Uskoro će punih sto dana otkako je Aleksandar Džombić preuzeo premijersku palicu od Milorada Dodika, aktuelnog predsjednika Republike Srpske. Dosadašnji rad mršav, premršav; narodu ispala rebra; providi se kroz njega; sve smo bliži Republici Darfur. Preživljavamo šokirajući se despotijom odlazećih arapskih diktatora, ne videći njihove srpske klonove; „hrišćanski“ izdržavamo nametnuti nam štrajk glađu, bespogovorno primajući infuziju mržnje prema onim pored, čija rebra štrče kao i naša. Halapljivo se gutaju isprazna obećanja; žderu se beskrupulozne laži, lakonski izrečene; naiskap piju investicije koje sa neba padaju: 180 miliona evra ovdje, 700 ondje, 320 tu i tamo...
Ako ćemo iskreno, postalo je dosadno, što je siguran znak da bijedu prihvatamo kao dugoročno agregatno stanje, a apatiju kao jedinu emociju. To je i bio cilj: nametnuti bezvoljnost kao obrazac ponašanja, što je najbolje oruđe protiv onih kojima se čini da vide bolje od ostalih i da to što vide nije najbolje. Štaviše. Zato rijetki kritičari postojećeg izgledaju kao jurodivi što sumnjaju da im možda i sopstvena sjenka u određenom trenutku može postati neprijatelj. Samo u ovakvom nedruštvu – kloaki, Džombić može biti uspješan premijer. Što će i postati u svim rs – medijima, kada njegov kabinet napuni sto dana.
Naše malo carstvo je na izdisaju, jer se Glava potpuno odvojila od Tijela, ne shvatajući da će usljed prekida dotoka krvi, sama od sebe svenuti i otpasti. Nepodnošljiva lakoća postojanja establišment nagoni iz greške u katastrofu; sve im je dozvoljeno; narod je savladan; preostalo im je još jedino da savladaju sami sebe. Čini im se da taj trenutak nikada neće doći. (Samo im se čini.). Na Dvoru se luduje, sve je podređeno užicima, tu i tamo se izbaci nova ekonomska opsjena, tek da se dospe gorivo u medijsku mašineriju, koja svjedoči o „teškom“ i „samoprijegornom“ radu ovdašnjeg kvaziplemstva. Bizarna storija koja slijedi, degutantna je potvrda izrečenog i pokazatelj da su vlastodršsci stigli do dna, a da je običan svijet pokopan.
Krajem januara ove godine, predsjednik RS Milorad Dodik naložio je jednom svom savjetniku da kontaktira nadolazećeg premijera i tadašnjeg ministra finansija Džombića u vezi sa hitnim poslom, koji uopšte nije bitan za priču. Savjetnik ekspeditivan, lati se telefona, a Džombićeva sekretarica mu odgovori da je narečeni na sastanku. I tako tri sata, dok se Savjetnik, uplašen za svoju svijetlu budućnost očekivanim Dodikovim bijesom zbog neizvršenog zadatka, ne dosjeti da lično ode Džombiću u goste i to nenajavljen. Nahrupio je u kancelariju, nejaka sekretarica nije ga uspjela spriječiti da uđe u kabinet i zabezekne se pred igrokazom: prigušeno svjetlo; Džombić razdrljen do pupka; u desnoj ruci viski sa ledom, lagana muzika, neophodan aperitiv! Pogled na drugu stranu i Savjetnik ugleda i glavno jelo: tri nage mlađane Rubi - djevojke lagano se uvijaju ispred polugolog Miće Kraljevića, vlaseničkog katila i poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini RS!
Dalja dešavanja na relaciji Savjetnik - Džombić su nebitna, kao što su, suštinski, nebitni premijerovi i Kraljevićevi seksualni apetiti, te načini izvođenja radova. Bitno je nešto drugo: nevjerovatna moć koju demonstriraju, čineći to što su činili u Svetoj kravi ovdašnjeg režima, pred očima uposlenika, i njihova ubijeđenost da su takvi izleti nešto što im po pravu pripada i zbog čega nikako ne mogu snositi bilo kakve posljedice. Jednostavnije rečeno, bitno je jedino uvidjeti sa koliko prezira se čelni ljudi ovog entiteta odnose prema istom, doživljavajući ga tek kao prolaznu stanicu u svojoj karijeri velikih „biznismena“ i, u ovom slučaju, ljubavnika.
„Društvo“ u kojem se status poslanika zaslužuje uspješnim makro poslovima za Ministra finansija, a premijer postaje odlično obavljenim nezakonitim finansijskim transakcijama za Šefa, nema budućnosti, i osuđeno je na propast. Čak i kloaka ima svoja pravila, a ni ona se u ovom entitetu ne poštuju.
