“Vučevica”: Marić dotakao dno - proglasio se nenadležnim

piše: Slobodan Vasković

Direktor JP “Šume RS” Risto Marić primio je danas prestavnike radnika ŠG “Vučevica”, koji već gotovo nedelju dana obustavom rada izražavaju protest zbog pokušaja nametanja SNSD-ovog aparatčika Neđe Mašića, osobe sumnjivih poslovnih referenci, na poziciju direktora.

Marić se, prema svjedočenjima prisutnih, zahvalio predstavnicima radnika na dolasku i rekao da on nije nadležan da riješi problem!!!

Prosto je nevjerovatna Marićeva izjava, ako se ima u vidu da je u proteklih sedam dana on prvo imenovao Neđu Mašića, potom ga, nakon što mu radnici nisu dozvolili ulazak u gazdinstvo, razriješio pa imenovao Slavišu Kovačevića, pa i njega razriješio i ponovo imenovao Mašića, kojem ponovo ulazak u firmu nije dopušten.

Ipak, Marić je konačno rekao istinu: On zaista nije nadležan ni za šta, već je sluga Luke Petrovića, generalnog sekretara SNSD-a, koji nasiljem pokušava nametnuti svog pulena Mašića.

Ovakvo djelovanje šefova Javnih preduzeća pokazuje stvarno stanje stvari u njima - to su partijske prćije sa kojima oni koji imaju političku moć, rade šta hoće. I malo ko, gotovo niko, se tome ne suprotstavlja.

Marić je još obećao radnicima da će imati sastanak sa nadležnim ministrom Stevom Mirjanićem Metuzalemom, koji se, takođe, ništa ne pita. 

Nakon toga se više ne javlja ni na telefon radnicima. Takav prezir prema radnicima odavno nije javno pokazan.

U slučaju “Vučevica” nastavlja se provođenje sile vladajućeg SNSD-a, gaženje svih zakonskih normi, ali se nastavlja i otpor radnika.

Protesti teku dalje. 

ŠG “Vučevica” - Ili Radnici ili Marić&gubari?!

piše: Slobodan Vasković

Nastavljena je saga u ŠG “Vučevica”: dio radnika održava protest ispred gazdinstva, a sindikalci su otišli u Banjaluku na pregovore sa Ristom Marićem, generalnim direktorom JP “Šume RS”.

“Nakon šestog dana protesta od viših rukovodilaca iz Uprave preduzeća i drugih institucija, radnicima ŠG "Vučevica" niko se nije obratio osim što je komisija iz Uprave ponovo pokušala ustoličiti Neđu Mašića, ali su ih radnici uspjeli spriječiti u tome”, kažu moji sagovornici.

Dodaju da je, nakon tog neuspjeha, Marić, na poziv prestavnika sindikata, pristao da sa njima održi sastanak u Banjaluci, kako bi se pokušao riješiti problem.

Upravo zbog toga je privremeno odgođen odlazak na Sokolac i protesti pred Upravm javnog preduzeća.

“Ukoliko pregovori ne uspiju protesti će se nastaviti na Sokocu ispred poslovne zgrade JP Šume”, zaključili su moji sagovornici.

Risto Marić, direktor JP “Šume RS” je 27. jula imenovao Slavišu Kovačevića na mjesto v.d. direktora gazdinstva, ali je, tokom noći, pod pritiskom Luke Petrovića, generalnog sekretara SNSD-a, promijenio odluku o imenovanju.

Marić je ponovo postavio Neđu Mašića na tu poziciju, iako zbog njegovog imenovanja radnici “Vučevice” štrajkuju od 21.07. o.g. Mašić je predsjednik OO SNSD Čajniće i propao je kao biznismen.

“JP Šume” su čak saopštile da je za v.d. direktora imenovan Slaviša Kovačević, dosadašnji tehnički direktor, a Marić je 27.07. pozvao Kovačevića i obavijestio ga da je mandat povjeren njemu. Noć je, očito, bila duga, pa je Marić 28.07. stao ponovo uz Mašića.

Radnici “Vučevice” ubijeđeni su da ovaj obrt znači da se sprema pljačka njihovog preduzeća i najavili su radikalne mjere otpora, među kojima je i blokada puteva.

Kako stvari stoje, Uprava “Šuma RS” je na odličnom putu da izazove revoluciju, a sve pod pritiskom Luke Petrovića. 

Radnicima “Vučevice”, kako sada stvari stoje, pridružiće se i radnici nekoliko drugih gazdinstava, koji, takođe, traže smjenu Marića.

Red za hapšenje: Grulović, Deurić, Babić…; Traži li iko nasilnike koji prijete Radojičiću; EU, sankcije i Dodik

piše: Slobodan Vasković

Red za hapšenje, ako tužilaštvo i policija zaista rade svoj posao

Budo Stanković

MUP RS podnio je Republičkom javnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv Mirka Stojčinovića, nekadašnje zamjenika Javnog pravobranioca i Borisa Jeličića, aktuelnog zamjenika Javnog pravobranioca, jer su povukli tužbe Grada, kojim se osporavala prodaja dijela zemljišta, koje je koristila Poljoprivredna škola, kompaniji “Bingo” iz Tuzle.

To zemljište, nakon kriminalne zamjene sa Poljoprivrednom školom, o čemu sam detaljno izvijestio, prodao je Perica Repajić kompaniji “Bingo” 25.03.2011. godine za 7,373 miliona KM. Riječ je o 29.412 m2 gradskog građevinskog zemljišta, koje je vlasništvo Banjaluke.

Iza Repajića i cijele ove ujdrume stajao je Budo Stanković, nasilnik i tajkun.

Stojčinović, koji je još uvijek u pritvoru i Jeličić, koji je bio njegov pomoćnik, dok je pritvorenik obnašao poziciju zamjenika pravobranioca (za Banjaluku), samo su poslednji u nizu izvršilaca kriminalne prodaje zemljišta i bez još nekoliko lica u lancu nisu bili u mogućnosti izvršiti nikakvo krivično djelo.

U čemu je kvaka: U činjenici da je pomenuto zemljište, (kao i ono u Grčkoj ulici, koje je, takođe, nezakonito oteto Gradu i poklonjeno firmi “Naš dom”), moralo proći procedure u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove RS.

Bez tih procedura, u ovim slučajevima kriminalnih radnji, kojima je oteto zemljište Gradu, Stojčinović i Jeličić nikada ne bi ni došli u priliku da povlače tužbe protiv Binga, Poljoprivredne škole. firme “Našeg doma.

Ključne kriminalne radnje, zbog kojih su Stojčinović i Jeličić dobili krivične prijave, nisu počinili oni, već Dragan Grulović, šef Područne jedinice RUGIP Banjaluka, koji je prvostepenim rješenjem pomenuto zemljište oteo Gradu i dodijelio Repajiću (u slučaju Grčke ulice, firmi “Naš dom”), potom visoki funkcioner RUGIP-a Aleksandar Deurić, koji je, u drugostepenom postupku, potvrdio to Grulovićevo rješenje (rješenja) i, na kraju, Ćana Babić, koja je pomoćnik direktora RUGIP RS i morala je znati da je riječ o teškim kriminalnim aktima.

Pod uslovom da Tužilaštvo i policija rade svoj posao, sledeći na redu za hapšenje je Grulović, nakon njega Deurić, potom Babićeva i na vrhu piramide Repajić, Miloš Komljenović, direktor RUGIP-a i šef ove Zločinačke organizacije Budo Stanković.

Lomljenje kola samo na Jeličiču i Stojčinoviću bilo bi zataškavanje, a ne rješavanje teških krivičnih djela.

Radojičiću prijete mjesecima, a nasilnici nisu pronađeni. Traži li ih iko? 

Iz teksta: “Prijetnje ugrožavanjem bezbjednosti sve češće, Režim bez odgovora”, objavljenog na blogu 04.04.2017. godine: 

“Gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić ocijenio je (15.03. o.g. na sjednici Skupštine Grada) da je pitanje izgradnje nove “Toplane” na drvnu sječku najvažnija odluka za ovu godinu, zbog koje se gradska administracija sudara sa opasnim lobijima, koji su spremni i na ugrožavanje bezbjednosti.

“U vezi sa ovom temom, kao i kada je riječ o građevinstvu, gradska administracija se sudara sa opasnim lobijem, koji je spreman čak i na ugrožavanje bezbjednosti svih onih koji su u ovoj priči”, kaže Radojičić.

On je upozorio da su lobiji vrlo bogati i vrlo moćni, te u prilici da kupuju ljude na terenu.

“Ne vjerujte u sve što čujete, jer nevjerovatna je količina otpora koja se pruža prema svakom pokušaju da se uvede red u neku oblast”, naveo je Radojičić. (ATV)

Radojičić je bio vrlo precizan u vezi sa prijetnjama, ali nije bilo nikakvog zvaničnog javnog stava SNSD-a, niti je bilo brojnih izjava visokih funkcionera te stranke, koji bi osudili one što ugrožavaju bezbjednost gradonačelnika i njegovih saradnika. Jer o njima je ovdje riječ.

Nije se oglasio ni MUP RS, ni Okružno tužilaštvo Banjaluka, iako je Radojičić, defakto, na poziciji koja je No3 u Republici Srpskoj.

Četiri mjeseca, nakon što je Radojičić javno rekao da mu prijete, objavljene su vijesti da su te prijetnje nastavljene i da je oko gradonačelnika pojačana bezbjednost!

Pitanje je logično: Da li je moguće da za četiri mjeseca ne može da se pronađe onaj/oni koji prijete Radojičiću? I ne samo njemu, već i njegovim saradnicima?!

Radojičić je, u martu, prilično precizno definisao izvore prijetnji: naftni lobi i građevinsko-zemljišna mafija, ali niko nije pronađen, iako je sasvim lako otkriti čije poslove je nova gradska vlast ugrozila!

Ukoliko imamo ambijent u kojem je gradonačelnik mjesecima permanentno ugrožen, do mjere da je pod posebnom zaštitom policije, a da, pritom, nikako da se dođe do onih koji ga ugrožavaju, onda Banjaluka nikako nije siguran grad, a institucije koje bi trebale da štite sve građane, samim tim i gradonačelnika, ne rade svoj posao.

Ako je već tako, a jeste, zašto onda ne odgovara neko iz tih institucija zbog nesposobnosti/nečinjenja i ne dovedu se novi ljudi koji će, konačno, početi da raspetljavaju čvor prijetnji i pritisaka?!

Držanje situacije u režimu status quo porodiće vrlo gadne implikacije cijele ove opasne situacije.

Sankcije Dodiku iz EU

U julu (14.) sam objavio tekst: “EU u septembru o sankcijama Dodiku”

Unutar Evropske unije detaljno se razmatra mogućnost uvođenja sankcija Miloradu Dodiku, po ugledu na one SAD-a.

SAD su Dodika stavile na “Crnu listu” 17.01.2017. godine. EU tada nije odlučila da prati SAD.

Međutim, ključne članice EU ponovo su pokrenule pitanje sankcija Dodiku, kojeg optužuju za opstrukcije evropskog puta BiH i potpuno stavljanje u funkciju Rusije i njenih interesa.

Konačnu odluku o sankcijama EU će donijeti u septembru, a kako sada stvari stoje, velika je vjerovatnoća da do kažnjavanja i dođe.

Ukoliko se EU odluči za takav potez, na novoj “Crnoj listi” bi se našla i premijerka Željka Cvijanović.

Njome su posebno nezadovoljni u Briselu, a nakon što je Vlada RS odbila da prihvati Ugovor o transportnoj zajednici, zbog čega je zaleđeno pola milijarde vrijednih projekata za BiH, bilo je čak i direktnih zahtjeva iz Evropske komisije za njenom smjenom.

Dodik je zahtjeve odbio i nastavlja da sa EU igra igru “mačke i miša”.

Nakon ovog teksta su određeni mediji upućivali pitanja ambasadorima zemalja EU o sankcijama, a oni im neodređeno odgovarali, što je i logično; ne uvode sankcije ambasadori već vlade.

I dalje ostajem kod svih navoda iz teksta; U septembru će ključne zemlje EU odlučiti o sankcijama Dodiku i veoma su blizu odluke da ga stave u potpunu izolaciju.  

Metuzalem dozvolio falsifikovanje kvaliteta mlijeka; Mljekarstvo u RS izumire

piše: Slobodan Vasković

Kvalitet mlijeka koji se proizvodi u Republici Srpskoj je izuzetno niskog kvaliteta, doslovno rečeno katastrofalan, potvrdilo mi je nekoliko mljekara.

Nedavno su 54 kamiona sa otkupljenim mlijekom ušla u dubičku mljekaru, a samo jedan je imao mlijeko dobrog kvaliteta. To nije bio incident, jer je tako svaki dan. 

U čemu je kvaka: Otkupljivači mlijeka, koje plaća dubička mljekara, uzimaju mlijeko koje se skladišti u laktofrizima u selima ili se ostavlja u kantama pored puteva. Sve se to miksa u cisterni, a za premiju za ekstra klasu, koja je 31 pfening po litri, uzima se uzorak od jedne ili više krava za koje se zna da daju dobar kvalitet mlijeka. Taj uzorak se podijeli na više dijelova da bi više proizvođača dobilo premiju za ekstra klasu, a za potvrdu se nosi u VI “Vaso Butozan” u Banjaluci. 

Ostalo mlijeko, koje je ispod svake klase, prevozi se cisternama do dubičke mljekare. Proizvođač koji dobije premiju od 31 pfeninga, daje dio novca otkupljivaču, a dio onom koji mu je dozvolio da ostavi svoje mlijeko u laktofrizu. 

To se godinama radi i ogroman novac je otišao u vjetar. 

Za ove prevare se zna godinama; Sa njima je upoznat i Stevo Mirjanić Metuzalem, ministar poljoprivrede, ali je tek je ove godine poslao inspekcije u kontrolu: Posao kontrole traje već mjesecima i nikakvih informacija o tome nema u javnosti. 

Metuzalemova odgovornost je što ne obavještava javnost, ne ukaže na propuste i odgovorne i što je dozvolio da iscure milionska sredstva na ime premije, iako je sve vrijeme znao da se kvalitet mlijeka falsifikuje. 

To je tek manji dio problema; Veći leži u činjenici da pijemo, doslovno rečeno, mlijeko ubjedljivo najlošijeg kvaliteta, jer se, prema riječima mojih sagovornika, ne može mlijeko, koje ima nedozvoljen broj bakterija i somatskih ćelija, popraviti u mljekari.

Mirjanić je uništio poljoprivredu, voćarstvo, stočarstvo, sada i mljekarstvo i dovršava svoj razarajući ručni rad. 

Kako je smanjena otkupna cijena mlijeka na 40 pfeninga/l, Mirjanić je odlučio sufinansirati mljekare sa 540.000 KM, što je dodatni (jedan) pfening premije po litri mlijeka. 

To neće pomoći oporavku mljekarstva, jer je, u proteklih deset godina, broj proizvođača smanjen za više od deset hiljada: sada ih je svega 4.000, a tvrdi se da proizvodnja nikada nije bila bolja.

To je notorna laž. Meztuzalem, poznato je, obožava da se hvali lažnim podacima.

Povećanje proizvodnje mlijeka po grlu ne može da nadoknadi razliku u broju proizvođača. Da je tako, krave, pod ingerencijama Ministarstva poljoprivrede RS, bile bi svjetske rekorderke po proizvodnji. 

Tako su dugi niz godina predstavljana grla sa “Farmlanda”, pa su nestale i krave i ta firma: Metuzalem je 2013. i 2014. godine istom tom “Farmlandu” odobrio 3.715.000 KM samo za premiju za mlijeko.

U periodu 2013.-2016. godina, za premije za mlijeko, iz džepova poreskih obveznika Republike Srpske, dato je 103,5 miliona maraka. Ima li ko bolji od RS u regionu, a i šire?!

U prvoj godini Metuzalemovog mandata (2013.) dato je oko 26 miliona maraka za premiju za mlijeko, 2014.-26.089.000; 2015.-26.438.000; 2016.-24.941.000 KM. 

Te pare su bačene i pokradene, a mljekarstvo izumire.

Vlada RS prenosi entitetske objekte i zemljište u vlasništvo BiH/Isparile robe iz Robnih rezervi/Mićić u tajnoj koaliciji sa SNSD-om

piše: Slobodan Vasković

Vlada RS deklarativno je protiv bilo kakvog prenosa nadležnosti sa entiteta na BiH, ali je, praktično, nosilac aktivnosti prenosa zemljišta i objekata, koji pripadaju entitetu, u vlasništvo BiH.

Uprava za indirektno oporezivanje upisala je hipoteku na skladišta i silose nekadašnjeg JP “Robne rezerve RS”, koji se nalaze u Čelincu, Prijedoru i još nekim gradovima.

Ostale su svega dvije parcele, u Bijeljini i Prijedoru, koje nisu pod hipotekom.

Tako je zahvaljujući Vladi RS, BiH počela da uzima imovinu RS, zbog duga od 9.5 miliona koji “Robne rezerve” imaju prema Upravi za indirektno oporezivanje BiH. 

Taj dug nikada neće biti isplaćen, a proteklih godina se višestruko povećao ukupni dug “Robnih rezervi”.

Nesposobnost i korupcija; Robe nestale

Propast Robnih rezervi na vidjelo je izbacila svu nesposobnost i korumpiranost političara, posebno članova Vlade RS: Ne zna se uopšte šta je sa robama, koje su bile uskladištima, a prvi ljudi Mininistarstva trgovine i Robnih rezervi su se javno hvalili, nakon majskih poplava iz 2014., da ima i ulja, šećera, konzervi… svih potrebnih roba u slučaju eventualnih elementarnih nepogoda.

Prema mojim izvorima, u skladištima nema ničega i ne može se ući u trag robama, odnosno, ne zna se ko ih je uzeo!!! Jednostavno su nestale!

Uz Predraga Gluhakovića, ministra trgovine, Zoran Tegeltija, ministar finansija, je najodgovorniji za propast JP “Robne rezerve”. 

Tegeltija godinama sjedi u Upravnom odboru UIO BiH i pitanje je zašto nije reagovao na uvećanje duga “Robnih rezervi” i zašto je dozvolio da dođe do stečaja, posebno jer se Vlada RS obavezala da će vratiti dug RR prema UIO BiH.

I na primjeru “Robnih rezervi” može se vidjeti saradnja pojedinih visokih funkcionera SDS-a i SNSD-a; Ta saradnja je, u pravilu, na štetu RS.

Tako i u ovom slučaju, jer je, prema višestruko potvrđenim informacijama, Mićo Mićić, gradonačelnik Bijeljine i potpredsjednik SDS-a, jedan od najzainteresovanijih za preuzimanje skladišta i zemljišta Robnih rezervi.

Za skladišta i još ponešto, Mićić ruši SDS

Mićić to želi kupiti za sebe i svoje privatne poslove, a poznato je odranije da je on u odličnim vezama sa Tegeltijom, kao i sa Miloradom Dodikom.

Osim što radi na razvaljivanju SDS-a, Mićić intenzivira napore i na ličnom bogaćenju, koje je toliko uzelo maha da se narečeni ne razlikuje ni po čemu od SNSD-ovih tajkuna. SIPA je otvorila nekoliko istraga u čijem je centru Mićić, ali one nikako da se privedu kraju.

Mićića su novac i moć, kao i zaštita koju uživa kod vrha Režima, toliko ponijeli da se već vidi kao novi predsjednik RS.

Mićić je u tajnoj koaliciji sa SNSD-om, vrhom te stranke, a moji izvori tvrde da “nikada nije izigrao dogovor”. 

Skladišta i zemljište propalih Robnih rezervi samo su dio “roba” koje ga čvrsto drže u vezi sa vrhom Režima. 

Uz Mićića je i šef “Braće Buldog” Darko Babalj, kojeg je Vlada RS. posredno, preko opštine Istočni Stari Grad, počastila sa vilom “Andrea”.

Mićić je spreman i da napusti SDS, napravi raskol, ako ga ta stranka ne kandiduje i na izbore ide kao nezavisni kandidat. Mićić sve više podsjeća na svog protivnika u trci za gradonačelnika Bijeljine Zlatka Maksimovića.   

(Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 20.07.2017. godine, po hitnom postupku, Zakon o interventnim nabavkama, a JP “Robne rezerve” su 17.07.2017. i zvanično otišle u stečaj).

Žurnal: KAKO SU OPLJAČKANE ROBNE REZERVE: Pranje novca, utaje, nezakoniti uvoz, loša ulaganja (15.07.2017.)

Umjesto Robnih rezervi, Republika Srpska će dobiti Zakon o interventnim nabavkama, koji će, prema riječima ministra trgovine i turizma Predraga Gluhakovića, “biti prilagođen potrebama Republike Srpske i građana, te biti dobar temelj za funkcionisanje države u vanrednim situacijama”

U koliko teškoj situaciji se nalazi Republika Srpska dovoljno govori činjenica da ovaj entitet uskoro ostaje bez Robnih rezervi, institucije koja bi trebalo da bude ključna za pomoć stanovništvu u situaciji kada se država ili entitet nadju u vanrednim okolnostima.

Vlada Republike Srpske je, nakon godina ignorisanja lošeg stanja u Robnim rezervama i nereagovanja na očigledan kriminal koji se odvijao preko ovog preduzeća, odlučila da Robne rezerve odu u stečaj. Slučaj je to nezabilježen u funkcionisanju društava na ovim prostorima, ali i odličan pokazatelj da vlast Republike Srpske vuku očajničke poteze da bi koliko-toliko sanirali posljedice kriminalnog upravljanja Robnim rezervama.

UMJESTO REZERVI, ZAKON

Umjesto Robnih rezervi, Republika Srpska će dobiti Zakon o interventnim nabavkama, koji će, prema riječima ministra trovine i turizma Predraga Gluhakovića, “biti prilagođen potrebama Republike Srpske i građana, te biti dobar temelj za funkcionisanje države u vanrednim situacijama”.

Predviđeno je da Vlada Republike Srpske donosi odluku o proglašenju postojanja posebnih uslova i ozbiljnih poremećaja na tržištu i državi, a ovim zakonom je predviđeno i donošenje plana interventnih nabavki, rekao je Gluhaković.

Sredstva za interventne nabavke izdvajaće se iz budžeta, a Vlada RS će plan nabavki za svaku narednu godinu utvrđivati 30. novembra.

Ministar trgovine i turizma još je rekao da će sadašnji radnici Robnih rezervi (njih 12-13) biti zbrinuti, odnosno da će neki ostati u preduzeću u stečaju, dok će drugi zaposleni u drugim javnim preduzećima, institucijama i agencijama. 

Gluhaković tvrdi da on nije odgovoran za potpuni krah Robnih rezervi RS, a dodatni alibi za guranje ovog javnog preduzeća u stečaj je njegova konstatacija da “većina država ne posjeduje robne rezerve”. 

Gluhakovićeve tvrdnje naprosto nisu tačne. Činjenice govore da je on kao resorni ministar morao mnogo ranije da djeluje kako Robne rezerve ne bi završile u stečaju, sa obavezama koje su za devet miliona konvertibilnih maraka veće od kapitala preduzeća i sa ogromnom dubiozom.

Gubitak Robnih rezervi je u 2015. iznosio 2,8 miliona KM, u 2016. je bio 12,9 miliona KM, dok je u ovoj godini minus oko 268.000 KM. Kratkoročne obaveze Robnih rezervi iznose 34 miliona KM i sve su stigle na naplatu.

Robne rezerve su, zaključno sa krajem prošle godine, bile jedan od najvećnih dužnika UIO sa 9,4 miliona maraka neuplaćenog PDV-a. Uzalud je Glavna služba za reviziju u svojim izvještajima upozoravala da stvari u Robnim rezervama stoje loše i da će preduzeće doživjeti potpuni krah. Ministar Gluhaković i Vlada RS su bili gluvi na ta upozorenja, a na kraju se ispostavilo da su Robne rezerve služile samo kao odličan kanal za pljačku i bogaćenje pojedinaca. U čemu uloga ministra Gluhakovića nije bila nebitna i  zanemarljiva. 

Pitanje je, međutim, šta su radile nadležne institucije i istražni organi i šta je sa rezultatima istrage koje je Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) po nalogu Tužilaštva BiH sprovodila u Robnim rezervama krajem 2014. i početkom 2015. godine.

Još tada je iz Robnih rezervi odnesena poslovna dokumentacija, ispitivala se nabavaka roba, kao i dug za neuplaćeni PDV, koji je u to vrijeme iznosio oko osam miliona KM.

PRAONICA NOVCA

Tužilaštvo se bavilo i nestankom raznih vrsta roba iz Robnih rezervi, koje su, kako stvari stoje, bila velika praonica novca. 

Žurnal je ranije pisao da su se pronevjere posebno odnosile na period kada je direktor ovog javnog preduzeća bio Radovan Samardžija, koji je sa te funkcije smijenjen krajem aprila 2013. godine. Njega je naslijedio Dragan Vučković, potom se kratko vrijeme na čelu Robnih rezervi našao Dragan  Prodanović, da bi završni udarac ovom preduzeću bio zadat tokom mandata Mirka Marčete, koji je nedavno Okružnom privrednom sudu u Banjaluci podnio prijedlog za pokretanje stečaja ovog preduzeća. 

Posebne zloupotrebe u Robnim rezervama evidentirane su tokom endmskih poplava u maju 2014. godine, kada su čelnici Robnih rezervi, umjesto da se brinu o unesrećenom stanovništvu, više vodili računa o tome kako da preskoče zakonom propisane procedure za nabavku roba i da postignu “dilove” o isporuci određenih proizvoda sa povlaštenim dobavljačima.

Ne postoje pisani dokumentovani dokazi da je roba iz skladišta Robnih rezervi zaista distribusana za potrebe poplavljenog stanovništva, osim što je to navedeno o Izvještaju o radu Robnih rezervi u period od 15. do 31. maja 2014. godine.

Posebna kontrola rada ovog preduzeća pokazala je da u pojedinim slučajevima nije bilo otpremnica o dostavi robe, a da u slučajevima gdje je bila napisana otpremnica, taj dokument nije bio valjano popunjen (ne zna se ko je primio robu, ili nema potpisa o preuzimanju roba, ili je taj potpis nečitak).

Kontrola je utvrdila da je u veoma malo slučajeva roba dostavljana opštinskim Kriznim štabovima, koji su, prema Zakonu o spašavanju i postupanju u vanrednim situacijama, jedini bili nadležni za preuzimanje roba iz Robnih rezervi.

Umjesto opštinskih Kriznih štabova, robu namijenjenu ugroženom stanovništvu su preuzimale razne osobe ili neformalne organizacije, koje za to nisu bile niti ovlaštene niti nadležne. U zvaničnim izvještajima Robnih rezervi navedeno je da su robe dostavljane poplavljenim opštinama, ali nijednu otpremnicu nisu ovjerile ovlaštene osobe opština u koje je pomoć dostavljana.

Veći dio prehrambenih proizvoda Robne rezerve su tokom poplava 2014. godine nabavile od firmi sa kojima je to preduzeće odranije imalo razvijene poslove. Najveći dio roba nabavljen je od firme “Venera”, a da pritom nije bio ispoštovan Zakon o javnim nabavkama.

ŠTA JE SA ĐUBRIVOM

Nema sumnje da su Robne rezerve godinama sistematski uništavane. Preko Robnih rezervi su se odrađivali višemilionski sumnjivi poslovi poslovi. Jedan od njih je i uvoz 994.652 kilograma đubriva u Republiku Srpsku, koju je isporučila firma “Fertil” iz Srbije.

Fitosanitarni inspektor zabranio je uvoz tog đubriva i naložio uvozniku da pošiljku vrati, jer se radilo o opasnim materijama. Ministar trgovine i tada je bio Predrag Gluhaković, ali nije učinio ništa da spriječi da otrovne meterije uđu u RS. Tadašnji direktor Robnih rezervi bio je Radovan Samardžija, koji je raznim mućkama ovoj instituciji nanio milionske štete. On je sve vrijeme svog mandata u poslovanju Robnih rezervi protežirao privatne interese.

Prema izvorima Žurnala, ne postoji niko u lancu poslovanja Robnih rezervi kome Samardžija nije obezbjeđivao višegodišnje unosne poslove sa tom ustanovom, koji su plaćani budžetskom doznakom od oko dva miliona maraka godišnje.

Samardžija je kao direktor Robnih rezervi najvećim dijelom radio u okviru Ministarstva trgovine i turizma i formalno je bio podređen ministru Predragu Gluhakoviću. Za Samardžijine mutne radnje, tvrde izvori Žurnala, Gluhaković je znao, ali na njih nije regovao, dijelom zbog uticaja onih koji su Samardžiju postavili na tu funkciju, a dijelom iz lične koristi.

Žurnal je ranije pisao da je Samardžija bio taj koji je osmislio da se robe Robnih rezervi skladište kod privatnih skladištara, kojima je godinama iz budžeta plaćana ležarina za uskladištenje, koja se kretala u rasponu od 1,5 do 3,5 konvertibilnih maraka po toni uskladištenih žitarica, što je, kada se sve pomnoži i sabere tokom niza godina, ogromna cifra izdvajana iz entitetskog budžeta.

Uz to Robne rezerve uopšte nisu kontrolisale da li je uskladišteno “narodno žito” ostalo tamo gdje je pohranjeno, odnosno nakon ovoliko godina upitno je da li su privatnici na lageru sačuvali državno žito ili su ga, možda, prodali, bez obaveze da ga nadoknade.

Samardžija je putem ministra Gluhakovića, u vrijeme njegovog prvog ministarskog mandata, predložio da Robne rezerve sklope ugovor sa firmom “Farmland”, vlasnika Dragana Vasiljevića.

Kao što je Žurnal ranije pisao, tim ugovorom Vlada RS je obezbijedila 5.000.000 maraka za nabavku hiljadu junica “Farmlandu”, a Vasiljević, Dodikov govedar, je zauzvrat trebalo svake godine da Robnim rezervama isporuči 90 teladi. Još toliko je Vlada dala da se junice prehrane, a Robne rezerve su se kreditno zadužile da bi “Farmlandu” obezbijedile uvoz junica i njihovu prehranu.

“Bolje je da RS drži stoku, nego konzervisano meso”, obrazložio je svojevremeno ovaj poslovni potez ministar Gluhaković.

Na kraju sage “Farmland”, ova govedarska farma više ne radi, goveda su poskapavala, Vasiljević je ostao dužan više miliona maraka kredita dobijenih putem Investiciono-razvojne banke, od “narodnog žita” uskladištenog u “Farmlandu” nije ostalo ni zrna.

Za to niko nije odgovarao, kao ni za ostale kriminalne radnje počinjene putem Robnih rezervi.

Očekivalo se, čak je bilo i najavljeno, da će Tužilaštvo BiH podići optužnicu protiv odgovornih u Robnim rezervama zbog masu nelegalnih poslova i krivičnih djela, a onda je sve utihnulo. Najavljena optužnica gurnuta je u neku od ladica Tužilaštva BiH, a Robne rezerve RS u stečaj. I nikom ništa. Osim što se i u ovom slučaju potvrdio obrazac prema kojem odgovorni bivaju amnestirani za sva nedjela koja su počinili. (zurnal.info)