Najveće poniženje Narodne skupštine od osnivanja Republike Srpske

Bloggost: Igor Crnadak, visoki funkcioner Partije demokratskog progresa

Već sam nekoliko puta postavljao sebi pitanje da li može  ova vlast, Milorad Dodik i njegov SNSD, još nešto napraviti što će nas iznenaditi, što će biti još veća katastrofa od ovoga što su do sada radili? Na žalost, odgovor je uvijek isti - mogu. Ovaj put su i sebe prevazišli: donijeli su, usvajanjem pa odustajanjem od odluke o referendumu, najveće poniženje i sramotu za institucije Republike Srpske od njihovog osnivanja.

Bez obzira na to, od petka je pokrenuta režimska medijska mašinerija sa jedinim ciljem da se narodu poruči da ne vidi dobro i da je kapitulacija Republike Srpske, (ovako je odustajanje od referenduma prije nekoliko dana nazvao SNSD), zapravo velika pobjeda Dodika, SNSD-a i Republike Srpske. Dobro se zna da se u procesu pridruživanja bilo koje zemlje Evropskoj uniji obavezan dio aktivnosti odnosi na monitoring pravosudnih organa i institucija. Isto to će, zajedno sa EU, raditi i BiH. To je u petak u Banjaluci rekla i gospođa Ketrin Ešton. I to je sve. Niti je Eštonova obećala da će EU nametnuti neke od Dodikovih zahtjeva, niti je obećala da će ih prihvatiti partije iz Sarajeva. Pored toga, čak i da je nekakav dil o Sudu BiH i Tužilaštvu BiH  napravljen, (a, nažalost, nije), postavlja se pitanje zašto je Dodik odustao od referenduma o ostalim nametnutim odlukama i zakonima OHR-a i njihovoj ‚‚neustavnoj verifikaciji“?! I zašto je odlučio da poništi, pored odluke o referendumu, i zaključke Narodne skupštine?! Očito je da je taj dan Dodik bio spreman da poništi sve što se od njega tražilo, u zamjenu za jednočasovni izlet gospođe Ešton u Banjaluku i zajedničko slikanje. Prema tome, stvar je jasna, ovo je poraz i Dodika i Republike Srpske.

Ipak, mora se reći puna istina. Nije Dodiku bilo lako prethodnih dana, valjalo se suočiti sa posljedicama sopstvene neodgovorne politike. Kad je vidio da je pretjerao i da su sankcije realnost, Dodik se prepao. On i njegovi saradnici su se, poput najvećih kukavica, povukli i  sve što su govorili i za šta su se zalagali proglasili  su nevažećim. Najgore od svega je to što je predsjednik RS javno saopštio da referenduma neće biti, iako je odluka najvišeg zakonodavnog organa u RS i dalje na snazi. Postoji li veće nipodaštavanje narodne volje nego kad predsjednik Republike  kaže da ne važi odluka koju su, u zakonskoj proceduri, donijeli narodni poslanici?! Odluka Narodne skupštine koju su donijeli predstavnici naroda proglašava se nevažećom jednom, jedinom izjavom – to se više ne dešava ni u banana državama!

Posebno mi je žao Igora Radojičića. Uz mnogo političkih neslaganja sa njim, mislim da je pokušavao da održi dostojanstvo i ugled Narodne skupštine. Sve to je srušeno u jednom danu. Vjerovatno se i on ovih dana pita ono što se pitaju svi koji bar malo misle svojom glavom – kada će ponovo neko uzimati za ozbiljno našu skupštinu, kada će neko ponovo uvažavati neku njenu odluku ili zaključak? Nikad, sve dok ovi isti ljudi vode RS. Jer, poruka je jasna. Sve što odluče institucije RS može, a i ne mora da važi.Vlast u Republici Srpskoj je pokazala da ne drži do svojih institucija i zbog toga ne može očekivati ni da respekt prema istim tim institucijama pokazuju drugi. Posljedice SNSD-ove avanture i igranja sa referendumom su nesagledive, a šteta učinjena institucijama RS je ogromna i nepopravljiva.

Pored ovoga, Dodik i SNSD su ponizili i osramotili i Đokića i Pavića i Ćurguza i studente i onog nesretnog Dukića i privatnog Dodikovog penzionera Rakulja i sve druge koji su, što samoinicijativno, što uz ‚‚dobronamjernu“ sugestiju, izjavljivali kako je referendum „prava stvar“, kako ga, svakako, „mora biti“, kako je to „suštinsko pitanje“, „dokaz demokratije“, „pravo svakog naroda“... Šta će sad svi ovi ljudi, kad je Veliki Šef rekao da referendum ipak ne treba?

Kako izgleda jutarnji susret sa ogledalom Branislava Dukića, predsjednika Udruženja logoraša RS, to samo on zna. Kada ste na moralnom dnu, poput ovog čovjeka, vjerovatno nije jednostavno pogledati se u lice. Dodikov džuboks-logoraš je najveća sramota za sve poštene, namučene ljude koji su prošli golgotu muslimanskih i hrvatskih logora. Poput džuboksa, Dukić je prije nekoliko dana pjevao naručenu pjesmu o ‚‚izdajničkoj partiji PDP“, zato što nismo podržali ovaj besmisleni referendum. Gledam neko veče, u džuboksu naručena nova pjesma, pa Dukić pjeva o tome kako referendum i nije potreban. Valjda smo sada i mi prestali biti izdajnici.

I na kraju, referendum donosi nastavak tužne priče o Borisu Tadiću i Vuku Jeremiću, kao ljudima koji su podjelili nas u RS na SNSD i one druge, lošije Srbe. Počelo je sa Tadićevim pojavljivanjem na predizbornom mitingu u Doboju i Jeremićevom sramotnom porukom biračima, na Trgu Krajine u Banjaluci, da ‚‚ako žele da Republika Srpska opstane, glasaju za SNSD“. Evo, nastavlja se sa čestitkom Borisa Tadića upućenoj Miloradu Dodiku za ‚‚uspješan sporazum sa EU i gospođom Eštonom“. Ako je to uspjeh, zašto Srbija ne gazi svoje institucije i ne poništava odluke i zaključke svojih narodnih poslanika? Svaka čast, predsjedniče.

Slobodan Vasković-Cesta srama

“Optima grupa” - Milijarda KM prihoda

Bloggost: Siniša Božić, ekonomista

“Optima grupa” predstavlja preduzeće osnovano kao društvo sa ograničenom odgovornošću koje upravlja radom preduzeća iz sastava naftne industrije RS: Rafinerije nafte Brod, Rafinerije ulja Modriča, te (Nestro) “Petrola” Banja Luka. Sva tri pobrojana preduzeća su akcionarska društva, a njihovim radom i poslovanjem upravlja društvo sa ograničenom odgovornošću. Pored toga, sva ova preduzeća su povezana pravna lica, i to po osnovu vlasništva, jer je 100% - ni vlasnik “Optima grupe”, istovremeno i većinski (ne i jedini) vlasnik rafinerija i “Petrola”. “Optima grupa” je preduzeće koje je osnovano nakon privatizacije naftne industrije RS, dakle, nije ranije postojalo. Za kratko vrijeme, nakon tri godine od osnivanja, “Optima grupa” je postala najveće preduzeće u BiH! Uspješno preduzetništvo, sposoban menadžment, ili nešto sasvim treće?

Prema finansijskim izvještajima koje je “Optima grupa” predala APIFu, 2010. godine je ostvarila 940 miliona KM prihoda iz poslovanja. To svrstava ovo preduzeće na ubjedljivo prvo mjesto po prihodu bh - preduzeća. Da podsjetimo, tradicionalno najveća preduzeća u BiH su godinama Elektroprivreda BiH, sa prihodom od oko 870 miliona KM za 2010. godinu, ASA Prevent Group, sa prihodom od 600 miliona KM u 2009. godini, te BH telekom i “Telekom Srpske” sa 600, odnosno 480 miliona KM prihoda u 2010. godini... Sva ova preduzeća imaju kapital od više stotina miliona KM i postoje desetinama godina.

S druge strane, “Optima grupa” postoji tri godine i ima kapital od 50.000 KM. U 2009. godini je ostvarila 570 miliona KM prihoda. Odakle ovo preduzeće generiše ovakav enorman prihod?

Pošto je vlasnik “Optima grupe” isti kao i većinski vlasnik rafinerija, i “Petrola”, sve finansijski značajno poslovanje prelazi sa pomenutih akcionarskih društava na “Optimu”. Tako, Rafinerija nafte Brod u 2010. godini ostvaruje 40 miliona KM prihoda, Rafinerija ulja Modriča 58 miliona KM prihoda, a “Nestro petrol” Banja Luka 156 miliona KM prihoda. Sama činjenica da “Optima grupa” iskazuje 940 miliona KM obrta, govori o tome da je sve poslovanje prebačeno na to preduzeće – “Optima” nabavlja sirovu naftu, prodaje je rafinerijama, koje zatim prodaju finalni proizvod natrag “Optima grupi”, koja ga opet prodaje “Nestro petrolu”, koji prodaje gorivo krajnjim potrošačima. U ovim transakcijama, “Optima” samo manji dio vrši sa svojim zavisnim preduzećima, a veći dio transakcija obavlja sa licima izvan ovog kruga (tj. prodaje direktno). Vidi se to iz finansijskog izvještaja “Optima grupe” za 2010. godinu, gdje u strukturi ukupnog prihoda stoji da je prihod od prodaje robe povezanim pravnim licima oko 104 miliona KM, a prihod od prodaje robe na domaćem tržištu 633 miliona KM, te prihod od prodaje robe na inostranom tržištu 204 miliona KM! To, zapravo, znači da se “Optima grupa” miješa u nezavisno poslovanje akcionarskim društvima i da je formirana nelegalna i nezakonita poslovna struktura matično-zavisnih preduzeća! Jer, poslovanje u grupi nije nezakonito (što je tipičan model poslovanja npr. banaka, gdje je centrala banke u jednoj državi, a 'filijale' u drugim, ali ne i u istoj državi), ali se pravila matično-zavisnog preduzeća moraju znati, objelodaniti i biti usklađena sa zakonom! Da je vlasnik sva četiri preduzeća naftne industrije RS ujedno i 100% - ni vlasnik, navedena šema poslovanja bi se donekle mogla i tolerisati, (ne i sa poreskog stanovišta, koje bi opet bilo upitno). Međutim, ovakvim poslovanjem se nanosi šteta akcionarskim društvima Rafinerija nafte Brod, Rafinerija ulja Modriča i “Nestro petrol” Banja Luka, jer bi, (umjesto da ova društva nezavisno posluju, odnosno da se sve poslovne promjene adekvatno registruju u njihovom računovodstvu), njihov prihod bio višestruko veći! “Njeftegazinkor”, koji je 100% vlasnik “Optima grupe”, mora da trpi postojanje 20% malih akcionara u ostala tri preduzeća – i nije njihov jedini vlasnik! Ovakvim poslovanjem se većinski vlasnik ponaša kao da je jedini, a država ga ne primorava da ide u preuzimanje kako bi zaokružio svoj paket akcija na 100%, (što očigledno želi). Nadalje, sam proces privatizacije je u najmanju ruku problematičan. Dok su sve okolne zemlje privatizovale svoje naftne industrije na znatno transparentnije načine, naftna industrija RS je privatizovana direktnom prodajom, bez javne ponude na berzi i obaveznog preuzimanja. I, dok se vodi prava bitka oko vlasništva nad akcijama hrvatske Ine, i srpskog NIS - a, uz široko učešće državnih organa (tužilaštava, komisija za hartije od vrijednosti i istražnih organa), naftna industrija Republike Srpske predstavlja tipičan primjer pljačkaške i kriminalne privatizacije, kojoj je jedini cilj bio nelegalno bogaćenje onih koji su prodavali (Vlada RS), te onih koji su za male pare dobili sva tri preduzeća, (“Njeftegazinkor” dobio većinske pakete akcija u naftnoj industriji RS). Navedena problematika je previše obimna za izlaganje u jednom tekstu, ali pozabavimo se dalje problematičnim finansijskim izvještajem “Optima grupe”.

Nabavna vrijednost prodate robe, kao dominantan trošak, je 995 miliona KM. U nabavnu vrijednost spadaju sirova nafta za preradu, te ostali bazni proizvodi za rafineriju ulja. Prihod od prodaje je, vidjeli smo, 940 miliona KM. Postoji li ijedna rafinerija na svijetu koja je više platila sirovinu nego finalni proizvod? Dalje, obaveze prema povezanim pravnim licima iznose 114 miliona KM. O kojim se obavezama radi i po kom osnovu? Kratkoročni krediti iznose 289 miliona KM! Kome su dati? Gubitak preko visine kapitala “Optima grupe” iznosi 197 miliona KM! Zajedno sa 255 miliona KM gubitka Rafinerije nafte Brod, 50 miliona KM gubitka Rafinerije ulja Modriča, te 15 miliona KM gubitka “Nestro petrola” Banja Luka, ukupan rezultat poslovanja naftne industrije RS od privatizacije 2007. godine iznosi minus 609 miliona KM! Dodajmo tome poresko dugovanje od 133 miliona KM (iako je ukupan poreski dug Rafinerije nafte iznosio oko 200 miliona KM, višak preko 133 miliona je otpisan zakonski), te 174 miliona KM potrošenih iz budžeta RS za isplatu dugovanja Rafinerije nafte, te 220 miliona KM kredita koji je većinski vlasnik dao sam sebi, ispada da je ukupna dubioza ovog poduhvata oko 1 milijardu KM!

Nadalje, društva sa ograničenom odgovornošću, kakvo “Optima grupa” jeste, nemaju obavezu revizije finansijskih izvještaja, pa detalje koji se kriju iza grupnih računa, (analitička konta), nećemo moći saznati. Ne izrađuje se konsolidovani izvještaj, a stvorena je formacija matičnog i zavisnih preduzeća, čime se krše odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o računovodstvu i reviziji. Revizorski izvještaj Rafinerije nafte je za 2009. bio sa uzdržanim mišljenjem, što će vrlo vjerovatno biti i za 2010. godinu, budući da je gubitak u nerevidiranom finansijskom izvještaju precijenjen za 112 miliona KM, a uvedena fantomska stavka revalorizacione rezerve, od 250 miliona KM.

Mali akcionari naftne industrije, njih petnaest hiljada, može očekivati da nikad neće dobiti dividendu, pored toga im slijedi još jedno smanjenje kapitala u Rafineriji nafte, a vjerovatno i u “Nestro petrolu”. Niko ne trguje akcijama naftne industrije na Banjalučkoj berzi, niti će trgovati. Vlast i dalje servira vijesti o jednom od najuspješnijih privatizacionih poduhvata.

Jedina nada Republici Srpskoj ostaje nacionalizacija naftne industrije. Da bi se to desilo, vlast mora da se promijeni, da kriminalci izađu iz državnih fotelja, nebodera od stakla i čelika i blindiranih limuzina, i odu na zasluženo mjesto, a da državnom počnu rukovoditi stručni, pošteni i moralni ljudi.

Grigorijevo proročanstvo

Južna pruga: bloggost Nikola Sekulović, predsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala

Novoteks je napokon mrtav! Živio Novoteks!

Nekad, davnih 80-tih, najveća konfekcijska kuća na jugu BiH, sa preko 2000 zaposlenih, ovih dana se definitvno gasi i pobada joj se krstača za vijeki vjekova! Otpočeo je dugo obećavani stečaj, tako da je sadašnji predsjednik RS Milorad Dodik ispunio svoje predizborno obećanje dato u Trebinju na centralnoj promociji „SNSD-crvenih brigada“, 20.9.2010. godine! Takođe, obistinilo se i proročanstvo preosvećenog vladike Grigorija izrečeno u kancelariji NVO Liga za zaštitu privatne svojine i ljudskih prava, marta 2009. godine, da „sve što je nastalo u komunizmu mora propasti jer je prokleto“! Ali vratimo se na momenat baš na tu „prokletu“ prošlost.

Ova nekad respektabilna firma poznata po lon poslovima uglavnom za ino-partnere nastala je sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je od propale „ćilimare“ sa oko stotinjak radnika, a uz pomoć tada bratskog Novog Mesta, te sposobnog i ambicioznog direktora Borivoja Bora Vučurevića, narasla u firmu sa preko 2000 radnika i platama skoro najvećim u istočnohercegovačkoj regiji!!! Trebinje je tada bilo šesta opština po razvijenosti u BiH i među 30 u bivšoj SFRJ! Više od 20 godina Novoteks je pod čvrstom rukom Bora Vučurevića i njegovog tima funkcionisao besprijekorno. Mnogi su zavidili Vučureviću što u socijalizmu funkcioniše na kapitalistički način i što njegove radnice imaju dobre plate. Zbog uspješnog poslovanja Vučurević je sebi mogao dozvoliti takav luksuz da čak ne bude ni član SK što je za ono vrijeme bilo nezamislivo! Onda dolazi period kada „crvene“ komesare zamjenjuju „crni“! Dolaze godine rata i borbe za „Vaskoliko Srpstvo“. I u tim uslovima, iako ne radi, Novoteks isplaćuje svojim radnicama kakve-takve plate!!! Rat se završava a Boro Vučurević odlazi u penziju. Iza Vučurevića ostaje sve čisto, osim „priče“ o nekakvim milionima koje su, navodno, završile na nekoj o stranih banaka ili naftnim platformama, a koje plasiraju njegovi politički protivnici. Namjerno kažem priče, jer nikada ništa nije dokazano niti se po tom pitanju vodila istraga. I tada, po odlasku Vučurevića, Novoteks kreće četvrtom brzinom u ambis bez povratka.

Za direktora, tadašnja vlast koalicije „Sloga“, postavlja Dragomira Benderaća, provjerenog kadra i istaknutog člana Socijalističke partije, a danas novopečenog SNSD-ovca! To se sve dešava samo dva mjeseca poslije prvog dolaska Milorada Dodika na čelo Vlade RS! Od tada Novoteks se zadužuje kreditno, ne ispunjava obaveze prema državi, ali uspjeva da povrati dio tržišta i da uspostavi proizvodnju! Međutim, plate radnica su slabe, uslovi za rad isto, ali poslijeratna „obnova“ ljude prisiljava da rade kako im nalažu uslovi! Sve to vrijeme sindikat kao da i ne postoji, jer se ne oglašava. Dešava se i „prva vaučerska“ privatizacija 2001. godine, kada država „dijeli“ 55% kapitala i to isključivo radnicima i fondovima! Nekoliko godina firma stagnira, stoji u mjestu a radnice se ne bune, već se na razne načine „tale“ sa poslovodstvom. Privatizacija se nastavlja 2005.godine prodajom 30% državnog kapitala koji kupuje Rade Vučković, čovjek koga smatraju bliskim SDS-u. U tom momentu dug „Novoteksa“ je bio oko 15.000.000 KM! Postavlja se logično pitanje: zašto kupac 30% akcija uopšte kupuje te akcije? Očito se kupac nadao da može naplatiti ratnu štetu nastalu 1992. godine,  kao i da će doći do novca o kome se pričalo da je završio negdje na Austrijskoj banci u iznosu od 13.000.000 KM! Ko je Vučkovića loše savjetovao ili je  sam imao lošu procjenu, vrijeme je pokazalo! Izgleda da je u pitanju i jedno i drugo!

Zanimljivo je da tek u 2006. godini, 11 godina od završetka rata, direktor Benderać podnosi zahtjev Pravobranilaštvu RS za nakandu štete nastale u ratu i to u visini od 118.000.000 KM!!! Poznato je, da je u ratnim dejstvima 1992. godine „Novoteksu“ izgorjela stara hala površine 5000m2, uništene sve mašine, gotova roba, sirovine, a samim tim, stvoreni su i uslovi da zatraži i nadoknadu za izgubljenu dobit!  Novi vlasnik Rade Vučković, iako nema još uvijek većinski paket, uspjeva preko Upravnog odbora angažovati revizore i uraditi Revizorski izvještaj koji se odnosio na period zaključno sa 2007-om godinom.

Revizorski izvještaj je rađen čak osam mjeseci, krajnje je negativan, a po zakonskoj obavezi Nadzorni odbor „Novoteksa“ ga je predao Okružnom tužilaštvu Trebinje početkom 2009. godine. Ni do dana današnjeg ovaj slučaj nije procesuiran. Pored niza negativnosti u ovom izvještaju je navedeno da je sklopljen štetan Ugovor sa firmom „NOVOTEX-DEUTSCHLAND“, kontroverznog bugarskog biznismena Jerominova, što je jedan od ključnih razloga katastrofalnog rezultata u tom periodu. Ovaj period obilježen je krađama velikog broja pantalona, što se dešavalo u kontinuitetu, i nekontrolisanom nabavkom mašina i rezervnih dijelova, po znatno većim, tj. Naduvanim, cijenama od tržišnih, a sve preko navedene firme. Benderać koji je ovu firmu vodio nešto više od 10 godina i za to vrijeme napravio  gubitak od 30.000.000,00 KM, penzionisao se krajem 2008.g bez ikakvih konsekvenci. Odlazi, jer sredinom 2008. godine, kupovinom akcija Fonda PIO 10%, Rade Vučković i formalno postaje većinski vlasnik „Novoteksa“, tj. nakon skoro 4 godine može suvereno ovladati firmom kroz većinski paket dionica. Izgleda da je tada i presuđeno „Novoteksu“, jer dolaze najteži i najcrnji dani za ovu firmu koja u tom momentu zapošljava oko 800 radnika! Evo i zašto!

U 2009. godini, „Novoteks“ sa novim rukovodstvom (Upravnim odborom i direktorima) uspijeva da uplati sve poreze i doprinose u punom iznosu, što se dešava prvi put od 1996. godine. Takođe, nijedan radnik nije završio na birou kao tehnološki višak, samo su raskinuti ugovori sa radnicima koji su radili na određeno vrijeme. Plate i topli obroci isplaćuju se redovno, s tim da neto primanja iznose 443,00 KM po radniku mjesečno, što je iznad republičkog prosjeka u grani „tekstil, koža i obuća“. U toku 2009. godine Poreskoj Upravi RS, „Novoteks“ je uplatio nešto više 2.000.000,00 KM po osnovu poreza i doprinosa. I kada je firma krenula sa radom na zakonit način stižu odjednom problemi.

U čemu su se problemi suštinski sastojali?

Pošto su se bližili republički izbori, a postratna kontrola državne mafije nad „Novoteksom“ je prestala, u vladajućim krugovima, kojima je pripadao dojučeranji direktor Benderać, odlučeno je da se „Novoteks“ uništi „kao SDS-ovu firmu“, (tri čovjeka iz nove uprave su odbornici SDS-a u lokalnom parlamentu), firmu koja se konačno stabilizovala, pogotovu poslije reprograma dugova koji je potpisan 2009. godine sa Vladom RS!  Na scenu stupa mračni dio našeg društva, oni koje je trebalo odavno izopštiti ili lustrirati i koji ne daju da društvo krene istinskim demokratskim putem i bude dio civilizovanog svijeta! To su ostaci starih službi bezbjednosti i njihovi saradnici, koji su i danas aktivni, ali sada su na usluzi novih gospodarima i kriju se po dubinama svih institucija i preduzeća kao „spavači“, sa zadatkom da se aktiviraju kada im bude rečeno. Od juna mjeseca 2009. godine pokreću se prvi tzv. spontani štrajkovi. Tada to ne izgleda tako strašno ali su ipak primjetne tenzije unutar firme, pogotovu na relaciji štrajkači - uprava. Niko i ne naslućuje da u pozadini budućih dešavanja stoji tzv. „krizni štab za rušenje ’Novoteksa’“, na čelu sa Dobroslavom Ćukom, načelnikom opštine, (rezervnim majorom JNA), i starim saradnicima SDB-a koji predvode sindikat i tzv. spontana okupljanja radnika! Sve se ovo dešava mimo Zakona o štrajku i po scenama iz domaćeg filma „Profesionalac“ Duška Kovačevića, gdje ulogu sindikalca Trockog, inače specijaliste za dizanje štrajkova, glumi Bosa Uljaravić, (sestra ovdašnjeg građevinskog tajkuna Mate Uljarevića), koja po potrebi koristi i prezime Okiljević!!! Poslije prve obustave rada, strani partner obavještava menadžment „Novoteksa“ da će se povući iz posla ako se ne ispoštuju rokovi isporuke robe. O tome su obavješteni i radnici s kojima strani partner čak direktno razgovara. Međutim, izmanipulisani od strane sindikata i podržani od vlasti oni nastavljaju sa štrajkom, a u javnost se počinju proturati priče o stečaju firme kao najboljem rješenju za radnike! Tu priču u medijima ponavljaju i načelnik opštine Ćuk i tadašnji premijer Dodik, kao i aktuelni premijer Džombić , tada ministar finansija! Sve ovo daje krila grupi od 50-tak, što plaćenih, što zamlaćenih radnica da još žešće krenu u samokolj, tj. sopstveno uništavanje! Destrukcija kulminira početkom 2010. godine, kada kreću svakodnevne obustave rada a povod je neisplaćeni regres!!! Strani partneri (BRAX, ZERRES itd.), nisu više htjeli da tolerišu neizvršavanje obaveza, pa se povlače iz posla, a „Novoteks“ zbog toga plaća penale za nastalu štetu blizu pola miliona KM! I cijela 2010 prolazi u bukvalnoj blokadi „Novoteksa“ od „pobunjenih“. Ista ta grupa vrši pritisak i prijetnje na druge radnice koje bi i radile, ali ih je jednostavno bilo strah. Jer, prijetilo se Dodikom i Ćukom! „Novoteks“ ne uspijeva sašiti niti jedne pantalone u toj godini, iako je novo poslovodstvo obzbjedilo više poznatih kupaca kao što su italijanska grupa MIS SIXTY, GARY WEBER, TONY DRES, SECYRTY BIH, AMADEUS-Zagreb, itd.

Onda dolazi kraj ljeta i početak predizborne kampanje za opšte izbore. Drugarica Trocki-Uljarević, koja dobro zna šta radi, u samokolju i zavjeri protiv „Novoteksa“ i njegovih 750 radnica, dovodi 20.09.2011.g. na promociju SNSD-a u Trebinju, 50-tak svojih pristalica koje frenetično pozdravljaju  svaku Dodikovu riječ vezanu za stečaj njihove firme. Dodik im obećava stečaj i poslije njega preuzimanje firme koja će biti njihova ili njegova-državna, svejedno! Njihovoj sreći nigdje kraja. Izbori prolaze kako prolaze. Dodik i SNSD još jednom na velikim pričama i lažnim obećanjima ubjedljivo pobjeđuju. Konstituiše se nova vlast u RS. Dobijamo i Vladu. Niko više i ne spominje vola („Novoteks“), koji je zaklan zbog džigerice (glasova za SNSD)! Ipak, krajem godine,  23.12.2010., donosi se odluka o predstečajnom postupku a 17.2.2011. pokreće se i stečajni postupak. Većina radnica ćuti jer još uvijek ne shvata o čemu se radi. Međutim, poslije 29.4.2011.godine i održavanja prvog stečajnog ročišta, potekle su i prve suze! Nekoliko pristalica drugarice Bose Trocki je shvatilo da im je ista zajedno sa vlašću cijelo vrijeme prodavala mačka u vreći i da su izgubile svoja radna mjesta i plate koje su im omugućavale kakvu takvu egzistenciju. Kući ih čekaju gladna djeca, rate za kredite i muževi sa sličnim problemima! Suštinski, državna mafija oličena u sadašnjoj vlasti je manipulacijama preko svojih agenata natjerala radnike da sami sebi isijeku vene i ustvrde da to rade u svoju korist. Klasičan samokolj!

Poslije lažnih predizbornih obećanja i manipulacije teškim položajem radnika, sada se kroz stečaj nastavlja uništavanje, ali pod njihovom kontrolom. Za „Novoteks“, opštinu Trebinje i Hercegovinu to znači nastavak ekonomskog genocida i katastrofe. Iako stečajni postupak ima isključivo ekonomsku funkciju, Zakon o stečajnom postupku predviđa razne metode za reorganizaciju poslovanja, tj. ima puno prostora za raznovrsna kreativna rješenja. Ništa od toga se ne može naslutiti poslije dva ročišta! Stečajni upravnik Lazo Đurđević, na ispitnom ročištu, nije povjeriocima dokumentovao procjene sudskih vješataka o tržišnoj vrijednosti imovine. Zato je taj izvještaj apsurdan, površan i neupotrebljiv dokument. On znači kraj „Novoteksa“. Javnost je bila upoznata sa dugovanjima od oko 29.000.000 KM, da bi u izvještaju stečajni upravnik Đurđević saopštio da su dugovi dostigli vrijednost veću od 70.000.000 KM sa kamatom!!! Postavlja se i pitanje zašto se sudijama bez sudijskog iskustva dodjeljuje vođenje stečaja u velikim preduzećima? Kako je moguće da bivši predsjednik sindikata Bosa Uljarević bude izabrana u odbor povjerilaca (sada kao Bosa Okiljević), a zna se da početkom stečaja prestaje svaka sindikalna aktivnost! Kako će dotična gospođa zastupati interese radnika koji žele da rade, tj. da se restrukturira preduzeće i nastavi proizvodnja, a ne likvidacija, kada je ista sa svojom grupom istomišljenika, nelegalnim višemjesečnim štrajkovima, gurnula firmu u stečaj! Ovdje se očigledno očitava sprega korumpiranog i neprofesionalog pravosuđa, određenih političkih krugova i njihovih tajkuna! Jer, kako dugačije protumačiti parcelisanje „Novoteksa“, što Đurđević čini, u postupku likvidacije, pod izgovorom lakše prodaje?! Naravno da su u pitanju druge stvari. Đurđević je to uradio poslije intervencije nevesinjskog poslanika SNSD, sada nastanjenog u Trebinju! Razlog: građevinsko-tajkunska grupacija, kojoj narečeni pripada, tu parcelu će iskoristiti za stanogradnju! Da ne bude zabune radi se o staroj zgradi „Novoteksa“, koja je izgorjela tokom ratnih dejstava 1992. godine i nalazi se na atraktivnoj lokalciji odmah pored stadiona FK Leotar. 

Slobodan Vasković:Patak na ražnju

SLUČAJ BIJELJINSKE ŠEĆERANE – PUCANJ U PRAZNO ILI NAGOVJEŠTAJ DOMINO EFEKTA?

Bloggost: Siniša Božić, ekonomista

Semberska prehrambena industrija je bila nekad respektabilna industrijska grana, koja je obuhvatala nekoliko strateških preduzeća, zapošljavala hiljade radnika i bila znatan privredni pokretač ove regije. Značajno mjesto u privredi bijeljinskog kraja je zauzimala i Fabrika šećera ad Bijeljina. Bijeljinska šećerana nije radila od 1993. godine, a imala je instalisani kapacitet koji je dostizao i 300.000 tona prerađene šećerne repe godišnje. Zapošljavala je preko 500 radnika, za vrijeme sezonskih radova, i više. Jedna je od dvije šećerane koje postoje u BiH (druga, kapacitetom manja, je rezultat greenfield investicije i pokrenuta je u Brčkom 2008. godine). Nakon propalog tendera (onog iz 2006. godine, kada nijedan potencijalni investitor nije dostavio ponudu), sredinom 2007. godine otvoren je stečajni postupak, u kojem je interes za pokretanje proizvodnje, kroz reorganizaciju stečajnog dužnika, bijeljinske šećerane, iskazalo nekoliko preduzeća, i to austrijskih, slovenačkih, srpskih i mađarskih prehrambenih proizvođača. Konačno, oktobra 2009. godine, usvojen je plan reorganizacije stečajnog dužnika, i odlučeno je, uz amin Vlade RS, da strateški partner postane banjalučko preduzeće „Agrokop“ eksport import, koje bi otkupilo dugovanja šećerane i pokrenulo proizvodnju. I, zaista, tokom 2010. godine, šećerana je zaposlila 220 radnika, strateški partner uložio oko 10 miliona KM, a početak proizvodnje su svečano otvorili tadašnji ministar Radivoje Bratić i načelnik Bijeljine Mićo Mićić početkom oktobra 2010. godine (dva dana prije opštih izbora u BiH). Svakako dobro odabran politički trenutak, a vrijedi napomenuti i izjavu predstavnika „Agrokopa“ da je stečaj u bijeljinskoj šećerani jedini stečajni postupak u kojem će svi povjerioci do posljednjeg biti isplaćeni i jedini u kojem će oni isplaćeni povjerioci biti i akcionari u vrijednosti od 30%. Naime, nakon završenog stečaja, novi vlasnik je morao da registruje novu strukturu kapitala šećerane, kojim bi se i definitivno zakonski ozvaničilo da „Agrokop“ posjeduje većinski paket akcija. Međutim, čijim parama su zaista plaćena dugovanja šećerane i gdje je stao postupak upisa promjene strukture kapitala u registar emitenata Komisije za HOV RS?

Početkom maja mjeseca ove godine, kao rezultat saradnje Ministarstava unutrašnjih poslova Republike Srbije i Republike Srpske, uhapšeni su predsjednik upravnog odbora „Agrokopa“, blokirana imovina „Agrokopa“, „Avio renta“ i bijeljinske šećerane, te njihovi bankovni računi. Osnov sumnje: pranje novca. Pored toga, određena je i privremena mjera zabrane upisa kapitala u registar emitenata, dok se ne završe krivični postupci protiv odgovornih lica pred Specijalnim tužilaštvom RS. Ovo oduzimanje imovine i prava raspolaganja istom ima privremeni karakter, dok se ne završi sudski postupak kojim će se eventualno dokazati da je imovinska korist nastala izvršenjem krivičnog djela. U međuvremenu, većinskim paketom akcija šećerane će upravljati Agencija za upravljanje nelegalno stečenom imovinom.

Da li je slučaj bijeljinske šećerane nagovještaj nekih drugačijih vjetrova koji će staviti pod lupu stotine problematičnih slučajeva privatizacije, te lažnih stečajeva? Ili je to rezultat rada državnih istražnih organa Republike Srbije? Da li je ovo nagovještaj buđenja Specijalnog tužilaštva RS i jedinica koje se bave organizovanim i privrednim kriminalom u MUP RS? Ili im je cijeli slučaj, sa operativnim podacima i dokazima, 'serviran' od strane srpskog MUPa? Da li je Vlada RS znala za navodne veze „Agrokopa“ sa srpskim tajkunom za koga vlasti Srbije tvrde da je preko svojih saradnika iz Republike Srpske kupovao preduzeća prljavim novcem?

Jer, podsjetimo se, legislativa koja definiše krivična djela o kojima je ovdje potencijalno riječ (pranje novca te ilegalno sticanje imovinske koristi), zajedno sa setom zakona o reviziji privatizacije i radu Specijalnog tužilaštva, te imovine stečene krivičnim djelom, je prilično dobro zaokružena. Teoretski.  Ukoliko Tužilaštvo u ovom slučaju uspije da dokaže krivicu, slučaj bijeljinske šećerane bi mogao (i morao) poslužiti kao lakmus test kako riješiti mnoge slične slučajeve (Fabrika duvana Banja Luka, Fruktona Banja Luka, Metal Banja Luka). Pored toga, vidimo da je Tužilaštvo i Okružni sud dalo primat rješavanju krivične prijave (što je svakako pozitivno), te istovremenom zaustavljanju svih drugih pravnih radnji koje je preduzeće pokrenulo (upis promjene strukture kapitala u registar emitenata). To se podudara sa slučajem stečaja u preduzeću Granit dd Jablanica gdje je Sud BiH, po prijedlogu Tužilaštva BiH, praktično poništilo (preciznije: stopiralo) stečajni postupak nad ovim preduzećem, sve do okončanja istražnih radnji i krivičnog postupka protiv odgovornih lica. Mjeseci pred nama će pokazati da li je pravosuđe RS i BiH, konačno, stalo na stranu Pravde i Zakona, te smoglo snage da istraje u tome, ili je ovaj slučaj samo izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Posljednji obračun

Referendumske ide ušle su u svoju posljednju, vrišteću, političku fazu, nakon koje će bilo predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, bilo međunarodna zajednica, izaći na štitu. Obračun između dva bloka je počeo, a konačni epilog mora donijeti poraženog. Ne postoji ni minimum šansi da posljednji veliki politički obračun u Bosni i Hercegovini, koji uveliko traje, završi neriješenim rezultatom i da sučeljene strane krenu dalje „ruku pod ruku“. Ili će Dodik odustati od najavljenog referenduma o prihvatanju/neprihvatanju brojnih zakona koje je nametnuo visoki predstavnik, (među kojima su i oni o Tužilaštvu i Sudu BiH), i tako doživjeti debakl, ili će međunarodna zajednica prihvatiti da predsjednik RS istjera svoje, nakon čega mogu podvijenog repa napustiti ovu zemlju.

Dodik je ubijeđen da je odabrao pravi vremenski okvir za provođenje referenduma i izlazak RS iz BiH, što bi trebalo da znači da će se na ovom prostoru formirati tri klerofašističke državice, kojima će, bez ostatka, upravljati kriminogene strukture. Takav epilog, jedini je rasplet koji predsjedniku RS omogućava novi decenijski politički život i dalje širenje, ionako, prevelike porodično-poslovne imperije, nastale nemilosrdnim i nezakonitim otimanjem državne imovine i novca tokom njegovih premijerskih mandata. Predsjednik RS je, nema sumnje, zagazio u preduboku vodu i, ma šta on mislio, iz nje se izvući neće. Jer, nije više on taj koji kontroliše situaciju, već su mu stvari izmakle iz ruku, a on improvizacijama poklušava da se održi na talasu. Suštinski Dodikov problem je što ključni faktori koji odlučuju o sudbini ove zemlje znaju da njegov put ka nezavisnosti RS nije plod spoznaje o nemogućnosti daljeg suživota u BiH, već želja da na taj način legalizuje svojih prvih sto miliona, te ostale cifretine koje su se slile na njegove bankovne račune nakon njih. Narod, srpstvo i vjera, iza kojih se Dodik prikriva, obrazlažući svoje postupke, odurna su maska beskrupuloznog špekulanta koji je za samo par godina uspio da od provincijskog političara, (istina, izvanrednih instinkta i fenomenalnog djelovanja u minijaturi, ali bez dubine i dugoročne vizije), pređe dug put do Kreza, sa manirima arapskih diktatora i tirana.

Grozdovi poltrona i svakojakog šljama, kojim se okružio, ubijedili su ga da je sasvim prirodno da privatizuje RS i da je, nakon toga, još prirodnije da se proglasi novim Karađorđem i „odvoji svoje od Turaka“. Nakon ovakvog  hodograma, kojem svjedočimo svakodnevno, nije ni čudo što je Dodik umislio da je iznad svih i da posjeduje nadljudsku snagu i moć da materijalizuje, sve što mu padne na pamet. A ništa dobro mu nije palo već godinama. Upravo zbog toga je i postavio sebi nemoguć zadatak da izbriše međunarodnu zajednicu. Referendumsko pitanje koje glasi „Da li podržavate nametnute zakone visokog predstavnika, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH“?, primarno se tiče postojanja/nepostojanja međunarodne zajednice, a tek onda svega ostalog. Jer, onog trenutka kada građani odbace zakone koje je donio visoki predstavnik, (a učiniće to u devedesetpostotnom broju), međunarodna zajednica je ukinuta – od Brisela do Vašingtona. Istovremeno, ukinuta je i BiH, koju na okupu drže upravo „sporni“ zakoni, a pokušaj stranaca da to spriječe unaprijed je osuđen na propast, jer su referendumom zbrisani. Naravno, ukinuti su i Sud i Tužilaštvo, ali to u ovakvom raspletu više nije ni bitno, jer te institucije ne mogu ni funkcionisati, ako BiH ne postoji. Sve to, dalje bi impliciralo odlazak srpskih predstavnika iz zajedničkih institucija, dugogodišnju političku krizu, sukobe... Riječju mrcvarenje.

Dodik, bez sumnje, procjenjuje da i među Bošnjacima postoje relevantne snage koje bi, nakon svega, rekle: „Ok, tako je kako je, idemo mi praviti svoju državicu“, dok uopšte ne sumnja u to da bi hrvatski faktor odmah odvojio kantone koje kontroliše. Morale bi se umiješati i Srbija i Hrvatska, koje, svakako, ne bi pristale na brzu „egzekuciju“ njihovih ovdašnjih marioneta. Tako pritisak ne bi bio samo na Banjaluci, već bi se razlio i na Sarajevo i na Mostar, Zagreb i Beograd, što bi ovdašnjem lideru omogućilo da se godinama bavi pregovorima i razgovorima koji neće donijeti ništa, a istovremeno bi bio pošteđen bilo kakve odgovornosti za sumnjivo, superbrzo bogaćenje.   

Sve ove ciljeve, predsjednik RS nevješto pokušava prikriti tvrdnjama da on jedino želi izmjene i dopune Zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH, te da referendum nije obavezujući, što je nonsens. Ne postoji referendum koji nije obavezujući! Dapače, kada 90 posto građana kaže da nešto više ne važi, ne postoji taj političar, niti ta politička volja koja to može promijeniti. Svjesna je toga i međunarodna zajednica i upravo zato krenuli su u otvoren obračun sa Dodikom. Otvoreno iskazivanje spremnosti „na sukob“, svjedoči da više nisu voljni gutati prevare, uvrede i laži nekada im omiljenog daška vjetra sa ovih prostora. (Nakon što je hiljadu puta skočio u pravcu seceije, a oni to ležerno posmatrali ne vjerujući sopstvenim očima, konačno ih je ubijedio kada je prvi put uzviknuo „Hop“).

Predsjednik RS se teško preračunao. U svom secesionističkom paketu, Dodik je računao na otvorenu podršku HDZ-ova, koji su ga, kako stvari stoje, ostavili na cjedilu. Ni zvanični Beograd neće mu dati podršku, a što se Moskve tiče, oni će biti „principijelni“, ne miješajući se nikako u sukob. Dodik je ostao sam. I biće sve usamljeniji, jer je veliko nezadovoljstvo u redovima Saveza nezavisnih socijaldemokrata, zbog toga što ih je doveo u situaciju u kojoj se Srpska demokratska stranka nalazila i stradala 1997. godine. Tada je SDS bio jak kao danas SNSD; Momčilo Krajišnik je posjećivao Patrijarha, kao što to čini danas Dodik; ondašnji Patrijarh je, kao i ovovremeni, dao podršku i, nakon toga, sasvim mirno posmatrao rasturanje SDS-a. Kao što  Irinej, „tihujući“, posmatra cijepanje SNSD-a, koje je lagano već počelo. (Deja vu sindrom ovdje je jedina konstanta).

Prvi je, (što je lako bilo procijeniti davnih dana), „otkovao“ Nikola Špirić, koji već mjesec dana ne štedi ni Dodika ni njegovo okruženje, časteći ih najpogrdnijim riječima, među kojima je kriminalac najčešća. Špirić, koji je dezintegrisan u SNSD - u, iskoristio je tu situaciju da enti put prevrne ćurak i krene u samospasavanje, a sa brodom i „Zauvijek Srpska“, šta bude. On je siguran vjerovjesnik skore propasti vladajuće političke opcije, jer za Šprića je odavno jasno da je najamoralniji političar u BiH, ali i da posjeduje najistančaniji njuh za nadolazeće promjene. Već je krenuo u medijski obračun „sa svojima“, a on će se intenzivirati u nadolazećem vremenu. Spasavanje gole kože, njegov je omiljeni sport u kojem je, bar do sada, bio izuzetno uspješan. Za njim će krenuti i drugi.

No, prije negoli krene snažnija erozija SNSD-a, mora doći do raspleta posljednjeg velikog političkog sukoba. Ako Dodik održi referendum, ovdje slijedi „Libija“, ali bez bombi. Ne održi li referendum, imaćemo „Egipat“ sa tendencijom ka „Jemenu“. U svakom slučaju na crnim listama Evropske unije će se uskoro naći brojni tajkuni i političari bliski predsjedniku RS. Održao se ili ne održao referendum, biće upotrijebljen mehanizam kojim je sklonjen Slobodan Milošević - prvo stradavaju ljudi oko „Šefa“, što izaziva u režimu strašnu nervozu i spremnost na razgovore sa „drugom stranom“, a nakon toga pada i „Gazda“. Milorad Dodik, izlizan od prevelike (samo)upotrebe, svima je dojadio, o čemu najbolje svjedoče riječi njegovog dojučerašnjeg vjernog lobiste Miroslava Lajčaka, koji mu je u lice sasuo: „Vas u Evropi već odavno doživljavaju kao novog Lukašenka“!