уторак, 24. јул 2012.

Lagumdžijin zadnji lov

Piše: Slobodan Vasković

Vrh SDP-a BiH bespovratno se pozdravio sa Željkom Komšićem. Na pres koneferenciji, upriličenoj nakon još jednog ritualnog „ubistva“, članovi Predsjedništva SDP-a, na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom, izgledali su kao da prisustvuju sopstvenoj sahrani. Izgled primjeren trenutku, jer SDP BiH je sahranjen, a na njegovim razvalinama preostala je jedino samostalna trgovinska radnja Zlatka Lagumdžije. Licemjerstvo šefa stranke, emitovano kroz njegove patetične uzdahe (Komšiću prijatelju, žao nam je, računaj na nas, ali putuj sa srećom...), samo su dodatno pojačali izrečeni doživljaj. Vrh te stranke djelovao je kao nokautiran, poražen bez ostatka i bez nade za još jednu borbu povratka; otužna slika jada i teškog poraza (do juče) jedne od najjačih stranaka u BiH.

Spisak SDP-ovih „Mrtvih duša“ uvećan je tako za još jednu, vrlo kredibilnu stavku, s tim što je ovaj put nakon Komšića na tom kontu i cijela partija.

Broj unutarpartijskih žrtava Zlatka Lagumdžije toliko je veliki da on „s ponosom“ može ponijeti titulu najefikasnijeg postdejtonskog političkog (masovnog) ubice. MVP Killer odstrijelio je cijeli „Goli otok“ isfabrikovanih unutarstranačkih neprijatelja, čiji je jedini grijeh bio što su imali stav, koji u tom trenutku nije korespondirao sa Lagumdžijinim. Po istom obrascu stradali su Nijaz Skenderagić, Nijaz Duraković, Miro Lazović, Bogić Bogićević, Nermin Pećanac..., te bezbrojni drugi manje poznati članovi SDP BiH; sve njih MVP Killer hladnokrvno je i javno odstrijelio čim bi i posumnjao da im je u podsvijesti zametnuta klica otpora njegovim, bilo političkim bilo ekonomskim/interesnim, htjenjima.

Lagumdžija je tako detaljno, sistematično i nemilosrdno unutar SDP-a BiH izvršio temeljnu asanaciju stranke, uništavajući intelektualnu kremu te partije, a rupetine koje su ostajale iza svakog novog „trofeja“ krpio je desetinama/stotinama poletaraca/poltrona za jednokratnu upotrebu, čiji je jedini partijski/umni/politički/životni zadatak bio da što glasnije misle i viču „Da Šefe, tako je Šefe, bravo Šefe“!

Posljednji „Kapitalac“ Željko Komšić nikako se ne može podvesti pod „intelektualnu kremu“ SDP-a BiH, još manje pod stavku „političkog vizionara“, ali ima kvalitet koji nikog od „odstrijeljenih“ nije krasio: populizam mu je urođen. Taj endemski populizam, pojačan njegovom priprostošću/jednostavnošću, istupima na ivici „uličnih“, često ničim opravdanom emotivnošću, svojeglavošću, tvrdoglavošću..., ali itekako razumljiv i jasan običnom svijetu, uzdigao je Komšića do neslućenih visina i priskrbio mu preko 330 hiljada glasova, koji su od njega stvorili političku činjenicu potpuno nezavisnu od SDP-a BiH i politike te stranke. Koliko je Komšić zaista zaslužio takvo i toliko povjerenje sada je potpuno nebitno, ali je itekako važno da su njemu oproštene sve Lagumdžijine lovine, premda je ćutao dok ih je njegov sadašnji „Katil u pokušaju“ jednog po jednog eliminisao. A onda je došao red na njega, jer u SDP-u BiH nikog iole snažnijeg i vrijednog udara na Lagumdžijinom nišanu nije bilo.

Komšić nije politički vješt (čak je vrlo nevješt), ali zato su mu instinkti za preživljavanje besprijekorni. Sa par jednostavnih, nerezonskih poteza (martovska ostavka-nepodržavanje Sporazuma Lagumdžija-Ćović o presudi „Sejdić-Finci“-zahtjev za brisanjem iz članstva SDP) potpuno je razorio Lagumdžijin filigranski napad na njega, koji se sastojao u svakodnevnoj marginalizaciji najpopularnijeg SDP-ovca, kontinuiranim poniženjima niskog intenziteta, sistematskim nipodaštavanjem značaja u biračkom tijelu...

Nije Komšić svojim postupcima razorio samo Lagumdžijin napad, već i napadača, ali i stranku. (Paradoks je da SDP BiH zbog ove krize tone kao kamen, a da se, recimo, desila obrnuta situacija u kojoj bi Lagumdžija išao van, a Komšić preuzeo organizaciju, stranka bi se vratila bez problema na pozicije iz oktobra 2010. godine).

Lagumdžija je izgubio bez obzira na to kakva će biti dalja politička sudbina Željka Komšića: jednostavno više nije moguće ničim braniti toliki broj „ubistava“ u stranci! Uprkos političkoj vještini kojom nesumnjivo raspolaže, Lagumdžija je ostao bez ijednog jedinog odgovora, nakon razarajućeg Komšićevog kontraudara.

Naravno, Lagumdžija će reći/zaključiti i sljedeće: K... J... Komšića, ostala mi je firma, ali to nije ono što mu treba, jer ta firma sada je pred stečajem i moć koju njen Šef trenutno posjeduje veoma je ograničenog roka trajanja-do narednih opštih izbora maksimalno. A to je ono od čega se Lagumdžija ježi, jer je u protekloj deceniji učinio sve da se dovede u situaciju u kojoj odlučuje o sudbinama, a nakon što je sebi priskrbio takav ambijent, on se topi kao mjehur od sapunice. Uz to, desilo mu se da ga je ulovila i na zid, kao trofej, zakucala njegova lovina.

Lagumdžija je potcijenio Komšića, držeći ga političkim fićfirićem i uopšte nije bio spreman ni pripravan na njegovu kontraekstenziju. Ispostavilo se da je Komšićev politički „slobodni stil“ (grub, eksplozivan, nepredvidiv) mnogo efikasniji od Lagumdžijinog prefinjenog „grčko-rimskog“ pristupa. Ispostavilo se i da Komšićeva grubost u ovom slučaju nije baš posve posljedica „kratkog fitilja“, već svjesno i proračunato ubačena u igru, što se pokazalo suptilnijim političkim potezom od svih koje je njegov protivnik do sada u ovoj situaciji povukao.

Komšić je prebacio potpuno igru u Lagumdžijin dio terena i naložio ga na lomaču koju je ovaj njemu pripremio u SDP-u: sada se lider stranke mora braniti ne od Komšića, već težine njegovog odlaska; gasiti sve češće vatre, koje će, prije ili kasnije, postati veliki uništavajući požar, a manevarski prostor za djelovanje potpuno mu je sužen, jer protiv sebe ima sve: od medija, preko osvete željne međunarodne zajednice, (koju je izigrao kao posljednje naivce, rušeći Platformu koju su mu oni mimo svih zakona i Ustava „ukovali“), do ostalih lokalnih političkih subjekata, koji sjede na tribinama i navijaju za što veći destrukciju unutar SDP-a. Što je, itekako, uzela maha.