Deponija

Piše: Slobodan Vasković

Patološki lažovi sintagma je kojim se precizno opisuje vlast kontinuiteta prevare i pljačke u Republici Srpskoj. Kada joj još pridodate i  beskrupulozna, nenarodna, tiranska..., tada ste je hirurški precizno predstavili. Sve navedeno rade u kontinuitetu više od šest godina, a nakon što su sastrugali bužet entiteta (šest puta), devastirali budžete opština, zadužili se gdje god su stigli; krenuli su da otimaju i zalogaje iz usta. I to vrlo nemilosrdno od onih u koje su se do juče kleli i, navodno, ih vodili ka nezavisnosti, suverenosti, majci Srbiji..., a suštinski su ih odveli u hiljadu i jednu ..., iz koje se ne mogu vratiti ni za pet decenija; taman i kada bi se svaki od vođenih uspio u tom periodu tri puta nanovo roditi.

Patološki lažovi nastavljaju u istom ritmu i nakon finansijskog masakra boračkih penzija, koji će mnoge u grob otjerati, jer neimaština i bolesti ne praštaju. „Nije bilo smanjenja, radi se o alokaciji sredstava“, laže premijer Aleksandar Džombić, kojem tercira Ministar boraca i presuđeni kriminalac Petar Đokić tvrdeći da je na djelu „ravnopravnija podjela sredstava“, a bek vokal je odvratni potkupljeni poltron Pantelija Ćurguz, koji stihiju odgoni od sebe, kličući da „BORS nije adresa za proteste“. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, režiser i glavni glumac srpske šestogodišnje farse, ćuti. Ni riječi o otimačini iz usta, o tihim ubicama - šećerima i holesterolu, čija epidemija kod „voljenog naroda“ zbog bijede, neimaštine i izostanka bilo kakve nade u neko bolje vrijeme, tek slijedi. Voljeni vođa je voljenom narodu kao znak ljubavi podario tiho umiranje, na tašte. A liječiti se nemaju gdje, jer je zdravstvo propalo. Ni zaposliti se nemaju gdje, jer je privreda propala. Ni otići nemaju gdje, jer sa kraja Svijeta, što RS jeste, autobusi i vozovi ne polaze. Ostavljeni su da skapaju na deponiji, kojom vladaju Kraljevi sekundarnih sirovina i na kojoj je ljudski život najjeftiniji. Tačnije, uopšte nema cijenu, jer je bezvrijedan.

Da nije, ne bi se Patološki lažovi ponašali kao da boluju od erektivne disfunkcije mozga, ubijeđeni da im je narod bespovratno i neizlječivo obolio od nemanja mozga. Upravo takav stav ih je i ohrabrio da im hladnokrvno opljačkaju i domove, nakon što su im „državu“ ostavili bez igdje ičega. Manje je nečasno opljačkati groblje od onoga što je vlast kontinuiteta prevare i pljačke učinila, stvarajući preko noći desetine hiljada živih mrtvaca. Nekrofilija je ovdje politički stav, „alokacija sredstava“, „pravedna raspodjela“...

Mediji ćute; potplaćeni, truli, jalovi, impotentni, ..., riječju sluge Kraljeva deponije, željni jedino njihovog priznanja. Nikom ni ne pada na pamet da se zapita gdje su pare, milijarde od Telekoma, milijarde od kredita, milijarde iz budžeta i zbog čega se vlast održava pljačkajući kuće sopstvenog naroda? Mediji su smeće, i veći su krivci od svojih zlehudih gospodara za opštu političku nekrofiliju.

Akademska zajednica ćuti; potplaćena, trula, jalova, impotentna, bezidejna..., sluškinja prostačkog kriminalnog primitivnog odvratnog nenarodnog režima. Ćuti i broji gvozdenjake, kojim su joj začepljena usta, saftajući se u sopstvenom strahu, gazeći preko živih leševa dok odlaze na posao. „Alokacija sredstava“, „pravedna raspodjela“, odzvanja Deponijom.

Ako vam je ostala i zera mozga, znate šta vam je činiti; ako nije, ništa im drugo neće preostati nego da vas kao stoku prodaju na nekom skorom sajmu. Prema kojem su krdo već navrnuli.

Prevara godine

Kriminogeni režim bezočno je izvarao borce i penzionere, smanjujući im primanja i do 50 posto. Mnogi su doživjeli šok kada su ugledali liliputanske cifre na novim rješenjima, ali nikakve koristi od toga - para nema niti će ih u narednih nekoliko godina biti. Slijedi višegodišnje skapavanje, na šta smo ukazivali na ovom blogu i prije nego li je pogubni zakon donesen. U prevari boraca i penzionera, sem vlasti, učestvovali su i čelnici BORS-a, ali i gotovo svi mediji u ovom entitetu, koji su debelo plaćeni za ćutanje. Ni riječi neće progovoriti o tome da para nema, jer su pokradene, ali će itekako ustupiti mikrofone raznoraznim ćurguzima, đokićima, džombićima… da nastave sluđivati oštećene građane. Mi podsjećamo na tekst Dragana Čavića, koji je 07. februara detaljno pojasnio kako, za koliko i zašto će borci i penzioneri biti oštećeni.

Srećan put u penziju

Piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije

Novi Zakon o PIO kojeg je usvojila režimska većina u Narodnoj skupštini RS (SNSD, SP, DNS i NDS) ne predstavlja nikakvu reformu, već akciju spašavanja likvidnosti penzionog sistema po svaku cijenu. Ovaj zakon ima elemenata i neustavnosti i nehumanosti. Koncepcijski ovaj zakon je promašaj i pokazna vježba vrhunske osionosti režima nakon višegodišnje populističke samoubjeđenosti u ispravnost ekonomske politike koja se temeljila na konstantnom rastu krajnje potrošnje na teret fiskalnih prihoda, bez vođenja računa o podnošljivosti ovakvih opterećenja za realni sektor. Došao je kraj koji je najbolniji za buduće penzionere, i dio sadašnjih penzionera, posebno boraca koji su ostvarivali pravo na garantovanu penziju po osnovu učešća u ratu.

Fond PIO je postao nepodnošljivi teret za režim koji ga tretira kao prekomjernu potrošnju, a ne kao generacijsku solidarnost, pa ovaj zakon predstavlja radikalan rez na sledeći način :

1. Proširuje se zahvat obveznika doprinosa za PIO, jer se doprinos plaća obavezno kod onih koji to do sada nisu morali po sili zakona:
• poljoprivrednicima do 50 god. starosti
• imenovana i izabrana lica na javne funkcije za koje primaju naknadu, a ne platu (poslanici,odbornici, i sl.)
• lica koja obavljaju poslove preko omladinske zadruge
• lica koja primaju ugovorenu naknadu (nadzorni odbori i sl.)
• lica koja naknadu primaju preko ugovora o djelu, autorskog ugovora i sl.
• Lica na birou za zapošljavanje u vrijeme primanja naknade za nezaposlene

Svi ovi novi obveznici PIO, iako će im se plaćati doprinos za PIO po stopi od 18,5 % na osnovicu, neće ostvarivati penziju iz ovih uplata doprinosa, jer im uplaćeni iznosi neće ulaziti u penzioni osnov, osim poljoprivrednicima, s tim da će za njih penzija biti manja od ukupno izvršenih uplata doprinosa i što 15 godina moraju redovno plaćati doprinos za PIO, a u tih 15 godina ne mogu ostvariti nikakvo pravo na osnovu onoga što uplaćuju.

2. Pooštravaju se uslovi za odlazak u penziju, tako što se u penziju može ići kada se navrši minimalno 40 godina penzionog staža i 65 godina starosti

3. Povećava se opterećenje poslodavaca po osnovu obaveza prema PIO tako što sav teret obaveznog beneficiranog radnog staža, iz kojeg proizilazi staž osiguranja, finansira od strane poslodavaca, kao i troškovi obavezne prekvalifikacije, dokvalifikacije i rehabilitacije

4. Uvodi sa maksimalna penzija čak i kada osiguranik plati doprinose koji bi mu trebali donijeti veću penziju.

Bez obzira koliki doprinos obveznik penzionog osiguranja uplaćuje, najveća plata koja mu ulazi u osnovicu obračuna penzije je 4 prosječne godišnje plate na godišnjem nivou, tako da lica koja primaju platu više od 4 puta veću od prosjeka nemaju pravo da ostvaruju penziju proprocionalnu visini doprinosa kojeg su plaćali (Najveća moguća penzija za 40 godina staža osiguranja, sa platom koja je za svih 40 godina rada bila u prosjeku 4 puta veća od prosječne plate svake godine staža osiguranja, za osiguranika koji ode u penziju sa 65 godina starosti iznosi 1478,70 KM)

5. Pooštravaju se uslovi za sticanje porodične i invalidske penzije, i redukuju prava korisnika.

6. Ukidaju se garantovane penzije borcima učesnicima rata.

7. Komplikuju se administrativne procedure za ostvarenje penzionog prava koje se ostvaruje ličnim zahtjevom, a ne po sili zakona.

8. Uvodi se kažnjavanje osiguranika i poslodavaca ukoliko dođe do ostvarivanja penzionog prava povredom ili smrtnim stradanjem, bez obzira na iznos do tada uplaćenih doprinosa za PIO.

Ovaj zakon koji je na snazi je konceptualno potpuno pogrešan, a koliku penziju će moći ostvariti oni koji ispune uslove za odlazak u penziju pokazuju sledeći primjeri.

NAČIN OBRAČUNA PENZIJE NA PRAKTIČNIM PRIMJERIMA :

Pezija se obračunava na sledeći način :

Penzija = Lični bod (LB) X Opšti bod (9,241875 KM)

LB = Lični koeficijent (LK) X Penzioni staž (PS)

LK = Zbir godišnjih ličnih koeficijenata (ZGLK) / broj godina perioda obračuna (PO)

GLK (godišnji lični koeficijent) = Zbir plata (ZP) / Prosječna plata (PP)

PRIMJER 1.

Lice starosti 62 godine
Staž osiguranja 40 godina
Prosječan godišnji lični koeficijent 1,35 (Za svih 40 godina u prosjeku mu je plata bila veća od prosječne godišnje plate za 35 %, npr. u 2011. god. Prosječna neto plata mu je iznosila 1.085 KM) pa zbog toga ostvaruje 54 lična boda (1,35 X 40 ).
Penzija je 499 KM (54 X 9,241875).

PRIMJER 2.

Lice starosti 65 godina
Staž osiguranja 40 godina
Prosječan godišnji lični koeficijent 0,80 (Za svih 40 godina u prosjeku mu je plata bila manja od prosječne godišnje plate za 20 %, npr. u 2011. god. prosj. neto plata mu je iznosila 640 KM) pa zbog toga ostvaruje 32 lična boda (0,80X 40 ).
Penzija je 295,74 KM (32 X 9,241875) .



PRIMJER 3.

Lice starosti 65 godina
Staž osiguranja 35 godina
Prosječan godišnji lični koeficijent 1,50 (Za svih 35 godina u prosjeku mu je plata bila veća od prosječne godišnje plate za 50 % , npr. u 2011. god. prosj. neto plata mu je iznosila 1200 KM) pa zbog toga ostvaruje 52,5 lična boda (1,50X 35 ).
Penzija je 485,20 KM (52,5 X 9,241875) .


PRIMJER 4.

Lice starosti 65 godina
Staž osiguranja 40 godina
Prosječan godišnji lični koeficijent 5,2 (Za svih 40 godina u prosjeku mu je plata bila veća od prosječne godišnje plate za 5,2 puta , npr. u 2011.god. prosj. neto plata mu je iznosila 4160 KM), međutim prosječan godišnji koeficijent ne može prelaziti 4, pa zbog toga ostvaruje 160 ličnih bodova (4 X 40). Da nema ovog ograničenja i da mu se uzima u obzir sav iznos njegovih uplata doprinosa, imao bi 208 ličnih bodova (5,2 X 40), na osnovu čega bi mu penzija iznosila 1922,30 KM (208 X 9,241875).
Međutim, dobiće penziju od 1478,70 KM (160 X 9,241875). Ovo je maksimum penzije i veća ne može biti.
Na mjesečnom nivou otima mu se 443,60 KM, a ovakav primjer lica koji je redovno plaćao visoki doprinos za PIO manifestuje svu bezobzirnost režima. Kada im fali para, može se i otimati.

PRIMJER 5.

Lice starosti 65 godina, poljoprivrednik
Staž osiguranja 15 godina
Prosječan godišnji lični koeficijent 0,30 (Za svih 15 godina uplaćuje doprinos na 30 % prosječne bruto plate, npr. u 2011.god. prosj. bruto plata je iznosila 1328 KM) pa zbog toga ostvaruje 4,5 lična boda (0,30X 15 ).
Penzija je 41,60 KM (4,5 X 9,241875). To ga uvodi u garantovanu najmanju penziju koja iznosi 60 % od prosječne penzije u decembru prethodne godine. Na sadašnjem nivou prosječne plate u RS, mjesečno bi plaćao doprinos za PIO 74 KM (18,5 % od 30 % prosječne bruto plate). Više mu se isplati oročena štednja nego penzija.
Registrovani poljoprivredni proizvođači koji do sada nisu obavezno plaćali doprinos za PIO, moraju minimalno 15 godina redovno plaćati doprinos za PIO da bi ostvarili pravo na penziju.
Pod predpostavkom da takvih ima 30.000, i uz činjenicu da na godišnjem nivou svaki od njih po sili zakona mora uplatiti u PIO po 890 KM, ispada da će godišnje seljaci uplatiti u PIO oko 27 miliona KM, što je potpuno novi prihod PIO.
Budući da će 15 godina plaćati, a u tih 15 godina neće niko od njih moći koristiti penziju, oni će praktično za tih 15 godina Fondu PIO uplatiti 405 miliona KM.
Lijep novi prihod, nema šta.To što će ga platiti osiromašeni seljak, za režim nije važno. Ima li šta bolje, plaća obaveze a ne ostvaruje prava.
Imaće režim fiskalnu stabilnost, a to što je ona ostvarena sa leđa seljaka, nije bitno.

U prethodnom načinu obračuna penzija u svim primjerima, u penzionu osnovicu ne ulaze plaćanja doprinosa na naknade bez obzira koliko je takvih plaćanja bilo.

Takođe, u penzionu osnovicu ne računaju se ni godišnji lični koeficijenti ostvareni u 1992 i 1993 godini, zbog inflacije u tim godinama, tako da je zbir godišnjih ličnih koeficijenata manji za dva koeficijenta iz ove dvije godine, ali se taj zbir dijeli sa i ove dvije godine koje ulaze u period (npr. 40 godina staže počev od 1971. do 2011. g).

Primjer :

Lice starosti 65 godina
Staž osiguranja 40 godina
Prosječan godišnji lični koeficijent 1.2 (Za svih 40 godina u prosjeku mu je plata bila veća od prosječne godišnje plate za 1,2 puta , npr. u 2011. god. prosj. neto plata mu je iznosila 960 KM), međutim prosječan godišnji koeficijent nije obračunat za 1992 i 1993 go., pa zbog toga mu zbir godišnjih ličnih koeficijenata iznosi 45.6 (1.2 X 38 ) koliko iznose i lični bodovi.
Penzija je 421,50 KM (45,6 X 9,241875) .
Da se ne izuzimaju te 2 godine, zbir godišnjih ličnih koeficijenata iznosio bi 48 (1.2 X 40 ), koliko iznose i lični bodovi.
Penzija je 443,50 KM (48 X 9,241875) što je za 22 KM manje mjesečno ili godišnje 264 KM, što iznosi ukupno više od polovine jedne mjesečne penzije.
Kada se uzmu u obzir svi penzioneri, a njih je 230. 000, zakinuće se iznosi od najmanje 2.000.000 KM kumulativno na mjesečnom nivou.

I na kraju, svima koji su namjerili ići u penziju, a koji su glasali za ove koji su im skrojili ovakav poklon za starost želim predočiti još jedan podatak.
U poslednjih 2 mjeseca preko Investiciono razvojne banke, režim je za samo 7 svojih članova i poslovnih prijatelja podjelio 57,8 miliona KM kredita na duge rokove otplata i sa niskim kamatama.
Istim tim vlasnicima firmi je još ranije na isti nači dodjelio još 28 miliona KM: znači, svega 7 vlasnika režimskih privatnih firmi dobilo je ukupno 85,8 mil KM.
Oni su dobili od Vlade RS više para nego što iznose sve mjesečne penzije u RS za 230 000 penzionera .
Da, i uz put da napomenem da niko od tih sedam ne zapošljava nove radnike, već otpuštaju i postojeće, ili ako ih ne otpuštaju kasne im sa platama po nekoliko mjeseci, a uz put im ne plaćaju ni doprinos za PIO.
Pošteno, nema šta!

Ovo što sam napisao, što se tiče režima, javnost ne zna, niti može znati, jer je zatrpana svakodnevnom „krvavom borbom“ režima „sa svim i svakim”, radi zaštite nezaštićenih Srba od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.
Ovaj narod bi imao perspektivniju budućnost kada bi nas režim štitio od režimskih prijatelja koji odnesoše milijarde narodnog novca u poslednjih 6 godina režima.
Srećan put u penziju!

Otvoreni sukob Dodika i Bosića tek slijedi

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik i Mladen Bosić, šefovi SNSD i SDS, razmijenili su (javno) po par blagih šamara, polemišući o daljoj potrebi sastančenja „šestorke“. Bosić je nastavak takve prakse ocijenio „besmislenim“, što je Dodika nagnalo da šefa SDS-a okarakteriše „neupućenim“. Prvo ozbiljnije koškanje unutar „srpske platforme“, samo po sebi nameće pitanje o čvrstini „SNSD-SDS veze“, te upite o mogućem razmimoilaženju u djelovanju na bh. nivou. Od toga nema ništa i SDS i SNSD nastaviće i dalje zajedno da djeluju u Sarajevu, budući da to odgovara i jednima i drugima, jer, prema dosad viđenom, između njih ne postoje iole značajnije razlike u doživljaju BiH – ne doživljavaju je uopšte.

Međutim, sukobi između Bosića i Dodika u narednom periodu će se intenzivirati, s tim što će „linije fronta“ biti isključivo unutarentitetske. Paradoksalno, ali takav politički sukob odgovara i Dodiku i Bosiću i oni u njega moraju ići, čak i kada to ne bi htjeli. Razloga je napretek - od unutarstranačkih odnosa pa sve do, naravno, lokalnih izbora, od čijih rezultata itekako zavisi budućnost obojice lidera.

Dodiku sukob sa šefom SDS-a primarno je, u ovom trenutku, potreban kako bi prikrio brojne oštre i teške borbe unutar SNSD-a. Prije svega, tu je otvoren rat „do istrebljenja“ između lidera SNSD-a i premijera Aleksandra Džombića. Dodik je odlučio da smijeni Džombića, ali bira trenutak kada će to da učini. Najviše bi mu odgovaralo da ga baci na lomaču socijalnog nezadovoljstva, koje samo što nije buknulo u Republici Srpskoj, jer bi tada spojio ugodno sa korisnim, ali ne treba isključiti ni mogućnost da premijer bude i preko noći „skraćen za glavu“. Povratka tu nema, jer je Džombić pokušao da skine Dodikovu uzdu i djeluje sam, što mu nije oprošteno. Isto kao ni pokušaj uspostavljanja sopstvene infrastrukture unutar SNSD-a, te koketiranje sa strancima, koji su u Džombiću „prepoznali“ takmaca Dodiku.

Veoma je uočljivo Dodikovo pasifikovanje u posljednjih mjesec i po dana i izbjegavanje da, po starom dobrom običaju, bude svakom loncu polopac, kako političkom, tako i ekonomskom. Dodik je ćutao oko vremenskih nepogoda, oko raznih i brojnih ekonomskih problema, poskupljenja, hroničnog nedostatka novca..., prepuštajući Džombiću da se sa svim tim sam hrve u javnosti. Premijer se u čitavom tom galimatijasu snašao kao „debitantkinja u hrvanju u blatu“, a vrhunac valjanja je potpuno promašeni višednevni put u Poljsku, gdje je uspio „da dobaci“ do fabrike vagona. Uz sve to, u Vladi RS sukobi među ministrima su svakodnevni i vrlo otrovni, a komunikacija Džombićevog kabineta sa Skupštinom izgleda kao teška ruševina.

Nije Džombić jedini Dodikov problem: tu je neprikriveno nezadovoljstvo Nebojše Radmanovića i Igora Radojičića, koje je namagarčio predajući, mimo njihovog znanja i volje, ministarstvo inostranih poslova Zlatku Lagumdžiji i postavljajući Nikolu Špirića na čelo ministarstva finansija u Savjetu ministara BiH. 

Radmanović i Radojičić svoju ljutnju su javno iznosili, što je jasna poruka Dodiku da očekuju kompenzaciju u načelničkim nominacijama, a prije svega da njihov čovjek bude kandidat za gradonačelnika Banjaluke. Osim RR faktora, svoja očkivanja ima i „teren“, a tamo nema šta nema: mnogobrojni funkcioneri SNSD-a, koje je stranka iznijela na čelo opština, umislili su da su bitni koliko i Dodik, te su u potpunosti prekopirali njegovo bahato, primitivno, a i nezakonito ponašanje, što je u nekim sredinama (Dubica, Trebinje, Prnjavor, Vlasenica, Sokolac...) dovelo do teških unutarstranačkih sukoba i, što je po SNSD mnogo opasnije, razočarenja birača. Dodik će narednih nedelja morati snažno provjetravati SNSD, jer je svjestan da će rezultati lokalnih izbora biti precizan i nepromjenjiv parametar njegove političke budućnosti: ukoliko napravi lošiji rezultat nego prije četiri godine, on definitivno odlazi sa političke scene 2014. i to ništa ne može spriječiti; bude li, pak, ponovio ili poboljšao rezultat u odnosu na 2008., zagarantovana mu je decenijska vladavina, bez obzira na teške kriminalne radnje koje su počinjene pod njegovom vlašću i činjenicu da je RS dovedena do prosjačkog štapa.

Gotovo istovjetna ocjena važi i za Bosića, čijim radom su mnogi u stranci nezadovoljni, ali čekaju rezultate izbora da to i pokažu. Ukoliko SDS opet podbaci, nikakve svesrpske varijante niti iskopavanje unutarstranačkih neprijatelja neće pomoći Bosiću da ostane na čelu partije. On je svog nasljednika, u takvom raspletu, već promovisao – biće to Mirko Šarović, koji strpljivo čeka oktobar. Bosić je bio oštro protiv toga da Šarović sjedne u Savjet ministara, svjestan navedene „opasnosti“, ali, jednostavno, nije se usudio da ga izignoriše, nakon što je eliminisao Dragana Čavića i Dragana Kalinića. Zato će on uskoro snažno, iako nevoljko, udariti po Dodiku i SNSD-u, jer se to u stranci od njega očekuje, što će lider najjače političke partije u RS objeručke prihvatiti, kao izvrsnu zavjesu iza koje će pokušati posložiti lego kocke na način da mu obezbijede potpuno pretvaranje Republike Srpke u Sjevernu Koreju.     

Svesrpski desk

piše: Slobodan Vasković

Ministar inostranih poslova BiH Zlatko Lagumdžija, na marginama konferencije za štampu SDP BiH, susreo se sa Darjanom Babićem, nosačem mikrofona Federalne televizije. Tok prilikom Lagumdžija je Babića informisao zbog čega je ostao gladan i žedan tokom posjete Zorana Milanovića, premijera susjedne Hrvatske, što je protumačeno kao ministrova nota Javnom servisu.

Nakon toga uslijedilo je medijsko potkusurivanje, a tu se negdje ukazao i Dragan Jerinić, predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske. Uzgred, ovo udruženje jedinstveno je u svijetu, jer je na sebe (samoinicijativno) preuzelo ulogu Republičkog javnog pravobranilaštva, pa žandara krivične gdje stigne. I to, naravno, vrlo nezavisno. (Uopšte nije isključeno da „profesionalno“ Udruženje novinara RS uskoro osnuje i vojno/policijsko krilo, koje bi imalo zadatak da hapsi one koje medijski vrh ocijeni nepodobnim. Tajnu službu već posjeduju.)

Čim je žandar Jerinić ugledao šaputanje Lagumdžija – Babić, nije se mogao oteti utisku da je „već nekoliko godina poznata činjenica da SDP BiH utiče na uređivačku politiku FTV“. Potom je vrlo mudro zaključio „da mediji ne smiju da dopuste sebi da budu predmet manipulacije, posebno ako je riječ o manipulaciji političkih stranaka, kao što je to slučaj sa FTV-om“. (Nakon isijavanja ovih misli, Jerinić se teško intelektualno iscrpio, pa nije rekao više ništa; bar ne suvislo.)

Samoproglašeni republički pravobranilac i šef entitetskog polpotovskog novinarskog udruženja, posve je iz vida izgubio jednu sitnicu, koja kaže da je „već deceniju poznata činjenica da SNSD utiče na uređivačku politiku RTRS“. Uz to bi se još moglo dodati da je prosto nevjerovatno da u programima Javnog servisa RS uopšte nema predsjednika opozicionih stranaka, ili se njihove izjave puste tek u apotekarskim dozama. I ne samo da ih nema u programima Javnog servisa, već ih je sve manje i manje i u programima ostalih TV kuća, poput ATV-a i BN-a. Ne radi se ni o kakvoj slučajnosti, već svjesnom i temeljnom marginalizovanju opozicije koju sprovode dobro plaćene medijske sluge ovdašnjeg režima.

Uspostavljanje Udruženja novinara RS, (do kojeg je došlo nakon direktive iz vrha entiteta), bio je samo prvi korak do uspostavljanja jednog, ali povelikog, srpskog integrisanog deska, odnosno redakcije u koju su uključeni RTRS, BN TV, ATV, Nezavisne novine, Glas Srpske, Blic, Pres, Večernje novosti...  Desk djeluje, prilično uspješno, već nekoliko mjeseci, a cilj mu je, tvrde oni koji rade u njemu, „odbrana interesa Republike Srpske“. Što je, naravno, notorna laž, jer cilj Svesrpskog Deska jeste odbrana političkog vrha RS, odbrana Tajkuna koji su opljačkali RS i lična promocija pojedinih članova Saborne Redakcije u Visoke Funkcionere.

Saborovanje jednom glavom vodi ravno u ambis. Međutim, to niti ko čuje niti ko vidi: zaslijepljenost ličnom ambicijom, sinekure, lažni osjećaj bitnosti koji im je pružio režim, (te ostale džidže što ih je podijelio po novinarskim vigvamima), učinili su da je u ovom entitetu Jedna Novinarska Glava za cijelu naciju opšteprihvaćena platforma i da je svi sa radošću provode. Tim više i bolje, što su čekovi koji stižu iz Vlade RS obilniji i sočniji.

Zato „savjetovanje“ Lagumdžija-Babić nije nikakvo iznenađenje, (skandal ni slučajno), već pokazatelj da se i u Sarajevu intenzivno radi na integrisanju Deska i da se dobro odmaklo na tom putu. „Deja vu“, nažalost.

Pečat odurne stvarnosti

piše: Slobodan Vasković

Čitam imena laureata, kojima je “Večernji list” dodijellio svoj „Pečat“, za pregalaštvo i raznorazna dostignuća. Na listi nagrađenih, između ostalih, su i Aleksandar Džombić, Vladika Grigorije i Anđelina Džoli; užurbano prelistavam sve portale i novine, očekujući da naiđem na vijest da su Džombić i Grigorije odbili „Pečat“ zbog Džolijeve i njenog, kako zvanična vlast u RS tvrdi, antisrpskog propagandnog filma „U zemlji krvi i meda“, ali te vijesti nigdje. Umjesto „Grigorija koji se krsti“ zbog „stavljanja u istu ravan sa vješticom Džoli“ i premijera koji kao „Sveti Georgije ubiva Pečat“, jer je uvrijeđen pominjanjem njegovog imena uz „Anamonu“, nalazim jedino blagoglagoljanje i riječi zahvale Džombića i vladike zbog nagrade; danjga im na čelu, a oni presretni.

Džombić je dobio nagradu za uspjeh godine, premda nijedan od režimskih medija ne navodi o kakvom uspjehu je riječ. Ne zbori o tome ni nagrađeni, ali ističe da je “ostao zatečen dobijanjem ove nagrade, koju smatra priznanjem cijeloj Vladi Srpske, koja funkcioniše kao tim“. Zatečeni smo svi, a ne samo on, jer je riječ o neznalici i nesposobnjakoviću, pod čijim vođstvom su smanjene penzije, borački dodaci, desetine hiljada ostalo bez posla, a privreda doživjela potpuni krah.

Premijer je štošta napričao, ali jednu stvar nije zaboravio: dodvoriti se i ovom prilikom Miloradu Dodiku i, poltronišući mu javno, pokazati da ne bi trebalo da ga mijenja; bar ne još jedno dogledno vrijeme. Tako se Džombić prisjetio da se baš njega Dodik sjetio „u vremenu velikih izazova“, kada je bilo potrebno sastrugati preostale novce iz IRB-a, podijeliti ih odabranim familijama, te nastaviti prikrivati gdje je otišla milijarda od prodaje Telekoma. Teška vremena, nema šta, a Džombić je možda i zaslužio nagradu, jer je uspio izgovoriti nekoliko suvislih rečenica odjednom, što, na primjer, Nerminu Nikšiću Neki do sada nijednom nije pošlo za jezikom.

Kad smo već kod jezika, svečano crv-jezikom, zmija-jezikom, najotrovnijim jezikom... i ja proglašavam Vladiku Grigorija, lauerata „Večernjaka“. Iznenađenje je veliko, jer Vladika nije pobijedio u konkurenciji „raspikuća godine“, gdje je nesporni šampion. Dovoljno je podsjetiti se da je crkve stavio pod hipoteke i spiskao milione maraka kredita uzetih od banaka, a nakon toga iz Trebinja „prebjegao“ u Mostar, da bi „u duhu tolerancije i suživota“ pokušao naći nove sponzore za svoje brojne propale projekte - od vinograda, preko ergele, do stanogradnje...

Sa kešom mu ne ide baš najbolje, ali sa nagradama je već drugi slučaj, te je polučio "Večernjakov pečat" za osobu godine u kategoriji "Međureligijski dijalog i tolerancija".

"Kada bi to bilo moguće, obratio bih se svima vama ponaosob, jer osjećam veliku odgovornost prema riječi i svjestan sam njene nemoći da iskaže suštinu. Zato ću ono što vam želim reći - reći kratko i prosto. Ne bih bio iskren kada bih sakrio da osjećam tremu, niti bih bio pravedan kada bih prećutao da ova nagrada ima veliki značaj i smisao za mene", rekao je vladika Grigorije i slagao, što mu baš i ne služi na čast.

Nagrada mu ne znači ništa, puno više bi mu značio ček neke od mostarskih banaka, ali dok čeka na odobrenje novih kredita, vrijeme prekraćuje posjećujući društvene događaje.  Posebno je laživo kada Grigorije ističe „da kao episkop, a prije svega kao čovjek, za svoju prvu i najvažniju dužnost pred Bogom i ljudima ima upravo širenje dijaloga, sloge i razumijevanja“, jer je on osoba koja je u posljednjih šest godina, teško zuloupotrebljavajući visoku crkvenu poziciju, najviše poticala na netoleranciju i netrpeljivost.

Njegov prelazak u Mostar nije samo bijeg zbog neotplaćenih kredita i uništenja trebinjske privrede (koje je predvodio), već i pokušaj da navlačenjem „jagnjeće kože“ unutar Srpske pravoslavne crkve obezbijedi za sebe što kvalitetniju, a samim tim i finansijski izdašniju poziciju. Na crkvenom saboru, koji bi trebalo da se održi u maju, Grigorije priprema veliki udar na starije vladike. U tome ga snažno podržava Džombić, dok se Dodik (koji mu već odavno ne daje „žešće“ pare) drži po strani. Pečati će se tek udarati.

     
P.S. Koliko su smiješne i neobjašnjive  Večernjakove “nagrade”, pokazuje i podatak da je u kategoriji "Medija pres" nagradu dobio Predrag Kurteš, ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH, iako je jasno da je riječ o najobičnijem klovnu.
     

Lagumdžijino keženje ili „Gospođa Ministarka“ u Banjaluci

Piše: Slobodan Vasković

Nije me bilo desetak dana - ležao sam na Dedinju i tako ostvario san svakog Srbina. Živio sam na Dedinju, pa makar i pet dana. Istina, bolje bi zvučalo, a i bilo, da sam pomenuto vrijeme stanovao na Dedinju u nekoj svojoj kući/vili, ali ni „ležao“ uopšte nije loša varijanta, ako joj je alternativa „podlegao“. Nakon pet dana nikom tamo više nisam bio interesantan; karotida čista, ožiljak gotovo 30 centimetara, dvije tri kutije cigareta dnevno su moja ružna prošlost..., natrag u Bosnu, odjel Republika Srpska.

Kad tamo, plan Željka Kopanje o pomirenju Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije uveliko se ostvaruje (vidi tekst „Kopanja forever“), bez obzira na činjenicu da mu se protivi politički „moćnik“ Rajko Vasić. Nema sumnje, Dodik je bez banke, a Lagumdžija željan bar malo „priznanja“ iz Banjaluke, koja će preko FTV „prodati“ kao državnički akt.   

Zato iskežen kao Džoker obilazi vladajuće dvore. Prvo se cerio sa Igorom Radojičićem, predsjednikom Narodne skupštine RS, koji ga očima ne može vidjeti; zatim se sastao sa premijerom Aleksandrom Džombićem, kako bi se uvjerio da li je kvalitetniji daljinski on ili njegov Nermin Nikšić, da bi na kraju dana, a i balade, stigao u Palatu Predsjednika da poljubi ruku Miloradu Dodiku. I sve to u funkciji Ministra inostranih poslova BiH, kako je Lagumdžija gromoglasno najavljivan u ovdašnjim režimskim medijima, a i kako se i sam predstavljao.   

Državnička posjeta, nema sumnje, koja bi, možda, trebalo da znači da je Lagumdžija prvi bošnjački političar koji je priznao državnost Republike Srpske. Kada se manemo ekvilibriranja, ostaje pitanje zbog čega je Lagumdžija posjetio Banjaluku kao Ministar inostranih poslova, a ne kao lider SDP BiH, koji sa ovdašnjim političarima treba dogovoriti Sejdić-Finci paket, te niz drugih zakona?! Odgovor je opštepoznat - Lagumdžija bolesno pati od „veličine“, pa mu je malo da u bh. okvirima bude samo čelnik SDP-a, već je, eto, bitno da se etablira i kao ministar vanjski. Kakav smiješni politički patuljak. (Dan kasnije u Banjaluci je razgovarao o istim temama i Dragan Čović, ali nije titulisan kao predsjedavajući Doma naroda BiH, već predsjednik HDZ-a.)

Još smješnija je njegova paunovska želja da sa onim „Ministar vanjskih poslova“ izigrava „Državnika“, koji pod istu kapu, konačno, stavlja sve ovdašnje narode i narodnosti u svim njihovim gradovima i selima. (Zato je kao „MIP“ posjetio, dan kasnije, i Brčko, a uskoro će i Kalesiju.) Ipak, najsmješnije od svega je što umišlja da ga iko ozbiljan uopšte ozbiljnim doživljava! Ozbiljnim ne, ali vrlo opasnim da, jer Lagumdžija je potpuno izgubio kompas, trudeći se stati rame uz rame sa političkim liderima regiona: upravo zbog te hude želje pokušao je išamarati premijera Hrvatske Zorana Milanovića, a jedino što je dobio su podsmijeh i sprdnja na njegov račun. I pokazao da je BiH crnja i od najcrnje rupe, te da Sven Alkalaj nije najgore što joj se može desiti.

Zlatka Nesvena je malo ponijelo, jer je Hamdija Lipovača, po sopstvenom opisu, završio kao kurban u SDP-u. Naravno, prodao ga je Ministar inostranih dela, koji Lipovaču već godinama doživljava kao velikog konkurenta unutar stranke. A ima i namjeru da postavi novog ambasadora u Krajini.

Tako „ojačan“ došao je Dodiku na noge, kojemu je trenutni mir u BiH prijeko potreban, jer na računima RS nema ni prebijene. Dodik bi za novac prodao sve i svakog, pa mu nije bilo previše teško primiti Lagumdžiju, kojeg je nedavno on lično i zaposlio u MIP-u i omogućio mu da se igra „državnika“.

Gledati Dodika i Lagumdžiju kako se krevelje na zajedničkom presu poprilično je mučna stvar; i jedan i drugi su desperadosi, ali između njih postoje nijanse - prvi je tiranin slavenskog, seljačkog, primitivnog tipa, dok drugi podsjeća na raspirlitane afričke generalisimuse, koji u svakom džepu imaju po desetak glava/duša unutarstranačkih političkih protivnika.

Vrhunac Lagumdžijine „turneje“ i velikih spoljnopolitičkih uspjeha koje je postigao, desio se u "Dnevniku" Federalne televizije gdje nam je „MIP“ otkrio da se sa vlasnikom "Nezavisnih novina" Željkom Kopanjom kladio na ishod utakmice Brazil - BiH, a da mu je novac za opkladu posudio predsjednik RS Milorad Dodik.
"Ja sam se kladio, naravno, na BiH. Kopanja je uložio novac na Brazil, a pošto mi je novčanik ostao u autu novac za opkladu mi je posudio Milorad Dodik", rekao je Lagumdžija.

Stvarno jadno, bijedno i patetično prenemaganje „Ministra ino dela“, koji se, eto, uspio sastati i sa Kopanjom, a i njegovim kladioničarem. Kopanjini mediji Lagumdžiju su odavno okarakterisali kao reketaša, ali Ministar vanjski svjestan je da mu Kopanja može obezbijediti da posjeti i Kneževo, te je zaboravio na tu „sitnicu“. I bio jako jako „zabavan“ sa svojom „inteligentnom“ dosjetkom. Jedino mjesto gdje je Lagumdžija još uvijek „veliki“ i „duhovit“ je upravo FTV, a svugdje izvan programa te kuće, on je već odavno sveden na mjeru zlog patuljka prevaranta, nesposobnog za bilo šta sem zlostavljanje i „ubijanje“ unutarstranačkih suparnika.