среда, 17. август 2011.

Zajednički nastup

Piše: Igor Crnadak, generalni sekretar PDP
Često slušamo izjave o tome da bi sve stranke iz Republike Srpske trebale imati zajednički nastup u Sarajevu, da bi se ostvarila kompaktnost u zastupanju naših interesa i da taj ‚‚jedan glas“, kojim bi govorili svi iz RS u Sarajevu, predstavlja garanciju očuvanja Republike Srpske i njenih interesa i ustavnopravne pozicije u okviru BiH.

Šta taj zajednički nastup podrazumijeva? Na političkoj sceni imamo SNSD-ovo navodno okupljanje srpskih stavova u nekakvoj zajedničkoj platformi sa SDS-om, (u koju pozivaju i ostale), koja je nastala samo iz jednog razloga – da se slučajno ne bi desila vlast u BiH bez SNSD-a. I to je, što se tiče SNSD-a, jedini suštinski cilj ove političke igre. Jer, ako zaista nose u sebi tu ideju da okupljaju sve srpske predstavnike u Sarajevu u jedan tim, (reprezentaciju, kako to često znaju reći), kako to da nikada u zadnjih pet godina nismo imali nijedno okupljanje srpskih predstavnika u Sarajevu, ni na inicijativu SNSD-ove vlasti u Banjaluci ni na inicijativu Nebojše Radmanovića, srpskog člana Predsjedništva BiH, kao najvišeg funkcionera. Nikada nisu sjeli zajedno i analizirali kako i šta dalje igrači reprezentacije RS: ministri, zamjenici ministara, poslanici, delegati, ...         

Međutim, mora im se priznati da tu igru igraju vješto. Dokaz toga je peti rođendan koji će uskoro proslaviti kabinet Nikole Špirića, i to sa velikim šansama da dočeka i osmi. Sve poteze koje vuče SNSD, vješto ih pakujući u priču o potrebi zajedničkog nastupa u Sarajevu i tezom da podrškom hrvatskim interesima branimo RS, za sada vrlo precizno vode do krajnjeg cilja vladajućeg SNSD-a, a to je tehnički mandat Špirićevog kabineta do 2014. I to je potpuno legitimno; svaka vlast u svijetu, kad bi joj javnost i lokalni zakoni ostavili mogućnost da se ne mijenja poslije izbora, tu bi mogućnost iskoristila. SNSD ne može dobiti i predsjedavajućeg i sve druge srpske pozicije i u Savjetu ministara i ‚‚po dubini“, kao što je slučaj sada, i čini sve da se taj momenat podjele vlasti sa drugima odugovlači što je moguće više.

Po mom mišljenju, stranke iz RS treba da se oko nekih osnovnih stvari u zastupanju naših interesa dogovore, da udare ozbiljne temelje jednom osmišljenom konceptu koji bi bio nesporan za sve koji iz RS idu u zajedničke organe. Temeljna teza bi trebala biti da je BiH sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda i da se to neće promijeniti dok je ovake BiH. I, ako se u bilo kakvim razgovorima ili dokumentima ostavlja mogućnost uvođenja trećeg entiteta, onda sasvim ravnopravno mora biti tretirana i mogućnost mirnog razlaza. Drugo, trebamo u startu odbaciti sve mogućnosti ukidanja ili redukcije zaštitnih mehanizama RS i srpskog naroda, a posebno entitetskog glasanja. Entitetsko glasanje je suština ovakve Bosne i Hercegovine i od njega se nikad ne smije odustati. I svako objašnjenje kako zbog entitetskog glasanja imamo zastoj u evro-integracijama, reformama itd... pada u vodu iznošenjem samo jedne činjenice: sve bitne reforme, uključujući obavještajni sektor, bezbjednost, poreze i  odbranu, donijeli smo sa entitetskim glasanjem.

Treće, Evropa i što brži put ka punopravnom članstvu u EU, bez ugrožavanja ovlaštenja i pozicije RS, treba da bude obaveza za predstavnike RS, kao i opredjeljenje političkih partija da u Sarajevo šalju kadrove koji su spremni  da se bore, ali ne samo prazno galameći i arogantno odbijajući sve što im se nađe na stolu. Pored toga, treba da imaju dozu mudrosti i diplomatije, te određenog iskustva u međunarodnim odnosima i da poznaju bar jedan strani jezik. Ovo bi, na primjer, mogli biti neki ključni elementi platforme za zajednički nastup stranaka iz RS u Sarajevu. I onda je potpuno nevažno da li će neke stranke iz RS biti u vlasti na BiH nivou ili u opoziciji, ako se svi obavežemo da oko najvažnijih stavova po Republiku Srpsku nema razlika. Tada je moguć i koncentracioni nastup; da sve parlamentarne stranke iz RS učestvuju u BH vlasti u skladu sa rezultatom, a pridržavajući se stavova iz zajedničke platforme. Lično, mislim da je uvijek bolje imati i vlast i opoziciju radi demokratije i bolje kontrole onoga šta vlast radi, ali evo imamo dva formata u kojim možemo zastupati interese RS na sasvim adekvatan način, ukoliko imamo zajedničku platformu.

Međutim, mi moramo sebi priznati da nemamo čak ni zajednički stav oko broja entiteta u BiH. I to je veliki problem, jer ukoliko je definitivan stav SNSD-a da nastavi raditi na pravljenju trećeg entiteta, i lično ću, kao i PDP, biti ljuti protivnik takvog opredjeljenja. Ako pratite nastupe predstavnika SNSD-a oko ovog pitanja primijetili ste sljedeće: oni su prijepodne za dva entiteta, a popodne za tri. U platformi sa SDS-om su napisali dva entiteta, ali su podržali stav Hrvatskog narodnog sabora da je potrebno osnovati treći, hrvatski, entitet. Prije neki dan Dragan Čović je jasno rekao da je HDZ, kao glavni SNSD-ov federalni partner, protiv dvoentitetskog uređenja BiH. Nije bilo reakcije iz SNSD-a.

Dakle, svi čekamo, (kao u kvizu Milioner), konačan odgovor SNSD-a: da li su za dva ili za tri entiteta?! Vidjećemo šta će donijeti jesen u smislu zajedničkog nastupa i dalje podrške SNSD-a u korist hrvatskih interesa. Vidjećemo da li su javni pozdravi Jadranke Kosor hrvatskim generalima, osuđenim ratnim zločincima, došli do Milorada Dodika i njegovih saradnika; da li su poruke i stavovi izneseni tokom višednevnog obilježavanja godišnjice Oluje, koji su identični sa stavovima i mišljenjem HDZ BiH, imalo otrijeznili SNSD-ove borce za treći entitet. Ako ni nakon svega ne bude zaokreta u politici vladajuće strukture, onda se definitivno radi o krupnim ličnim interesima i nekoj čudnoj osovini Dodik-Čović koja, možda, ima uporište u hrvatskim interesima, ali u srpskim sigurno nema.
       
I na kraju, i ako se dogovorimo oko zajedničkog nastupa stranaka iz RS u BiH, ostaje nam jedan još teži zadatak – kako postići ‚‚zajednički nastup“ kod nas samih i između nas samih, oko poražavajuće ekonomsko-socijalne situacije u RS, oko praznih javnih fondova, svakodnevnih štajkova, razarajuće korupcije, neviđene pljačke, nezadovoljnih radnika, penzionera, boraca...