piše: Slobodan Vasković
1.
“Srpski premijer Aleksandar Vučić mogao bi da odigra važnu ulogu u procesu pronalaženja rešenja koje bi osiguralo dva osnovna cilja vlasti u Zagrebu, a to su: otvaranje evropske perspektive za BiH i osiguranje ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda”, rekla je za "Jutarnji list" osoba koja je već mjesecima snažno angažovana u odnosima između Hrvatske i BiH.
“Jutarnji” citirano saznanje kvalifikuje kao “sasvim sigurno neočekivanu novost kada je riječ o traženju saveznika u politici prema Bosni i Hercegovini” i podvlači “da se ne radi o izdvojenom razmišljanju, nego ozbiljno pripremanoj ideji”.
2.
“Sasvim sigurno neočekivana novost” uslijedila je kao posledica hapšenja deset bivših pripadnika HVO-a, pod optužbom da su počinili ratne zločine nad Srbima, tokom 1992. i 1993. godine.
Do hapšenja je došlo samo dva dana nakon posjete BiH novog premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, što je u Zagrebu dočekano kao politički šamar bez presedana.
3.
Zvanični Zagreb je prvih par dana nakon hapšenja djelovao potpuno nokautiran, nastupajući apsolutno pogrešno i stajući na stranu osumnjičenih za najteža djela, iako se ne terete Hrvati, već moguće ubice.
Potom je Zagreb okrenuo ploču i već lagano spušta loptu, ističući individualnu odgovornost.
4.
Nije se Zagreb zadeverao toliko zbog “deseterca iz Orašja”, već zbog reakcije moćnih Udruženja hrvatskih branitelja, koji imaju značajnu težinu na političkoj sceni Republike Hrvatske, ali i zbog reakcije cjelokupne tamošnje javnosti koja je baždarena na matrici da postoji samo jedan Zločinac - Srbi!
Situacija suprotna navedenoj matrici može biti pogubna po vlast.
5.
Zvanični Zagreb se uplašio sam za sebe, za Plenkovića, koji je, kako je doživljeno, na samom početku mandata doživio težak politički poraz.
Sam Plenković je to (in)direktno potvrdio, navodeći da ne bi posjetio BiH da je imao informaciju o hapšenju (!!!). Plenković je još dodao da je provjerio i utvrdio da hrvatske službe bezbjednosti nisu znale da se priprema hapšenje u Orašju.
Veliki je to propust službi, što nije rečeno; to je više nego jasno, pod uslovom da je tačno da nisu znali za hapšenje.
Plenkovićeva tvrdnja da hrvatske tajne službe nisu znale za hapšenje djeluje kao SF, jer one imaju izvrsnu saradnju sa ovdašnjom OSA, posebno njenom hrvatskom komponentom.
Nema šanse da OSA BiH nije znala za hapšenje, samim tim i hrvatska komponenta, koja je pod kontrolom Dragana Čovića.
Plenković bi trebalo baš dobro da se zamisli oko ovih činjenica, prije nego li se pronađe neko oružje u Zagorju.
6.
U tekstu “Jutarnjeg” se targetira Bakir Izetbegović kao osoba odgovorna za pad grupe iz Orašja, karakterišući hapšenje klasičnom manipulacijom.
“Bakir Izetbegović želi da sve ostane kao što je bilo, i podignute su optužnice kako bi one postale predmet razgovora, a ne ono glavno, kako urediti BiH kao demokratsku državu”, ispričao je izvor Jutarnjeg.
(Izvor “Jutarnjeg” jedino je “zaboravio” da se kompletna Hrvatska vlast u slučaju “Orašje” ponijela istovjetno kao i Izetbegović u slučaju “Radončić” - pokušali su, kopirajući lidera SDA, izvršiti pritisak na Sud i Tužilaštvo BiH.)
7.
Sa konstatacijom oko Izetbegovića lako se složiti, tačna je, bez dileme, ali u njoj nedostaje Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH.
Njemu itekako odgovara hapšenje u Orašju, jer skreće pažnju na ono što on stalno zastupa - “nejednakost Hrvata u BiH i potrebu za trećim entitetom”.
Uz to, Plenković nikako ne želi da bude Čovićevo sredstvo, ali je nakon hapšenja u Orašju to i postao, bar u ona prva dva dana masovne histerije u Hrvatskoj.
8.
Ako ćemo pošteno, Izetbegoviću je odgovaralo “odvlačenje pažnje” zbog najnovijih tvrdnji Fahrudina Radončića o “Bošnjačkoj državnoj mafiji”; Čoviću je odgovaralo “navlačenje pažnje” zbog sopstvene politike permanentnog razvaljivanja BiH, kao i zbog velikih problema koje ima unutar političkih i drugih, mnogo opasnijih, elita u Zapadnoj Hercegovini; Posebno zbog problema sa istim tim Hrvatskim Generalima HVO-a, od kojih je jedan i uhapšen, a neki su u bjekstvu od pravosuđa BiH.
9.
Gdje je Čović tu je i Milorad Dodik, kojem odgovara svako odvlačenje pažnje sa problema u Republici Srpskoj i ledene tišine u odnosima sa Beogradom.
Dodik se uopšte nije oglasio povodom hapšenja u Orašju i histerije iz Hrvatske, što je zapanjujuće, jer je to bila odlična prilika da bar, formalno, pokaže da nije pod snažnim uticajem Čovića i njegovih zaštitnika.
10.
Spekulacije “Jutarnjeg” o udruživanju Vučića i Plenkovića/Kolinde Grabar-Kitarović na sređivanju stanja u BiH mogu se shvatiti kao vrlo ozbiljna poruka Izetbegoviću; Međutim, on bi u tom eventualnom slučaju bio partner/ravnopravan sagovornik (sa Tajipom Erdoganom za leđima), bez obzira na ozbiljnost udruživanja Beograda i Zagreba.
Zagrebačke “ozbiljno pripremane ideje” jesu, u stvari, direktna (politička) prijetnja Dodiku i Čoviću, koji su uz Izetbegovića glavni generatori kriza u BiH: Ukoliko Beograd i Zagreb pregovaraju sa Izetbegovićem (Ankarom), onda tu nema mjesta za Čovića i Dodika.
(“Vučić je svjestan da međunarodna zajednica ne dopušta podjelu BiH, a i kada bi dozvolila, Dodik bi se brzo pretvorio u problem jer bi stekao status ujedinitelja srpskih teritorija. Nemojte zaboraviti da je Srbija supotpisnica Daytonskog sporazuma, što znači da ima pravo i obvezu pridonositi miru i izgradnji BiH. Usto, Vučiću na duži rok ne odgovara ni sadašnja situacija u kojoj se marginaliziraju Hrvati, jer nastaju dva entiteta - srpski i bošnjački - koji su u stanju neprekidnih tenzija. A tenzije u svakom trenutku mogu buknuti u sukob. Zato je i Srbiji interes da Hrvati budu jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima i na taj način pridonesu balansu, navodi “Jutarnji”).
11.
Dodik i Čović i politike koje oni vode jesu velika prepreka Beogradu i Zagrebu; Vučić je to, što se Dodika tiče, prekasno uvidio, dok Plenković, za razliku od svog beogradskog kolege, ima priliku da lekciju nauči na samom početku mandata, što bi mu bilo od ogromne koristi. I ne samo njemu, već i Hrvatskoj, a i BiH.
12.
Sve ove događaje, kao i one Beogradske, oružane, Dodik prati sa poprilične udaljenosti: iz Kine, odakle stižu standardne opsjene, uobičajene kada je lider SNSD-a na službenom putu.
13.
Dodik se nije oglasio ni o dešavanjima u Crnoj Gori, tokom i nakon izbora, ni o Jajincima, ni o Novom Beogradu, ni o Orašju…, pa bi neupućeni mogli pomisliti da je Dodik, odlaskom u Kinu, “popio” svu konfučijansku mudrost i počeo hiljadu puta da mjeri, a ne siječe nikako.
14.
Teško je to zamislivo, a Dodik ćuti, jer, očito, nikako ne želi da bude ubačen u vrtlog svih navedenih dešavanja. Premda je, bez sumnje, imao najavu za njih.
I iako će, htio ne htio, biti dio vrtloga. Devet dana Kine premalo je da se izbjegne najnoviji politički vir.
15.
Gola je činjenica da se niko od zvaničnika Republike Srpske nije očitovao o o mogućem ugrožavanju života Aleksandra Vučića, ali ni o optužbama Mila Đukanovića da je pomoć za, kako je rekao, one koji su pokušali državni udar u Crnoj Gori, osim iz Srbije, “došla i iz Republike Srpske”.
Đukanović je teško optužio Republiku Srpsku za pokušaj izazivanja državnog udara u Crnoj Gori, a niko iz Republike Srpske nije reagovao? Zašto?!
16.
Vlast u RS plaši se da odgovori Đukanoviću iz samo njoj znanih razloga, iako su njegove optužbe veoma veoma teške i opasne, jer ukazuju da se ovdašnji Režim vrlo brutalno i surovo miješa u unutrašnje stvari susjednih zemalja.
Ako to nije tačno, zbog čega to niko nije demantovao?!
17.
Region se ustalasao i slijedi čitav niz dramatičnih događaja - od rasvjetljavanja pozadine pronađenog oružja u Jajincima i Novom Beogradu, raščišćavanja u bezbjednosnim službama Srbije, preko postizbornog razigravanja u Crnoj Gori, nastupajućih izbora u Makedoniji, zaokreta Hrvatskih vlasti od ultradesnog ka desnom, sređivanja stanja u BiH…- koje će izazvati značajan uticaj na aktuelne politike, njihove aktere, jer ukazuju na nove političke procese.
Ti procesi su otpočeli, na šta ukazuje i sama najava saradnje Beograda i Zagreba, što je veoma pozitivna vijest.
18.
Nije realno da na kraju svi politički prežive!
19.
Što se tiče hapšenja i procesuiranja osumnjičenih/optuženih za ratne zločine, oni bi konačno morali da postanu samo pravosudno pitanje i prestanu biti ključno političko pitanje.
