Kopanja forever

piše: Slobodan Vasković

Nedavno je Željko Kopanja, vlasnik Nezavisnih novina i Glasa Srpske, gostovao na BN TV - ležeran, lažno dobroćudan, još lažnije skroman, nagodan za priču, kritičan, pa pomalo i samokritičan, nijansu samozatajan, namješteno emotivan, emotivno pronicljiv, posjednik vizije..., ukratko izreklamirao se kao melem za svaku medijsku i političku ranu u ovom entitetu i ovoj zemlji. 

Medijski magnat, kako je titulisan, nije slučajno odabrao BN TV za ono što je imao da poruči puku: ta kuća se doživljava „srpskim medijem“, te je Kopanja baš iz tog, „srpskog“, miljea odlučio da predstavi svoj novi projekat svepomirenja u BiH, u kojem je on glavno vezivno tkivo u poderanom političkom i medijskom štofu. Vrlo vješto je Kopanja sebe ponudio/promovisao kao univerzalni lijek za sve rane, pozicionirajući Rajka Vasića i Federalnu televiziju kao arhetip zla, nakon čega se jedino moglo zaključiti da je (srednje) prihvatljivo rješenje baš on, odnosno medijska grupacija koju predvodi.

U podtekstu javnog obračuna sa SNSD-ovim „Veliborom“ i SDP-ovim „Ostojićem“, Kopanja je vješto „provozao“ koncept velikog pomirenja Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, u kojem bi, naravno, on najviše profitirao. To je sasvim legitimno, s tim što je, nakon njegovog istupa, jasno da u SNSD-u (a posebno u SDP BiH) postoje jake struje koje se protive takvom razvoju događaja, ili, pak, tome da se on odvija po ritmu kako „Kopanjin bubanj kaže“. I drugi bi u bubanj udarali, (i to vrlo ozbiljni igrači), zbog čega je neokrunjeni srpski medijski Krez našao shodnim i potrebnim da javno obznani svoju kandidaturu za režisera mogućeg bh. blokbastera „Željko, Mićo i Zlaja opet raja“. Medijska mašinerija kojom Kopanja raspolaže u Republici Srpskoj strašna je armada koja bez većih problema može iznijeti taj projekat u ovom entitetu i ona je, već sada, tome veoma posvećena, a sve će se intenzivirati u narednom bliskom periodu.

Kopanjino gostovanje na BN TV, osim izrečene, ima još jednu veoma značajnu dimenziju – dokumentovalo je njegove odlične i bliske odnose sa tom kućom, što je donedavno bilo malo zamislivo. Bilo bi pretjerano reći da Kopanja kontroliše BN TV, ali pretjerivanje nije konstatacija da ima uticaja na tu kuću i da je BN TV uveliko okrenula antene ka vladajućoj nomenklaturi, te da je sve manje kritike postojećeg katastrofalnog stanja u RS u njenim programima.

Šlag na ovoj „torti za vjenčanje“ je informacija da je Vlada RS bijeljinskoj televiziji odobrila 400 hiljada KM za neki bezvezni projekat. Interesi su vječiti, a pare liječe sve rane, pa i one nastale između režima i vlasnika BNTV – Režim je čelnika te kuće „inaugurisao“ u utajivača poreza, uz svesrdnu artiljerijsku kanonadu Kopanjinih fregata, a sada su se rane zalizale i uvrede zaboravile zbog „viših interesa“. (Ličnih naravno.) Štokholmski sindrom ovdje nije endemska pojava, već epidemija.

Bilo kako bilo, režimska medijska flota, sada upotpunjena sa BN TV, izgleda monstruozno snažno i nepobjedivo. Kopanja je i admiral i general i maršal i feldmaršal i znaće, bez sumnje, iskoristiti snagu koju kontroliše. U armadi su još: Radio-televizija RS, koja djeluje kao video izdanje „Nezavisnih novina“ i „Glasa Srpske“; Alternativna televizija jeste u hladnim odnosima sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom, ali je u veoma dobrim interesnim odnosima sa premijerom  Aleksandrom Džombićem i Nedeljkom Čubrilovićem, ministrom saobraćaja i veza i članom vladajućeg DNS-a. Uz to, vođstvo ATV-a veoma je otvoreno i za saradnju sa Kopanjom, svjesni da im on može (kad god zaželi) „napraviti pakao“, zbog umiješanosti u aferu pranja novca preko „Mreže plus“. Zato će ga bespogovorno slušati kada mu to bude potrebno. Kopanja ima direktan uticaj i na najtiražnije dnevne listove „Blic“ i „Press“, a kontroliše i nekoliko lokalnih i regionalnih TV kuća i listova. Uz sve što posjeduje, kontroliše i čime gospodari, ima odlične veze i sa „Avazom“ i „Oslobođenjem“, što je veoma važno za njegovu ulogu čovjeka koji odlučuje i učestvuje u mnogim bitnim stvarima po ovu zemlju.

Ogromna je moć u rukama ovog čovjeka i od nje zaziru svi, pa i moćni Dodik. Kopanja, koji je prije nekih godinu i po, bio na silaznoj putanji, ponovo se vratio jači nego ikad. I odlučan da u narednom periodu cijelu BiH (ponovo nakon šest godina) podredi svojim ličnim ineteresima. Republika Srpska previše je iscrpljena, opljačkana, devastirana, i kao takva nikom potrebna kolonija. Ponajmanje ovdašnjim kolonijalistima.

 

P.S.

A šta je sa dragim gledaocima i čitaocima režimskih biltena? Pa ništa, od njih su svi digli ruke, jer imaju pametnija posla: stvaranje nove srpske vlastele od tajkuna, prevaranata raznih fela, masno nagrađenih poltrona, muških i ženskih sponzoruša, vlasnika medija...

  

“Mreža plus” i Prlić konačno u mreži

Piše: Slobodan Vasković

 SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu) podnijela je prije desetak dana krivičnu prijavu protiv Stipe Prlića, v.d. direktora HT Mostar. Prlić se tereti za organizovani kriminal i pranje, najmanje, 1,9 miliona Evra. Nije Prlić jedini obuhvaćen krivičnom prijavom, već je u izvještaju SIPE tretirana i firma “Mreža plus”, čiji je direktor Darko Aleksić. To, po automatizmu znači, da bi krivičnom prijavom SIPE morao biti obuhvaćen i Neven Kulenović, lažni marketinški mag.

Cijela priča otvorena je kada je slovenački Interpol od nadležnih institucija u BiH zatražio istragu o krivičnom djelu pranja novca, u visini od 1.947.192 eura. Kao akteri ovog nedjela navode se firme “SV-RSA”, “Mreža plus”, “Pink BiH Company”, “Ujedinjeni mediji” i “UFA Media”, te Neven Kulenović, Darko Aleksić, Anis Kadrić, Stipe Prlić i Zoran Bakula, čelnici “Eroneta”, i drugi. Interpol je pokrenuo akciju nakon jednogodišnje istrage, a u cijelu priču uključila se i SIPA, Odjel za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

Neven Kulenović je vlasnik/suvlasnik marketinških agencija “SV-RSA” i “Ujedinjeni mediji”, dok je Darko Aleksić, nekadašnji snimatelj na banjalučkoj Alternativnoj televiziji, suosnivač i direktor firme “Mreža plus”,. “Mreža plus”, društvo za medijsko poslovanje i distribuciju programa osnovana je 2001. godine, a njeni suosnivači sem Darka Aleksića (ispred ATV-a), su bili Elvir Švrakić (direktor TV Hajat), Alija Behram (vlasnik RTV Mostar), Semir Salihović (direktor TV Tuzla), te Ante Krišto, čelnik TV “Oskar C” iz Mostara. Cijeli ovaj projekat osmislili su, prema tvrdnjama Darka Aleksića, on i Nataša Tešanović, direktor ATV i član UO “Mreža plus”. Društvo je od početka imalo snažnu podršku međunarodne zajednice i njenih donatora. Prema pouzdanim procjenama, preko računa “Mreže plus” u proteklih gotovo deset godina (društvo je zaledilo rad početkom prošle godine) prešlo je cca 30 miliona KM. Isti izvori tvrde da je 10-12 miliona maraka završilo u privatnim džepovima Aleksića i njegovih zaštitnika, dok su teško prevareni Behram, Krišto i Salihović, odnosno TV kuće koje su vodili, a koje nisu iz “Mreže plus” dobile niti pfeniga.

Odgovarajući na upit da li SIPA protiv privrednog društva “Mreža plus”, kao i direktora ove kompanije Darka Aleksića vodi bilo kakav predistražni/ istražni postupak na okolnosti mogućeg učešća u izvršenju krivičnog djela pranja novca, Željka Kujundžija, portparol SIPE, je odgovorila da je ta agencija svoja saznanja uputila Tužilaštvu BiH.

“Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u proteklom periodu, sukladno Zakonu o sprečavanju pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti (“Službeni glasnik BiH” broj: 53/09), poduzimali su mjere i radnje u svezi sa privrednim društvom „Mreža plus“ d.o.o., te su sukladno članku 46. stavak 2. pomenutog zakona o svim prikupljenim podacima i saznanjima informirali Tužiteljstvo BiH“, navela je Kujundžija. Nema nikakve dileme da su Aleksić i Kulenović tretirani kao i Prlić, te da se na spisku SIPE nalazi još jedan broj lica, koji su bili dio ove organizovane grupe za pranje novca.

Stipe Prlić je tako prešao dug put od ljubimca Zlatka Lagumdžije, koji sa državnim parama može raditi šta hoće, do osobe kojoj slijedi robija, ukoliko u ovoj zemlji postoji i zrno pravde. Prlić ima veoma mnogo razloga za zabrinutost, jer mu sa obećane direktorske fotelje u “Eronetu”, još uvijek  nije skinut prefiks “vršilac dužnosti”. Premijer federalne Vlade Nermin Nikšić izbjegao je da prije petnaestak dana imenuje Prlića za direktora, iako je iz kabineta ministra za promet i komunikacije Envera Bijedića, stigao zahtjev da se za generalnog direktora HT „Eronet“ u Mostaru na rok od četiri godine urgentno imenuje Stipe Prlić.

Prlić je nakon javno provedenog konkursa dobio najviše – 74 boda, dok je njegov protivkandidat Vilim Primorac „dobacio“ do 67 poena. Sve je trebalo biti okončano na nedavno održanoj sjednici Vlade FBiH u Mostaru, ali je Nikšić skinuo tu tačku sa dnevnog reda. Vrlo indikativno je i da je SDP-ov ministar Bijedić naprasno, izostao sa sjednice Vlade, pravdajući odsustvo zdravstvenim problemima! Niko o svemu na sjednici nije ni riječi pisnuo.

Ovakav rasplet posljedica je činjenice da je Nikšić dobio čvrste argumente o milionskim prevarama u „Eronetu“. Sve to zna i Bijedić, koji je premijeru pokušao prebaciti „vruć krompir“, ali se Nikšić vješto izmakao. Do kada, pitanje je, jer Prlića „gura“ Damir Hadžić, Lagumdžijin sakupljač loptica na teniskim terenima.

Sa računa „Eroneta“ isisane su višemilionske sume  novca, koji je završavao na privatnim računima u Sloveniji, Austriji, Gibraltaru. Novac nije izvlačen samo preko Kulenovićevih firmi i „Mreže plus“, već i preko zagrebačkog „Digitela“. Kolika je pohlepa Prlića i „marketinških magova“ iz „Digitela“ svjedoči i podatak da je ova firma čokoladice, čija je cijena u maloprodaji 1 (jedna) KM, od mostarske firme naplaćivala svih 15 KM. Preciznije, 2000 čokoladica „Eronet“ je platio 15318,80 Evra. Sve se dešavalo 2008. godine.

Bitno je primijetiti još nekoliko stvari: ukupna dobit „Eroneta“ u 2008. (4.278.600 KM), 2009. (6.062.750 KM) i 2010. (7,5 miliona KM) godini, prema službenim podacima, iznosi nešto manje od 18 miliona KM. U istom tom periodu, Prlić je firmama „Digitel“ i „SV-RSA“, na ime marketinških usluga, isplatio najmanje 23 miliona KM. Jednostavnije rečeno, „Digitel“ i „SV-RSA“ imale su najmanje pet miliona KM (u te tri godine) veću dobit od „Eroneta“, nego što je „Eronet“ imao od svih svojih poslova.  

Tokom 2008. godine, ugovor „Eroneta“ sa „Digitelom“ iznosio je 6,5 miliona KM, dok je sa SV-RSA bio „težak“ 5 miliona KM. U našem posjedu je ugovor sa „Digitelom“ iz 2009, koji je, takođe, iznosio 6,5 miliona KM, te sa SV-RSA iz 2010. koji je „težio“ 4,5 miliona. Samo na osnovu ovih dokumenata izvedena je pomenuta računica, a realno je da je razlika znatno veća, jer nema sumnje da su i „Digitel“ i „SV-RSA“ imali ugovore i 2009. i 2010. godine. I to milionske.

Novac od ugovora sa „Eronetom“, Kulenovićeve marketinške firme (osim SV-RSA posjeduje i „Ujedinjene medije“, te brojne druge), prale su preko „Mreže plus“, čiji je direktor bio Darko Aleksić. On je preko TV kuća ATV i „Hayat“ mešetario, a „višak“ novca prebacivan je na račune u Sloveniji, Austriji, Gibraltaru, a odatle na privatne račune Prlića, Kulenovića, Aleksića, Bakule...

Ne treba zaboraviti da je u sve upetljana i Mareco Index Bosnia (MIB), jedina ovlaštene agencije za mjerenje gledanosti TV programa u Bosni i Hercegovini. Cijela kriminalna shema (pojednostavljeno) djeluje na sljedeći način: MIB lažira rezultate određenih TV kuća, dajući im znatno veći udio u gledanosti, nego što ga imaju; na osnovu tih lažiranih izvještaja agencije svoje klijente i njihove milione za marketing usmjeravaju u te kuće; da bi se, na kraju te prevarantske balade, povlaštene stanice (ili njihovi “snabdjevači” programa) “zahvalile” agencijama i MIB-u velikim (nelegalnim) novčanim sredstvima.

VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKADA!

piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije

 Prvog marta 2012. godine napuniće se punih 6 godina neprekidnog vladanja režima okupljenog oko SNSD. Kada se tome doda da su isti akteri vladali i u periodu od januara 1998. do februara 2001. pod nazivom koalicija SLOGA, jasno je da u proteklih 14 godina, punih 9 godina vlast vrše isti : SNSD, DNS (SNS) i SP (SPRS). Više od dvije trećine proteklog vremena obilježene su Dodikom, Pavićem i Đokićem i njihovim stranačkim poslušnicima.

Kontinuitet njihove politike dominantno determiniše sadašnje društveno, ekonomsko, nacionalno i socijalno stanje društva u kome živimo.

Ko god ima namjeru da dadne nepristrasnu ocjenu sadašnjeg stanja ne smije iz vida izgubiti činjenicu da više od dvije trećine odgovornosti za sve što je i dobro i loše snose  upravo ovi koji toliko dugo vladaju Republikom Srpskom.

U vrijeme njihovog prvog mandata, ekonomsko i političko  stanje u RS obilježeno je ključnim promjenama koje su proizvele dalekosežne posljedice.

Oni su dolaskom na vlast donijeli Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i bankama po kojem su izvršene sve potonje privatizacije.

Kada su preuzeli vlast, januara 2008. godine, RS je koristila Dinar kao sredstvo plaćanja, i tada je ekonomski prostor RS bio dio jedinstvenog ekonomskog prostora kojeg su činili zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom.

Ne treba zaboraviti da je kolaps privrede RS nastupio od onog trenutka kada su oni uveli KM kao sredstvo plaćanja i ukinuli Dinar, tokom svog prvog mandata vlasti, zbog čega je sva privreda RS, koja je živjela od prodaje svojih roba u SRJ , preko noći postala inostranstvo za Srbiju i Crnu Goru.

Sve prodaje u SRJ su odjednom stale, jer se naplata potraživanja više nije mogla vršiti u Dinarima već u konvrtibilnim inostranim valutama.

Tada, zbog ovakvih mjera, prouzrokovanih prekidom političkih odnosa sa tadašnjim predsjednikom SRJ Slobodanom Miloševićem, Republika Srpska je par godina za redom imala negativan indeks rasta industrijske proizvodnje.

Tadašnji gubitak tržišta nikada poslije nije adekvatno nadomješten, pa su sve te firme koje su živjele od prodaje na tržištima SRJ, zbog ukidanja Dinara kao platežnog sredstva u RS, odjednom počele vrtoglavo propadati.

Odmah nakon toga većina ovih propalih firmi je privatizovana, a efekti ovakve pogubne politike tadašnje vlasti osjećaju se i danas.

U vrijeme „prvog vladanja“ oni su bili produžena ruka međunarodne zajednice u BiH, i nije više tajna da su tada od njih tražili da nasilno mjenjaju izabrane funkcionere iz SDS i SRS, jer nisu mogli ostvariti pobjedu u izbornom procesu. To se poslije redovno događalo, tako da su do vlasti kroz izbore uspjeli doći tek kada su njihovi politički protivnici, prije svega SDS i SRS, kadrovski, finansijski i organizaciono gotovo potpuno uništeni nasiljem Visokog predstavnika, SFOR-a, ali i drugih međunarodnih organizacija u BiH.

Zahvaljujući takvoj poziciji njihove politike, u to vrijeme nastale su Lisabonska, Madridska, Bonska, kao i Deklaracija iz Sintre Savjeta za implementaciju mira u BiH, koje su u sledećim godinama omogućile Visokim predstavnicima, (od Vestendorpa, preko Petriča, Ešdauna, Švarcšilinga, Lajčaka pa sve do Incka) da nameću zakone i smjenjuju izabrane zvaničnike.

Nikada ni jedan visoki predstavnik nije smjenio nekoga iz SNSD, SP i DNS.

Njihovom politikom podrške nasilnim mjerama stranaca nastao je Sud i Tužilaštvo BiH, Državna granična služba BiH, jedinstvene automobilske tablice, Distrikt Brčko, jedinstvene putne isprave...; u stvari sve ono što danas najžešće kritikujiu i pripisuju drugima da je njihovih ruku djelo.

Njihova vlast je bespogovorno provela smjenu Nikole Poplašena legalno izabranog predsjednika RS 1999. godine, zbog čega je RS sve do kraja 2000. godine bila bez predsjednika.

U vrijeme bombardovanja SRJ, 1999. godine, kao i i kasnije tokom 2000. godine, njihova vlast je, zajedno sa strancima u BiH, pomagala opoziciji u SRJ da svrgne Miloševića. Na kraju prvog mandata njihova vlast je Republiku Srpsku ostavila u ekonomskom kolapsu; penzioneri i prosvjetni radnici su lična primanja ostvarivali sa nekoliko mjeseci kašnjenja, a privreda je bila potpuno uništena.

Do njih, stepen rasta duga RS je bio zanemariv, njihovim dolaskom rast zaduženja je postao eksplozivan. U njihovo vrijeme, i uz njihovu saglasnost, MMF je ušao u RS sa stend baj aranžmanom koji je trajao sve do kraja 2005. godine. Zbog prisustva MMF-a, makroekonomska politika svih potonjih godina bila je strogo kontrolisana, tako da je npr. cijeli budžetski sistem sve do kraja 2005. godine komercijalno mogao da se zaduži kod banaka na godišnjem nivou sveukupno do 10 miliona KM.(Budžet RS, budžeti opština i vanbudžetskih fondova). Jedino je bez ograničenja bilo dozvoljeno zaduženje kod MMF, Svjetske banke, Evropske investicione i razvojne banke, s tim da su te međunarodne finansijske institucije diktirale uslove pod kojima je zaduženje moguće. Danas nema opštine koja ne duguje sama više od 10 miliona KM komercijalnim bankama.

Kada su preuzeli vlast 2006. godine, zatekli su budžetski suficit; na računu sredstava privatizacije i sukcesije zatekli su oko 90 miliona KM nepotrošenih novaca, sve budžetske dubioze su bile sanirane; opštine i vanbudžetski fondovi nisu imali kreditnih zaduženja i više nije bilo kvalifikacije da RS ne sarađuje sa Haškim tribunalom. Ta godina je bila godina početka primjene PDV, što je u toj godini dovelo do velikog rasta budžetskih prihoda, zbog čega je u dva navrata vršen rebalans budžeta naviše.

Sva teška političko ekonomska pitanja bila su skinuta sa dnevnog reda, kao što su: reforma odbrane, ustavna reforma, saradnja sa Haškim tribunalom, reforma poreskog sistema, reforma obavještajnih službi..., pa je BiH dobila početak pregovora o pridruživanju i stabilizaciji sa EU, a Švarcšiling je u martu 2006. godine predložio Upravnom odboru Savjeta za implementaciju mira da se ukine OHR od 01. jula 2007. godine, što je i prihvaćeno.

Njihova politika od 2006. godine prouzrokovala je da do danas nije ukinut Visoki predstavnik u BiH, iako je odluka o zatvaranju OHR bila donesena, ali onda i promjenjena, u martu 2007. godine, (nakon održanih opštih izbora oktobra 2006. godine, kada su ubjedljivo pobjedili na laži koja se zvala „referendum“.)

Tokom 2005. godine strane direktne investicije u RS su bile najviše od završetka rata, a cijeli administrativno budžetski sistem je bio racionalizovan primjereno realnim ekonomskim mogućnostima RS.

Specijalne i paralelne veze sa SRJ su uspostavljene tokom 2002.godine, i podpisali su ih Mirko Šarović, tadašnji predsjednik RS, i Vojislav Koštunica, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije. Sporazum kojeg niko nije osporio, čak ni međunarodna zajednica u BiH.

Tokom 2006. godine ovaj sporazum je obnovljen, i ja sam ga tada u ime RS potpisao zajedno sa Predsjednikom Srbije, Borisom Tadićem. Sporazum o specjalnim i paralelnim vezama potpisan je ovaj put sa Srbijom, jer SR Jugoslavija, odnosno Državna zajednica Srbije i Crne Gore više nije postojala (zbog referenduma u Crnoj Gori koja je proglasila državnu samostalnost i izašla iz SR Jugoslavije).

Tokom 2005. godine sa Vladom Srbije dogovoreno je da Telekom Srbije učestvuje na međunarodnom tenderu za privatizaciju Telekoma RS i te godine otpočele su pripreme za privatizaciju i objavu međunarodnog tendera.

Uveliko otpočet proces privatizacije Telekoma RS završila je 2007. godine vlast SNSD-ove koalicije.

Period od 2001. godine, kada je vlast SNSD, SP i DNS promjenjena, do 2006. godine kada su se ponovo vratili, obilježen je značajnim ekonomsko političkim promjenama i reformama koje su bile teške i pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice. Sve te teške promjene dovele su do smanjenja međunarodnog prisustva u BiH, tako da su vojne snage u BiH sa desetina hiljada stranih vojnika smanjene na par hiljada, uz istovremeno smanjenje osoblja, ali i mandata i svih civilnih misija u BiH.

Odlazak većine stranaca iz BiH, a time i obima intervencionizma, plaćen je visokom cijenom, a platili su je oni koji su vršili vlast između dvije režimske SNSD-ove vlade.

Republika Srpska je 2006. godine konačno dobila političku i ekonomsku slobodu, i to ne zbog dolaska SNSD-a na vlast, već zbog promjena koje su se desile u periodu od 2001. do 2006., krunisanih početkom pregovora o pridruživanju i stabilizaciji sa EU. Oni koji su tu slobodu skupo platili vršeći vlast u vrijeme Ešdaunovog mandata (od 2002. do 2006.godine), nisu dobili priliku da u slobodi pokažu šta mogu uraditi.

U januaru 2006., SNSD je uz podršku PDP, DNS, SP, SDA, S-BiH i SDP BiH srušio Vladu SDS-a i preuzeo izvršnu vlast. Ova nova vladajuća koalicija je sav period od 2001. do 2006. godine u kome nisu vladali, ali su saučestvovali u svim reformama i promjenama sa onima koji su vladali, okarakterisala kao period kolaboracije vlasti sa strancima. Koja ironija!!! Čak i tada, kada su srušili vladu SDS-a, učinili su to uz punu podršku stranaca u BiH.

Od tada do danas prošlo je mnogo vremena.

Ono ranije je zaboravljeno kao da se nije ni dogodilo.

I ne samo to, njihovu manipulaciju prošlošću, prihvatio je i dio onih koji su u prošlosti bili najveće žrtve režimske politike SNSD-a. Kakvi su odnosi i uloga prve režimske koalicije pod nazivom SLOGA bili u periodu njihove prve vlasti najbolje ilustruje zabilješka koju sam sačinio nakon neuspješnih pregovora SDS i SRS sa koalicijom SLOGA, nakon opštih izbora 1998. godine:

ZABILJEŠKA SA SASTANKA SDS,SRS I SLOGE 26.10.1998.godine

„Dana 26.10.1998.godine,održali smo sastanak sa predstavnicima Koalicije Sloga, u BanjaLuci, u kancelariji Predsednika Narodne skupštine, u Banskom dvoru, sa ciljem postizanja sporazuma oko implementacije izbornih rezultata sa septembarskih izbora.

Sastanak je u prvom delu počeo u 11,30 sati i trajao do 13,45 sati, i na sastanak su došli :

B.Plavšić, Ž.Radišić, P.Đokić, M.Dodik, N.Poplašen, M.Blagojević, D.Kalinić i D. Čavić

Na prvom delu sastanka nekih prvih 15 min. prisustvovala je B.Plavšić, a zatim otišla na sastanak sa Milom Đukanovićem, a nakon pola sata otišao je i M.Dodik.

Do kraja prvog dela sastanka razgovarali smo u preostalom sastavu.

Drugi deo sastanka počeo je u 15,15 sati i trajao je do 17,10 sati, i održan  je u izmenjenom sastavu, umesto Ž. Radišića ispred SPRS, sastanku su prisustvovali D. Ilić, D. Trivanović i P. Malić, a ostali koji su predstavljali SNS, SNSD, SDS i SRS su bili u istom sastavu kao i u prvom delu sastanka.

Sumirajući ukupnan tok diskusija sledi skraćena

Z A B I LJ E Š K A

sa zapažanjima iz toka diskusija

Odmah na početku sastanka, B. Plavšić je u ime koalicije Sloga naglasila da će sastanak trajati kratko, i hladno je tražila da se sada postigne dogovor oko konstituisanja Skupštine, kako bi prva konstitutivna sednica 29.10.98. g. protekla glatko prema već pripremljenom dnevnom redu, a da se razgovor oko konstituisanja Vlade ostavi za kasnije.

Odmah je tražila da mi podržimo sledeći način izbora rukovodstva Skupštine:

Predsednik skupštine: SPRS

Podpredsednik skupštine: SNS

Podpredsednik skupštine: SNSD

Generalni sekretar: bez trenutnog predloga ali svakako iz Koalicije Sloga

Obrazloženje je bilo uobičajeno da se samo na taj način može spasiti Republika Srpska, jer svet neće podržati ništa drugo, odnosno eksplicitno ne dozvoljava učešće SDS i SRS u vlasti.

Nakon toga B. Plavšić je napustila sastanak, očigledno potpuno sigurna da će svi iz Sloge nastaviti u duhu njenog početnog stava.

Sledeća diskusija Ž. Radišića je to potpuno potvrdila i skraćeno ona izgleda ovako:

 Svi razgovori treba da se vode između ovih pet stranaka, i nema rešenja bez međusobnog dogovora. Ali postoji problem: mi ovde nemamo normalnu situaciju. Ne odlučujemo mi, već oni koji su iznad nas. RS je u opasnosti, vrlo sličnoj iz 1992. godine. Mi se međusobno razlikujemo u proceni kolika je ta opasnost, i odakle dolazi opasnost. Do sada smo suviše osetili kada se igra bez procene ugroženosti RS. Sada je kasno, za sve je kasno. Možemo ugroziti deo RS zapadno od Brčkog. Danas me je pre pola sata posetio predstavnik Grčke koji je učestvovao na sastanku zajednice evropskih socijaldemokrata u Beču, i sutra će mi doći i Grčki ambasador da mi to prenese, da je njihov zaključak da ukoliko se ne formira vlast u RS sa Koalicijom Sloga, da će svet da redefiniše svoju sadašnju saradnju sa RS.

Mi imamo 4 krupna pitanja koja nas ograničavaju:

Madridska konferencija, koja će nastaviti reviziju Dejtona, to je polovinom decembra, i do tada preko predsedništva BiH treba sprečiti nastavak širenja ovlaštenja OHR, a sa Alijom i Jelavićem sam se usaglasio da je to zajednički interes da se smanje ovlaštenja OHR i da moramo Veću za implementaciju Detonskog sporazuma aktivno staviti to do znanja. Moramo se usaglasiti sa međunarodnom zajednicom, jer ako to ne uradimo možemo očekivati oštriji vid okupacije. Ako se vratim na kraj 95.godine, u sličnoj eventualnoj političkoj situaciji ja ću izabrati opciju da ne budem grobar RS.

Nameće nam se multietičnost i revizija Ustava radi konstitutivnosti naroda. Ako SDS i SRS hoće da uđu u Vladu, onda će se Vlada formirati sa muslimanima, jer to svet kaže, a ako se Vlada formira samo od Koalicije Sloga, onda muslimana neće biti ni u Vladi ni u rukovodstvu skupštine.

Može li RS bez finansijske podrške inostranstva, ako u vlast uđu SDS i SRS stavovi po ovom pitanju će se reprogramirati i neće biti ni pomoći ni donacija.

Brčko je u opasnosti da ode iz RS, bez Brčkog se RS deli, i nema više Dejtonskog sporazuma. Ako SDS i RS uđu u vlast rečeno nam je da će Brčko pripasti Federaciji. Gelbart mi je rekao da će on izdiktirati Ovenu arbitražnu odluku.Vestendorpa sam pitao zašto se ne prihvati izborni rezultat jer je on demokratski i treba se primeniti u vlasti, on mi je odgovorio da u izboru između demokratije i Dejtona, on će se opredeliti za Dejton.

Zbog svega ovoga mislim da je ovo sudnji čas za RS. Pred nama su nepovoljne varijante i mi trebamo izabrati najmanje nepovoljnu varijantu.

Na ove dve diskusije aktivno se uključio D. Kalinić, i celom diskusijom pokušao da ih ubedi da nemaju pravo zaboraviti izborni rezultat. Takođe im je nagovestio da smo svesni pat pozicije u odnosu snaga u Skupštini između dva srpska bloka, i da je suludo prihvatati saradnju sa muslimanima a odbijati sa Srbima. Da su naše zahtevi vrlo realni, i da je moguće u okolnostima očiglednog pritiska na njih dati odgovor u jedinstvenom stavu svih srpskih stranaka. Nećemo ići u nenormalne zahteve, već apsolutno prihvatljive. Sigurno je da se ne treba plašiti opasnosti od uskraćivanja pomoći, jer naše učešće u Vladi ne bi zaustavilo započete procese, mi bi mogli naći rešenja samo ako to svi prihvatimo. Dao je predlog dogovora o paket aranžmanu, kojim se dogovara princip da se sva vlast deli pola pola između dva srpska bloka. Budući da je mandat dve godine, sporazum predviđa da se rukovodna vlast u skupštini i vladi podeli na po godinu dana svakom bloku, a da se skupštinsko rukovodstvo i vlada formiraju po principu 50 % prema 50 %. Prednost u prvom potezu vladanja skupštinom i Vladom mogla bi biti predmet dogovora, kombinovano, jedan blok daje predsednika Skupštine a drugi predsednika Vlade, a nakon godinu dana obrnuto.

Predlog u pismenoj formi su pogledali Dodik i Radišić, i odmah ga vratili. Dodik je rekao odmah da je to za njih neprihvatljivo, ali je ipak izjavio da se sporazum može postići, ali u paketu, skupština i vlada, i to do 29.10.98. Nakon toga je otišao.

Kalinić je na to rekao da je to kratak rok, i da u takvom slučaju svakako na sednici Skupštine ne treba izabrati rukovodstvo, već obaviti najnužnije, da se polože zakletve poslanika i Predsednika i Podpredsednika RS, a da se pregovori nastave kako bi se vlast konstituisala dogovorno.

Poplašen je govorio da  očigledno različito reagujemo na faktičko stanje kojeg smo svesni i mi kao i oni. Da je njihov pristup očigledno zakopan, i da u ovakvoj intonaciji razgovora možemo zajednički samo  popiti kafu, jer oni očigledno imaju jasne namere, a ovi razgovori uz ovakav njihov pristup nemaju svrhe. Naglasio je potrebu da se postigne sporazum, da ima ustavna ovlaštenja da predloži mandatara, i da će to svakako tražiti u duhu demokratskih tradicija od SDS koja ima najbolji izborni rezultat, ali ako SDS može da prihvati neko drugo rešenje, uvažiti će sugestiju SDS. Izborni rezultat se mora poštovati i u formiranju rukovodstva skupštine, ali naravo ima u vidu da je funkcionisanje vlasti utemeljeno na skupštinskoj većini. Ako se Sloga opredeli da je formira bez dogovora sa Srbima, opet ostaju ustavne i zakonske norme koje su upotrebive i moraju se poštovati. Što se tiče polaganja zakletve očigledno je da se time manipuliše kroz dnevni red tražeći preceduralne razloge, a suština je u pokušaju da se to uslovi izborom predsedništva skupštine.       

Đokić je saopštio da se ne krije nikakva namera uslovljavanja, već da je u pitanju ustavno ograničenje člana 84 Ustava, i da će on lično, ako se rukovodstvo skupštine ne formira insistirati da se obavezno obavi polaganje zakletve Predsednika i Podpredsednika RS.

Čavić je tražio da se ne vodi nepotrebna diskusija, i da su Radišićeva četiri teška pitanja u stvari epitaf namenjen SDS i SRS, i da samo preostaje da se SDS i SRS dobrovoljno sahrane, a da na spomeniku bude razlog samoubistva Radišićev epitaf. Tražio je od Radišića da odgovori da li to Sloga u stvari traži da oni formiraju vlast i u skupštini i u Vladi samo od Koalicije Sloga a da mi to podržimo. Radišić je potvrdio da je to njihov konačan stav zbog razloga koje je ranije naveo. Čavić je dalje tražio od njih da shvate da SDS i SRS ne žele samo u vlast, već i da će ulaskom u vlast zajedno deliti i odgovornost, a ona je ogromna u smislu Zakona koji su na vratima skupštine nametnuti od Vestendorpa, i da onaj ko preuzme sam tu odgovornost uz srpsku opoziciju preuzima veliki rizik na sebe. Za sve će biti najbolje da se podeli i vlast i odgovornost i mi to možemo prihvatiti. Ali da nas nema u vlasti, a da damo podršku Slogi je suludo i potpuno neprihvatljivo.

Bilo je još diskusija u atmosferi nerazumevanja Koalicije Sloga i očigledne namere da se još nešto pokuša kasnije, pa je Radišić obrazlažući svoj stav da nam je svima potrebna srpska vlast, ali da to ne dozvoljava Vestendorp i Gelbart, predložio da sa organizuje sastanak sa Vestendorpom uz učešće ovih pet stranaka, pa da se u stvari potpuno rasčiste pozicije. Kalinić je insistirao da se obavezno održi takav sastanak na inicijativu Sloge, ali da se prije toga dogovori sastanak istog sastava kod Miloševića, što je Radišić prešutao.

Predloženo je da se sastanak prekine i nastavi u 15,00 sati.

U predviđenom terminu sastanak je nastavljen, kasnila je B.Plavšić, a zatim i Dodik, i nastavak diskusije nije promenio stavove predstavnika Sloge.

Ilić je imao očiglednu nameru da se neki sporazum postigne, ali očigledno nije imao koncepta, već je lutao, i u jednom momentu ga je B. Plavšić upozorila de se stavovi usaglašavaju u Koaliciji Sloga, i u čije ime on govori.

Sve diskusije su nastavljene uz nepopustive stavove pre svega B. Plavšić, uz sugestiju da je za RS najbolje da mi ostanemo u opoziciji, i da podržimo Slogu, jer ćemo međunarodnoj zajednici pokazati da smo na putu pozitivnih promena.

U tom smislu Ilić je tražio da vladu i skupštinsko rukovodstvo Sloge podržimo do donošenja arbitražne odluke za Brčko i da onda izaberemo novu Vladu uvažavajući izborne rezultate, na šta je ispravljen i od Dodika i od B. Plavšić da se tada može samo rekonstruisati Vlada.

Na naše traženje da se za to dobiju pismene garancije pre svega od predstavnika sveta oko Brčkog, a onda da se to stavi na papir kroz sporazum kao garancija da možemo i tako dogovarati, nisu to prihvatili kao realno moguće.

Kalinić je i dalje pokušavao da se stvar reši traženjem rešenja,međutim svi iz Sloge su tvrdili da je jedino rešenje da oni uzmu ukupnu skupštinsku vlast i vladu, a da se kao kompenzacija SDS i SRS izvrši kroz ograničen broj mesta u ustanovama i preduzećima.

U zadnjoj fazi nepomirljivog stava Sloge, Kalinić, Čavić, Blagojević i Poplašen su jasno dali do znanja da će Sloga skupštinsku većinu sa takvim svojim stavom morati formirati sa muslimanima, da ne sanjaju našu podršku vladi i skupštinskom rukovodstvu isključivo od Sloge, i da ćemo sva raspoloživa sredstva kao opozicija koristiti da ih deplasiramo, a takođe neka imaju u vidu i ustavna ovlaštenja Predsednika  RS .

Sastanak je okončan u atmosferi njihove očigledne spremnosti na funkcionisanje sa Koalicijom CD BiH, i naše potpuno jasne namere da nam je apsolutno neprihvatljivo da podržavamo našim glasovima izbor  vlasti u kojoj ne učestvujemo.

Koalicija Sloga je celi razgovor vodila isključivo sa pozicije da za nas nema ni simboličnog mesta u vlasti.

Mi ovakvo nešto nismo mogli prihvatiti.

ZAKLJUČAK:

Jasno je bilo da se u stvari ništa nije promenilo u mišljenju ljudi iz Koalicije Sloga, već da su potpuno sinhronizovano sa izjavama Gelbarta i Vestendorpa u stvari apsolutno aktivno učestvovali u pripremi scenarija nastavljanja po starom , i ignorisanja izbornih rezultata, pa su sigurno i neke zadnje izjave Vestendorpa u stvari rezultat njihovih sugestija, koje će im se omogućiti da samostalno formiraju vlast.

Ono što su oni hteli od ovog sastanka je njihova potpuno nerazumna želja da pokušaju da nas uvere kako bi smo za dobrobit Republike Srpske trebali podržati njihovu vlast bez našeg učešća, ili im dati alibi za njihov savez sa strankama iz FBiH, kroz naše eventualne nerazumne zahteve.“

I šta na kraju reći?

Preostaje mi samo da podsjetim da još nije prestala da važi narodna izreka: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!

U zemlji krvi i kretena

Piše: Slobodan Vasković


Nisam gledao film Anđeline Džoli „U Zemlji krvi i meda“. Nemam pojma kakav je: da li je antisrpski, da li je prosrpski, da li je smeće, da li je vrijedno umjetničko ostvarenje; da li je to film zbog kojeg je vrijedilo platiti kartu (pa kupiti čak i kokice) i provesti par časova van kuće ili je to, pak, ostvarenje koje bi mi priuštilo dva tri sata mučenja i lošeg osjećaja u stomaku?! Nažlost, neću ni saznati o kakvom filmu je, zapravo, riječ, jer nemam gdje da ga pogledam – u ovdašnjim bioskopima (Republika Srpska) film je stavljen na „crnu listu“, jer, navodno, neće privući publiku. Izvjesni vlasnik banjalučkog bioskopa „Palas“, koji tvrdi da je film gledao, ocijenio je da je riječ o katastrofalnom uratku, te javnost obavijestio da ga neće ni prikazati?!

Tip se proglasio Cenzorom. Niko ga iz vlasti nije „pritisnuo“, tvrde i vlast i on. A šta bi drugo Cenzor mogao i da kaže, ako iz vlasti tvrde da im ruke nisu „ni u krvi ni u medu“?! Doduše, više nego sumnjivo je njegovo samoproglašenje Cenzorom, jer do sada nije imao takvih istupa i nije javnost obavještavao da li je i koji je od filmova, koje uvozi, smeće. Vjerujem da mu se koji put „omaklo“, te je poneko filmsko smeće i prikazao, loše finansijski prošao, ali je ćutao kao zaliven. Zašto nas je tada varao i da li će se izviniti zbog takvog postupka? Da li će se, nakon ovog početnog koraka, otići i korak dalje, pa će samo Cenzor gledati sve filmove, a nas obavijestiti o tome kakvi su, pa se možemo ponašati kao da smo ih i mi gledali? (Novi projekat vlasti: jedna filmska glava za cijelu naciju.) Da li je slučaj „krv i med“ prekretnica u distribuciji filmova u Republici Srpskoj, tako što će nam odsad vlasnici bioskopa javno poručivati šta nam nije pametno gledati, a šta je ono što bi bilo baš fino za opustiti se?!

Teško da je prekretnica; Tip je postao Cenzor kada je uvidio da „udarne pesnice“ režima čereče Džolijevu i njen uradak, a da film nisu ni vidjeli. Nakon tolike prosute „krvi“ Džolijeve, koja nikako da se „sasuši“ na stranicama i ekranima „prosrpskih“ režimskih medija, teško bi se i mnogo hrabriji (od vlasnika bioskopa) odlučili da ga prikažu. Džolijeva „krvari“, ali ovdašnji režimski mesari ne prestaju da je satarom/testerom „tranžiraju“ i kosti joj melju. Ništa bolje nisu mogli učiniti za njen film od toga. „Bunkerisanje“ je taj uradak, kakav god da je, pretvorilo u vrlo poželjno štivo; uz to u štivo na bazi kojeg sve svjetske agencije izvještavaju da je film „ U zemlji krvi i meda“ zabranjen u RS. Takvi naslovi stižu još samo iz Afganistana, čak je i Irak po tom pitanju liberalan. Tražili ste, čitajte!

Problem ovdašnje vlasti nije Andželina Džoli, još manje njen film, i pod uslovom da je riječ o najgorem antisrpkom (ne)djelu. Oni koji najjače „siluju“ javnost i to „na redaljku“ u cijeloj ovoj situaciji vidjeli su samo odličnu kantu goriva za populističku peć, koja nemilosrdno sagorijeva svakodnevno tone i tone „novih proizvedenih događaja“. „Krv i med“ su odlično došli vlastima na ovim strašnim minusima, kako bi se bar na trenutak puk natjerao da „osjeti neprijatelja“ i uvjeri se u „spremnost vlasti da srpstvo brani do posljednjeg“. Čak i u Holivudu i po sibirskim temperaturama. Ne trebaju vam drva - naložite Džoli; ne trebaju vam prohodne ceste – umjesto soli pospite Džoli; ne trebaju vam krovovi – preko greda objesite Džoli; ne treba vam meso - jedite Džoli, pijte Džoli, radite Džoli, vježbajte Džoli... Mislite Džoli. 

Kanta je brzo planula, ali je ostala ogromna šteta, jer je opšti utisak „vani“ da vlasti RS umjetnost stavljaju „u bunker“. Takav utisak nanio je više štete Srbima od svih antisrpkih filmova zajedno.

Kakvi kreteni: „Zaklali“ su Džoli za frtalj populističkog goriva. Istu onu Džoli koja je prošle godine, 03.11.2011. godine u Rogatici omogućila useljenje beskućnicima iz kolektivnog centra „Narodni univerzitet“ u dvospratnu zgradu. Džolijeva, koja je i ambasador dobre volje UNHCR-a, tokom 2010. godine posjetila je Rogaticu i „Sabirni centar“, a nakon toga intervenisala, te je Vlada SAD-a poklonila 500.000 dolara za izgradnju novih domova. To je jedina zgrada (narod je zove „Anđelina“) koja je izgrađena u Rogatici nakon rata u BiH. Ovaj događaj mnogo govori o Džoli, a sve govori o ovdašnjim vlastima. U zgradu su useljeni Srbi. Koje Džolijeva, kako režimske „udarne pesnice“ bubnjaju u naše glave, mrzi. I to žestoko.

Ukoliko je ova vlast dosljedna, uništiće rogatičku „Anđelinu“, sravniće je sa zemljom, opeke od kojih je napravljena smrviti u prah i razvejati po okolnim planinama, a „studente“ kolektivnog centra „Narodni univerzitet“ useliti u apartmane u zgradi Vlade RS, dok im ne izgradi petosobne stanove preko puta. Ako to ne učine, grdno će pogriješiti, jer će među Srbima uvijek biti onih koji će Džolijevoj ostati zahvalni dok god su živi. I voljeti je kao najrođenijeg.   

Dodik iznad atmosfere

piše: Slobodan Vasković

Već desetak dana sipa iz svih mogućih rukava, sve je stalo, propast potpuna, a predsjednik RS Milorad Dodik još uvijek nije otkrio ko je snijegom i teškim minusima napao Republiku Srpsku. Neprijatelj dejstvuje svakodnevno, a predsjednik ćuti kao zaliven. Narod, navikao da gleda gdje on upire prstom, niti vidi njega, prsta još i manje. Bez tog „prsta slobode“ narod je gluh, slijep, bez moći rasuđivanja, riječju izgubljen i u toj izgubljenosti još i zatrpan. Istina, predsjednik je primijetio (vrlo državnički i vrlo inteligentno) da je „snijeg padao i prošlih godina“, što jeste mudra konstatacija, ali ne i odgovor – kako se suprotstaviti mrskom neprijatelju i šta u situaciji kad on tebe snijegom, ledom i gadnim minusom, a ti ni korice kruha nemaš da ga, onako hrišćanski, odvališ hljebom.

Situacija je vrlo delikatna: ćutanje predsjednika ukazuje da ni on (možda) nema rješenje za sve narodne probleme, a niko se ne usuđuje to glasno da izgovori. Šta ako ih čuje neprijatelj, pa još jače zaspe sa veju veju? Ili to čuje predsjednik lično? Tek onda je belaj, jer taj dobri mudri čovjek zna biti gori od najgoreg neprijatelja kada se razgoropadi. Nije mudro zboriti, mudrije je cvokotati, pa čak i na smrt promrznuti, (jer mrzlo se i umiralo se zimi i ranije), nego li se usuditi okaljati lik i djelo Njegovo. I osjetiti šaku Njegovu.

Ne treba biti na kraj srca i zaboraviti da je predsjednik godinama unazad (komada šest) ista ta srca grijao dok je otpočinjao puteve, aerodrome, čezove, stanare...,  koji nikada nisu završeni (a i bolje je, jer bi sada na ovoj studeni samo propali, što govori u prilog vidovitosti predsjednika); rušio neprijatelje kao da su od gline, uziđivao ih kao kamene temeljce u opštenarodne i opšteodbrambene projekte... Jadno je zato zanovijetati i tražiti preko hljeba bilo šta za namazati, i još uz to prohodnost puteva. A i šta će nam prohodni putevi: sve veze odavno smo pokidali.

Uprkos svim ovim uspjesima, unutrašnji neprijatelj ne miruje: ima onih koji su nezadovoljni, kojima je hladno, koji su bolesni, kojima je neko umro pa hoće da ga dostojanstveno sahrane (čuj dostojanstveno?!), ali ne mogu jer je zemlja smrzla (gdje li im se žuri, kad je, ionako, gotovo), koji su polijeni da očiste snježinu, koji su zavejani danima, pa im dojadilo, te bi se odvejali (koje li drskosti!), itd, itd, etc..., pa smatraju da bi predsjednik trebalo da uzme stvar u svoje ruke, obznani ko su dušmani, jurne na njih i konačno otopi užas kojim su nas zasuli. Strane službe stoje iza njih, strane službe i njihove pare. Takvim bi malo bilo da su u ove surove dane bacali predsjednika iz helikoptera na odsječene pejzaže, gdje bi on svojom silnom energijom, čvrstim stavom i bitkom za pravoslavlje..., izvjesno sve otopio i ugrijao da bi probeharalo. I to odmah. Malo bi tim kvislinzima bilo i da su predsjednika vezali za Stankovićeve kamione i bagere i sa njim razgrtali snježne nanose na magistralnim, regionalnim i ostalim makadamskim jarugama.

Opasnom su ti stranputicom udarili. Treba njih smjestiti u Golu Foču, Golo Nevesinje, Golu Romaniju, Goli Sokolac, Goli Han Pijesak, jer sva ta istočna, da prostite, golotinja vapi za njima. Za robijašima, presuđenim zbog izdaje nacionalnih interesa, koji bi tu vidjeli svog hladnog zeca.

Pa ko je još vidio da se predsjednik bakće sa snijegom, ili da se proglašava vanredno stanje u situaciji kada je pola puka zaleđeno? Srbija je to uradila? Ma jebeš Srbiju, oni su ionako propali. Hrvatska? Jebeš i Hrvatsku i oni su propali zajedno sa propalom EU! Crna Gora? Fuj fukaro! RS je stabilna i nema te vremenske prognoze koja će je destabilizovati. Uostalom, srušio se krov Skenderije u sred Sarajeva, a krov Borika u sred Banjaluke još nije. Ako se i sruši, tamo je prvo pao. Nije li to dovoljan dokaz stabilnosti i postojanosti.

Šta i da se na smrt smrzne pola naroda? Predsjedniku i u toj varijanti ostaje još pola i mirna Bosna, pa i zaleđena. Zna to mudri predsjednik, te i ne obraća pažnju na snijeg i led i neprijatelja koji ga sipa. Nema ni riječi o tome da se zamorio, da nema rješenja, da ne zna šta će... To se samo čini, jer on gleda naprijed. Iznad atmosfere. Dok slabići cvokoću, kukumavče i jauču, dok kvislinzi laju i kad karavane ne prolaze (jer nemaju kuda), dok pola naroda umišlja da im je hladno i žalosno, dok pregone da su zavejani, on misli na njihovu budućnost; tako je, ledom okovan, nedavno sa ekonomskim ekspertima mudro zaključio da se treba mudro zaduživati, da treba mudro otvarati nova radna mjesta, da treba mudro vidjeti gdje je danas kapitalizam, a gdje RS u njemu i, što je najvažnije, tokom samog sastanka sa privrednicima, predsjednik je obezbijedio najmanje dvije milijarde evra novih investicija. Šteta što sastanak nije duže trajao, možda bi obezbijedio i tri, četiri, pet milijardi... Evra.

Ako i nakon ovih sretnih vijesti i otkrovenja, ima i dalje onih koji smatraju da su zavejani, da su putevi neprohodni, da je hladno, da snijeg uopšte pada ili da je padao...; ako ima onih koji misle da je predsjednik najobičniji šarlatan, nesposoban da ovaj entitet istrgne iz pakla snježne stihije, te da je raspad sistema posljedica činjenice da je predsjednik godinama mislio na sebe i još pet bliskih mu familija, a da ga je baš „boljelo“ i „zaboljelo“ za običan svijet, šta reći?! Jadni oni, njima čak ni predsjednik ne može pomoći, a kamoli Bog.