piše:
Slobodan Vasković
Krajem
avgusta 2014. sam u jednom blogu konstatovao da su
oktobarski
izbori zadnja šansa da se vlast u Republici Srpskoj promijeni mirnim putem i
ukoliko se to ne desi, sledeći korak je anarhija i to niko ne može spriječiti,
ma koliko svi gromko ćutali o tome.
Zadnja
šansa je, nažalost, potrošena i propuštena.
Ono
što se danas dešava u Makedoniji, već koliko sutra je sasvim moguće u Republici
Srpskoj.
Nažalost
(naveo sam to u avgustu, a tvrdim i sada), nemali broj je onih koji priželjkuju
ovakav rasplet, vjerujući da je brutalan i radikalan obračun sa Režimom jedini
ispravan način promjene političkog ambijenta u RS.
U
stvari, to je najgori mogući način, ali takav rasplet više se ne može spriječiti.
Režim
to ne želi. Režim to neće. Režim će, prije ili kasnije, izazvati otvorene sukobe.
I to fizičke.
Prijedlog
Zakona o javnom redu i miru (ZJRM) to potvrđuje. On znači uvođenje širokih represivnih
mjera i omogućava Režimu da optuži svakog za sve u bilo koje doba dana ili
noći. Taj Prijedlog je ozvaničenje linča, progona i pogroma nepodobnih.
Izvorišta
ZJRM su Strah i Mržnja: Strah Režima od odgovornosti zbog onoga što su
počinili, a Oni najbolje znaju kakvo zlo su sve počinili; Mržnja Režima prema
svima onima koji na bilo koji način pobuđuju njihove najmračnije snove i
projekcije o potrebi odgovornosti iznošenjem djelića Istine o nedjelima.
Podvlačim
“djelića Istine”, jer punu Istinu o svem zlu koje je prethodnih devet godina
haralo i poharalo Republiku Srpsku, ne zna čak ni vrh Režima. I oni naslućuju
te gigantske razmjere, ali u realnijim gabaritima od onih sa druge strane.
Potonji su, nažalost, po tom pitanju optimističniji.
Svi
Režimi završe sopstvenim slomom. I svi se prije konačnog sloma fizički
obračunavaju sa narodom. I svi to znaju, pa i čelnici ovdašnjeg Režima.
Ali,
nemaju kud. Fatalizam Moćnika koji su se precijenili i prenapregnuli prostor i
vrijeme u kojem djeluju: decenije su nabili u godine i sami sebi skratili vijek
postojanja.
I
u Republici Srpskoj to je na djelu. Plutokratija ne trpi drugačije mišljenje.
Plutokratija, iskustvo je pokazalo, uvijek zavrašava/pada Revolucijom.
I
ovdašnja će. To je mlin na koji oni nagone većinsku vodu.
Neće
samo Režim biti kriv za ovakav rasplet, već i opozicija. Mjere krivice su
nebitne.
Apsurd
je da krivica opozicije nije u njihovoj opredijeljenosti protiv Režima, već u
njihovoj nedorečenosti odnosa spram Režimu.
Nepostojanje
opredijeljenosti, koje je preraslo u nedorečenost odnosa i nikada nije postala potpuna
opredijeljenost u proteklih devet godina, dalo je zamah Režimu i omogućilo stvaranje
malobrojne Kaste prebogatih i premoćnih, koji su iznad Zakona. I Ustava. Iznad
svega.
Opozicija
i danas, kada je nekako uspjela da prepolovi vlast Režima (bh. nivo), u dobroj
mjeri djeluje u skladu sa “Zakonima” i “Pravilima” koje joj je uspostavila
Oligarhija u proteklih devet godina, a mogu se svi podvesti pod “iracionalne
strahove od optužbi za rušenje srpkih nacionalnih interesa, bijeg od reakcije i
nedjelovanje, otjelovljeno u Nojevom sindromu”.
Opozicija,
riječju, djeluje po “Zakonima” i “Pravilima” onih koji su te nacionalne interese
spalili. U bukvalnom smislu te riječi.
To
nije apsurd, to je perverzija!
Nije
Režim prisilio Opoziciju na takvo djelovanje; Jednim dobrim dijelom su to i sami
prihvatili, jer im je tako bilo udobnije. Kada je Vrag odnio šalu, stereotipi “izdajnika”,
“plaćenika”, “petokolonaša” su postali nepreskočive ljestvice. Tradicionalnim političkim sredstvima.
Opozicija,
nažalost, ni danas nije svjesna koliko velika je njena odgovornost za gubitak
izbora u RS. I koliko je velika njihova odgovornost za
kataklizmu
koja je počela i koja neće proći bez nasilja. I to velikog.
Previše
su očekivali od naroda, a premalo od samih sebe.
I
doveli se u situaciju da i narod premalo očekuje od njih.
To
je ta tačka ključanja. Narod će se morati braniti od represije, progona, opšteg
siromaštva i bijede.
Radojičić
Igor
Radojičić jeste opozicija Miloradu Dodiku, ali mu nije alternativa. Njegov
odnos spram ZJRM poslednji je klin u njegovom političkom kovčegu. Koji je sam
ukucao, daveći s(v)e u formi, kako ne bi morao reagovati na suštinu.
