Klub otpora

Piše: Slobodan Vasković

 Pozvan sam na otvaranje Kluba novinara Banjaluka (petak 20. aprila). „Novinarski klub Banjaluka će djelovati kao organizacijska jedinica Udruženja/udruge BH novinari sa ciljem promovisanja prava i interesa novinara i drugih medijskih uposlenika, te poboljšanja položaja novinara u lokalnoj zajednici. Klub novinara treba da doprinese aktivnijem djelovanju novinara i medijskih uposlenika u cilju osnaživanja novinarske zajednice i jačanju kredibiliteta novinarstva“, navedeno je u pozivnici.

Rijetko me gdje zovu, ja još rjeđe idem, ali ovaj put odlučih da se družim, jer Novinarski klub ima nekoliko članova čiji rad uvažavam i koji nisu pristali da budu režimski trubači, što funkcionišu po principu džuboksa: vlast im ubaci u praznu glavu novčić, a oni zavrte neki od trenutno važećih instant „hitova“ – od vehabija koji kupuju imanja oko Bakinaca, preko uspješne „izgradnje“ mreže autoputeva, pa do vehabija, koji se ponašaju kao fundamentalističke i verbalnom teroru obučene seoske jetrve i kunu/proklinju/bacaju sihire/pišu gadne zapise (samo da Šef ne nagazi) protiv RS, sve onako bradati i sa prekratkim, eksplozivnim, pantalonama.

Prilazim Klubu i spotaknem se o Radomira Neškovića, koji je davne 1992. demontirao TV Sarajevo, zatim otišao na Pale, gdje je radio u SRT-u, pa bio čak i direktor radija. Sada je direktor ljudskih resursa, kod Dragana Davidovića na RTRS-u. Pozdravlja: lagan uigran smiješak, oči ledene, dobro urađena maska za slične susrete; vidim knjiži me na vrh prioriteta čije prisustvo treba prijaviti DD-u još tokom trajanja skupa. Dok on traži mobilni i mjesto odakle će da prijavi, na um mi pade jedna njegova priča, koja najbolje oslikava i njega, a i šefove mu, kako bivše, tako i sadašnje.

„Radovan radio u Panorami, a on radi samo noću, povazdan spava. I svi kod njega idu da mu poltronišu. Vidim ja, kako ko ode, avanzuje, te ti se i ja najavim, spremim pomno priču o tome šta bi trebalo, kako bi trebalo..., sve ne bi li mi dao kakvo dobro mjesto. Odem u Panoramu jedno pola sata prije ponoći, a red ko nekad za ulje. Masa. Sjednem, čekam i nako čekajući ja i zaspim. Budi me u neka doba sekretarica, ja bunovan, sgužvan nemam pojma gdje se nalazim, trga ona za rame – predsjednik čeka – uđem ja krmeljav kod Radovana. Puši on kubu, jer bilo je to u vrijeme kada je poltronisao Miloševiću, pa i on kao i Slobo počeo pušiti, iako nikada pušio nije; Dobro veče, dobro veče; Šta ste htjeli Radomire; Ja zaboravio sve što sam spremio, vidim izgoreh ko ona kuba, pa ispalih: samo da vas pozdravim predsjedniče; Hvala kaže Radovan i isprati me preko vrata“, ispričao mi je Nešković taj svoj teški slučaj neuspjelog dupeljublja. Zaključih da se od tada još nije razbudio, pa je idealan za DD-a, a što se tiče onih ljudskih resursa kojima upravlja, većina ih je pretvorena u džuboks, pa ih nije ni žaliti.

Prođoh pored Neškovića „kao pored kioska“, a u pasažu šaroliko društvo, ali nikog iz 4S formacije Udruženja novinara RS, pretorijanske garde Milorada Dodika. Mora da pišu nove krivične i brane RS, temeljno radeći „istragu poturica“, dok srpski hajduci, oslobođeni njihovog „nadzora“ razvukoše sve što vrijedi u svoje privatne ambare, trapove i štale. Evnusi mastiljaju.

Naiđoh na Dušicu Stanojević i Vericu Čalić, dvije sjajne dame u društvu Ranke Mišić, koja je značajno zategnutijeg lica nego prije pet-šest godina. Gospođi Mišić pristojno čestitam na uspješno obavljenom zadatku promjene namjene Saveza sindikata RS, koji je pod njenim vođstvom postigao nevjerovatne uspjehe – od organizacije koja brani prava radnika, postao je organizacija koja brani prava režima, a radnika i fabrika govoto da je i nestalo. Mišićka pokušava kulirati, ali džaba-knedla u grlu radi, malo se zadrža, promrmlja nešto i šmugnu taj sindikalni Sejdo Bajramović. 

Dušica i Verica kuliraju, tu je i Cvijeta Kovačević (progonjena od režima, samo zato što nije spremna da misli kako joj se naredi), neobavezno ćaskanje, odlazim do Vladimira Šuška, sjajnog drugara i još sjajnijeg novinara, sa nama uvijek diskretni i superkorektni Dragan Kesić; prilazi nam neka novinarska protuva iz „Presa“, (Darko, Danki, ili neki sličan manki) rukuje se sa njima, pa čak i meni pruža šapu; hladno i prezrivo ga pogledam (ne bi me se ni Dok Holidej postidio), nastavim razgovor sa Vladom i Draganom (malo im neprijatno zbog mog ponašanja-fini ljudi); šapa pade kao umrla, ništarija se odvuče poput sline; na trenutak okuženi vazduh se pročisti, opet prodisah.

Pojavljuje se i Miladin Mihajlović, dopisnik „Sveta“, nekada je sarađivao sa mojim „Patriotom“; čuvena je njegova priča o vojniku koji se zaljubio u Moldavku, na privremenom radu u RS. „On se skinuo iz vojske, a ona sa šipke, nakon čega su se vjenčali“, završavala je. Genijalno. „Znaš li koja je najbolja dijeta za Krstana Simića? Da počne sebi plaćati bar dio onoga što pojede!“, poentira i odlazi da slika.

Ukaza se i Nataša Tešanović, odlično obučena, (firmirana, reklo bi se u njenom društvu papaka i poltrona), nema sumnje da je njen komad iz „Mreže plus“ bio lavovski. Njen dolazak je jeftina političko-marketinška poza, ona tu ne pripada, mnogo bi prirodnije bilo da sa banjalučkom građevinskom mafijom razmatra nove poduhvate: možda još jedan nelegalni sprat na zgradi ATV-a, koji bi se mogao dobro unovčiti... Iz tog pravca bije ledena hladnoća, sibirska, da sam hermelin smrznuo bih se. Malo otopli kad stiže Borka Rudić, kratkotrajna konverzacija, odlazi dalje, Tu je i Mito Travar sa BN-a, ali na radnom zadatku - dobar dečko, ima kičmu, najebaće; reče mi da mu je nedavno izašla knjiga. Zove se, ako se ne varam, „Pozdrav iz sunčanog hemoroida“, a rukopis je već nagrađivan.

Šuljeva iz režimskih medija ni na vidiku, sem narečenog Neškovića i njegove dvije pratilje sa RTRS-a (udarile trajnu, pa došle na prijem), kojima se ni imena ne sjećam. Milkica Milojević i Siniša Vukelić izgovoriše po par rečenica o namjerama Novinarskog kluba, osnaživanju novinarske zajednice, tehničke i druge pomoći, otvaranju debata... Vrlo hrabra najava u društvu u kojem većina novinara svoj posao doživljava kao štaziangažman. Novinarski klub već je u režimskim agenturama označen kao refleksija otpora.

Vrijedilo je otići i uvjeriti se da kuga nije baš sve pobila.    

P.S. Danas je tačno godinu dana otkako funkcioniše ovaj blog. Hvala svima koji su ga posjetili i svima koji su se oglasili na njemu. Posebno i veliko hvala divnim prijateljima Bokiju, Saletu, Siniši, Nemanji što su dio svoje velike kreativne energije uložili u objavljene uratke.

Najblickrig protiv kriminala i korupcije gotov

piše: Slobodan Vasković

Borba protiv kriminala i korupcije u Republici Srpskoj, koju je inicirao predsjednik Milorad Dodik, trajala je tri, možda i četiri dana, polučila “izvanredne” rezulate, nakon čega je, prirodno, prestala,  a vlast je odlučila da se pozabavi drugim, mnogo bitnijim temama.

Ovakva ekspeditivnost šokantna je samo za one koji nisu imali tu sreću da na svojoj koži osjete kvalitet ovdašnje oligarhije, koja je nemilosrdna kada nekog inspektora-kokošara uhvati (live pred kamerama Specijalnog tužilaštva) kako uzima “narukvicu” od 2000 KM. I rebne ga dvije godine robije. Kada pravosudni organi imaju kamere za takve sitne hohštaplere, možete zamisliti kakvu digitalu tek posjeduju za “krupnije” ribe?! A te ajkule odavno su shvatile da ovdje za njih nema “hljeba”, da će biti pohvatani ako samo na kriminal pomisle, a kamoli pokušaju da ga počine, te su otplivale u mutnije vode.

Ovdje je bistro, kristalno prozirno, čisto, pošteno, preprano u sto voda, kao melem protiv hemoroida; idealno društvo. Kada ste, na primjer čuli, da u RS postoji neko ko se karakteriše kao “nekrunisani kralj podzemlja”, ili “šef mafije”, ili “vođa tog i tog klana”… Niste to čuli godinama, jer takvih nezakonitih, protivpravnih, zločinačkih i sličnih kriminalnih organizacija nema na ulicama naših gradova; riječju vreli asfalt ovdje ne postoji. Samo vrele fotelje! U koje su se, kako zlobnici tvrde, sakrili/prikrili/ukrili šefovi kartela.

Manimo se zlobnika i vratimo se dobijenom ratu protiv korupcije i kriminala, koji su uspješno izvojevali režimski mediji, (ovaj put) bez upotrebe policije i stranačkog pravosuđa, što svjedoči o kvalitetu i štampe i elektronike u Srba. (Istina, bilo je nešto žrtava na njihovoj strani, koji su stradali od “prijateljske vatre”).

Prvo je predsjednik izjavio da se “kriminalu i korupciji” mora stati u kraj, a potom su mediji krenuli da “sijeku” na sve strane sabljom dimiskijom, ali ništa ne zakačiše, premda su tri dana mlatili punom snagom. Kako da zakače kada kriminala i korupcije nema. (Možda postoji malo nepotizma, ali koga još zaboli za te strane riječi). Otkud onda predsjedniku ideja da u njegovom životinjskom carstvu ima stoke koja pljačka? Da li su službe zakazale?

Nemoguće, jer se zna da su naše službe najbolje. U predsjedniku je greška: moguće da je imao lakši nervni slom, pa mu se omaklo; možda je umislio da je higijeničarka, pa su mu se priviđali “nehigijenski uslovi na KBC-u”, bezbeli je sanjao da je postao sjekač, pa se, onako bunovan “iza sna”, bacio na “salijevanje strave”?! Biće da je ovo posljednje, jer je, nakon što su mu dodali “vode preko mašica” uvidio kakav je belaj i štetu napravio, materijalizujući svoje morbidne snove: smijenio je Rajka Bulajića na Sokocu, što je dovelo do krvorpolića, jer je Mirko Čolović, predsjednikov intimus, lokalni kabadahija i đilkoš, odmah krenuo da čeliči Rajkovu zamjenu, izvjesnog Bojana Tošića, sasipajući mu vreli čelik, a i olovo, u petu junačku (pati Ahile).       

Pameti shrvane previskom temperaturom (kod predsjednika je, tvrde upućeni, vruće u glavi kao u viskoj peći) udario je predsjednik i na nekakvog vlaseničana Igora Vukovića. Vlasi ko Vlasi, posebno u Vlasenici, dosjetili su se šta je po srijedi, (nakon što im je to dojavio Aco, i poslao im plan barikada) te su prepriječili puteve. Samo što ih Kraljeviću Mićo ne razora, a sve ne bi li predsjednik što prije došao ili “k njima”, ili “k sebi”. I zaista, predsjednik dođe “k sebi”, a “k njima” Miroslav Milovanović, ministar poljoprivrede, koji je naredio da “Vukoviću ne smije faliti ni dlaka s glave”. (To što fali 2,5 miliona KM u balvanima, koga briga). Tako je spriječena Vlasenička buna. I tako je završila borba protiv kriminala i korupcije, a predsjedniku je, za vašu informaciju “stravu salio” Kraljević.

P.S. Dvadeset godina RTRS

Predsjednik Milorad Dodik uputio je  čestitku svim zaposlenim u RTRS, poručivši da je profesionalnim i objektivnim izvještavanjem ova kuća dokazala da je istinski javni servis svih građana. "Vi time doprinosite i razvoju novinarske profesije i ukupnoj demokratizaciji našeg društva", istakao je Dodik.

Na ovaj način Dodik je dokazao da je pošten i moralan u mjeri u kojoj je RTRS profesionalan i objektivan, čime je beskrajno doprinio „razvoju novinarske profesije i ukupnoj demokratizaciji našeg društva“

P.S.P.S.

Od Željeznica RS nije više ostao ni pas koji je volio vozove. 

  

Kladionica

piše: Igor Crnadak, generalni sekretar PDP

 Predlažem da, na brzinu, napravimo jednu zanimljivu kladionicu oko toga šta će Milorad Dodik i njegov ‚‚kreativni tim“ izbaciti sledeće u okviru serije koju gledamo godinama.  Serija bi se mogla zvati  ‚‚Dodik i Srpska u stalnoj opasnosti – penzioneri, borci, studenti, radnici i ostali, strpite se još malo, dok Srpska ne bude sigurna“. Šta li će biti u sledećoj epizodi? Evo i mogućih tema.

Velike su šanse da će se ponovo krenuti sa zemunskim klanom, već duže vremena ova zloglasna zločinačka organizacija nije pokušala ubiti predsjednika. Nakon hapšenja Luke Bojovića, mogao bi se napraviti zaplet da je klan, sada posebno opasan kao ranjena zvijer, odlučio da ipak napadne Dodika, jer je on za njih velika opasnost kao žestoki borac protiv korupcije i kriminala. Za tu ulogu mogao bi se u medijima optužiti neko od Zemunaca ko još uvijek nije pojeden ili nije isplivao u nekakvoj rijeci. I onda, zna se – Nezavisne na portalu, SRNA vrišti čitav dan, pa RTRS dnevnik naveče, pa sutra novine i sve u glas: ugrožen predsjednik i Republika, vi sa penzijama, boračkim dodacima, korupcijom i ostalim plitkim, dnevnim stvarima sačekajte.

Ili, odličan ladlamovski zaplet može se napraviti na obrisima nedavne Ćurguzove priče o tome da strane obavještajne službe pokušavaju iskoristiti borce i manipulišući sa njima žele se obračunati sa Republikom Srpskom. Sjajno! Naslov: CIA prati Panteliju Ćurguza, specijalno obučeni psiho-agenti ubijedili srpske borce da teško žive, samo da sruše Dodika.

Onaj terorista Bole iz dvorane Borik izgleda da i nije bio neki terorista, kažu da će ga optužiti samo za nedozvoljeno držanje oružja. Ali, opet odlična ideja. U Narodnu biblioteku, negdje na tavanu staviti malo oružja i kad prvi put bude dolazio predsjednik, uhapsiti čistačicu Danku kao teroristu. Sad su popularni ti ženski teroristi, moglo bi valjda i kod nas proći. Priča bi pogodila narod u srce – nije uspjelo u dvorani, pa su probali u biblioteci, sve samo da naude našem Dodiku i to žena da ga napadne nakon svega dobrog šta je on za žene i djecu uradio. Da bude zanimljivije i upečatljivije, hapšenje Danke mogao bi izvesti Mirko Čolović.

Dobar bi bio i nastavak priče o vehabijama koji kupuju zemlju pored Dodikovog imanja. Recimo, raskrinkane vehabije se dosjetili i sada pokušavaju kupiti imanje pored predsjednika preko jedne beogradske agencije. Naslov – vehabije ne odustaju, preko BEOnekretnina hoće do Dodika! Kao, policija i predsjednikove tajne službe bile su na oprezu i nisu to dozvolili. I još dodaju da su Čađini specijalci malo zakasnili, jer dok su došli da hapse vehabije već ih Mićo Kraljević strpao na sigurno:  u gepek, pa u podrum.

Još jedan nastavak bi mogao proći. Naslov: novih hiljadu teheranskih agenata došlo u BiH da špijunira Dodika. Kao, onih hiljadu, što su ranije objavili, ne mogu stići sve obaviti, jer je Dodik hiperaktivan, pa je došlo još hiljadu. Hej, narode 2 000 agenata teheranskih na jednog našeg predsjednika!! Šta plate, penzije, dodaci, studenti, korupcija, šta je vama, jeste li normalni? I tako dalje.

Dajte pošaljite još neki prijedlog, da pomognemo ‚‚kreativnom timu“.

Radojičić umjesto Dodika: Uspravljanje SNSD-a na zadnje noge

Piše: Slobodan Vasković

 Prije nekih pet godina upitao sam jednog visokog funkcionera SNSD-a zbog čega dozvoljavaju Miloradu Dodiku da ih prisiljava da podržavaju sve njegove, najblaže rečeno, sumnjive poslove, od privatizacije Naftne industrije RS, preko kriminalnih poslova Slobodana Stankovića, pa sve do porodično-kumovsko-hohštaplerskih marifetluka sa parama iz Investiciono-razvojne banke RS.

Lakonski mi je odgovorio: Šta smo mi bez njega!

Godinu poslije postavio sam mu slično pitanje, a odgovor je bio potpuno isti. Nakon još jedne godine isto.

Početkom ove godine ponovo pitam, a odgovor glasi: “SDS mu daje koalicioni kapacitet i svaka naša pobuna u ovom trenutku osuđena je na propast. Dok god SDS bude u koaliciji sa SNSD-om, Dodik je nedodirljiv“!

Nakon vanredne sjednice Izvršnog odbora SNSD-a, održane nedavno na Mrakovici, ponovo postavljam svoje pitanje, koje se sada već može podvesti pod kategoriju „retro“. Odgovor glasi: To moraš pitati Igora Radojičića.

Sudeći prema njegovim odgovorima, za samo pet godima Milorad Dodik prešao je dug put od osobe za koju su, bespogovorno, hiljade njih vezale svoju sudbinu, čvrsto smatrajući da su njegova harizma, energija, populizam..., riječju kompletan „scenski nastup“ dovoljni da ispune i sve njihove političke (i svake druge) želje, (te da im mozak nije ni potreban), do lika od kojeg bi mnogi iz onih hiljada vrlo rado oprali ruke, ali čekaju potez prirodnog nasljednika, što jeste Igor Radojičić.

Fatalistička maksima „Šta smo mi bez njega“ evoluirala je u „Bilo bi nam mnogo lakše bez njega“, što je politički fatalno po Dodika.

Ova drastična promjena, potpuno korespondira sa metamorfozom Dodikovog javnog djelovanja, koje se sa visokih pozicija hiperenergije, zaraznog optimizma i ultranacionalne euforije, srozalo do bezvoljnog ispaljivanja ispraznih parola, zaraznog nepovjerenja prema svima iz svog okruženja i sumornih i crnih očekivanja od još veće krize, koja nadire u ogromnim talasima, što su dosada potpuno zbrisali u medijima našminkanu šarenu lažu zvanu „bolji dio BiH“.

Današnji Dodik je iskrzana i u froncle pretvorena sjena onog Dodika od prije pet šest godina, a njegovi istupi mogli bi se ocijeniti kao prenemaganje stare, otromboljene, izraubovane i nikom potrebne bezube frajle, koja još uvijek živi u ubjeđenju da je zgodna, lijepa i blistavog osmjeha kao i prije pedesetak godina.

Dodik je prošlost, a Radojičić (gotovo sigurno) budućnost SNSD-a. Silni Dodik, koji je nekada „šutirao“ SAD-e, „zakucavao“ Veliku Britaniju, prolazio pored Evropske unije „kao pored kioska“, danas je uplašeni zečić što, zbog počinjenih bezbrojnih trulih i nezakonitih kompromisa, ne smije ni da pomisli, a kamoli izgovori oštriju kritiku na račun presuđenog gangstera i otmičara Miće Kraljevića i seoskog kabadahije i đilkoša Mirka Čolovića, plašeći se onoga što oni znaju o njemu. Ti opskurni tipovi nikada nisu bili u Radojičićevom partijskom krugu.

Za Dodika se vežu brojne, stotine miliona teške afere, za Radojičića nijedna. Istina, Radojičić je kao predsjednik Narodne skupštine u nekoliko navrata bio Dodikovo sredstvo, preko kojeg je on pokušao ozakoniti nezakonito „sa pažnjom dobrog domaćina“ pražnjenje budžeta, ali je taj teret „bestežinski“ u odnosu na breme koje nosi aktuelni lider SNSD-a.

Uz sve to, Dodik i njegova populistička antipolitika sve teže i teže nalaze medijume koji u nju vjeruju, što otvara ogroman prostor Radojičiću, koji, za razliku od svog suparnika, politiku ne doživljava kao sredstvo za lično bogaćenje i stvaranje kvazielite od šljama svih fela, već potpuno suprotno.

Uz sve to, Radojičić je mlađi i znatno obrazovaniji od Dodika, ima izvrsne političke veze (od Beograda, preko Zagreba, Sarajeva, pa sve do Brisela, Londona i Vašingtona), umjerenjak je, nekorumpiran i prirodno je da ga naslijedi na čelu SNSD-a.

Svega izrečenog svjestan je i Dodik i zbog toga Radojičića, već duže od godinu dana, smatra najvećim neprijateljem. I uz to čini sve da ga unutar stranke razvlasti i marginalizuje. Međutim, ne ide mu to baš onako kako je planirao, jer je predsjednik parlamenta odgovorio vrlo snažno, ne prezajući da u javnosti otvoreno kritikuje Dodikove istupe, što je donedavno bilo nezamislivo i predstavljalo jeres zbog koje slijedi „lomača“.

Radojičić je načinio još jedan veoma važan korak, kojim se pozicionira kao najozbiljniji pretendent da zamijeni Dodika: na određen način distancirao se od Nebojše Radmanovića, otvarajući sebi tako manevarski prostor da formira sopstvenu frakciju, koju čine i donedavni dodikovci i radmanovićevci.  

Izlaskom iz Radmanovićeve sjene, gdje je boravio više od deceniju, Radojičić je demonstrirao zrelost i spremnost da sam upravlja svojom političkom sudbinom. Nema sumnje da ga je na taj korak ponukalo i Radmanovićevo „vječito oklijevanje“, koje ga je dovelo u situaciju da se unutar SNSD-a više ništa i ne pita, što pokazuje i podatak da nijedno njegovo „kadrovsko rješenje“ posljednjih mjeseci nije od stranke dobilo značajnije „uhljebljenje“. Riječju, Radmanović je u SNSD- u pregažen i u narednom periodu mu je preostalo da otalja funkciju u Predsjedništvu BiH, bez ikakvog značajnijeg uticaja na politički život i u stranci i u državi/entitetu.

Oštri sukobi u SNSD-u se nastavljaju (ako ne vidite krv, ne znači da je nema) i dodatno će dobiti na intenzitetu u mjesecima koji dolaze. Bez obzira na utisak da je Dodik i dalje najmoćniji u stranci, on na opštim izborima 2014. godine neće biti ni na jednoj kandidatskoj listi SNSD-a. (Ukoliko imate nekih dilema oko ovakvog zaključka, pitajte za mišljenje Igora Radojičića.)

Vezani tekst: Dodikov ukleti brod

 

Nekada neprikosnoveni, osebujni, harizmatični, obožavani velemajstor haosa Milorad Dodik, nakon šest godina gospodarenja Bosnom i Hercegovinom i isto toliko despotskog upravljanja Republikom Srpskom, danas je politička olupina bez ideje, vizije, snage, energije, svježine...; čak i bez sposobnosti da kvalitetno slaže, što je disciplina u kojoj je bio višestruki svjetski šampion. Politički siledžija, koji je snagom volje, bezobrazlukom i nevjerovatnom i fascinantnom drskošću, gotovo uspio da sopstveni primitivizam, (najznačajniju karakternu osobinu), zamalo pretvori u ideologiju/religiju djeluje kao sablasni kapetan ukletog broda, što besciljno pluta kanalizacijom političke scene ove zemlje. Sve vrijeme taj ukleti brod teško je kontaminirao sve segmente života u BiH, posebno u RS, a sada, pred kraj svog putovanja, proizvešće pravu katastrofu.

Njegov posljednji intervju, dat Nezavisnim novinama, stoprocentno potvrđuje navedeno i svjedoči da je Dodik došao do kraja političkog puta, te da bi i za njega, ali i za ovu zemlju, najbolje bilo da se sam ukloni. Nažalost, to se neće dogoditi, jer inercija od cunamija laži, prevara, obmana, opsjena..., pomnožena sa bezbrojnim nezakonitim radnjama, (počinjenim pod njegovim pokroviteljstvom), kvadrirana ogromnim jatom raznoraznih hohštaplera, (što im je dao dizgine vlasti u ruke), to mu ne dozvoljava i on će nastaviti besciljno da pluta, dok kritična masa, koja se polako stvara, ne dostigne tačku na kojoj će zaključiti da je krajnje vrijeme da se ukleti brod i njegov sablasni kapetan Leteći Laktašanin konačno i bespovratno sklone.

Preblijeda Sjena nekadašnje Gromade u predugoj, nesadržajnoj, preplitkoj, impotentnoj, bezbojnoj tiradi Nezavisnim novinama demonstrirala je veliki strah od budućnosti i pokušala još jednom lažima kupiti vrijeme. Međutim, najnoviji set izmišljotina, što jeste najavljena „borba“ protiv kriminala i korupcije, ne može prevariti ni njegove najvjernije sljedbenike, uprkos histeričnim izvještajima poltronskih medijskih evnuha, primarno RTRS-a i bijednih i jadnih BN TV-a i ATV-a. Dodikovo upiranje prstom u nekolicinu nižerangiranih supova-kokošara, probranih u ogromnom jatu lešinara koje ga (sve manje) vjerno prati, demonstracija je da mu je doprlo do svijesti da je narod konačno uočio šta je, u suštini, njegova vlast porodila: beskrupuloznu pljačku na svim nivoima!

Prestravljeljen tom spoznajom, Dodik sada pokušava staviti gips na nogu koje nema, previti ruku koja je otkinuta i raskomadana, popraviti davno izbijene zube, reanimirati srce koje je već odavno prestalo da kuca...; čak ni doktor Frankeštajn od tog materijala ne bi mogao da napravi ništa, a kamoli lažac, pa i kada je formata Letećeg Laktašanina. Ma koliko vrištali, medijski kastrati mu ovaj put ne mogu pomoći.

Ne plaši se Dodik samo naroda, još više se boji svojih podređenih; preciznije talova sa njima. Svaki od prozvanih kokošara potencijalni je zaštićeni svjedok protiv mase opštinskih i republičkih funkcionera; dio je ogromnog lanca (pljačkaške) ishrane, te, premda su na najnižim karikama u njemu, jako mnogo znaju o ostalim halkama. A sve karike vode do kapetanske kabine ukletog broda. Izgubi li živce neko od onih koji su (ili će biti) smijenjeni, dodatno će ubrzati paranje džempera, koji se već dobro osipa. Svjestan je toga Dodik i zato, na samom „početku“ velike najave „borbe“ protiv kriminala,  poziva na „sistemsko rješavanje kriminala i korupcije“, a ne na, kako je rekao, „traženje krvi“. Kojeg li licemjerstva: šef sistema koji je sistemski oteo sva dobra, sada traži da taj isti, teško kriminalizovani i korumpirani, sistem sistemski riješi kriminal i korupciju.   

Umorna i uplašena varalica umjesto lijeka nudi placebo, jer zna da bi stvarna upotreba policijskih i pravosudnih medikamenata na kraju terapije narod izliječila i od njega, koji je capo di tutti capi što je dozvolio i predvodio „prvobitnu akumulaciju kapitala“, na način da je narodu oteto sve, a njemu i nekolicini njegovih konsiljera to sve je postalo lično vlasništvo. Suočen sa jedne strane sa sve većim bijesom naroda, a sa druge, nemogućnošću da i dalje u potpunosti kontroliše bezbrojne beskrupulozne i bahate „ajkule“ koje je stvorio, Dodik panično pokušava da djelimičnim žrtvovanjem nekoliko „planktona“ (smijeniti, ali nikako procesuirati), zaustavi čekić i nakovanj što mu se sve brže približavaju. U strahu su velike oči, pa mu se paramecijumi čine kao kitovi, koji će nahraniti gladna usta. Bijedan, očajnički pokušaj, koji svjedoči da je sadašnji Dodik nemoćni talac sopstvenih „generala“, sa kojima je vodio „bitku“ za bolje sutra svoje i njihovih familija.

Da se Dodik manijakalno ne plaši saznanja i znanja svojih podređenih, bez odlaganja bi, primjera radi, istjerao/otjerao/prognao Slobodana Stankovića, Budimira Stankovića, Mileta Radišića, Čičiće, Čoloviće, Ćubiće, Čubrije, Šotre, Bobare, Džombiće..., ili, pak, Miću Kraljevića, narodnog poslanika SNSD-a, koji je presuđen za otmicu i držanje čovjeka u ropstvu! Ali nije ih ni pomenuo, jer svi ti kraljevići jako jako mnogo znaju. Kao što i Dodik zna da se raznorazni kraljevići, kojih je ogroman broj na njegovom ukletom brodu, nisu na njega ukrcali iz ljubavi prema RS, srpstvu, pravoslavlju, socijaldemokratiji, njemu lično..., već zbog velikih izgleda za kvalitetno i finansijski itekako isplativo gusarenje. A takvi se rješavaju kapetana, ma koliko sablasan bio, čim vide i najmanju naznaku spremnosti da ih stavi na dasku. Na koju je Leteći Laktašanin upravo zakoračio, širom zatvorenih očiju.

 

Glasine kruže gradom ili kako popiti dvjesta miliona „na pun stomak“

Piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije

 It fama per urbes ili u prevodu Glasine kruže gradom, stara je latinska izreka koja još od Rimljana potvrđuje ono što su kasnije i Srbi potvrdili svojom često korištenom poslovicom: Gdje ima dima ima i vatre!

Prije dva mjeseca sa funkcije direktora KBC Banjaluka smijenjen je Mirko Stanetić. Obrazloženje ove naprasne smjene od strane ministra Ranka Škrbića bilo je potpuno relativizovano: Nismo zadovoljni radom, bilo je dobro, a moglo je i bolje, i zato mijenjamo g. Stanetića. Njegov odgovor par dana nakon smjene bio je smirujući; prihvata smjenu kao pravi demokrata koji razumije da može i bolje: on je uradio sve što je trebalo i što se moglo, rad KBC Banjaluke je unaprijeđen, a njegovi nasljednici rukovođenje će još više unaprijediti, kao i onako unaprijeđen kvalitet medicinskih usluga u KBC Banjaluka.

Za javnost lijepa i idilična promjena, i to iz usta i smjenitelja i smijenjenog.

Ali Banjaluka priča. Iz redova vladajućeg SNSD  čuje se prava pozadina cijele ove gužve, u kojoj nema ni slova o unapređenju rada KBC Banjaluka, kao ni slova o kulturnom i civilizovanom razriješenju Dr. Mirka Stanetića.

Kao i svaka priča, i ova ima svoj početak.

Narodna skupština Republike Srpske donijela je odluku o kreditnom zaduženju kod Evropske banke za razvoj od 100.000.000 Eura, koji će se koristiti za dogradnju KBC Banjaluka i izgradnju nove bolnice u Bjeljini.

Naravno, kao i svi drugi prijedlozi, i ova je imala istog predlagača: Vladu RS.

Ove dvije kapitalne investicije iz kredita kojeg će vraćati svi građani, kao i sve kredite koje režim realizuje, postale su veliki kolač u kojem su mnogi vidjeli svoju „šansu“ da omaste brke.

Mirko Stanetić je tvrdoglavo insistirao da KBC Banjaluka provede cijeli tender za izbor izvođača radova, i čak je nabavio kasu u svojoj kancelariji u kojoj je trebalo da se čuva tenderska i projektna dokumentacije.

Iz režimske stranke dolaze glasovi da je jednog jutra Mirku Stanetiću stigla nenajavljena posjeta drugova iz Saveza crvenih ruža, koju su činile kolege iz Glavnog odbora SNSD - gospoda Dragan Pajić, smijenjeni gradonačelnik Brčkog i njegov sugrađanin Slobodan Ćurčić, vlasnik trgovačkog preduzeća „Sloboprom“.

U prijateljskom ćaskanju Mirko je ostao zabezeknut kada su drugovi Brčaci saopštili odgovornom licu KBC Banjaluka da mora za izvođača radova na tenderu izabrati firmu „Vamed“ iz Beča, koja će kao podizvođača radova angažovati firmu „Sloboprom“. Sasvim slučajno, brčanska čaršija takođe njeguje latinsku izreku sa početka teksta i tamo se čuje da je Pajić suvlasnik firme „Vamed“, a Ćurćić je bez dileme vlasnik „Sloboproma“.

Šokirani Stanetić je ovaj prijedlog glatko odbio, ali i predložene detalje, kao što su da se u tenderskoj i projektnoj dokumentaciji za dogradnju i opremanje KBC Banjaluka ne treba nalaziti specifikacija opreme, nego samo kvalifikacije „operaciona sala“, „sala za reanimaciju“..., dakle objekat uključujući opremu.

Brčaci su prije odlaska kući usput svratili u Laktaše da informišu šefove da je Mirko „spao sa baglama“ i šef je rekao: „Kume, imaš sat vremena da ga smijeniš“. I kum je Stanetića trenutno deklasirao, tako da ovaj tri dana nije mogao doći sebi šta mu drugovi uradiše.

Ali ova priča nije završena, ona ima vezu sa nekoliko drugih priča na drugom mjestu, u Bjeljini i Brčkom. Bolnica u Bjeljini se uveliko gradi. Radove je na tenderu dobio bečki „Vamed“. Za izvođača radova „Vamed“ angažuje firmu „Sloboprom“ iz Bjeljine. „Sloboprom“, tek da se zna, nema ni jednog zaposlenog građevinskog radnika i osnovna djelatnost ove firme je trgovina kućanskom tehnikom.

U izgradnju nove bolnice u Bjeljini predviđeno je da se utroši cca 83 miliona KM, a predviđanja su da će konačan iznos biti oko 100 miliona KM. Ovo uključuje i opremu i građevinske radove. Budući da „Sloboprom“ nema građevinsku operativu, ugovorio je da sve građevinske radove, bez zanatskih radova, (dakle „pod krov“), uradi jedna građevinska firma iz Bjeljine za 4,3 miliona KM.

U Bijeljini su „Slobopromu“ nudili da, prema projektu, cijeli objekat urade po principu „ključ u ruke“ za 11,4 miliona KM, što je glatko odbijeno jer je prejeftino.

Kako objasniti da u vrijednosti cijele investicije od cca 100 miliona KM gotov objekat košta samo 10%, a oprema 90%, pitanje je koje je sebi i čestiti Slobo morao postaviti? Mora biti skuplje, zaključio je ovaj čestiti režimski neimar bez zidara.

Po istom receptu, isti neimar bez zidara, dakle „Sloboprom“, je izgradio i nove dijalizne centre u Zvorniku, Brčkom i Šamcu, a naručilac posla su bili javno - privatni partneri Vlada RS i firma „Frezenijus“, koja upravlja svim dijaliza centrima u RS.

Vlasnik firme „Sloboprom“ Slobodan Ćurčić presudom Suda BiH (broj KPV-09/04 od 07.03.2005. godine) osuđen je na 3 godine zatvora zbog utaje i pranja novca u iznosu od ukupno 324.044 KM, sa ostalim fizičkim i pravnim licima iz iste presude.

Isti taj režimski neimar bez zidara, kasnije je optužen od Tužilaštva BiH pred Sudom BiH, u predmetu br.KT-80/06 od 16.11.2009 godine, takođe za utaju poreza, zbog čega mu je izrečena prvostepena presuda od godinu dana zatvora, na koju se žalio.

Član Glavnog odbora SNSD, glavni neimar u izgradnji zdravstvenih objekata, čestiti Slobodan Ćurćić u stvari je osoba koja je višestruko krivično gonjena zbog krivičnih dijela utaje poreza, i umjesto da leži u zatvoru po pravosnažnoj presudi, on poštenom režimu završava izgradnju zdravstvenih ustanova.

Recept izgradnje Bjeljinske bolnice i dijaliznih centara očigledno vrlo uspješno liječi investitore koji odlučuju ko će šta graditi.

Stručno mišljenje Stanetića je bilo protiv ovog recepta.

Konzilijum je odlučio da Stanetić nije u pravu i ovaj više nikada neće potpisati recept za izgradnju bilo kojeg zdravstvenog objekta.

Zna se ko potpisuje recepte za izgradnju. Stanetić može potpisati samo recepte za oboljela pluća. Tu je i vraćen. A za oboljeli KBC Banjaluka recept za izlječenje je već poznat: Popiti skoro  200 miliona KM „Vameda“ i zaliti sa onoliko posto „Sloboproma“ koliko piše na uputstvu „Vameda“. Ovo piti samo na pun stomak.

It fama per urbes, gdje ima dima ima i vatre, vuk sit ovce na broju..., sve su to stare mudre izreke koje treba imati u vidu kada razmislite o ovom tekstu.