Bingo/Poljoprivredna škola - Kako je sve počelo (dokumenti)

piše: Slobodan Vasković

Darko Ćulum, direktor Policije RS, rekao je da ne može govoriti o proširenju istrage u predmetu "Poljoprivredna škola" i hapšenje zamjenika pravobranioca RS Borisa Jeličića, jer je istraga u toku.

Ćulum je rekao koliko je mogao, ali jasno je da u ovom predmetu iza rešetaka, osim već pritvorenih Mirka Stojčinovića i Jeličića, treba da se nađu Perica Repajić, Edi Haneš, Budo Stanković, te visoki funkcioneri RUGIP-a Aleksandar Deurić, Miloš Komljenović..., kao i određen broj visokih funkcionera gradske uprave.

Otimačina zemljišta Poljoprivredne škole otpočela je još 2011. godine, o čemu sam, na ovom blogu, objavio niz tekstova počevši od kraja 2012. godine.

Danas podsjećam na to kako je sve počelo i kako su firme "Bingo" i "Oktan promet" došle do zemljišta zbog kojeg se sada, konačno, probuio i MUP i Tužilaštvo. Iako se sve zna već dugih šest godina. 

Dio teksta objavljen 27.12.2012. godine u kojem se detaljno i dokumentovano dokazuje prevara sa zemljištem Poljoprivredne škole

Školski odbor Poljoprivredne škole u Banjaluci donosi odluke (jedna od njih donesena je 19.07.2011.g.) kojima se izričito daje pravo direktoru škole da “provede postupak i zaključi ugovor o adekvatnoj zamjeni zemljišta”, kako bi Poljoprivredna škola „obavljala djelatnost poljoprivredne proizvodnje koja je ujedno i obrazovno vaspitna djelatnost“, zbog toga što je Grad Banjaluka zemljište ove škole proglasila „gradskim građevinskim zemljištem“. U istoj odluci se naglašava da se „zemljište Poljoprivredne škole ne može otuđiti putem prodaje“.

Time su formalno ispunjena dva osnovna uslova za prevaru:

prvi - da se zemljište ne smije prodavati,

drugi - da je direktor ovlašten da zaključi ugovor o adekvatnoj zamjeni zemljišta .

Navedenu odluku potpisao je Predsjednik školskog odbora Goran Mišić.

Potom su uslijedili ugovori sa odabranom klijentelom.

Najupečatljivija su dva ugovora sa Pericom Repajićem iz Laktaša.

Budo Stanković je osoba koja je povezala Repajića sa Edijem Hanešom, direktorom Poljoprivredne škole.

Repajić je prije realizacije zamjene zemljišta, pokupovao seosko zemljište u selima kod Banjaluke i Laktaša: Trnu, Ivanjskoj i Bakincima. 

Nakon što je to zemljište uknjižio u vlasništvo, uslijedila je zamjena seoskog zemljišta za gradsko u Lazarevu (Budžaku). 

Sačinjeni su ugovori kod notara Milenka Delića iz Banjaluke i Dragojle Aleksić iz Prijedora.

Po prethodnom ugovoru, može se uočiti da je Repajić kupio zemlju u Trnu i Ivanjskoj po nevjerovatno visokim cijenama od prosječno 48.230 KM za dunum; Stvarna cijena, u vrijeme sklapanja ugovora, jednog dunuma zemlje u navedneim seoskim područjima iznosila je, maksimalno, 8.000 KM.

Istovremeno, račun kaže da je cijena dunuma zemlje na navedenoj lokaciji u Lazarevu (Budžaku) iznosila 100.080 KM, iako je stvarna tržišna cijena gradskog građevinskog zemljišta, u to vrijeme, na navedenoj lokaciji iznosila 220.000 KM za dunum.

Iz ugovora je potpuno jasno da je princip ovog štetnog posla po državu zasnovan na precjenjivanju vrijednosti zemlje na selu, uz istovremeno potcjenjivanje vrijednosti gradskog zemljišta u Lazarevu (Budžaku).

Tako je  dunum zemlje u gradu mijenjan za 2,07 dunuma na selu, prema odredbama ovog štetnog ugovora, iako je stvarni, tržišno utemeljeni odnos, trebao biti  dunum u gradu za 27,5 dunuma u selu. 

Po prethodnom ugovoru lako je izračunati da je Repajić kupio zemlju u Ivanjskoj i Bakincima po nevjerovatno visokim cijenama, od prosječno 17.360 KM za  dunum, iako je u vrijeme sklapanja ugovora stvarna cijena jednog dunuma zemlje u ovim seoskim područjima bila maksimalno 8.000 KM za dunum.

Istovremeno, ispada da je cijena dunuma zemlje na navedenoj lokaciji u Lazarevu (Budžaku) iznosila 66.490 KM, iako je stvarna tržišna cijena gradskog građevinskog zemljišta, u to vrijeme, na navedenoj lokaciji iznosila 220.000 KM za dunum.

Iz ugovora je potpuno jasno da je princip ovog štetnog posla po državu zasnovan na precjenjivanju vrijednosti zemlje na selu, uz istovremeno potcjenjivanje vrijednosti gradskog zemljišta u Lazarevu (Budžaku).

Tako je dunum zemlje u gradu mijenjan za 3,83 dunuma na selu, iako je stvarni tržišno utemeljeni odnos trebao biti dunum u gradu za 27,5 dunuma u selu. 

Repajić je po prethodna dva ugovora dao 424 dunuma zemlje u selu za 137 dunuma gradskog građevinskog zemljišta u Banjaluci. Ubrzo iza toga uslijedila je prodaja dijela ovog zemljišta u Banjaluci, ali sada po stvarnim tržišnim cijenama. Prije toga, Repajić je uspio da za kratko vrijeme uknjiži ovo gradsko građevinsko zemljište u vlasništvo 1/1 u katastarskim i gruntovnim knjigama u Banjaluci.

Ono što Repajić nije predvidio je sudski spor kojeg je pokrenula Administrativna služba grada Banjaluke, osporavajući pravo Poljoprivredne škole da dio zemljišta prometuje, jer je na tom zemljištu Poljoprivredna škola imala pravo raspolaganja, a vlasničko pravo nad ovim zemljištem je pripadalo Srezu Banjalučkom u vrijeme dodjele na korištenje. 

Ukratko, Grad Banjaluka smatra da se predmetne parcele nisu mogle uknjižiti u vlasništvo Poljoprivredne škole, a time ova srednjoškolska ustanova nije imala pravo ni da ih zamjeni sa Repajićem.

Ipak, Repajić je dio zemljišta u Lazarevu (Budžaku) prodao kupcima koji su uredno i masno platili ove parcele, a onda se suočili sa činjenicom da na tom zemljištu ništa ne mogu graditi, jer su parcele u sudskom sporu.Time ih je Repajić, zajedno sa Hanešom, doveo u probleme da ne znaju šta da rade, jer su se, ni krivi ni dužni, našli u sudskom sporu, iako im je Repajić tvrdio da je sve čisto i legalno. 

Cijela režimska mašinerija upregnuta je tada u nastojanje da se ova nepredviđena pravna zavrzlama rasplete, a Grad je branila Milanka Zec, zaposlena u gradskoj upravi, koja je, samoinicijativno, bez  odobrenja šefova pokrenula spor kod suda.

Repajić je napravio kupoprodajne ugovore sa kupcima „Oktan promet“ iz Bjeljine kod notara Milenka Delića u Banjaluci i „Bingo“ kod notara Senada Kovačevića u Tuzli.

Ovi kupci pojma nisu imali da je zemljište koje su kupili, najblaže rečeno, sumnjivim radnjama došlo u vlasništvo Repajića.

Repajić je imao ispravne izvode iz gruntovnice i katastra o vlasništvu nad zemljištem koje im je prodao, a kupci su, naravno, vjerovali u katastarske i gruntovne izvode, ne znajući da je Repajić do takvih isprava došao zahvaljujući podršci režimskih moćnika.

Iz prethodnih ugovora potpuno je jasno zbog čega je došlo do zamjene zemljišta sa Poljoprivrenom školom, kao što je jasno da Haneš i Repajić predstavljaju marionete koje su samo ponijele odgovornost za ovaj štetan posao po državu, a pravu korist ostvarili su oni koji su ih podržavali i omogućili im da završe ovakve poslove zamjene zemljišta.

Kada bi se i povjerovalo da je zamjena seskog zemljišta za gradsko izvedena po objektivnim cijenama, onda je i pod takvim okolnostima Repajić, na ova dva ugovora, ostvario razliku u cijeni od gotovo 5 miliona KM, što predstavlja čistu zaradu.

Osim sa Repajićem, u još dva ugovora Haneš je izvršio zamjenu ukupno 137 dunuma gradskog građevinskog zemljišta za ukupno 424 dunuma seoskog zemljišta.

Osim ovih ugovora, Haneš je napravio još 4 slična ugovora.

Kada se izvrši revalorizacija stvarne cijene po kojoj je Repajić kupio seosko zemljište tek tada se vidi prava zarada ostvarena prodajom kupcima.

Iz svega prethodnog je potpuno jasno da su ovim transferima zamjene zemljišta nanesene ogromne štete javnim sredstvima Republike Srpske. 

Omogućeno je grupici ljudi da ostvare enormne zarade na razlikama u cijenama zemljišta. Umjesto da ove pare završe u budžetima Republike Srpske i Grada Banjaluke, završiće u džepovima režimskih moćnika.

MALVERZACIJE KOJE SU USLIJEDILE KAKO BI SE PRIKRILA KRIVIČNA DJELA

Grad Banjaluka častio Budu Stankovića sa 7,3 miliona maraka (16.04.2016.)

piše: Slobodan Vasković

Prije sedam dana održan je veliki skup u restoranu “Kej”, čiji je vlasnik Budo Stanković, propali tajkun.

Tema skupa bila je kako spasiti Budu Stankovića i pomoći mu da ne vrati novac firmi “Bingo” iz Tuzle, koja je vlasnik najvećeg lanca tržnih cenatara u BiH.

Budo Stanković je, preko Perice Repajića, vlasnika firme “Dukat”, svojevremeno otuđio zemljište koje je koristila Poljoprivredna škola iz Banjaluke. To zemljište vlasništvo je Grada Banjaluka, što je dokazano u niz sudskih procesa.

Dio tog zemljišta, koje je Stanković nezakonito prisvojio, prodao je preko Repajića firmi “Bingo”.

Ugovor između Repajića (čitaj Stankovića) i firme “Bingo” potpisan je 25.03.2011. godine, nakon čega je Bingo isplatio 7.373.250 KM za 29.412 m2 gradskog građevinskog zemljišta.

Nakon toga uslijedio je niz sudskih procesa i tužbi, a Stanković je vršio, uz pomoć sudova, nevjerovatne akrobacije kako bi otetu zemlju prisvojio. U jednom trenutku, polovinom 2013. godine, preveo je čak trista dunuma zemljišta Grada Banjaluka na sebe. 

Prije toga, sve zemljište Poljoprivredne škole, Stanković je prepisao na firmu “Gilmark” iz Gradiške, a potom sa te firme na sebe.

Okružni sud Banjaluka donio je 23. oktobra 2014. godine Presudu broj: 11 0 U 012 752 13 U, kojom poništava notarske ugovore kojima je zemljište, koje koristi Poljoprivredna škola u Banjaluci, bilo upisano kao vlasništvo firme „Gilmark“ iz Gradiške. 

Sud je utvrdio da je Grad Banjaluka stvarni vlasnik zemljišta (gotovo 300 dunuma), a Poljoprivredna škola njegov privremeni korisnik, te da ta školska institucija „nema mogućnost da raspolaže navedenim nepokretnostima obzirom da se radi o zemljištu kojim raspolaže Grad Banjaluka“.

Poslije ove presude, Budo Stanković je ostao bez (najvećeg dijela) najskupljeg komada zemljišta u Banjaluci, vrijednog cca 400 miliona KM.

Ostao je dužan i 7,3 miliona KM vlasniku “Binga”, koji je, kada je uvidio da je prevaren, tužio Grad Banjaluku i tražio odštetu od 30 miliona KM.

Vlasnik “Binga” bi, izvan svake razumne sumnje, dobio ovaj spor, jer je prevaren, budući da su u falsifikovanju dokumenata o zemljištu koje mu je prodao Stanković učestvovale institucije RS.

Nakon što je “Bingo” podnio zahtjev za odštetu od 30 miliona KM, dogovoreno je da Mirko Stojčinović, visoki funkcioner Pravobranilaštva RS, povuče tužbu protiv Repajića/Ilije Gigovića, vlasnika “Gilmarka” (iza kojih stoji Budo Stanković) i tako omogući “Bingu” da preuzme zemljište koje je platio.

Stojčinovića je u Pravobranilaštvo RS instalisao Stanković, samo da bi završio ovaj posao.

To je teško krivično djelo i riječ je o organizovanom kriminalu, iza kojeg stoje Slobodan Gavranović, gradonačelnik Banjaluke, Mirko Stojčinović, pravobranilac, Ilija Gigović, Perica Repajić i Budo Stanković.

Epilog ovog kriminalnog posla je da je Grad Banjaluka ostao bez 29.412 m2 gradskog građevinskog zemljišta, na jednoj od najatraktivnijih lokacija i tako riješio problem Bude Stankovića, koji je vlasnika firme “Bingo” prevario za 7,3 miliona KM. Defakto je Grad Banjaluka poklonila Budi Stankoviću 7,3 miliona KM!

Stanković je kum Milorada Dodika.

O svemu ovome detaljno sam izvijestio u filmu “Kum 1”, koji sam radio za TV Žurnal/Afera! 


Okružni sud vratio Banjaluci zemljište koje je oteo Budo Stanković  (17.11.2014.)

Piše: Slobodan Vasković

Okružni sud Banjaluka donio je 23. oktobra 2014. godine Presudu broj: 11 0 U 012 752 13 U, kojom poništava notarske ugovore kojima je zemljište, koje koristi Poljoprivredna škola u Banjaluci, bilo upisano kao vlasništvo firme „Gilmark“ iz Gradiške. 

Sud je utvrdio da je Grad Banjaluka stvarni vlasnik zemljišta (gotovo 300 dunuma), a Poljoprivredna škola njegov privremeni korisnik, te da ta školska institucija „nema mogućnost da raspolaže navedenim nepokretnostima obzirom da se radi o zemljištu kojim raspolaže Grad Banjaluka“.

Poslije ove presude, Budo Stanković je ostao bez (najvećeg dijela) najskupljeg komada zemljišta u Banjaluci, vrijednog cca 400 miliona KM.

U vezi cijelog ovog slučaja, portal „Žurnal“ u serijalu „Afera“, objavio je film „Kum1“, u kojem je precizno objašnjeno kako je došlo do otimanja ovog dragocjenog zemljišta i njegovog prelaska u ruke Bude Stankovića. 

Nakon ugovora između Poljoprivredne škole i firme "Gilmark", zemljište je ekspresno sa „Gilmarka“ prebačeno na Budu Stankovića).

Stanković je tada na sebe uknjižio 292 dunuma zemljišta u Banjaluci i time postao najveći privatni zemljoposjednik u urbanoj zoni grada Banjaluke.

Izuzetno je bitno uočiti hodogram preuzimanja gotovo kompletnog zemljišta Poljoprivredne škole. Stanković je to uradio uz pomoć firme „Gilmark“ d.o.o. iz Gradiške, čiji je vlasnik Ilija Gigović.

Prvo firma „Gilmark“ 22.04.2013. godine mijenja zemljište sa Poljoprivrednom školom, tako što im daje parcele po selima, a oni njima 292 dunuma u Banjaluci. Defakto je to poklon od 292 miliona maraka.

Stanković sa „Gilmarkom“ pravi kupoprodajni ugovor 27.05.2013. godine, kojim od te firme navodno kupuje skupocjeno građevinsko zemljište u Banjaluci, a suštinski ga samo preuzima.

U ZK ulošku, iz kojeg se vidi da je Stanković preuzeo svih 292 dunuma, uočljivo je da je Dodikov kum i školski prijatelj, tu supervrijednu komadinu gradskog građevinskog zemljišta uknjižio na sebe 27. aprila. Stanković se uknjižio 27. aprila, a kupoprodajni ugovor sa Gilmarkom potpisao je 27. maja, što znači da je zemljište uknjižio na sebe mjesec dana prije nego što ga je kupio.

Kada je Tihomir Gligorić saznao za ove malverzacije, on 29. aprila 2013. godine pokreće disciplinski postupak i smjenjuje Aleksandra Deurića sa mjesta šefa Područne jedinice Banjaluka. Deurić je uknjižio zemljište na Stankovića. Zbog toga je Gligorić ekspresno smijenjen dan kasnije.

Nakon svega se ispostavilo da je Budo Stanković, uz pomoć firme „Gilmark“ i odgovornih iz „Poljoprivredne škole“ počinio teško krivično djelo, ali niko od oragana gonjenja ništa ne preduzima.

Dosje: Kako je Dodikov kum Budo Stanković postao najveći banjalučki vlastelin  (21.10.2013.)

Piše: Slobodan Vasković

Ovaj tekst objavio sam 5. juna ove godine. Vjerujem da vrijedi podsjetiti na njega, kao i na vezane tekstove (na linku) kako bi se razjasnila suština teškog sukoba koji se trenutno odvija na relaciji Režim-Tihomor Gligorić.

Bez imalo dileme, ključni poslovi na kojima se enormno obogatio Budimir Stanković su poslovi oko špekulacija zemljištem, i to prvenstveno zamljištem Poljoprivredne škole u Banjaluci. Da bi se realizovale špekulativne radnje potreban je širi tim koji će omogućiti prevaru u kojem su pored Edija Haneša, direktora Poljoprivredne škole i Budimira Stankovića, prevaranta sa direktnom i nevjerovatnom podrškom Milorada Dodika, neophodni i odgovarajući notar, licencirani vještak građevinske struke, Republička uprava za imovinsko pravne i geodetske poslove, Administrativna služba Grada Banjaluke i Pravobranilaštvo Republike Srpske.

Kada su svi okupljeni i sinhronizovani, prevare države teku kao podmazane, i bez sumnje se svi zajedno na nekim predmetima otuđenja zemljišta mogu nazvati „organizovana zločinačka grupa“ okupljena radi realizacije zločinačkog poduhvata.

Ali, kada negdje zaškripi, a pogotovo kada zaškripi na adresi Republička uprave za imovinsko pravne i geodetske poslove , za glavnog špekulanta i prevaranta Budimira Stankovića nastaju problemi.

I tada na scenu stupa Milorad Dodik, koji ekspresno otklanja problem. Kada je 30. aprila ekspresno i bez najave smijenjen Tihomir Gligorić, otklonjen je veliki problem i smetnja Budimiru Stankoviću u njegovim špekulativnim poslovima sa zemljištem.

O čemu se radi?

Budimir Stanković bez Republičke uprave za imovinsko pravne i geodetske poslove ne bi mogao ništa uraditi na svojim mutnim poslovima sa Hanešom oko zemljišta Poljoprivredne škole.

Još 27. decembra 2012. godine objavio sam na blogu tekst pod naslovom: “Zaradili 27. miliona KM zamjenama zemljišta u Banjaluci“. U toj priči epizodni likovi su Perica Repajić i Edi Haneš, ali glavni lik koji se krije iza paravana bio je Budo Stanković.

Mozak cijele operacije bio je on, Budimir Stanković. Ali izgubio je strpljenje kada se digla velika buka oko ovih zamjena parcela, koju je digao narodni poslanik Dragan Čavić svojim poslaničkim pitanjima upućenim Vladi RS. Nakon toga Stanković je vršio neprekidni pritisak da Republička uprava za imovinsko pravne i geodetske poslove što prije završi knjiženja prometovanog zemljišta.

Glavni igrač u ovom poslu bio mu je u Geodetskoj upravi šef područne jedinice u Banjaluci Aco Deurić.

Cijela muljaža sa zemljištem zapela je zbog tužbe koju je pokrenula Gradska uprava Banjaluke (zbog toga je bivši gradonačelnik Dragoljub Davidović zapao u nemilost Milorada Dodika) kada je Milanka Zec (smijenjena dolaskom Gavranovića za Gradonačelnika) zatražila od Republičkog pravobranilaštva da pokrene tužbu protiv Haneša zbog prometovanja gradskog zemljišta (zamijenjene parcele sa Pericom Repajićem), jer je to bilo zemljište u vlasništvu Grada Banjaluke čije je pravo korištenja imala Poljoprivredna škola.

Nakon podnesene tužbe, Republička uprava za imovinsko pravne i geodetske poslove (RUIPG), područna jedinica Banjaluka (PJBL), po službenoj dužnosti (u skladu sa praksom), prilikom knjiženja zemljišta u gruntovne knjige na novog vlasnika u zemljišno knjižnom izvadku u dijelu „C“- „Teretni list“ mora da unese da je novi vlasnik te parcele opterećen „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“, navodeći broj spora.

Kao i svaki drugi teret, (terete po službenoj dužnosti dostavljaju u RUIPG: notari za hipoteke, pravobranioci za sporove u interesu državne imovine, advokati i sudovi), i sudski sporovi kojima je osporeno vlasništvo nad zemljištem zbog tužbi Pravobranilaštva protiv Haneša i Repajića  morali su biti upisani su u ZK izvadke. Zbog toga nije bilo moguće realizovati već ugovorene preprodaje ove zemlje firmama Bingo Tuzla i Oktan promet Bijeljina, od koji je trebalo naplatiti 8,3 miliona KM (7,3 +1 mil KM).

Kako je bilo nemoguće nagovoriti Gradsku upravu Banjaluke da povuče tužbu preko Pravobranilaštva, jer gradonačelnik Banjaluke Slobodan Gavranović, očigledno, nije htio da rizikuje sudsko gonjenje u perspektivi, ostala je jedina šansa da se ti tereti tužbe ne prikažu u Zemljšno knjižnim izvadcima.

Cijela priča je tekla ovako:

- 19.10.2012. godine Pravobranilaštvo podnosi na adresu RUIPG PJBL Zahtjev za zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi pod brojem P-1281/12 i u prilogu prilaže Tužbu Grada Banjaluke protiv Edija Haneša, Perice Repajića i Milorada čegara, kao i Uvjerenje suda da je tužbeni zahtjev prihvaćen i da se vodi sudski postupak.

- 21.01.2013. godine ovaj zahtjev odbija Aco Deurić, (po nagovoru Bude Stankovića), u ime RUGIP PJBL Rješenjem broj 21.11.714.1-5569/12.

- 29.januara 2013. godine, po nagovoru Bude Stankovića, Edi Haneš, direktor Poljoprivredne škole, podnosi Aci Deuriću „Zahtjev za ponavljanje postupka“ broj 01/16-vl-36/13 kojim traži da se parcele, zbog kojih je Pravobranilaštvo podnijelo tužbu protiv Poljoprivredne škole, Perice Repajića, Oktan prometa i Binga, ponovo uknjiže na način da se u dijelu ZKI „Teretni list“ ne unose terećenja zabilježbe o pokrenutom sudskom sporu.

Budimir Stanković je bio u velikom problemu: iako je Perica Repajić formalno bio prodavac zemlje, Budo je bio kreator cijele špekulacije, a zemljište u Budžaku, koje je dobijeno spornom zamjenom sa Poljoprivrednom školom, već je bilo prodano i dijelom naplaćeno.

On je direktno pregovarao o prodaji zemlje sa vlasnicima Oktan prometa Bjeljina i Bingo Tuzla, iako je formalno zemljište bilo uknjiženo na Pericu Repajića i Milorada Čegara. Pri pregovorima pozivao se, po pravilu, na Milorada Dodika, tvrdeći da on lično stoji iza cijelog posla i da nemaju razloga za brigu da se posao neće završiti. Zato je Oktan promet odmah isplatio cijeli iznos za kupljenu zemlju, a Bingo Tuzla je uplatio avans.

Kupci tada nisu pojma imali da je pokrenut sudski spor nad zemljištem kojeg su kupili, i kada su zatražili ZK izvatke pojavio sa problem sa klauzulom u ZK izvodima „zabilježbe o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Budo Stanković ima problem: kada se iz ZKI isključi napomena o teretu sudskog spora, rizik ishoda pravosnažne presude ne pada na kupce koji su to zemljište kupili, već sav rizik pada na državu. Konkretno, ako sud po ovoj tužbi presudi u korist Grada Banjaluke, Budimirovi kupci zemlje, Oktan promet i Bingo Tuzla, nadoknadu štete naplaćuju od Republike Srpske. Ako zabilježba ostane, tereti izgubljenog spora pripadaju kupcima Oktan prometu i Bingu.

Tada oni mogu pokrenuti sudski postupak protiv onoga ko im je prodao zemlju, što je rizik kojeg Budimir Stanković nije mogao progutati.

Vratiti uzete pare i još platiti štetu „savjesnim kupcima“ u svojstvu „nesavjesnog prodavca“ Stankoviću nije ni u ludilu palo na pamet , pa ako se to već desi u budućnosti, bolje je da to država plati.

Kada nema zabilježbe o sporu u ZKI , kupci mogu nastaviti privođenje namjeni parcela koje su kupili, a ako naknadno Sud oduzme tu njihovu kupljenu zemlju posla će imati sa državom, a ne sa nekim Repajićem ili Budom, i masno će naplatiti svu nastalu štetu, uključujući izgubljenu dobit i zatezne kamate.

Po svaku cijenu Stanković je nastojao isposlovati da Tihomir Gligorić ne obori riješenja koje je već donio Aco Deurić - da se ZK izvodi ne terete zabilježbom o vođenju sudskog spora na prodatim parcelama.

Dana 05.02.2013. godine, pod brojem U-181/13 pravobranilac Nikola Tomašević podnosi Žalbu na adresu Gligorićeve RUIPG (na  Rješenje Deurića od 21.01.2013.god.), koja je drugostepeni organ po ovakvim rješenjima.

Iako je 21. januara 2013. godine Aco Deurić odbio zahtjev Pravobranioca da se u zemljišne knjige unese teret „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom", Budo Stanković je već znao da slijedi žalba Pravobranioca na adresu RUIPG, (odnosno Gligoriću), kao drugostepenom organu u postupku. Od Gligorića je traženo da se žalba pravobranioca odbije. Gligorić je odbio da to uradi i Stankoviću je bilo jasno da problem eskalira.

Gligorića  neprestano ubjeđuju da odbije žalbu pravobranioca. Kako nije uspjelo ubjeđivanje Tihe Gligorića da ne usvaji žalbu Pravobranilašta, nastavljaju se akcije direktno sa Acom Deurićem u Područnoj jedinici Banjaluka.

-26.02.2013. godine, Aco Deurić prvostepeno, kao šef PJBL, izdaje Rješenje br.21.11/714.1-470/13 kojim odobrava zahtjev Edija Haneša i ponovo nalaže da se u gruntovnim knjigama kod tih parcela brišu sve zabilježbe postojanja sudskog spora, tako da se mogu izdati ZKI bez tereta sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

I na ovo Rješenje Pravobranilaštvo RS ponovo ulaže novu Žalbu nadležnom drugostepenom organu (Gligoriću), pod brojem U-992/13 od 19.03.2013. godine koju potpisuje Nikola Tomašević, zamjenik pravobranioca; isti onaj koji je 19.10.2012. godine prvo podnio zahtjev Deuriću za zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi, a onda, nakon što je 21.01.2013. godine taj zahtjev Deurić odbio, podnio 05.02.2013. godine i Žalbu na adresu Gligorićeve RUIPG  na ovakvo rješenje Deurića.

Očigledno u nevjerici da se od državnog organa podržava kriminal i bezakonje pravobranilac Tomašević, u obrazloženju Žalbe, između ostalog,  direktno optužuje RUIPG, odnosno PJBL da ovakvim svojim rješenjima  omogućava nezakonitost.

„Kada se ima u vidu postupanje nadležnog organa u konkretnom slučaju, kao i u ostalim zamljišno-knjižnim predmetima koji se tiču prometa nepokretnosti Poljoprivredne škole te nepokretnosti koje je Poljoprivredna škola nezakonito prometovala trećim licima, na kojima je takođe odbijen zahtjev tužitelja Grada Banjaluke za upis zabilježbe postojanja spora, nameće se zaključak da se ovakvim postupanjem želi omogućiti dalji nezakonit promet predmetnih nekretnina, dok se trećim savjesnim licima onemogućava saznanje o činjenici brojnih parničnih postupaka koji se kod nadležnog suda vode radi utvrđivanja ništavnosti zaključenih ugovora o prometu nepokretnosti te će za sve negativne poslijedice proizišle iz ovakvog postupanja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područne jedinice Banjaluka ista biti direktno odgovorna“, naveo je on.

Kada je ovu Žalbu pravobranioca vidio Tihomir Gligorić, svjestan da mu je „kožu na štap“ stavio Budo Stanković preko Ace Deurića, odlučuje da prekine cirkus i 01.04.2013. godine RUIPG izdaje Rješenje broj 21.05/714-52/13 kojim usvaja prvu Žalbu pravobranioca Tomaševića od 05.02.2013.godine i poništava Deurićevo riješenje od 21.01.2013.godine. Uz to, nalaže mu da u gruntovnim knjigama kod tih parcela vrati sve zabilježbe postojanja sudskog spora, tako da se moraju izdati ZKI samo sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

I tada počinje definitivni  obračun sa Gligorićem .

U aprilu, u PJBL na čelu sa Deurićem, iznenada dolazi do uknjižavanja spornih parcela ukupne površine 29 ha 21 a i 68 m2  na ime Budimira Stankovića, i to bez tereta sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Odjednom, umjesto pijuna Perice Repajića, u muljanju sa zemljištem Poljoprivredne škole pojavljuje se lično Budimir Stanković.

Pitanje je: odkud odjednom Budo Stanković uknjižava, ni manje ni više, nego 392 dunuma zemlje, koja je ranije bila vlasništvo Poljoprivredne škole, a koju je Perica Repajić i vjerovatno drugi poput njega prvobitno uknjižio na sebe, zamjenom za bezvrijedne seoske parcele po Ivanjskoj, Bakincima i drugim selima oko Banjaluke i Laktaša?

Realno, te građevinske parcele u Budžaku, koje je Stanković naprasno uknjižio u vlasništvo, na tržištu nekretnina vrijede oko 60 miliona KM.

On je parcele stekao kupoprodajnim ugovorom broj OPU 324/ 2013 od 24.04.2013.godine, kojeg je sačinila njegova notarka Dragojla Aleksić iz Prijedora, a već 26.04.2013. godine Aco Deurić je izvršio unos novog vlasnika u gruntovne knjige.

Po ugovoru, Budimir Stanković je zemljište kupio od jedne firme iz Gradiške. Prije toga, ta firma je te iste parcele kupila od onih koji su ih dobili zamjenom za seosko zemljište, vjerovatno od Perice Repajića, ali je sada evidentno da je pored Repajićevih odrađenih 137 dunuma sa Poljoprivrednom školom, još neko odradio oko 170 dunuma na isti način.

Ko god da je pravio još ugovora sa Poljoprivrednom školom po receptu Perice Repajića, bio je pijun Budimira Stankovića, koji ja na kraju priče uknjižio u vlasništvo 292 dunuma zemljišta u Banjaluci, i time postao najveći privatni zemljoposjednik u urbanoj zoni grada Banjaluke.

Gligorić, kada je to saznao (istovremeno se otvorila i afera zemljišta „Autoprevoza“ na lokaciji stare autobuske stanice), šalje komisiju da ispita sve okolnosti oko rada Ace Deurića.

Već 29. aprila 2013. godine Gligorić pokreće disciplinski postupak i smjenjuje Deurića sa mjesta šefa Područne jedinice Banjaluka  RUIPG.

Stanković je nekako svario da mu Gligorić neće odbiti žalbe Pravobranioca, ali nije mogao svariti da mu napravi problem i oko novog knjiženja zemljišta na njegovo vlastito ime i još uz put najuri Acu Deurića.

A Gligorić je upravo to uradio.

Time je sam sebi stavio omču oko vrata, a stolicu je ispod vješala postavio Milorad Dodik na traženje svog kuma Budimira Stankovića.

Stolicu je, po naredbi, Kuma izmakla premijerka Željka Cvijanović i Tihomir Gligorić je „otišao u legendu“ zadnjeg dana aprila 2013. godine.

Samo jedan dan je trebao Budi Stankoviću da se osveti Gligoriću koji se drznuo da smijeni Acu Deurića, njegovog vjernog slugu. Stanković je samo tužno zaplakao na ramenu Kuma zbog svog izgubljenog slugana Deurića i svojih nenaplaćenih 7,3 miliona KM i komplikacija koje mu Gligorić pravi oko parcele vrijedne oko 60 miliona KM, i stolica ispod vješala za Gligorića izmaknuta je premijerkinom nogom.

Tu triler ne staje, jer u RUIPG, i nakon smjene Gligorića, imaju i Žalbu pravobranioca, koja je upućena 19.03.2013. godine na Rješenje Deurića od 26.02.2013., kojim je usvojio Hanešov zahtjev za ponavljanje postupka uknjižbe zemlje bez terećenja „zabilježbe o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Na ovu žalbu Gligorić nije uspio odgovoriti zbog smjene i na njegovo mjesto je došao poslušni Mladen Kovačević, koji, uzgred budi rečeno, zna da mu je ovo privremena adresa i sebe već vidi kao prvog čovjeka Balkan ivestment banke, nakon što se okonča akcija spašavanja i dokapitalizacije ove banke,čime će ona postati državna banka, a on njen državni direktor.

Shvativši da je došlo do situacije ili ispuniti zahtjev Bude Stankovića ili u dogledno vrijeme biti sudski gonjeni, oni koji su ostali iza Gligorića nemaju druge već 13.05.2013. godine RUIPG izdaje još jedno Rješenje, (sada broj 21.05/714-131/13), kojim se poništava još jedno Deurićevo rješenje i nalaže mu da u gruntovnim knjigama kod tih parcela vrati sve zabilježbe postojanja sudskog spora tako da se moraju izdati ZKI samo sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Ako neko misli da je ubijena jedna muva u ovoj priči, vara se. Ubijeno je njih nekoliko.

Budimir Stanković, u vrijeme dok su odnosi sa Gligorićem bili pristojni , zapošljava u RUIPG svog sina Dragana Stankovića, inače kumče Milorada Dodika.

Čitavu godinu dana mlađeg Stankovića niko nije vidio na poslu, a uredno je primao platu. I onda se pojavio, jer je Gligorić shvatio da to ne može više tako.

Mlađi Stanković je nakon smjene Gligorića odjednom postao Šef za javne nabavke, iako je i dalje u statusu zaposlenog na određeno vrijeme.

RUIPG je dužna da u narednih par godina izvrši reformu zemljišne administracije u RS. Za te namjene Narodna skupština RS joj je odobrila mogućnost kredita kod Svjetske banke od 17,5 miliona USD. Pored toga, u saradnji sa vladama Švedske i Norveške biće potrošeno oko 20 miliona KM za iste namjene, od čega je najmanje pola tih sredstava donacija vlada ovih država.

Većina tih novaca biće potrošena za kupovinu poslovnih prostora područnih jedinica, vozila za potrebe uprave i odgovarajućeg hardvera i softvera.

Ima li iko pouzdaniji da te pare troši od Kumića Stankovića ?

Da se u budućnosti ne ponavljaju opisani nemili događaji, stvar je riješena dolaskom Kovačevića za direktora.

Prvo je na mjesto direktora Područne jedinice u Banjaluci postavljen  Dragan Grulović, poslušnik Ace Deurića.

Čim ga je Gligorić smjenio, Aco Deurić se sklonio u rodni Han Pijesak, a kada je u RUPIG došao Kovačević, Deurić se vratio u Banjaluku i odmah je postavljen za načelnika odjeljenja koje rješava žalbe u drugom stepenu na prvostepena rješenja područnih jedinica.

Deurić je sada Kovačeviću glavni savjetnik za sva pravna pitanja.

Budo je postigao i više nego što je očekivao.

Sada preko sluge Deurića i sina Dragana upravlja Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS.

Kovačević je ikebana koja čeka da bude prenesena u Balkan investment banku.

Cijela priča oko zemljišta Poljoprivredne škole je vraćena na početak.

Sada je vlasnik najvećeg dijela zemljišta, zamijenjenog sa Poljoprivrednom školom Budo Stanković (292 dunuma vrijedna oko 60 miliona KM).

Grad Banjaluka sada ponovo mora preko Pravobranioca pokrenuti tužbu za parcele koje su sporne u pogledu vlasništva Poljoprivredne škole koja ih je prometovala sa trećim licima, a to znači i protiv Bude Stankovića , što se može, ali i ne mora uraditi. Ako Grad tužbu ne pokrene, Budimir više nema nikakvih problema i može završiti posao.

Gradonačelnik Banjaluke Slobodan Gavranović je sada na potezu: Ako je napravio dogovor sa Dodikom i Budom Stankovićem, grad Banjaluka neće podnijeti tužbu Okružnom privrednom sudu. Prvi uslov da se to ne uradi je ispunjen sklanjanjem Milanke Zec.

Ako Gavranović nije postigao dogovor, i ako odluči da radi po zakonu, podnijeće tužbu.

U tom slučaju će tražiti od Pravobranioca RS da  podnese zahtjev da se na zemlju koja se vodi na Budi Stankoviću stavi klauzula tereta zabilježbe da je parcela pod sudskim sporom.

Taj zahtjev će rješavati novi šef PJ Banjaluka Dragan Grulović, koji će, bez dileme, izdati rješenje da se to odbija.

Onda će se Pravobranilaštvo morati žaliti Republičkoj upravi, na čijem čelu je Kovačević, a žalbu će razmatrati novi šef sektora za žalbe Aco Deurić.

Pogodite kako će odlučiti.

Budimir Stanković više nema problema.

Republika Srpska dobija još jedan problem.

Tiho Gligorić je još uvijek član SNSD-a, ali 60 miliona KM je 60 miliona KM. Toliko Tihomir Gligorić ne vrijedi!