Na današnji dan prošle godine Slobu su otele večernje magle jeseni. Zauvijek.
Te magle nisu, niti će ikada moći, oteti ljubav, uspomene i sjećanja na njega, koja
u nama, njegovoj porodici, žive svaki dan.
Jer, oni koje smo voljeli i izgubili na ovom svijetu povezani su s nama nitima srca u
beskonačnosti, ali isto tako kroz različite oblike bitišu u našoj svakodnevnici.
S nama su u prvoj jutarnjoj kafi, u vjetru, u sunčanim danima i mrklim noćima,
sumornim kišama…
S nama su na putovanjima i odmorima, na kojima se Slobo nikada nije odmarao,
već iznova istraživao i pisao.
S nama su u sitnicama, koje nekada izmame osmjeh, a nekada izazovu neizmjernu
tugu.
U znakovima pored puta koje nam ostavlja.
Nastaviće Slobo da živi kroz svoju djecu, njegovu najveću svetinju, koja su uz njega
i način na koji je živio, kao i porodicu u kojoj su odrastali i sazrijevali, spoznali da je
jedna od najvećih ljudskih vrijednosti sloboda i imanje vlastitog stava, za koji se
neprestano treba boriti.
Nastaviće da živi kroz svoju unučad, one koji su rođeni i koja će tek doći.
Ne znam kako je na onozemaljskom svijetu, u tim vječnim lovištima kako ga je
Slobo zvao, ali znam da je cijeli život proveo s jasnim stavom da su sopstevni izbori
i unutrašnja sloboda i spremnost da, bez obzira na posledice i cijenu, kažeš i
uradiš ono što smatraš ispravnim i bitnim, okosnica slobodnog čovjeka.
Zbog toga je na svom blogu neumorno pisao svakog dana, istraživao teme, kojih
su se mnogi klonili, nazivajući stvari pravim imenom, često jezikom koji je bio
brutalan i nemilosrdan prema onima o kojima je pisao - korumpiranim ljudima iz
vlasti, kojima je lični interes bio iznad svega, a navodna briga za narod/narode
koje predstavljaju tek krinka da se dokopaju bogatstva, pri čemu su, u pravilu,
čvrsto povezani sa osobama iz kriminalnih krugova da bi zadžali svoj moć i uticaj.
Mnogo puta sam ga pitala: “Da li pretjeruješ? Da li je jezik koji koristiš u svojim
tekstovima previše nemilosrdan i izvan standarda onoga što se zove
profesionalnim novinarstvom?”
Uvijek sam dobila isti odgovor: “Njih, takve kakvi jesu - bahati, beskrupolozni i
lišeni empatije prema bilo kome, osim prema samima sebi i želji da zgrnu što veće
bogatsvo, jedino možeš uzdrmati nazivajući stvari pravim imenom – najobičnijim
kriminalcima, alavcima i neljudima, spremnim da unište sve oko sebe da bi zadržali
vlast i poluge moći.”
Slobo će nastaviti da živi kroz svoj blog, koji je, osim direktnih potomaka, njegova
najveća zaostavština.
Najbolja potvrda za to je da je njegov blog u poslednjih godinu dana, otkako nije
među živima, posjetilo 2.39 miliona čitalaca.
Njegov blog je riznica dokumenata i informacija, nepobitnih, što potvrđuje i to što
istina o mnogima, o čijim je nedjelima pisao godinama, čak i decenijama unazad,
zvanično izlazi na vidjelo.
Prilika je ovo da se u ime porodice zahvalim svim dragim prijateljima i ljudima, koji
su u najtežim trenucima bili uz nas i pružili nam podršku.
Želim da se zahvalim i kolegama koje su posle Slobove smrti, svako na svoj način,
podsjetile na ono ko je i kakav je bio.
Želim da se zahvalim i mnogim nepoznatim ljudima, koje sam srela u raznim
situacijama u poslednjih godinu dana, a koji su mi listom rekli: “Nedostaju nam
Slobovi tekstovi na blogu, koji smo prvo otvarali i čitali uz jutarnju kafu”.
Smrt je samo stanica u beskonačnom vremenu, “jer jednom svakom mali nemi
slavuj doleti na prag”.
Nama, Slobovim najbližima, ostale su uspomene, sjećanja i neizmjerna ljubav
prema njemu i onome kakav je bio - sin, suprug, otac, deda, brat, stric, ujak, svak,
tetak, rođak, prijatelj...
“Zašto zatvaramo oči kada se molimo, plačemo, ljubimo ili sanjamo? Jer se
najljepše stvari u životu ne vide, nego se osjećaju srcem”, rekao je veliki glumac
Denzel Vošington.
Do novog susreta u nekoj drugoj dimenziji!
Ljilja
