Afera „Agrobanka”: U Srbiji u zatvoru, u RS u foteljama

Piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije 

Ima li kraja mutnim poslovima režima u Republici Srpskoj ?

Afera AGROBANKA u Srbiji, teška 300 miliona evra gubitka i ko zna koliko krađe, zbog koje su pohapšeni rukovodioci ove banke u Srbiji, ima svoj krak u Republici Srpskoj i, gdje drugo, nego u Investiciono razvojnoj banci.

Bivši direktor IRB-a Milenko Pavlović je 25.maja prošle godine  potpisao ugovor o osnivanju AGROBANKE u RS, čiji će osnivači biti IRB sa 20 posto učešća u kapitalu, a AGROBANKA iz Srbije sa 80 posto učešća u kapitalu.
Aleksandar Džombić nazvao je ovo tada još jednim uspješnim primjerom saradnje Republike Srpske i Srbije, najavivši da će osnivački kapital banke biti 20 miliona KM. Dakle, IRB će uložiti 4 miliona KM u ovaj novi „uspješan projekat“ vladajućeg režima.
Milenko Pavlović je pobjegao iz IRB glavom bez obzira, dajući ostavku te iste godine. Prije njega iz IRB-a su pobjegla još tri direktora.

Ne prođe malo, a za direktora zajedničke banke RS i Srbije postavljen je Aleksandar Ljuboja, koji je, sasvim slučajno, pašanac predsjednika Vlade RS Aleksandra Džombića. Kada je postalo jasno da je projekat AGROBANKA u RS propao, Džombić je Ljuboju udomio u Unikredit banku.

U Banjaluci kruže glasine da je upravo pašanac Ljuboja bio veza između većinskog vlasnika Fabrike duvana Banjaluka Nebojše Antonića i Aleksandra Džombića oko riješavanja sudbine ove propale fabrike dokapitalizacijom od strane Vlade RS.
Možda Nebojša Antonić nije u rodbinskoj vezi sa bivšim direktorom AGROBANKE u Srbiji Dušanom Antonićem, koji je uhapšen kao prvoosumnjičeni za krađu tešku ko zna koliko miliona evra.
Dušan Antonić je uhapšen na graničnom prelazu Rača pri izlasku iz Republike Srpske, a prezimenjak Nebojša Antonić je skoro izišao iz zatvora zbog optužnice za utaju poreza i pranje novaca koju je podiglo protiv njega Tužilaštvo BiH.
Ljuboja bez sumnje zna i jednog i drugog.

IRB je nesporno leglo kriminala režimskih vlastodržaca.
Da samo podsjetim na nekoliko perspektivnih projekata IRB-a.
Dokapitalizacija Bobar banke, vlasnika Gavrila Bobara, narodnog poslanika SNSD-a, teška 6 miliona KM.Time je IRB postala akcionar 20 posto kapitala banke.
Dokapitalizacija Balkan investment banke, teška 5 miliona KM čime je IRB postala vlasnik 14 posto kapitala ove banke, a usput je izvršila i otkup obveznica te iste banke od nekoliko miliona maraka. Ovu Banku napustili su brojni rukovodioci iz Banjaluke, jer su upozoravali Litvanske vlasnike da je nedozvoljeno i opasno depozite banke u iznosima preko 100 miliona KM držati na inostranim računima, kao što je nedozvoljeno i davati kredite povezanim pravnim licima iz UKUIO grupe (koja je istovremeno vlasnik banke i Fabrike glinice Birač kao i nekoliko drugih firmi u RS) mimo propisanih procedura za osiguranje od rizika plasmana.

Šta li radi Agencija za bankarstvo RS ?
Ako ćuti, kao što je ćutala Narodna banka Srbije u slučaju AGROBANKE, ko zna koliko svojih Agrobanki ćemo imati mi u Republici Srpskoj.
Kada se ovome doda da je IRB otkupila i 15 miliona KM obveznica, koje je emitovala robna kuća Boska iz Banjaluke u sastavu ZEKSTRE u vlasništvu Dragana Đurića iz Beograda, slika o karakteru IRB se kompletira.
Kada se prisjetim da je još 1998. godine, posredstvom Agroprom banke isti ovaj Dragan Đurić dobio kredit za svoju firmu „Zemun renta“ iz Zemuna direktno iz budžeta po odluci Vlade RS čiji je predsjednik tada bio Milorad Dodik, ne treba nagađati zašto je IRB otkupila obveznice Boske iako je Odjeljenje za procjenu rizika plasmana u IRB bilo protiv toga.

Nema dileme, špekulativne dokapitalizacije i krediti prijateljskim banakama,osiguravajućim društavima i preduzećima vode IRB u propast.
Da je to tačno, potvrđuje trenutna aktivnost IRB mimo očiju javnosti.
Mnoge privatne firme koje su dobile kredite IRB posredstvom komercijalnih banaka ne vraćaju rate kredita dospjele poslije isteka grejs perioda.
Banke koje su izvršile ove plasmane su tražile pomoć od IRB i Vlade RS, s obzirom na to da im se urušava likvidnost jer se radi o višemilionskim kreditima.

Režim je našao riješenje!
Oni koji ne vraćaju kredite, a bliski su rođaci i prijatelji režima i njegovog vrha, dobijaju produženje grejs perioda, što nema nigdje osim u IRB. Sada IRB ima klijente koji su dobili kredite, a ne vraćaju ih po isteku grejs perioda od dvije 2 godine. Umjesto da se pristupi sankcionisanju takvih klijenata, zbog nevraćanja dospjelih rata kredita, oni su dobili nove grejs periode od dodatnih godinu do tri godine. Ispada da povlašteni klijenti imaju pravo na pet godina grejs perioda u IRB ! Ovakve grejs periode ne dobijaju ni države od Evropske investicione banke !

Damir Polančec i Ivo Sanader su polaznici „dječijih vrtića“ za naše diplomirane režimske predsjednike vlade i ministre finansija.
Ali ova dvojica hrvatskih „stručnjaka u pelenama“ potvrđuju da bez obzira na uzrast za sve važi staro pravilo : Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš!

Beogradsko šupljiranje

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik uspio je privoljeti Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije, da ga primi u svom kabinetu: na taj način u javnosti je koliko toliko amortizovao teške posljedice svog primitivnog obračuna sa Nikolićem tokom posljednje predsjedničke kampanje u Srbiji, u kojoj je aktivno radio za Borisa Tadića.

Dodik je iskoristio potencijal funkcije predsjednika RS, koju obnaša, svoje beogradske veze, SPC..., kako bi izlobirao sastanak kod Nikolića, koji je, prije ili kasnije, morao da ga primi, da bi izbjegao optužbe da je sklon personalne odnose pretpostaviti institucionalnim. Dva mjeseca nakon inauguracije Nikolić je Dodiku dozvolio da „poljubi kanabe“, cijeneći da taj period nije ni prekratak da bi se moglo zaključiti da mu je olako sve oprostio, niti predug, da bi se potvrdilo kako oprosta nema.

Ipak, taj susret niti je bio srdačan, još manje prijateljski, a ovještale fraze izrečene nakon njega pokazuju da je na dnevnom redu bilo ko zna koje u nizu srpsko-srpsko šupljiranje na temu specijalnih, paralelnih, ovih i onih veza i saradnji, Savjeta i nesavjeta...

Neizlazak Nikolića sa Dodikom na pres konferenciju pokazuje da predsjednik Srbije taj sastanak minimizira, pokazuje ga formalnim, ali da ga još uvijek itekako peku uvrede koje je pretrpio od ovdašnjeg samopomazanika: da nije tako, Nikolić bi se, u Dodikovom društvu, suočio sa novinarima i njihovim pitanjima na temu: „Politički pobačaj“, „Idiot“...

Međutim, sa novinarima se „suočio“ Dodik, kojemu Nikolić i nije bio potreban nakon sastanka. Njemu je trebao susret da bi izveo još jednu predstavu za javnost, lišenu svakog sadržaja, ali veoma vješto upakovanu u finu ambalažu, za koju Dodikovi spin-doktori smatraju da bi je i „bolestan jeo“, odnosno da bi iz Beograda, ispred Nikolićevog kabineta, otpočeo predizbornu kampanju.

Zloupotrebljavajući gostoprimstvo, svjestan da ono sugeriše većini puka da ga se „Beograd nije odrekao“ (bar ne javno), Dodik je osuo paljbu po Bosni i Hercegovini, svjesno manipulišući i stvarajući utisak da iza njegove ispaljene mantre „BiH je neodrživa“, stoji i sam državni vrh Srbije.

"BiH je u permanentnoj krizi što je dokaz njene nesposobnost da preživi... Ona postoji samo zato što međunarodna zajednica održava privid njenog funkcionisanja", rekao je Dodik novinarima poslije razgovora sa Nikolićem.

U saopštenju iz Nikolićevog kabineta sasvim suprotni stavovi.
“Predsednik Nikolić je rekao da će ulagati maksimalne napore da se prijateljski odnos Srbije i RS i dalje unapređuje. On je dodao da su mir i stabilnost u regionu apsolutni prioritet Srbije. …. Što se tiče Republike Srpske, on je istakao neophodnost privrženosti Dejtonskom mirovnom sporazumu”, saopšteno je iz Nikolićevog kabineta, čime je jasno istaknuto da Srbija ne dovodi BiH u pitanje.

Međutim, šteta je učinjena, a Dodik je i ovim postupkom pokazao da Nikolića, u funkciji predsjednika Srbije, doživljava samo kao sredstvo za svoje lične/stranačke ciljeve, a nikako kao osobu vrijednu bar političkog uvažavanja. Da je drugačije, ne bi sebi dopusti gaf da Srbiju, koja se nalazi u strašnoj krizi, i njenu novu vlast, koja vapi za stranom (političkom, ekonomskom i finansijskom) podrškom, gura u nove političke sukobe u regionu.

Sve u svemu, ni Srbija ni RS, a ni BiH nisu ništa dobili ovim susretom. Profitirao je kratkoročno Dodik, pokazujući još jednom da mu je omiljena zabava klanje vola zbog kile mesa.

Dodik kod Nikolića

Nakon dvomjesečnog lobiranja, Milorad Dodik uspio je utanačiti sastanak sa predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem (održaće se 08.08), Najava sastanka zvuči šuplje (Dodik: razgovaraćemo o međusobnoj saradnji i otvorenim pitanjima izmedju RS i Srbije?!), ali su Dodikova očekivanja, uprkos teškom mukom izlobiranom susretu, velika. Uvjeren je da će to biti “jedan dobar sastanak“.

“Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama je ativan, legitiman, u tom pogledu postoje jasni okviri u našem ponašanju. Nema nijednog razloga da ne nastojimo da odnosi ne budu dobri i još bolji“, rekao je Dodik novinarima u Banjaluci.

Dodiku nikada nije nedostajalo lažnog optimizma, koji mu je itekako potreban nakon što je m,jesecima nastojao da odnose sa Nikolićem učini što gorim; nepodnošljivim. Nikolić se, zbog funkcije koju obavlja, mora susresti sa njim, što je Dodiku itekako jasno. Kao što mu je i poznato da mu Nikolić neće zaboraviti teške uvrede izrečene na njegov račun.

(vezani tekst)

Srpsko - srpski odnosi u Picinom parku

piše: Slobodan Vasković

Zvuči nevjerovatno, ali nakon promjene vlasti u Srbiji, srpsko-srpski odnosi na relaciji zvanična Banjaluka-zvanični Beograd biće nikad transparentniji i kristalno jasni svakom građaninu, kojemu je stalo do praćenja specijalnih, paralelnih i ostalih prekodrinskih veza.

Ogledalo tih odnosa ima najveće gabarite na svijetu, osnova mu je nekih cca 30 dunuma, a smješteno je u Picin park u Banjaluci. Firma zadužena za održavanje špigle, u kojoj će se ogledati srpsko-srpski odnosi, je “Grand trade”, čiji je vlasnik Mile Radišić, poznat po tome što je “na pravdi Boga” odležao nekoliko mjeseci u istražnom pritvoru. (Isti je pobjedonosno napustio, nakon što su njegovi prijatelji iz vlasti “snagom konvertibilnih argumenata” i unosnih radnih mjesta uspjeli ubijediti sudije da je Radišić nevin).

Nakon sudskog hepienda, Radišić je, željan fizičke i svake druge aktivnosti i uz blagoslov svog prijatelja i kuma Milorada Dodika, nasrnuo na Picin park i krenuo sa izgradnjom gigantskog stambeno-poslovnog objekta. Otkud njegovoj kofer- firmi pare, odgovor je dao predsjednik RS Milorad Dodik. “Dobio je kredit”, rekao je kjniževni, likovni, filmski i muzički kritičar Dodik, koji i pored prezauzetosti iščitavanjem djela Ive Andrića, stiže da se bavi i politikom, ali i poslovanjem privatnih firmi, kao što je “Grand trade”.

   

Bageri grme (ima i onih koji zbog toga protestvuju, ali do sada, zbog pretvaranja Picinog parka u Crven Ban davoriju, Radišiću nisu odbili ni stidnu dlaku), livada je preorana, drveće posječeno i sve je spremno za dizanje objekta “nebu pod oblake”. Bar je bilo spremno, a onda je u Srbiji na predsjedničkim izborima pobijedio “Politički pobačaj” i “Idiot”, kako je Tomislava Nikolića “krstio” Milorad Dodik. Da cijela stvar bude što sočnija, a srpsko-srpska čorba gušća, pobrinuo se Ivica Dačić, koji je Borisa Tadića prepustio na milost i (više) nemilost stranačkim Bordžijama, a on se okrenuo “Pobačaju” i sa njegovim SNS-om napravio Vladu Srbije.

Sad je pitanje kakvu vezu imaju predsjednički izborni rezultati u Srbiji, plus formiranje tamošnje vlade, sa Picinim parkom i objektom u njemu?! Svaku!  

Lavovski dio finansijske konstrukcije za podizanje Radišićeve zgrade leži u ugovoru “Grand trade” i “Telekoma Srpske” o izgradnji poslovne zgrade za ovo moćno preduzeće. Ugovor je potpisan prije nekoliko godina, a u “Telekomu” ga kriju kao “zmija noge”, tako da je veoma veoma mali broj onih koji znaju koliko miliona su cifre u njemu. Jedino što je “iscurilo” jeste da je “Grand trade” već odavno trebalo da završi i preda poslovnu zgradu “Telekomu”, što se, kako je golim okom vidljivo, nije dogodilo. Zna se i da je “Grand trade” po ugovoru dužan da plati kazne ukoliko u roku ne izgradi objekat za “Telekom”, ali ih ne plaća.

Cijeli projekat doveden je u pitanje kada je Radišić uhapšen (23.03.2010.g.) zbog optužbi za malverzacije sa akcijama “Medicinske elektronike”. Do Radišićevog hapšenja došlo je nakon višenedeljnih protesta medicinskog osoblja smještenog u jednom od objekata “Medicinske elektronike”, koje je vlasnik “Grand trade” izbacio na ulicu  (krajem januara i u februaru 2010.). Nije to uradio svojevoljno, već sa “aminom” svojih zaštitnika iz vlasti, (koji su se povukli još dublje u sjenu), nakon što su ljekari i drugi zdravstveni radnici krenuli u štrajk. Riječ je o uposlenicima Centra za medicinska istraživanja u kojem se nalazi ambulanta za kardiologiju, otorinolaringologiju, te porodičnu medicinu. Njihove ordinacije Radišić je namjeravao izdati Telekomu Srpske, a mjesečna kirija iznosila je 80 hiljada KM. (Važno je naglasiti da “Telekom” preko nekoliko Radišićevih firmi već godinama obavlja milionske poslove).

Ubijeđenost da će Tadić i njegove demokrate pobijediti na izborima u Srbiji i formirati vladu, bila je ključni momenat u odluci Radišića i njegovih saradnika iz vlasti da konačno, nakon svih „prepreka“, krenu u realizaciju projekta. A onda se desio „Pobačaj“, pa i „Kiretaža“ u kojoj je očišćen Tadić.

Sve se u Srbiji mijenja, pa i rukovodstvo „Telekoma“ koje je dogovorilo unosne poslove sa „Grand trade“. Aktuelno vođstvo „impulsa“ sada čeka ko će ih zamijeniti (ostati sigurno neće), te su obustavili realizaciju svih ugovora i projekata. Tako je i poslovna zgrada, odnosno njena izgradnja, potpuno dovedena u pitanje i o tome će odlučiti novi šefovi „Telekoma“, koji će, kako se špekuliše, biti delegirani iz Srpske napredne stranke.

I tu je kvaka: Tomislav Nikolić, Dodikov „Pobačaj“, i njegovi naprednjaci će, direktno (ako su na čelu „Telekoma“) ili indirektno (kao članovi Vlade Srbije), odlučiti o megalomanskom projektu u koji je duboko involviran/upleten i srbijanski proizvođač impulsa. Ukoliko Radišićev objekat počne da niče „kao gljiva poslije kiše“ onda je Nikolić „pobacio sam sebe“ i prihvatio se poslova sa Dodikom, koji su sve, samo ne i transparentni. To će ujedno značiti i da srpsko-srpski odnosi, posebno oni (privatni) finansijski, „cvjetaju“; Ukoliko „gljive“ ne bude u „Picinom parku“, onda je Nikolić „abortirao“ Dodika (što je uskom krugu prijatelja obećao u noći izborne pobjede), a srpsko-srpski odnosi postaju neodnosi. (Ova druga opcija biće i značajna potvrda da je nova srbijanska vlada zaista spremna za obračun sa kriminalom i korupcijom).

Picin park i dešavanja u njemu tako su postali barometar snage veza Beograda i Banjaluke, a vama neka ne bude mrsko, kada prolazite pored gradilišta, da bacite pogled, utvrdite „spratnost“ i zaključite gdje su svi naši „pobačaji“. Od toga vam neće faliti ni dlaka sa glave, ili nekog drugog mjesta.   

Twitter

Svi na odmoru, ja na tviteru.


https://twitter.com/slobovaskovic

Adila Zulfikarpašića, dok je umirao, opljačkali Lagumdžijini najbliži saradnici

piše: Slobodan Vasković

Adil Zulfikarpašić, jedan od najvažnijih bošnjačkih političara, bezočno je opljačkan dok je bio na samrti. Njega su, da cijela stvar bude što morbidnija, opljačkali članovi Upravnog odbora Bošjačkog instituta (Zulfkarpašićeva zadužbina) Jasmina Bešlagić i Husein Sejo Hasibović. Bešlagićeva je Zulfikarpašićeva rođaka, a Hasibović je vlasnik po zlu čuvene firme „Butmir“.

Spektakularniji hodogram ove užasavajuće pljačke čovjeka na samrti ne bi tako inventivno osmislili ni najkvalitetniji holivudski scenaristi, kao što su to učinili Bešlagićeva, Hasibović i njihovi naredbodavci i pomagači, jer, nema dileme, da bosanski „Boni i Klajd“ nisu smjeli niti mogli ući u pljačkaški projekat bez snažne podrške u političkim krugovima, primarno u Socijaldemokratskoj partiji BiH.

Sredinom juna 2008, dok je Zulfikarpašić bio u komi u Sarajevu, Jasmina Bešlagić  i Husein Hasibović otvaraju njegov sef u Švajcarskoj i prazne ga. Zna se da su iz sefa odnijeli najmanje 2 miliona švajcarskih franaka, a prema određenim informacijama, ta suma je višestruko veća.

Adil Zulfikarpašić umro je 22. jula 2008. godine. Odmah nakon toga, Bešlagićeva, Hasibović, te Zlatko Lagumdžija i direktorica Bošnjačkog instituta Amina Rizvanbegović Džuvić privatnim avionom iz Pule odlaze u Švajcarsku. Tamo su, navodno, trebali popisati imovinu koja je pripadala Zulfikarpašiću.

Međutim, oni su, kako stvari stoje, značajan (milionski) dio te imovine sklonili na privatne račune. Upravo u tom periodu su otvoreni računi na imena Jasmine Bešlagić i Huseina Hasibovića, na kojima se u maju ove godine nalazilo oko dva miliona švjacarskih franaka. Lagumdžija je predsjednik Upravnog odbora Bošnjačkog instituta i nema ni minimum šansi da nije znao šta rade njegov prijatelj Hasibović i Bešlagićeva.

Prema Zulfikarpašićevom testamentu, ova imovina trebala je biti prebačena na Institut, ali to se nikada nije dogodilo.

Direktorica Instituta Amina Rizvanbegović-Džuvić potvrdila je policiji da na račune Instituta nikad nije uplaćena nijedna marka iz Švajcarske. Rizvanbegović-Džuvić dala je izjavu policiji 02.08. (o.g.), o okolnostima nestanka novca i nakita iz sefa Adil-bega Zulfikarpašića koji se nalazio u jednoj od švajcarskih banaka, a u istragu je uključen i tužilac za pranje novca iz Švajcarske. On je u predistražnim radnjama i utvrdio da se novac nalazi na računima Hasibovića i Bešlagićeve.

Interesantno je da se ne pominje eventualno postojanje Lagumdžijinih računa u Švajcarskoj, što je vjerovatno posljedica činjenice da niko iz BiH do sada nije tražio provjeru i njegovih računa, kao što je to zahtijevano za Hasibovića i Bešlagićevu. Nema sumnje da će se to, nakon šokantnih saznanja o djelovanju njegovih najbližih saradnika, sada od vlasti Švajcarske zvanično zatražiti. 

Vrlo je interesatan sastav UO Bošnjačkog instituta: član tog tijela je i doktor Faris Gavrankapetanović koji je prošle godine, kao direktor KUC Sarajevo, potpisao sumnjiv ugovor sa firmom GP „Butmir“, u vlasništvu Huseina Hasibovića, vrijedan 35 miliona KM.

Takođe, u UO je i Fehim Škaljić, potpredsjednik SBB-a BiH. Škaljić je nedavno, nakon formiranja nove parlamentarne većine u Federaciji BiH, izabran za predsjednika Predstavničkog doma FBiH.

Bliske veze sa Bošnjačkim institutom ima i Damir Hadžić, visoki funkcioner SDP BiH i ministar saobraćaja i veza u Savjetu ministara BiH. Hadžić je senator Bošnjačkog instituta. Lagumdžija, Hasibović i Hadžić bili su osumnjičeni/optuženi i u aferi “Reket” da su pokušali iznuditi milione KM od preduzetnika Nihada Imamovića. Ova afera je doživjela djelimičan sudski epilog, a Hasibović i ostali su oslobođeni. Interesantno je da je primopredaja novca od reketa, prema navodima iz istrage, trebala da se izvrši u Bošnjačkom institutu.  

Hasibovićeva firma gradi i u Banjaluci. Njega je angažovao vlasnik firme “Grand trade” Mile Radišić, kum Milorada Dodika, za izvođača radova na megaobjektu u centru Banjaluke, u takozvanom Picinom parku. Zbog uzurpiranja još jedne zelene površine, stotine banjalučana demonstrativno su šetale više od mjesec dana. Inače, ovaj megaprojekat vrijedan je cca 230 miliona KM, a Radišić ima snažnu podršku Dodika i vlasti RS da ga sprovede do kraja.
Članovi UO Bošnjačkog instituta su: prof. dr Zlatko Lagumdžija, predsjednik, prof. dr Faris Gavrankapetanović, potpredsjednik, mr Mirsad Kurtović, sekretar, Jasmina Bešlagić, član, Muhamed Hadžiomerović, član, Husein Hasibović, član, Hasan Taner Hatipoglu, član, dr Hilmo Neimarlija, Bakir Pašić, član, prof. dr Fahrudin Rizvanbegović, član, Fehim Škaljić, član.

Dodik u Beograd, Dodik iz Beograda, a ne vidje Tomu

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik posjetio je prije par dana Patrijarha Irineja, cjelivao mu ruku, (srećom nije se ispovijedio, pa je Patrijarh i na kraju posjete bio na nogama), te obećao renoviranje vile SPC-a u Beogradu našim parama.

Znajući s kim ima posla, Patrijarh Irinej je (bogougodno) primijetio: “Samo da ne ostane na rečima”, te nakon toga Dodiku udijelio pregršt komplimenata, nadajući se (da neće biti besplatni) i da ovdašnji samopomazani srpski Knez neće (po običaju) slagati i da će pare za obnovu zaista i dati.

Bilo bi odlično kada bi Dodik dao svoje lične pare za obnovu kuće namijenjene Patrijarhu, ili, što je još bolje, poklonio svoju beogradsku viletinu SPC-u, a ne da u ovoj krizi iz praznog budžeta otima mrvice i daruje ih kao vlastite! Nema sumnje da Srpski Patrijarh treba da ima dom dostojan njegovog položaja, kao što nema sumnje da mu u obezbjeđivanju tog doma treba da pomognu pravoslavni vjernici iz cijelog svijeta. Takođe, nema sumnje da takav čin nikako ne treba da bude uprljan niskim pobudama, što je u ovom slučaju na djelu, jer Dodik (džaba cjelov ruci, lažna skrušenost i još lažnija pokornost u njegovom držanju prilikom susreta) obnovu Patrijarhove vile vidi u istoj ravni kao i lijepljenje plakata, bilborda, šatora, jeftinih striptizeta, masnog pečenja i toplog piva pod njima, a Bog mu u cijelom ovom vašarskom predizbornom projektu dođe kao (Bože, oprosti mi) stranački potrčko zadužen za lijepljenje tih plakata.

Jasno je to sve i Irineju, ali Crkva poklonima u zube ne gleda, čak i kada ih Danajci nose. Crkva je hiljadugodišnja firma, uvijek uspješna, uvijek profitabilna, i uvijek strpljivo igra na duge staze: Ko će se za 20-50-70… godina sjetiti da je neki Danajac Dodik narodnim parama kao svojim donirao rekonstrukciju vile; kome će to tada biti bitno? Nikome, baš kao što se niko neće pitati da li je baš ispravno Bogu se moliti u hramu čiji je kum, primjera radi, sjecikesa Mile Radišić, tajkun Milorad Janjetović, Vito “metak u čelo” Popović,  te brojni drugi “kontroverzni” biznismeni, što su pokušali izgradnjom hramova kupiti oprost grijeha još za života. Svi će oni jednom “Bogu na istinu”, ali neće ponijeti hramove sa sobom, oni će ostati kao međaši koji svjedoče da pravoslavlje na tim prostorima postoji decenijama, vijekovima… (Isto se ponašaju i druge vjerske organizacije).

Kritikovati Crkvu zbog prihvatanja “prljavog” novca “kontroverznih” osoba je besmisleno: Crkva najviše voli pokajnike, (čak i kada se kao takvi lažno predstavljaju), jer oni su najbolji dokaz njene ispravnosti, snage, vječnosti.

Jednostavnije rečeno, to je politika i to vrlo uspješna; ona se ne mijenja hiljadama godina i neće se promijeniti ni u narednom milenijumu. Očekivati od Irineja da odbije Dodikovu ponudu je besmisleno, ali je, svakako, bilo za očekivati od Dodika da ponekad zavuče ruku i u svoj džep, a ne samo da iz našeg (poodavno prodrtog) i dalje bezobrazno uzima/otima i za sebe i za svoje, a sad evo i za obnovu Patrijarhovog stambenog objekta.

Prilikom ove Dodikove “enterijer-eksterijer” posjete Beogradu desila se još jedna veoma bitna činjenica, čak mnogo bitnija od tekućeg otimanja iz gladnih usta: samopomazanog Kneza nije primio niko od njavažnijih i najbitnijih srbijanskih Političkih Činilaca. Dodik nije čak dobio ni priliku da poljubi prag kancelarija predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i Ivice Dačića, tamošnjeg premijera. Očito je da su trenutni odnosi na relaciji Beograd-Banjaluka poprilično hladni, te samozvani lažni Knez “obija pragove”, ne bi li se kako ubacio u tu novu srbijansku čorbu, koja odlično vri i bez njega kao začina. (Da su odnosi i te kako pogoršani, svjedoči i izvještavanje RTRS-a, koji je Srbiju gurnuo u “četvrti plan”, a vijest da je izabrana Vlada te zemlje objavljena je tek u 17. minutu Dnevnika!!!).    

Nema sumnje ni da je do Dodikovih ušiju doprla i nedavno (na SPS-prijemu u Beogradu) izrečena Nikolićeva “šala”, koji je na upit jednog ovdašnjeg funkcionera kada će posjetiti Banjaluku, odgovorio “Kada smenite Dodika”! Nema sumnje ni da se Dodik, nakon što je čuo tu “šalu”, stresao od jeze. (Sigurno mu je palo na um kako bi bilo divno obnoviti Nikolićevu vilu, ali, na njegovu žalost, taj ga ne doživljava kao majstora, već kao dunđera).

Zato je i požurio u Beograd. I to kod Irineja, kojeg su u posljednje vrijeme svi najviši srbijanski funkcioneri obilazili pred donošenje ključnih odluka o formiranju tamošnje izvršne vlasti. Nada se da je Patrijarh i dobra provodadžika i da će mu srediti susret sa Nikolićem ili Dačićem. Da bi Irineja potakao na što hitnije djelovanje, ponio je milosti (novac za obnovu vile) u kesi. Vreća više nema; Odavno ih je iznio u poreske Rajeve.

Nezvanično: Ko se zadnji čita najpovoljnije se čita

Piše: Slobodan Vasković

Prije desetak dana režimski mediji su „nezvanično“ saznali da je Konzorcijum sastavljen od „Integral inženjeringa“ i skopske firme „Granit“ dostavio najpovoljniju ponudu za izgradnju prve dionice autoputa Banjaluka-Doboj. Ponuda je vrijedna 180 miliona Evra, i za te pare firma Slobodana Stankovića obavezuje se da će izgraditi dionicu autoputa od Doboja do Prnjavora u dužini od 37 kilometara.

Kad je Stanković u pitanju moguće je, na osnovu dosadašnjih iskustava sa projektima na kojima je njegova firma bila glavni izvođač radova, i zvanično i nezvanično odmah utvrditi nekoliko činjenica:

1)   on je uvijek “najpovoljniji”,

2)   to “najpovoljniji” uvijek se, tokom radova, raznoraznim varijacijama (što je omiljeni Stankovićev poslovni termin) uveća brojnim aneksima za 35, 50, 70…200%..., pa pita dođe skuplja od tepsije,

3)   Stanković nikada nije nijedan posao završio u roku (Čemerno, Banjaluka-Gradiška, zgrada Administrativnog centra...).

Dalo bi se tu još zvanično/nezvanično nabrajati, ali i ove tri stavke sasvim su dovoljne da se zna sa kim opet RS ima posla.

U „nezvaničnoj“ vijesti režimskih medija najviše „bode oči“ okrugla cifra ponuđača-180 miliona Evra, ni cent gore, a ni dole. Drugu najpovoljniju ponudu dostavio je konzorcijum "Dena", koji čine firme iz Kazahstana i Turske, koji tvrde da bi istu dionicu izgradili za 183,6 miliona evra. Češka kompanija OHL, sa “Niskogradnjom” Ljube Ćubića, ponudila je da dionicu autoputa od Doboja do Prnjavora izgradi za 194 miliona evra, a austrijski "Štrabag" za 199 miliona evra…

Bilo je tijesno, pretijesno čak, a za nastavak ove nezvanično/zvanične priče veoma je bitna “legenda” koja kola svijetom građevinaca, kao i činjenica da je Stankovićeva ponuda posljednja otvorena.

“Legenda” kaže sljedeće: Prilikom otvaranja ponuda za izgradnju Mahovljanske (najljepše, najneefikasnije i najbesmislenije) petlje cijelu igru vodio je Mile Bajalica, tadašnji (sada bivši) savjetnik ministra Nedeljka Čubrilovića. Zadnju je pročitao ponudu “Niskogradnje” Ljube Ćubića i ona je bila najniža! Kako se svi u takvim situacijama ponašaju džentlmenski, niko nije provjeravao šta je pročitano, te je Ćubić dobio posao. Međutim, nakon uspješno dodijeljenog posla, procurile su informacije da je Bajalica samoinicijativno, tokom čitanja, snizio Ćubićevu ponudu za 2 miliona evra, te je tako učinio najpovoljnijom. Nakon toga su nekoliko dana Ćubićevi inženjeri i ekonomisti usklađivali jedinične cijene sa ukupnom (pročitanom) cijenom.

Stanković, koji je tada izgubio posao, ali ne i pamet i lukavost, (nezvanično) dobio je (sredio) priliku da njegova ponuda bude zadnja pročitana oko izgradnje ceste od Prnjavora do Doboja i posao je dobio!

Nezvanično, stručnjaci iz ove oblasti tvrde da je Stankovićeva cijena potpuno nerealna, te da njegova firma (Granit je tu samo ambalaža) ovaj posao nikako ne može uraditi za 180 mil Evra i za tri godine. Realna cijena izgradnje ceste od Prnjavora do Doboja (opet nezvanično) je između 200 i 220 miliona Evra.

Bice interesantan i stav EBRD, jer je ponuda iznad vrijednosti kredita, koji iznosi 150 miliona Evra, a praksa je u nekim slučajevima, (kada primljene ponude premašuju vrijednost kredita), pokazala da Banka odustaje od kreditiranja.