pritisnuo“, tvrde i vlast i on. A šta bi drugo Cenzor mogao i da kaže, ako iz vlasti tvrde da im ruke nisu „ni u krvi ni u medu“?! Doduše, više nego sumnjivo je njegovo samoproglašenje Cenzorom, jer do sada nije imao takvih istupa i nije javnost obavještavao da li je i koji je od filmova, koje uvozi, smeće. Vjerujem da mu se koji put „omaklo“, te je poneko filmsko smeće i prikazao, loše finansijski prošao, ali je ćutao kao zaliven. Zašto nas je tada varao i da li će se izviniti zbog takvog postupka? Da li će se, nakon ovog početnog koraka, otići i korak dalje, pa će samo Cenzor gledati sve filmove, a nas obavijestiti o tome kakvi su, pa se možemo ponašati kao da smo ih i mi gledali? (Novi projekat vlasti: jedna filmska glava za cijelu naciju.) Da li je slučaj „krv i med“ prekretnica u distribuciji filmova u Republici Srpskoj, tako što će nam odsad vlasnici bioskopa javno poručivati šta nam nije pametno gledati, a šta je ono što bi bilo baš fino za opustiti se?!

Teško da je prekretnica; Tip je postao Cenzor kada je uvidio da „udarne pesnice“ režima čereče Džolijevu i njen uradak, a da film nisu ni vidjeli. Nakon tolike prosute „krvi“ Džolijeve, koja nikako da se „sasuši“ na stranicama i ekranima „prosrpskih“ režimskih medija, teško bi se i mnogo hrabriji (od vlasnika bioskopa) odlučili da ga prikažu. Džolijeva „krvari“, ali ovdašnji režimski mesari ne prestaju da je satarom/testerom „tranžiraju“ i kosti joj melju. Ništa bolje nisu mogli učiniti za njen film od toga. „Bunkerisanje“ je taj uradak, kakav god da je, pretvorilo u vrlo poželjno štivo; uz to u štivo na bazi kojeg sve svjetske agencije izvještavaju da je film „ U zemlji krvi i meda“ zabranjen u RS. Takvi naslovi stižu još samo iz Afganistana, čak je i Irak po tom pitanju liberalan. Tražili ste, čitajte!

Problem ovdašnje vlasti nije Andželina Džoli, još manje njen film, i pod uslovom da je riječ o najgorem antisrpkom (ne)djelu. Oni koji najjače „siluju“ javnost i to „na redaljku“ u cijeloj ovoj situaciji vidjeli su samo odličnu kantu goriva za populističku peć, koja nemilosrdno sagorijeva svakodnevno tone i tone „novih proizvedenih događaja“. „Krv i med“ su odlično došli vlastima na ovim strašnim minusima, kako bi se bar na trenutak puk natjerao da „osjeti neprijatelja“ i uvjeri se u „spremnost vlasti da srpstvo brani do posljednjeg“. Čak i u Holivudu i po sibirskim temperaturama. Ne trebaju vam drva - naložite Džoli; ne trebaju vam prohodne ceste – umjesto soli pospite Džoli; ne trebaju vam krovovi – preko greda objesite Džoli; ne treba vam meso - jedite Džoli, pijte Džoli, radite Džoli, vježbajte Džoli... Mislite Džoli. 

Kanta je brzo planula, ali je ostala ogromna šteta, jer je opšti utisak „vani“ da vlasti RS umjetnost stavljaju „u bunker“. Takav utisak nanio je više štete Srbima od svih antisrpkih filmova zajedno.

Kakvi kreteni: „Zaklali“ su Džoli za frtalj populističkog goriva. Istu onu Džoli koja je prošle godine, 03.11.2011. godine u Rogatici omogućila useljenje beskućnicima iz kolektivnog centra „Narodni univerzitet“ u dvospratnu zgradu. Džolijeva, koja je i ambasador dobre volje UNHCR-a, tokom 2010. godine posjetila je Rogaticu i „Sabirni centar“, a nakon toga intervenisala, te je Vlada SAD-a poklonila 500.000 dolara za izgradnju novih domova. To je jedina zgrada (narod je zove „Anđelina“) koja je izgrađena u Rogatici nakon rata u BiH. Ovaj događaj mnogo govori o Džoli, a sve govori o ovdašnjim vlastima. U zgradu su useljeni Srbi. Koje Džolijeva, kako režimske „udarne pesnice“ bubnjaju u naše glave, mrzi. I to žestoko.

Ukoliko je ova vlast dosljedna, uništiće rogatičku „Anđelinu“, sravniće je sa zemljom, opeke od kojih je napravljena smrviti u prah i razvejati po okolnim planinama, a „studente“ kolektivnog centra „Narodni univerzitet“ useliti u apartmane u zgradi Vlade RS, dok im ne izgradi petosobne stanove preko puta. Ako to ne učine, grdno će pogriješiti, jer će među Srbima uvijek biti onih koji će Džolijevoj ostati zahvalni dok god su živi. I voljeti je kao najrođenijeg.