 |
| Edvard Munk: Krik |
Piše: Slobodan Vasković
1.
Nesaglasnost pristupa rješavanju problema u Regionu, samim tim i Bosni i Hercegovini, između SAD-a i dijela EU postala je jasno vidljiva svima nakon što je Kristijan Šmit, visoki predstavnik za BiH, nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona BiH.
2.
Objektivno, niko ne bi trebalo da ima ništa protiv unapređenja integriteta izbornog procesa, ali Šmitova odluka je mnogo dalekosežnija od pukog uvođenja skenera, kamera i ostalih promjena koje bi trebale da osiguraju da se poštuje volja naroda, a ne nasilnih brojača glasova koji, u pravilu, rade za vladajuće stranke i polazi im za rukom da već u nekoliko izbornih ciklusa ponište volju glasača.
Svima je jasno da je Milorad Dodik pokrao izbore 2022. godine u trci za predsjednika RS i da je u tome imao podršku dijela zemalja EU, ali ne i SAD-a.
3.
Vratimo se Šmitovoj odluci - njeno nametanje onemogućilo je, do daljnjeg, uvođenje virtuelnog Trećeg entiteta i omogućavanje ekskluzivnog prava HDZ-u BiH da ima svog člana Predsjedništva BiH i prije održavanja izbora.
4.
Nisam za to da bilo koji narod bira bilo kom drugom narodu člana Predsjedništva, ali nisam ni za uvođenje Trećeg entiteta, a ovaj virtuleni, koji promoviše Dragan Čović, samo je međukorak do teritorijalnog, što bi značilo razvaljivanje dejtonske strukture BiH.
5.
Šmitova odluka je, ujedno, i poruka Republici Hrvatskoj da je preduboko uplivala u politički prostor BiH i krenula da uređuje stvari onako kako njenim interesima najviše odgovara, čime derogiraju državu BiH.
Nije to samo pitanje Južne interkonekcije koja je projekat SAD-a, a ne Hrvatske, već cijeli niz političkih postupaka koji su usmjereni protiv BiH, a manje više nevješto upakovani u ambalažu “dobrih želja za BiH”.
6.
Priča o tome kako je Hrvatska najzaslužnija za otvaranje pregovora EU sa BiH je šuplja u mjeri u kojoj je šuplje pojašnjenje premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je ulogu Hrvatske u tom aktu izdigao na pijedestal, a otvaranje pregovora predstavio kao triler priču u koju ni sam ne vjeruje.
Da Njemačka, potom Francuska, ali i SAD, sa svojim uticajem, nisu odlučili da odobre otvaranje pregovora, do toga, do daljnjeg, ne bi ni došlo.
7.
Mnoge zemlje EU nevoljko su prihvatile donošenje te odluke, ali geopolitički procesi, krvavi rat u Ukrajini, sve opasnije zaoštravanje između Mosve, sa jedne strane, i Vašingotna, Berlina, Pariza i gotovo svih prestonica EU, sa druge strane, prevagnuli su da se sa BiH otvore pregovori kako bi se pokazalo da je dio bezbjednosnog okvira NATO i EU.
8.
Da napravim malu digresiju i napomenem da je, nakon donošenja odluke o otvaranju pregovora, EU saopštila da je BiH “uskladila spoljnu i bezbjednosu politiku sa EU”, što je direktno ciljano ka Moskvi i, jednostavnije rečeno, znači da je BiH uvela sankcije Rusiji. Niko tu rečenicu iz saopštenja EU iz RS, koja je, javno, privržena Moskvi, nije demantovao.
9.
Moskva je, izvan svake razumne sumnje, itekako dobro i pravilno iščitala ovu rečenicu pa se Nenad Stevandić vrlo brzo našao u tom gradu. Da bi dobio precizne zadatke. O tome nešto kasnije.
10.
Šmitova odluka o nametanju tehničkih izmjena Izbornog zakona je i pokazatelj da Zapad, oličen kroz OHR, neće još uvijek sići sa političke scene u BiH, gdje je sve aktivniji akter, ali i testiranje stvarnih namjera Milorada Dodika i njegovih stalnih prijetnji da OHR mora da ode, kao i sudije Ustavnog suda BiH.
11.
Očito je, nakon Šmitove posljednje odluke, da SAD i jedan dio EU imaju različito poimanje djelovanja OHR-a.
Dok se SAD zalažu za njegovo što jače funkcionisanje, dotle Brisel smatra da OHR treba da što više “tihuje”.
12.
Šmitova odluka pokazala je da je Vašington politički snažniji od Brisela, ali i da Brisel nije jedinstven, jer su Vašington podržali i Njemačka i Holandija, druge značajne svjetske organizacije, kao i Velika Britanija, koja nije dio EU.
13.
Nije bilo za očekivati da Vašington, koji je kreirao Dejtonski sporazum, odustane od BiH i prepusti je tek tako svom savezniku EU, a posebno to nije bilo za očekivati nakon sve većeg zaoštravanja odnosa SAD i Rusije; Posebno zbog toga što SAD Milorada Dodika i Dragana Čovića vide kao direktne protagoniste ruske politike u BiH i Regionu.
14.
Očito je i da se dobar dio EU plaši izbijanja sukoba u BiH koji bi mogli da se preliju na Region i da, nakon strahotnih dešavanja u Ukrajini, nikako ne žele još jedan rat na prostoru Evrope. Što ne znači da ga mogu spriječiti popuštanjem protagonistima politike Rusije.
15.
Rusija, naravno, ne sjedi skrštenih ruku i dio njihovog odgovora je stigao preko Dragana Čovića, koji nije prihvatio Šmitovu odluku, kao i kroz suludo histerisanje Nenada Stevandića, koji nametanje odluke proglašava terorističkim aktom. Sve to, očekivano, propraćeno je vrlo brutalnim saopštenjem Igora Kalabuhova, ambasadora Rusije u BiH, na račun Zapada, primarno SAD-a.
16.
Dodik ćuti, jer Stevandić vodi vrlo opaku igru koja će, ako se nastavi, veoma skupo da košta i Republiku Srpsku i Srbe kao narod. Ali, kada je Stevandić u pitanju, kao i sam Dodik, oni nikada nisu ni radili u ime Srba kao naroda, već uvijek protiv Srba za račun onih na čijoj su uzdi u tom trenutku bili.
17.
Rusija je uspjela u svojoj namjeri da teško uzdrma BiH, ali i SAD ne popuštaju u svojoj nakani da očiste one koje smatraju ruskim pionima, primarno Dodika i Čovića, sa političke scene BiH.
18.
Jednostavnije rečeno, obračun velikih sila u Regionu jasno je vidljiv na radaru u BiH, kao što je jasno vidljiva i nesposobnost EU da zajednički artikuliše sopstvenu spoljnu politiku, već se svi nesporazumi i raskoli koji postoje unutar nje sve jasnije i oštrije ocrtavaju i ukazuju da je EU daleko od svakog jedinstva, te da i u ovakvim situacijama svaka od zemalja članica primarno gleda sopstvene interese.
19.
Naravno, pitanje je epiloga vrlo vrlo opasne situacije u kojoj se našla BiH.
Rusija je već dobila mnogo u posljednja dva dana, jer je došlo do javnog neslaganja SAD i Brisela, iako su Njemačka, Holandija i još neke države stale uz SAD.
20.
SAD su, uprkos otporu Brisela, pokazale da imaju najveću moć i uticaj na dešavanja u BiH, da se ne odriču BiH, koju su oni stvorili i sačuvali i da, ako je, što bi rekao naš narod, stani - pani, ne haju baš previše ni za stavove Brisela.
21.
Brisel se, jasno je, pokazao nedoraslim da sam rješava teška pitanja i vrlo rovitu situaciju u Regionu, ma koliko se trudili pokazati snagu.
22.
Naravno, u ovom sukobu velikih, SAD, Rusije i Brisela, stradaće, kao i obično, mali.
Vjerujem da je Hrvatskoj već saopšteno da bi polako trebali da se miču dalje od BiH, što znači da ostavljaju svoje glavne igrače u BiH, Milorada Dodika i Dragana Čovića, na milost i nemilost velikim silama.
23.
Iskreno, ubijeđen sam da će obojica biti sklonjeni sa političke scene u BiH. Ubijeđen sam i da neće dobrovoljno pristati na to, što implicira da će biti teško devastirani prostori koje kontrolišu u BiH.
Neće pristati, iz prostog razloga što im to neće dozvoliti Rusija, jer je, djelujući u BiH preko njih dvojice, uspjela da pokaže raspukline na relaciji Vašington-Brisel i to bez ikakvih ulaganja.
24.
Istovremeno, Rusija nema nikakav drugi interes u BiH sem da izazove što dublje sukobe, pa ako je potrebno i nasilne, kako bi nanijela štetu Zapadu.
Rusija je svjesna da je BiH dio zapadnog bezbjednosnog okvira što je za njih još pozitivnije, jer na “gostujućem terenu” uspijevaju izavati teške političke sukobe.
25.
Najteže će proći Republika Srpska, koja je već na ivici beznađa zbog teške finansijske, ekonomske i privredne situacije, a velika većina građana je na korak od socijalnog beznađa.
26.
Vašington će u BiH “istjerati svoje” bez obzira na sve nesporazume sa Briselom, a činjenica da Rusija ima namjeru da žrtvuje Dodika i Čovića, kao i kleptokratske elite oko njih, samo im olakšava posao.
27.
Ubijeđen sam da rata neće biti, ali više ne mogu da isključim čak ni oružane incidente, jer Dodik i Čović nemaju kud, a opake individue poput Stevandića, koji sada sav zapjenjen vodi “igru”, oduvijek su i željele samo krv.
