piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik prešao je pola
puta na realizaciji plana
za koji smatra da će zaustaviti dalji pad njegovog, kao i rejtinga Saveza
nezavisnih socijaldemokrata. Plan (kako sam to prvi i najavio 16.02.), između
ostalog, predviđa promjenu Vlade RS, prekomponovanje skupštinske većine, raskid
odnosa sa SDS-om na nivou BiH, te brojna i veoma krupna kadrovska pomjeranja,
bolje rečeno čistku.
Prvi
i najvažniji dio plana je ispunjen - Aleksandar Džombić je iskorijenjen sa
mjesta premijera, a zamijeniće ga Željka Cvijanović. U skupštinskoj većini
ostali su socijalisti, premda je Dodik namjeravao da ih izbaci i na njihovim
kadrovima demonstrira “borbu protiv kriminala i korupcije”.
(Socijalisti
su ostali u vlasti na izričit zahtjev Ivice Dačića, premijera Srbije.)
Otišli
su i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo, Ranko Škrbić, čelnik zdravstva, kao i ministar prosvjete Anton
Kasipović.
Vrlo
je bitan odabir odstrijeljenih kadrova. Dvojica su Dodikovi - Čađo i Škrbić, a
dvojica Željka Kopanje - Džombić i Kasipović. Čini se da je Dodik napravio kompromis
sa Kopanjom, te za njegovu dvojicu “igrača”, žrtvovao svoje “figure”. Ipak, samo
se čini: Dodik je ovom malom rokadom potpuno neutralisao ogromni Kopanjin
uticaj na izvršnu vlast i medijskog mogula, koji je (bio) jedan od najmoćnijih
ljudi u RS, preko noći ostavio gotovo bez ikakve snage.
Odlazak
Škrbića i Čađe Dodiku potpuno odgovara iz mnogo razloga, a najbitniji je da nezakonite
poslove bivšeg ministra zdravlja sada “prepušta zaboravu”. Jednostavnije
rečeno, sve Škrbićeve afere direktno su fakturisane Dodiku, jer su kumovi. Posljednjih
mjeseci taj pritisak postao je za lidera SNSD-a nesnošljiv, pošto su Škrbiću “arterije”
razrezivali režimski mediji (“Euroblic” primarno), koje Kopanja direktno
kontroliše.
Odlaskom
Škrbića, taj pritisak nestaje, a odlaskom Čađe u dobroj mjeri se amortizuje
priča o nepostojanju volje za borbu protiv kriminala i korupcije, jer će se
novom ministru morati “dati vrijeme” da se “upozna sa stvarima”. (Nije
isključeno ni da su SNSD-ovi kadrovi u MUP-u već “spakovali” neku jaču “ribu”,
te se samo čeka da novi ministar sjedne i da akcija počne. Bio bi to, bez
sumnje, izvanredan medijski efekat i vrlo čvrst dokaz kredibiliteta nove
vlade).
Ukoliko
Dodik sprovede i planirane promjene na čelu RTRS, Kopanja će biti potpuno
izbačen iz igre, a Dodik će tada u svoje ruke, sem predsjedničkih,
skupštinskih, premijerskih, policijskih i ostalih brojnih neograničenih ovlaštenja,
pridodati i direktno upravljanje veoma moćnim medijskom mašinerijom. Kopanja, dosadašnji
posrednik/namjesnik/general u “medijskim poslovima”, biće potpuno marginalizovan
i finansijski značajno ugrožen (što je već na djelu).
Opšta
je ocjena da je do sada povučenim i realizovanim postupcima Dodik na sebe preuzeo
svu odgovornost za dalje funkcionisanje RS, ali niko ne primjećuje da cijeli
ovaj proces ima i jednu drugu, vrlo bitnu dimenziju, a to je temeljna promjena “stajlinga”
SNSD-a.
Osim
novih “lica”, (kojih će u narednim danima i nedeljama biti sve više i više na
svim nivoima i vlasti i SNSD-a), Dodik je ponovo posegnuo za teškim mirisima
nacionalizma, izvlačeći “iz betona” Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića,
vješto hvaleći njihovu ulogu u proteklih 22 godine. Pri tom se, da bi podvukao
istorijsku važnost dvojca, ne libi ni samokritike tipa “bio sam mlad, imao sam
30 godina, nisam tada baš najbolje razumio Karadžića”, koju izriče na RTS-u,
najjačem mediju u Srbiji, ali i regionu.
Ovakva
retorika biće sve jača u vremenu koje dolazi, a u cijeli mozaik (od kojeg iznosim
samo dio) upleten je i detaljčić - Dodikovo “svjedočenje pred Haškim tribunalom
u korist Karadžićeve odbrane”.
Suštinski,
Dodik je već krenuo u predsjedničku kampanju, iako su izbori tek za godinu i po
dana, a sve ove promjene podređene su cilju - da osvoji još jedan mandat u
Palati predsjednika. Taj mandat za Dodika je imunitet od progona zbog
nezakonitosti koje je počinio, a svijest o tome ga je i nagnala na ovako rani
početak kampanje. Ma koliko to čudno izgledalo, ovi potezi nisu preuranjeni,
jer mu omogućavaju dosta širok manevarski prostor u vremenu koje dolazi i u kojem će on moći da
izvrši nove “leteće zamjene”, ukaže li se prilika za to.
Mnogi
smatraju da je Željka Cvijanović Dodikova Ahilova peta, ali to je greška - ona
uopšte nije bitna, kao što je nevažna i činjenica da premijerka nema pojma ni o
čemu; ponajmanje ekonomiji, privredi, poljoprivredi… Upravo takva ona je
idelana, jer je novi stvarni premijer Dodik, tako da je bilo kakvo šire bavljenje
Cvijanovićevom i njenim “sposobnostima” apsolutno gubljenje vremena.
Dodik,
nakon dužeg vremena, ponovo javno demonstrira snagu, moć, brzinu i efikasnost,
što je značajna dimenzija, jer dodatno podvlači neefikasnost Federacije BiH u
kojoj ne mogu ni jednog ministra da zamijene za dvije godine, a kamoli cijelu
vladu. Uz to, Dodik (u sred teške krize) širi koalicioni kapacitet, jer uvodi
SDA u skupštinsku većinu, što je dodatna potvrda njegove nadmoći i pozicije “nezaobilaznog
faktora”.
Dok
Dodikov voz sve brže juri, nošen adrenalinom (koji na ovim prostorima uvijek daje
“skidanje glava” i inaugurisanje “novih lica”), opozicija, poput kakvih derana,
stoji kraj pruge i viče na kompoziciju, bacivši tu i tamo pokoji kamenčić na vagone.
Posebno
je začuđujuće ponašanje SDS-a, koji su bitna stavka Dodikovog plana, koji
podrazumijeva i raskid partnerstva sa SDS-om u zajedničkim organima BiH. Dodik
ih je (u svom osebujnom stilu zadnjeg primitivca) nazvao “lopovima,
šićardžijama, izdajnicima”, a Mladen Bosić&Kolo srpskih sestara odgovorili
su unjkanjem o tome da su izdajnici oni “koji prvi raskinu platformu”, da će “tražiti
razgovor i eksplicitno opredjeljenje”, da će…, blablabla….
SDS-ov
mazohizam u državnom braku sa SNSD-om posljedica je potpunog nedostatka
opredijeljenosti za borbu protiv režima. U SDS-u će ustvrditi suprotno,
ističući da svakodnevno ukazuju na kriminal vlasti u RS, pljačku, otimačinu,
prevare…, ali to je šuplja priča, jer oni nemaju odgovor na krucijalno pitanje:
Ako je vlast u RS tako crna i zla, kako tvrde, šta onda oni sa Kriminalcima
brane u Sarajevu?! I kakvog smisla ima odbrana RS u Sarajevu, koju, navodno, vode
zajedno SNSD i SDS, kada SDS tvrdi da SNSD uništava RS u RS? Jedno sa drugim ne
ide. Šizofreno je.
Posebno
se u ovakav mutantni politički okvir ne uklapa SDS-ova tvrdnja da će, kada dođu
na vlast, primijeniti “sistem Vučić”. U SDS-u, kao i u kompletnoj opoziciji RS,
ne shvataju suštinu posla koji radi Aleksandar Vučić. On ne hapsi tajkune,
kriminalce, narko dilere; on radi gigantski posao promjene svijesti građana
Srbije, kojima djelovanjem države protiv zla pokušava povratiti civilizacijske vrijednosti
koje kažu da tajkuni, kriminalci, narko dileri nisu cvijet Srbije i Srba u
cjelini, već da vrijedi biti pošten i živjeti od časno zarađenog.
Vučić
radi istorijski posao, i ne mijenja svijest Srbije zajedno sa Miškovićem,
Šarićem, Draginom, Bekom…, već naprotiv, boreći se protiv njih i njihovog zlog
nasljeđa.
SDS,
(za razliku od Vučića), u Sarajevu “RS brani” sa strankom koja je tu istu RS
ekonomski razorila, privredno uništila, finansijski smrvila; sa strankom koja
je u RS kontaminirala sve institucije, dovela mafiju u njih; uvela jednoumlje,
promovisala u ministre presuđene kriminalce, omogućila Šarićevim ljudima da
peru narko pare u ovom entitetu, Miškovićima, Đurićima, Stankovićima, Ćubićima
i ostalim bekama da otmu koliko im
drago; SDS u Sarajevu “brani RS” sa onima koji policijsku zaštitu daju ubicama
i narko dilerima…
Ako
je sve navedeno odbrana RS, kako li bi tek izgledalo njeno uništenje?!
SDS-u
nije ni na kraj pameti promjena svijesti (prvo sopstvene, pa onda i narodne),
oni razmišljaju samo o promjeni vlasti! Tragično po njih je što ni za tu,
minimalnu, opciju nisu do kraja opredijeljeni protiv režima i njegovog čelnika,
koji ih šuta kao posljednju fukaru, istovremeno se javno kiteći njihovim
najvećim sinom - Karadžićem.
Ni
ostatak opozicije nije mnogo bolji od SDS-a, iako nisu u suludoj političkoj
situaciji poput te stranke. I njima nedostaje opredijeljenosti, posebno PDP-u,
koji vrlo često smatraju da su “dovoljno opozicija” samom činjenicom da nisu u
vlasti. To je poza, a ne akcija, a u PDP-u je dosta pozera, koji jedino brinu
gdje će se smjestiti nakon izbora 2014., a nikako kako da sami sebi proizvedu
situaciju u kojoj će zaslužiti to smještanje. U PDP-u niko ni ne razmišlja o “provjetravanju”,
posebno ne onog dodikovskog tipa,
koje je na djelu, a promjena svijesti, kako vlastite, tako i narodne, ne pada im
na pamet.
Identična
je situacija i sa DP-om Dragana Čavića, koji verbalnim udarima na režim
demonstrira opredijeljenost u borbi protiv njega, ali ne uočava značaj promjene
svijesti i onoga što bi ta promjena, odnosno insistiranje na njoj, mogla
značiti.
Opozicija
nastavlja da čuči, (skačući na noge tek kada neki SNSD-ov voz naiđe brzom
prugom), duboko umočena u sopstvene depresije, razočarenja, nevjerice, omraze,
politikanstvo, nedostatak snage i energije, bezidejnost…
Ovakvim
pristupom samo mogu dobiti bolne grčeve, vlast nikako, bolje društvo ni u snu.
SNSD
i Dodik, takvi kakvi jesu, vrijedno rade na projektu što dužeg opstanka
mafijaške države u kojoj su sjecikese, kriminalci, lopovi, pervertiti, tajkuni,
narko dileri… uvaženi članovi društva, a pošten svijet resurs koji se troši kao
gorivo.
Taj
i takav SNSD, zajedno sa SDS u Sarajevu “čuva RS”.
