Piše: Slobodan Vasković
„Štokholmski sindrom“ kao naučni pojam je nastao sedamdestih godina proteklog vijeka. Radi se o psihološkom fenomenu koji karakteriše stvaranje snažne emocionalne veze između žrtve i zlostavljača.
Taj pojam je dobio naziv dobio po švedskom gradu Štokholmu. Međutim, kako stvari stoje velike su šanse da će pomenuti psihološki fenomen biti preimenovan u „Prijedorski sindrom“.
O čemu se radi. Svako ko je bar jednom posjetio grad Prijedor mogao je da se uvjeri da se radi o najobičnijoj kasabi, i to onoj iz najcrnjih noćnih mora Ive Adrića. Prvo što svakom ko dođe u taj grad padne na um jeste kako da što prije pobjegne iz njega. Čak ni sam centar grada ne odaje utisak da ste došli u grad, nego u varoš kojom su upravo protutnjali prvo tornado pa nakon toga cunami.
Prijedorom je godinama, što samostalno što u koaliciji sa Crvenom Sektom, vladao Marko Pavić. Nakon što je njega, svojevremeno, prinudno penzionisao Milorad Dodik, tim gradom je nastavila suvereno da vlada Crvena Sekta, uz pomoć svojih koalicionih partnera.
E sad, vratimo se na teren psihologije i viktimologije. Svako normalan bi pomislio da je poslije tridesetak godina pljačkanja od strane jednih te istih aktera stanovništvo Prijedora progledalo i odlučilo da ih kazni na izborima. Međutim, posljednji lokalni izbori su pokazali da su od 31 mandata u Skupštini grada Prijedora SNSD i njihovi kolicioni partneri dobili 29 mandata.
Od opozicionih stranaka u lokalnu skupštinu su ušla samo dva odbornika SDS-a, dok druge opozicione stranke nisu prešle cenzus.
Dakle, došlo se u paradoksalnu situaciju da birači (žrtve) daju nikad veću podršku političkim strankama koje ih zlostavljaju decenijama. Upravo u tome leži kvaka, jer je slučaj Prijedora pokazao da fenomen „Štokholmskog sindroma“ nije ograničen samo nego pojedinca, nego da se može manifestovati i na kolektivnom nivou, pa čak i na nivou jednog grada.
