Ovaj tekst sam napisao 22.07.2015., sedam dana nakon što je Narodna skupština RS donijela Odluku o održavanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH. Dvije godine i tri mjeseca nakon ovog teksta nemam šta promijeniti u njemu, svi zaključci i dalje su isti, dodatno ojačani aktuelnim djelovanjem Tužnog Pjeroa. Moguće je dodati da jedan dio opozicije (nažalost neveliki) jeste počeo drugačije da razmišlja i djeluje, u odnosu na taj 22. juli 2015., ali taj pomak nedovoljan je za dramatičnu promjenu stanja propasti, čak i za djelimično usporavanje Slobodnog Pada u kojem se Republika Srpska nalazi.
I još detalj: Nije dotaknuto dno, niti će biti, jer dno ne postoji.
Piše: Slobodan Vasković
I još detalj: Nije dotaknuto dno, niti će biti, jer dno ne postoji.
Piše: Slobodan Vasković
Javno samoponižavanje Milorada Dodika postalo je već burleska, u kojoj Glavni Junak svojom voljom prelazi put od samoproglašenog i samozvanog heroja do istinskog intelektualnog, političkog i mentalnog patuljka, što je transformacija dosad neviđena na ovim prostorima. A nema šta se sve ovdje nije vidjelo.
Sve vrijeme banalne predstave, koreodrame sa izlizanom mitomanskom scenografijom i kakofonijom izlizanih parolaških verbalnih “akcija” i “reakcija”, Glavni Junak izaziva podsmijeh publikuma. Što postaje sve jeziviji kako bijedni, sirotinjski igrokaz odmiče.
Dodik je prvo prešao Rubikon, nakon toga udario najglasnije moguće u Ratne bubnjeve, da bi, dok bubnjevi nisu ni utihnuli, podigao Bijelu zastavu i pokušao glavom bez obzira pobjeći sa druge obale Rubikona.
Potom je, kako bi prikrio sopstveno podvijanje repa, šenenje i lizanje popljuvanog, ponudio kompromis, a da se ne zna ni kome je taj kompromis ponuđen, ni oko čega se nudi, ni koje su njegove ključne tačke.
Nije ovdje riječ ni o kakvom političkom konceptu, čak ni ideji, već o rijalitiju u kojem Beskičmenjak ima nerješivi zadatak da pokaže kičmu, Politička Baraba trun morala i Notorni Politički Idiot zrno inteligencije. Rijaliti je osmislio Dodik, u njemu je glavni Iskušenik; U početku ga je i režirao, a sada ga režiraju svi ostali.
Dodik javno puže, tražeći bilo kakakv kamen/kamenčić pod koji bi ugmizao i spasio se posledica svoje desetogodišnje strahovlade, koja je, jednom rečenicom rečeno, bila širenje međunacionalne i unutaretničke mržnje, kako bi se prikrilo uništavanje izvora nacije i sistemska pljačka naroda.
Od sveg nacionalnog ponosa ostao je politički gmizavac, spreman da poljubi svaku/bilo koju ruku, ako bi mu ona mogla pružiti i najovlašnije garancije političkog preživljavanja.
Logičan kraj Bagre, Šljama i Ološa koji je, sa Dodikom na čelu, zloupotrijebio povjerenje dato im od naroda da riješe nacionalno pitanje i otvore mogućnost pristojnog života za sve. Umjesto toga, Šjam je sve smrvio, opoganio, zatrovao, a sada moli za milost, i dalje uvjeravajući da im je nacionalno, koje su ubili sa predumišljajem, ključni tok života.
Milosti za njih nema, niti treba da bude; Pokazati je znači biti saučesnik u zločinima koje su počinili.
Značilo bi to podržati uništenje obrazovanja, zdravstva, kulture i nauke; Značilo bi to podržati totalnu razgradnju ekonomskog, privrednog i finansijskog sistema; Značilo bi to pristati na kolektivno samoubistvo, zbog nevrijednog bašibozuka, što smatra da je relativizacija (može sve, može svakako, može sa svakim) politika, a ne najefikasnije sredstvo uništenja jednog naroda.
Dodikovog referendum neće biti, jasno je to sada; Neće biti ni kompromisa sa njim, jer ga nema ko napraviti. Niko sebi neće da dozvoli dalje prljanje sa Bagrom.
Dodik mora otići odmah, jer je obesmišljen. Tu nema nikakve dileme.
Ukoliko ne ode sam, on će, prije ili kasnije, biti uklonjen narodnim buntom, sa svim finesama koje on nosi. A to je već situacija koja se ne želi ni najgorim neprijateljima.
Slabost opozicije, njihova nespremnost da snažno krenu i uklone Dodika, nije nikakav relevantan dokaz potrebe njegovog ostanka na vlasti. Dapače, to samo pokazuje/dokazuje neminovnost krešenda u kojem će narod uzeti stvari u svoje ruke.
Kada sa jedne strane imate Bagru, Ološ i Šljam, a sa druge potrošene, bezidejne političare, oguglale na svako zlo i nespremne da mu se suprotstave, jer “politiku” vode referišući se na sopstvene srahove, a ne na državne/narodne/nacionalne interese, onda je brutalna manifestacija naroda, nezadovoljnog takvim stanjem stvari, prirodan završetak ciklusa u kojem su nedostojni, nekvalitetni, drski, bezobrazni, bezobzirni, arogantni… šarlatani i pajaci i neopjevane kukavice zarobili politički prostor i pretvorili ga u buvlju pijacu.
