понедељак, 04. јул 2011.

Obveznice ratne štete su neustavne

Bloggost: Siniša Božić, ekonomista
Ratna materijalna i nematerijalna šteta, koja je nastala od 1992. do 1996. godine, predstavlja obavezu entiteta, a u Republici Srpskoj se ima izmiriti u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu. Unutrašnji dug Republike Srpske ukupno iznosi 1,7 milijardi KM, (nešto više od godišnjeg entitetskog budžeta), a, od toga, na obaveze Republike Srpske po osnovu ratne materijalne i nematerijalne štete se odnosi 600 miliona KM.  Pravo na naknadu štete je priznato pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima, gdje je tužena strana Republika Srpska ili jedinica lokalne samouprave. Ove obaveze se izmiruju putem obveznica, umjesto isplate u gotovini. Drugim riječima, sva fizička i pravna lica koja su tužila državu (entitet), radi nadoknade trpljene i prouzrokovane ratne štete su dobili ili će dobiti obveznice, odnosno dužničke hartije od vrijednosti, kojima će se gotovinska isplata prolongirati za 14 godina.

Kako je Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku, time se, praktično, sve pravosnažne sudske presude dostavljaju Ministarstvu finansija RS, koje potom skuplja pojedinačne predmete, te ih grupiše u emisije obveznica koje se zatim kotiraju na Banjalučkoj berzi. Time oštećena strana dobija mogućnost da ili unovči obveznice, i dobije oko trećine novčanog iznosa sudske presude (kolika je cijena na berzi), ili da čeka 14 godina kako bi dobio navedeni iznos, i to ne odjednom, već u deset polugodišnjih obroka, uz godišnju kamatnu stopu od 1,5%, uz poček (grace period) od 4 godine. Jasno je da je isplata u obveznicama, sa stanovišta oštećenih lica, daleko nepovoljnija opcija. Sa stanovišta entiteta, međutim, to je jedino moguće, budući da Republika Srpska nema mogućnosti da iz budžeta, koji ionako stagnira, isplaćuje stotine miliona maraka ratne štete, a ne smiju se zaboraviti i značajne obaveze entiteta po osnovu stare devizne štednje, koje su takođe riješene obveznicama. (Presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Suljagić protiv BiH, iz novembra 2009. godine, čini se da je izmirenje obaveza stare devizne štednje obveznicama, definitivno potvrđeno). Tako je Republika Srpska, do sada, emitovala četiri emisije obveznica ratne štete, u ukupnom iznosu od oko 220 miliona KM, a za nekoliko dana će biti emitovana i peta emisija, nominalne vrijednosti od 29 miliona KM.

Očekivano, bilo je nezadovoljnih lica, koja su smatrala da su oštećena izdavanjem obveznica, ista lica su pokrenula apelacije kod Ustavnog suda BiH, sa navodima o povredi svojih prava. Treba istaći predmet br. AP 244/08 (apelacija Rajka Mileševića i drugih), a na osnovu koga je Ustavni sud BiH donio Odluku o dopustivosti i meritumu (objavljeno u Sl. glasniku RS br. 23/2011, od 9.3.2011.), kojom se utvrđuje povreda prava na pravično suđenje te ukazuje na obavezu Vlade Republike Srpske na izvršavanje ustavnih obaveza, te se naglašava da Vlada RS  ‘osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere sa ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne odluke na teret budžetskih sredstava RS naplate svoja potraživanja u što kraćem roku’, te se, dodatno, nalaže Vladi RS da obavijesti Ustavni sud BiH o učinjenom, u roku od 6 mjeseci. Nadalje, vidljivo je da je Ustavni sud BiH uspostavio sudsku praksu, te se i u drugim predmetima iste problematike poziva na Odluku iz predmeta AP 244/08 (na primjer, predmet br. AP 2504/08, te AP 285/09).

Potpuno je nejasno kakve će biti posljedice ovakvih odluka Ustavnog suda BiH. Prvo, kako ovaj sud nije detaljno precizirao u kojem roku i na koji način Vlada RS treba da isplati povjerioce ratne štete, ne može se očekivati da Vlada RS isplati svoje obaveze po ovom osnovu na nijedan drugi način, osim u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, odnosno obveznicama. Drugo, čak i da se Odluke Ustavnog suda BiH odnose na, i znače isplatu u gotovini, to bi prouzrokovalo krizu budžeta RS i nelikvidnost istog, jer Republika Srpska ne može isplatiti ova dugovanja u gotovini (bez dodatnog zaduživanja). Treće, postavlja se pitanje (ne)ravnopravnog tretmana povjerioca ratne štete, tj. oštećenih lica. Da li se ovakvom Odlukom Ustavnog suda BiH zapravo poništava način izmirenja ratne štete putem obveznica? Šta bi se u tom slučaju desilo sa 48 miliona obveznica koje su preduzeća poreski dužnici kupovali radi izmirenja zaostalih poreza, (što je jedna od pogodnosti kupovanja ovih obveznica)? Četvrto, ima li Odluka Ustavnog suda BiH snagu (i šansu, makar teoretsku) da se provede kod entitetske Vlade? Peto, kako će se objelodanjivanje ovakvih Odluka, i evidentno uspostavljanje sudske prakse, odraziti na samu Banjalučku berzu, te na trgovanje sa obveznicama u pogledu likvidnosti i cijene, budući da su iste predstavljale relativno značajan tržišni materijal?

Sa državnim dužničkim hartijama od vrijednosti ne bi smjelo biti problema, u pogledu (ne)izvjesnosti naplate, jer bi to trebale biti, po prirodi stvari, najmanje rizične hartije od vrijednosti.
Ostaje dilema, dakle, kako pomiriti dijametralno suprotstavljene stavove, povjerioca ratne štete, institucija Republike Srpske, Ustavnog suda BiH i (potencijalnih) investitora i vlasnika obveznica ratne štete. Turbulencije ne bi odgovarale nikome osim povjeriocima ratne štete koji imaju puno pravo da traže isplatu u što skorijem roku i u cjelini, a opet, ako se to desi, imaćemo strašnu krizu budžeta i tržišta kapitala.