Piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik postao je lider regionalnog značaja, što dovoljno govori o jadu i bijedi kako regionalne, tako i evropske politike. Nijedan predsjednik RS, od rata naovamo, (osim Biljane Plavšić, tokom raskola u SDS-u 1997. godine), nije imao takav položaj, niti se njegovim potezima pridavala takva pažnja, kao što je slučaj sa Dodikom i njegovim premijerskim, a potom i predsjedničkim mandatom. (Istina, Plavšićevoj je dat regionalni, evropski i svjetski značaj, jer je rasturala „srpski Hamas“, što je, u to vrijeme, slovilo kao „interes svih interesa“, dok je Dodik značaj priskrbio rasturajući Bosnu i Hercegovinu). Na rejting listi bh. političara, Dodik ima ubjedljivo najveću težinu, dok su daleko iza njega Zlatko Lagumdžija, lider SDP BiH, članovi predsjedništva BiH, te ostali statisti, koji se lažno nazivaju aktivnim učesnicima političkog procesa. Jedini Lagumdžija pokušava skinuti Dodika sa trona, ali je nizom pogrešnih, antibosanskih i lajtstaljinističkih postupaka, njegovu poziciju dodatno potvrdio, pa čak stvorio situaciju u kojoj mnogi smatraju da je predsjednik SDP BiH isto „zlo po ovu zemlju“, kao i šef RS. Lagumdžijina frustracija Dodikovom snagom i nespretni pokušaji da je neutrališe, ili izjednači svoj značaj sa njegovim, smjestili su ga u trajno podređen položaj spram druga „Miće“ i doveli u situaciju da mu čelnik, nekada „bratskog“ SNSD - a, kroji političku sudbinu. Jednostavnije rečeno, Lagumdžija je, krojeći pogrešnim makazama državu za čovjeka po svojoj mjeri, sebi ukrojio poziciju „Harisa Silajdžića na četvrtu“ i trajno zapečatio sudbinu SDP BiH, kao moguće građanske alternative nacionalnim strankama, (među kojima je i SNSD), svrstavajući ga u red sa istim tim partijama, protiv kojih se, navodno, borio. Dok se šef SDP-a, naočigled svih, (sa srpskog aspekta), iz Doktora Zlatka perverzno transformiše u Mister Harisa, odnosno (sa hrvatske točke gledišta) u Mister Muskola; Dodik je nastavio da u stečenoj poziciji regionalnog Pape Bordžije, u skladu sa ličnim interesima da prašta, poklanja i promoviše u političke kardinale; mrvi u prah i pepeo...
Posljednji u nizu, koji je došao u Banjaluku i poljubio kumov prsten, je Tomislav Nikolić, lider srbijanskih naprednjaka, koji već godinama uspješno igra ulogu tamošnjeg Iznoguda, (a, kako stvari stoje, igraće je do kraja političkog života). Ali Nikolić, kao i Iznogud, ne odustaje, te se, naočigled svih, posuo pepelom po glavi (i još koječim), priznajući da Dodik nije baš toliki idiot, kakvim ga je on smatrao. Dodik je, u skladu sa novostečenom pozicijom Iznogudovog neidiota, velikodušno oprostio Nikoliću, a obostrano lizanje sa dužnom pažnjom propraćeno je u Srbiji. Čelnik naprednjaka ima jasan račun: u Srbiji će se uskoro održati izbori, a konflikt sa Dodikom je veliki minus u njegovoj namjeri da konačno dokaže da može pobijediti Borisa Tadića. Nikolić je potpuno svjestan činjenice da je predsjednik RS glorifikovan u beogradskim medijima i da ima izvanredan rejting u srbijanskoj javnosti, te da sukob sa njim nosi prevelik gubitak u izbornoj masi. Stoga je i polizao sopstvene izlučevine. (Javnost u Srbiji do te mjere je oduševljena Dodikom, da svako malo uzdišu: „Da je nama jedan Dodik?!; dok nama ništa drugo ne preostaje, već da uzdišemo što ga ne vode!).
I Dodik je svjestan Nikolićevog „Iznogud statusa“, ali i činjenice da Boris Tadić nema namjeru da igra vječno kako on svira, pa je (pogrešno) procijenio da može aktuelnom predsjedniku Srbije javno odvaliti vruću šamarčinu, kako bi mu stavio do znanja da je njegovo potenciranje BiH kao „jedinstvene države sa nepromjenjivim granicama“, prevršilo sve mjere. Dodiku je „pun kofer, a i ...“ Tadićevih „sarajevskih kupljanja“ i „brionskih trilaterala“, jer to u značajnoj mjeri umanjuje njegov kalibritet i gura ga ka margini. Upravo zbog toga, prije mjesec dana došlo je do otvorenog sukoba između Dodika i Tadića, koji je završio teškom prijetnjom predsjednika RS: „Nemoj da ti se ja kandidujem u Srbiji“! Odnosi su zahladili, Dodik se nije pojavio na Komemoraciji u Jadovnom (26.06.2011.), gdje je boravio Tadić, a sa indignacijom i nipodaštavanjem je prokomentarisao regionalne susrete predsjednika Srbije. Kandidatura je najavljena prijemom Nikolića u „Laktaškoj kapeli“. Tadić mu to neće oprostiti.
Dodik je napravio ključnu grešku, smatrajući da mu je status regionalnog lidera, najveća moguća zaštita. Upravo ta pozicija, ubrzala je odluku i Srbije i EU i SAD, pa i Rusije i Hrvatske da Dodik, za početak, mora da se vrati tamo gdje mu je mjesto – na srednji dio vlasti u BiH. Jednostavno je za sve njih neprihvatljivo da entitetski predsjednik ravnopravno odlučuje o tome kuda sa ovim regionom. Iz prostog razloga što je Republika Srpska entitet, a ne država. (Iako se tako ponaša). Ugrožavajući opstanak BiH i na uštrb države jačajući sopstvenu poziciju, Dodik je postupio naivno, jer je prenebregao činjenicu da takvim djelovanjem ugrožava pozicije i status predsjednika Srbije i Hrvatske, kao i stranog faktora. Taj prag mu neće biti dopušteno da pređe, pošto bi se urušilo samopoštovanje i dignitet zainteresovanih zemalja iz regije i svijeta. I ne samo to, Dodik će morati potpuno da se vrati u entitetske okvire, i odlučivanje o regiji i zemljama u njoj, kao i njihovim međusobnim odnosima, prepusti onima koji imaju državnički status, što je pozicija koju on ni formalno ni suštinski ne može dosegnuti. Zato je postojeće stanje u kojem on uživa privilegije regionalnog lidera neprirodno i na duži period apsolutno neodrživo. Otud i sarajevske i brionske sjedeljke.
Disciplinovanje i svođenje Dodika na pripadajuću mjeru već je počelo i generisano je iz Beograda, uz sasluženje svih ostalih. Niz je malih, ali uočljivih pomjeranja, koja potvrđuju izrečeno, a da Lagumdžija nije napravio čitav set gluposti u nizu, svojom bircuz – politikom, proces vraćanja Dodika na dužinu jorgana koji mu pripada bio bi i brži i efikasniji. Osim zahlađenja odnosa na relaciji Beograd – Laktaška kapela, izostanka zvaničnika Srbije sa otvaranja „kapitalnih kulturnih projekata“ i temeljenja djevičanskog maslinovog ulja ..., pojavio se i niz napisa u medijima o perverzijama vladike Vasilija, koji je Dodikov ključni oslonac u SPC, (u Crkvi su sve češće tvrdnje o potrebi njegovog što skorijeg penzionisanja); sukobima unutar SNSD-a, skoroj smjeni Vlade RS, potrebi borbe protiv korupcije i kriminala... Najdrastičniji je, svakako, „autorski“ uradak Đorđa Latinovića, člana kabineta Nebojše Radmanovića, koji je Dodika potpuno urnisao. Latinović je sa stranica „Nezavisnih novina“, Dodiku u lice bacio nekoliko betonskih rukavica, optužujući ga za negiranje genocida u Srebrenici, tolerisanje korupcije i kriminala, socijalnu neosjetljivost, budalaste poteze oko članstva u Socijalističkoj internacionali... Latinović je sve, samo ne hrabar čovjek. Istina, on je vrhunski politički obrazovan, nekorumpiran, nesklon prljavim igrama, moralan, ali i bez trunke lične hrabrosti, koja bi bila izvorište njegovih iluminativnih otkrovenja. I Latinović i njegov šef Nebojša Radmanović samo su poštonoše preko kojeg je kritički tekst dospio na stranice NN, („Lijeva skretanja, 17.07.2011.). Pisac je u Beogradu, a najvjerniji čitaoci u Briselu, Vašingtonu, Sarajevu i Zagrebu. Dodiku, bez obzira na njegov trenutni status regionalnog lidera, ima ko da piše, a zna se i kako su prošli njegovi prethodnici koji su pisma primali sa iste adrese.
Ni Dodik nije od velike hrabrosti, (osim kada su u pitanju slabiji i nezaštićeni, pa se bez straha od posljedica može iživljavati); shvatio je poruke i pojurio u „Školu prijateljstva“ na Tari, kako bi lično rekao Tadiću da se šalio i sa kandidaturom i sa Nikolićem. Ulaznica je bila intervju „Delu“ u kojem je bezočno slagao da nikada nije pozivao „na otcjepljenje RS od BiH“. Džaba je krečio, beogradska pisma će nastaviti da stižu. Sve češće i češće.
