Traktat o Miloradu

piše: Dragan Čavić

Zadnji dan 2012. godine Večernje novosti su objavile intervju sa Miloradom Dodikom. Drugi dan 2013. godine režimski Glas i Nezavisne novine objavili su intervju koji je dao režimskoj novinskoj agenciji SRNA.

Po običaju i po vlastitom ubjeđenju, najveći Srbin u hiljadugodišnjoj srpskoj istoriji, u prazničnoj atmosferi ponovo srbuje, političke protivnike optužuje da su izdajnici, saradnici zapada i američke diplomatije, a on, stamena srbenda, proruski, proizraelski i proazerbejdžanski patriota, koji je zaustavio propadanje Republike Srpske, najbolje zna šta Srbi trebaju činiti i u Srbiji i u Republici Srpskoj.

Nije on bez razloga, prije par dana, kao pokrovitelj, aplaudirao na manifestaciji Nezavisnih novina kada je za ličnost godine izabran Milo Đukanović, jer se očigledno slaže da je Milo najbolji, zato što je priznao Kosovo kao nezavisnu državu, jer je uspostavio Crnogorsku pravoslavnu crkvu i ukinuo Srpski jezik u školama u svojoj privatnoj državi.

Milo mu je uzor, jer ima državu u privatnoj svojini, što bi i Milorad htio. Doduše, Milorad nema državu (volio bi da ima, ali još ne može), a do tada on ima entitet, i to u privatnoj svojini, kao i Milo.

I ovaj put poručuje Nikoliću i Dačiću da im je najpametnije da priznaju državu Kosovo i da Srbiji prisajedine sjever Kosova, a preostale Srbe iz južnih enklava da presele u Srbiju i Republiku Srpsku.

Ako je to neostvarivo, poručuje im da teret Kosova skinu sa vrata Srpskog naroda, i da neopterećeni krenu u svijetlu budućnost.

Ovakve prosvijetljene i vizionarske političke lekcije nije dijelio svom prijatelju Borisu Tadiću, koji je vlast morao prepustiti „političkom pobačaju“ kako je Milorad krajnje primitivno i bezobzirno nazvao predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, dva dana prije Borisovog poraza.

Po ko zna koji put Milorad ponavlja da je od 2006. godine, kada je on ponovo postao premijer, zaustavljeno nestajanje Republike Srpske, a još se i licemjerno prisjeća da je sve počelo zajedničkim tablicama i državnom graničnom službom, a onda i ostalim nadležnostima koje su prenošene na nivo BiH.

I opet ponavlja, oni koji su protiv njega protiv su Republike Srpske, jer ako oni dođu poslije njega, nestaće Republika Srpska.

Svi su se nekome prodali, samo on nije.

I ne zaustavlja se samo na političarima, sada su na dnevnom redu i mediji koji ne informišu po njegovoj želji.

Prije nekoliko sedmica vlasniku BN televizije je telefonom ispsovao sve što se opsovati može, uključujući najbližu porodicu; vulgarnije nego što to može uraditi najprimitivniji kočijaš, a sada ga je i svrstao u red stranih plaćenika i izdajnika.

To što je Dodik u stanju izgovoriti i uraditi novinarima najbolje znaju oni koji nisu njegovi i koji ga se ne boje, a takvih je, nažalost, malo u Republici Srpskoj.

Po njegovom ubjeđenju, on najbolje zna šta je najbolje svim Srbima svugdje u svijetu. Svi drugi nemaju vizije koje ima on, „vizije srećnog i međunarodno uvaženog Srpskog naroda“.

„Ko ga ne zna skupo bi ga platio“ kaže stara narodna poslovica.

Rekao bi čovjek, Milorad Dodik se bavi politikom tek od 2006. godine. Do tada je samo posmatrao šta se događa, učio na greškama drugih i čekao svoju priliku da prekine saradnju Republike Srpske sa mrskim neprijateljima sa zapada, i da obznani najsrpskiju od svih srpskih politika. Kakve li ironije!

Izgleda da normalan čovjek mora redovno podsjećati na sva Miloradova politička djela u protekle 22 godine; koliko je politički aktivan, da bi se shvatila politička i moralna prevrtljivost ovog nevjerovatnog političkog cinika, od 1991. godine.

On, Milorad Dodik, u rano proljeće 1992. godine čuvenim avionom tzv. Kikašom, iz Laktaša je sa porodicom pobjegao u Beograd. Odatle je sve do januara 1998. godine „ratovao“ za stvaranje Republike Srpske švercom cigaretama, alkoholom i gorivom, i bio miljenik Slobodana Miloševića.

Od njega je dobio šansu da nešto zaradi, pa je i u Srbiji formirao firmu za proizvodnju namještaja i dušeka „Igokea“. Trgovao je i sa Republikom Srpskom i Republikom Srpskom Krajinom.

Blizak Borislavu Mikeliću, preko kancelarije RSK u Beogradu i Slobodanke Parežanin imao je eksluzivno pravo za dozvole za trgovanje. I uz sve te privilegije, koje je imao od 1992. godine pa sve do polovine 1998. godine, uspio je poslovno propasti i ostati bez ičega i u dugovima do guše.

Kada je Narodna skupština RS tokom rata odbila Vens Ovenov plan, Milorad Dodik je bio jedini poslanik iz RS koji je taj plan podržavao, a taj plan je bio plan sahrane ideje postojanja Republike Srpske.

Poslije rata bio je najbliži saradnik i nada američke diplomatije. Kao takav je i došao na mjesto predsjednika Vlade RS na Krstovdan 1998. godine, uz punu podršku SFOR-a, ali i Miloševića.

Brutalno se obračunao sa SDS-om i SRS-om i preko noći preuzeo svu vlast u svoje ruke.

Šprdao sa na račun srpske tvrdoglavosti i nefleksibilnosti Momčila Krajišnika,i poručivao da Srbi ne smiju biti protiv BiH.

Krajišnika, Buhu i Poplašena optuživao je da su Republiku Srpsku odveli u međunarodnu izolaciju, a sa Plavšićkom je srdačno otvorio vrata međunarodnom intervencionizmu dolaskom na vlast uz podršku SFOR-ovih tenkova i helikoptera.

Samo tri mjeseca poslije ustoličenja u fotelju predsjednika Vlade RS,  organizovao je logistiku za rušenje Slobodana Miloševića: cijela tadašnja opozicija Srbije, u hotelu San u Laktašima, uz podršku Amerikanaca sa Dodikom je radila na pripremi rušenja Miloševića, bez prekida sve do Miloševićevog pada.

Kada je on došao na vlast u Srpskoj, počela su hapšenja i progon po nalozima Haškog tribunala, a prije njega to se nije događalo.

U Madridu, Sintri, Bonu na sjednicama Savjeta za implementaciju mira u BiH, zdušno je podržavao uvođenje nadležnosti Visokom predstavniku da smjenjuje kadrove SDS-a i SRS-a. To što je podržavao i dobio je, pa su smjene i progoni krenule upravo onda kada je on došao na vlast.

U pripremama NATO-a za bombardovanje Srbije, on je krajem 1998. godine i početkom 1999. godine obećao Amerikancima da će zadržati mir u RS kada počne bombardovanje Srbije, pod uslovom da se smijeni izabrani predsjednik RS Nikola Poplašen kako bi se onemogućio izbor nove Vlade RS, i Dodik ostao na njenom čelu i poslije izbora 1998. godine. Tražio je i da mu zapad pomogne da Brčko ostane u sastavu RS, i prijetio ostavkom ako odluka bude loša po Srpsku.

U martu 1998. godine, isti dan smijenjen je Nikola Poplašen i donesena konačna i loša arbitražna odluka za Brčko, Dodik je u znak neslaganja sa ovom zapadnom nepravdom podnio ostavku koja je trajala manje od 24 sata.

Poslije prijateljskog ubjeđivanja američkog ambasadora da to ne čini, povukao je ostavku, odmah je progutao i oduzimanje Brčkog i smjenu Poplašena, samo da bi nezakonito, nasilno, nelegalno i nemoralno ostao predsjednik Vlade RS.

Za uzvrat je dobio zabranu da potpredsjednik RS Mirko Šarović imenuje novog Predsjednika Vlade RS, i nasilno je vladao sve do 2001.godine.

Nije mu bilo dovoljno što je OHR smjenio Poplašena, nego je on odmah uskratio finansiranje kabineta predsjednika RS, a onda je i zabranio ulazak u kabinet predsjednika RS Poplašenu i svim njegovim saradnicima.

Tada se šprdao na prorusku politiku SDS-a, a Radovana Karadžića nazivao kriminalcem kojem treba presuditi srpski narod.

Bespogovorno je provodio sve ono što su Amerikanci od njega tražili, pa su tako uvedeni jedinstveni pasoši BiH bez oznaka Republike Srpske, uvedene jedinstvene automobilske tablice, DGS, osnovan Sud BiH, povećan sastav Savjeta ministara BiH, ukinut dinar kao platežno sredstvo u Republici Srpskoj...

Tih godina je primljen kod Klintona; Olbrajtova ga je nazivala „svježim daškom vjetra“ na Balkanu, jer je bespogovorno i brutalno uništavao od naroda izabrane predstavnike SDS-a i SRS-a, zajedno sa SFOR-om i Visokim predstavnikom u BiH.

Kada je otišao sa vlasti 2001. godine, iza sebe je ostavio budžetsku provaliju, neisplaćene plate i penzije, ali i brojne afere koje nikada nisu dobile sudski epilog. Iz tog vremena traju njegova poslovna prijateljstva sa Draganom Đurićem, vlasnikom Zekstre iz Beograda, i Draganom Čičićem, vlasnikom više firmi u Srbiji i Hrvatskoj.

Ta prijateljstva imaju kontinuitet sve ove godine i za rezultat imaju višemilionske štete po Republiku Srpsku nastale poslovnim transferima u korist Čićićevog Zmijanjeplasta i Đurićeve Zekstre.

On, koji danas isprazno srbuje i dijeli političke lekcije svim Srbima koji su od naroda izabrani i u Srbiji i u Republici Srpskoj, ima samo jedan cilj: ostati što duže na vlasti po cijenu primjene svakog oblika sile protiv svih onih koji ga mogu ugroziti u toj namjeri.

I danas, kada živi u ubjeđenju da sve što radi radi u interesu srpskog naroda, pravi ogromne političke greške kao i tokom rata i u vrijeme svog prvog premijerskog mandata, kada je isto tako bio ubijeđen da sve što radi radi u interesu Srba.

A prava istina je da u njegovom političkom djelovanju postoji samo jedan interes koji ga pokreće ogromnom energijom, a to je lični interes.

Navodna briga i rad za srpske nacionalne interese samo je obično sredstvo za vladavinu, režimsku, brutalnu, nemilosrdnu i bezočnu u funkciji njegove enormno obogaćene porodice, nekoliko bliskih prijatelja i njihovog ogromnog imetka.

Navodni sukob sa zapadnim adminstarcijama i navodna prosrpska Dodikova politika nikada nisu doživjeli bilo kakvo kažnjavanje.

Nikada niko iz Dodikove stranke i njegovih koalicionih partnera nije kažnjen nekom odlukom OHR, ali su zato predstavnici SDS-a, ali i SRS-a,  redovno kažnjavani i progonjeni.

Sve njegove tzv. velike političke pobjede u tzv. zaustavljanju prenosa ovlaštenja sa RS na BiH, u stvari su Pirove pobjede, jer da njega nije bilo ti prenosi ovlaštenja ne bi se ni dogodili.

On tvrdi da je srpskom narodu vratio dostojanstvo, ali zaboravlja da kaže da je upravo to dostojanstvo on satjerao u crnu zemlju, preuizimajući vlast u Republici Srpskoj na tenkovima SFOR-a, sa svega 2 poslanika u Narodnoj skupštini RS.

Više od 6 poslednjih godina njegove neprekidne vladavine obilježene su najvećim kreditnim zaduženjima od MMF-a i drugih zapadnih finansijskih institucija i banaka. On, koji optužuje opoziciju da se prodala zapadu, sa istim tim zapadom dogovara kredite i prodaje budućnost vlastitog naroda koji će jednog dana vraćati sve dugove koje je upravo Dodik napravio.

Kako je moguće da njemu kredite daju oni protiv kojih se on navodno najviše bori?

Za Republiku Srpsku nije bilo kredita ni aranžmana sa MMF-om u svim godinama kada je Predsjednik Vlade bio iz SDS-a. Kad god je Dodik na vlasti krediti teku bez ograničenja. Od ukupnih inostranih, isključivo “zapadnih“, kredita, odobrenih Republici Srpskoj, 95 % je dogovoreno sa Dodikom.

I sada, dok isprazno srbuje i optužuje nas iz opozicije za navodno podaništvo zapadu i Amerikancima, on sa njima konstantno održava nesmanjenu komunikaciju i obećava sve i svašta - od ulaska u NATO do uvođenja Apelacionog suda BiH. Ali više mu ništa ne vjeruju, pa se i susreću sa njim samo kad moraju.

Zbog toga šalje Radojičića po svijetu da uvjerava sagovornike u Vašingtonu i Briselu da je njegova retorika samo sa namjerom da se ne dozvoli dolazak na vlast SDS-a, koji će voditi još radikalniju politiku od njegove retorike. Zato ih moli da začepe uši, i da ne obraćaju pažnju na ono što govori, već da cijene šta će uraditi. Obećao je da više neće ni spomenuti riječ referendum, i da će sve uraditi da BiH implementira uslove za nastavak integracije u EU i NATO.

Svoj strah od socijalnih nemira koji mogu eskalirati zbog njegove nakaradne ekonomske politike, i koje mogu pokrenuti izgladnjeli i opljačkani građani, pretvara u zapadnu zavjeru u režiji Amerike i Evrope, koja navodno treba da se dogodi na proljeće uz saučesništvo „domaćih izdajnika i stranih plaćenika“.

Za sve su kriv  Bosić, Čavić i Ivanić, jer „jedan skija sa američkim ambasadorom na Jahorini, drugom kampanju plaćaju stranci, a treći hoda po svijetu i olajava njegovu prosrpsku politiku“, tvrdi Srbenda Milorad.

Laž je njegovo jedino sredstvo protiv opozicije, a njegovi mediji služe da ponavljaju njegove laži kako bi sto puta ponovljene laži postale istina. Ako je to doskora i moglo, sada može mnogo manje, jer je i najzagriženijim pristalicama njegovog srbovanja postalo jasno koliko su prazna njegova obećanja, i koliko se teže živi otkako on vlada.

U svim njegovim retoričkim egzibicijama, najmanje koga treba da se boji je opozicija. On zna da opozicija trenutno nema dovoljno poslanika da sruši njegov režim, ali takođe zna da u njegovim redovima ima mnogo onih koji više ne mogu trpjeti ni njega ni njegove poltrone kojima je okružen.

U njegovim redovima postoje oni koji će ga sigurno mnogo brže srušiti od opozicije, a to su oni koji su uzidani u temelje njegove vlasti, i kojima je okružen. Oni pregovaraju sa probranim administracijama sa zapada, ali i istoka, da se okanu Dodika koji je otišao predaleko i nepovratno na putu političke isključivosti i utopije, ali kriminala i korupcije.

Srušiće ga i njegovi ministri, poslovni partneri, direktori javnih preduzeća, fondova, načelnici opština, koji više ne mogu trpiti davanja; po kafanama pričaju šta su sve i kome morali dati, ali i kako će propasti zbog tolikih davanja.

Ovakav kakav jeste postao je nepodnošljiv za one koji ga okružuju, a uz to je postao i nepovjerljiv prema gotovo svima, osim prema četvero najlojalnijih i najbližih (Mitrović, Čubri, Cvijanović i Korać).

Nisu više samo izdajnici oni iz opozicije, izdajnik sada može biti i svako iz njegove stranke, osim ovih četvoro najbližih.

Svoj ego preostalo je samo da hrani pljuvanjem onih od kojih najviše strahuje, dijela opozicije i stranaca koji mu više ništa ne vjeruju i koji su ga odavna potpuno „rendgendski snimili“ i strpljivo čekaju, jer imaju vremena, a ovakav kakav je Dodik im trenutno najviše politički odgovara.

Priča a ne djeluje protiv njih, što je za njih, u ovim okolnostima, poželjno i podnošljivo.

Istovremeno, detaljno i tiho istražuju mnoge stvari, što on zna i od čega ne spava mirno. To rade i u Srbiji, a to ga najviše brine i čini nervoznim. A sve je više onih oko njega koji između svoje i njegove glave biraju svoju.

Milorad je u paranoičnom strahu, više nikome ne vjeruje, i preostalo mu je još samo poslednje vjerovanje, da će ga u odsudnom trenutku štiti narod.

Po njemu, srpski narod mu je dužnik, jer  je on lično spasio Srbe od unitarne BiH, i on očekuje od naroda, onda kada dođe na red istina o njemu samom, da taj isti narod to shvati kao zapadnu propagandu i laž,i da poskače sa motkama u rukama braneći Milorada i njegov mukom stečeni imetak od „mrskih stranaca i domaćih izdajnika“.

„Prljavi zapadni dolari“ i „izdajnička plaćena opozicija“ za njega su saučesnici srpskog proljeća po uzoru na arapsko proljeće, koje treba da se desi ove godine, kako Milorad prognozira.

Ove izmišljotine Milorad plasira da kod gnjevnih građana, osiromašenih i opljačkanih od strane njegovog režima, utihne potrebu da izađu na ulice i pruže otpor režimskoj bezočnosti,nepotizmu, korupciji i otimačini.

Jer, izlazak na ulice je izdajnički, antisrpski i plaćenički čin, ko god da to radi protiv njegovog režima.

Ne strahuje on od arapskog proljeća, poučen sudbinom arapskih naroda, njega brine način na koji su kraj dočekali arapski diktatori.

Sve što je stekao vladajući, ubijeđen je da je stekao pošteno , i uz put sam sebe ubjeđuje da je i to skromno s obzirom koliku političku zaslugu ima za sadašnju političku poziciju Republike Srpske, koja po njemu nikada nije bila čvršća.

I zato on, bojeći se naroda, strahuje da bi narod mogla povesti opzicija, jer je siguran da to neće uraditi Mišićka i Ćurguz (za njega su i oni plaćenici, ali njegovi).

Milorad je svjestan - jednoga dana doći će kraj režimu.

Kad tad.

Što je kraj bliži, njegov strah je veći.

A on i dalje neka priča šta hoće. U zadnje vrijeme iz njega sve više izlazi strah, jer je sve više sam i jer sa prijateljima koje on ima njemu i ne trebaju neprijatelji.

A ja mu nisam prijatelj.

Dodikovo januarsko proljeće: Otvoren Lov na vještice

Piše: Slobodan Vasković

Režim Milorada Dodika u paničnom je strahu od sopstvenog naroda. U proteklih gotovo sedam godina vladavine, kriminalna vladajuća oligarhija opljačkala je sve vrijedno u Republici Srpskoj, nemilosrdno uništavajući ekonomske, privredne i sve druge resurse, ostavljajući narodu tek bijedne, niskokalorične mrvice, bogato garnirane lažnom pričom o odbrani vitalnih nacionalnih srpskih interesa. Krađa je bila takvih razmjera, da su na kraju istom tom narodu oteli i ono nešto mrva na kojima su opstajali, gurajući ga bez milosti preko ruba egzistencije, u provaliju siromaštva, totalne bijede, akutne nezaposlenosti, besperspektivnosti; Riječju, doveli su ga u zonu u kojoj je njegov biološki opstanak krajnje upitan.

Duboko svjesni zla koje su počinili, suočeni sa činjenicom da nemaju ni ideje ni volje ni snage ni (u naznaci) finansijskog i privrednog resursa, kojim bi mogli bar ublažiti ambijent potpune propasti; prestravljeni od mogućeg radikalnog odgovora uništenih podanika, režim se odlučio za standardnu varijantu odbrane svojih zločinom i kriminalom stečenih pozicija – Lov na vještice je zvanično otvoren, a vještice su svi oni koji se (bilo glasno, bilo „u sebi“) pitaju zašto nemaju šta jesti, plus pojedinci koji se usuđuju izreći i riječ kritike na račun zločinačke organizacije što je bahato, brutalno i nemilosrdno, po principu „spržene zemlje“, opljačkala sopstvene podanike.

Upravo zbog toga su Milorad Dodik i njegov ideolog i dežurni „Kec iz rukava“ Nenad Kecmanović, posljednji dan Stare godine, zasukali rukave i salili temelj zadnje linije odbrane Društva jednog lica, koje je primitivizam pokušalo nametnuti kao religiju, a pljačku kao visokocivilizacijski oblik ponašanja. Dodik i Kecmanović izrekli su procjene za 2013. godinu, prepune paranoje, fatalizma, kataklizmi, razornih antisrpskih oluja; odnosno opšteg crnila, kuge i pošasti od kojeg RS, i Srbe u cjelini, jedino može spasiti redanje ispred Dodika i štićenje golim prsima njegove debele, desetinama narodnih miliona ojačane i postavljene, kože.

Ovaj dvojac je vrlo nevješto, čak panično, još jednom pokušao da stavi znak jednakosti između Dodika i njegove kriminalne oligarhije i ovog entiteta, te naroda u cjelini, poturajući kukavičije jaje da bilo kakvo nezadovoljstvo ponašanjem vlasti i njenih glavnih protagonista jestjednako smaku Republike Srpske. Čak je i moguće nezadovoljstvo građana, u paranormalnoj i nadnaravnoj izvedbi narečenih vjerovjesnika nove/stare primitivne misli, označeno kao potencijalno neprijateljsko i antisrpsko.

Nema dileme da je ekonomski slom preda vratima, što je proizvelo situaciju „U strahu su velike oči“, pa je Dodik naprečac odustao od projekta „sto kila lažnog optimizma po glavi stanovnika RS“, prepuštajući se dražima paranoje/melanholije,  a Kecmanović napustio ulogu (izvrsno plaćenog) pisca panegirika upućenih Dodiku, te se, sa podjednakim žarom, uživio u novu, (takođe izvrsno plaćenu), rolu profesionalne narikače, čiji „krik do neba“ bi trebalo da pozove narod na okupljanje u toru: tako zbijen bi svojim istrošenim mesom zaustavio sve „negativne procese“ usmjerene ka objektu oplakivanja.

Iako, tvrde, sve znaju o onima koji su spremni na ugrožavanje RS, do „njenog smaka“, (kako to dramatično istiskuje „iz grla“ odlično plaćena narikača Kecmanović), ipak ni Dodik ni njegov dežurni psihijatar/psiholog/ideolog ne preciziraju ko su ti Neprijatelji i od Koga bi narod trebalo da brani RS, koja je samo drugo ime za Dodika?!

  

Dodik je, u intervjuu za “Večernje novosti”, rekao da raspolaže informacijama da pristiže novac da bi se spremilo neko "proljeće", da se ukloni on i RS oduzmu sve nadležnosti.

"Raspolažem informacijama da je ovde ušlo 10 miliona dolara da bi se podržale razne nevladine organizacije. Govori se o nekom `proljeću` i ovde", naveo je Dodik i istakao da zna veoma precizno ko distribuiše pare, kome i sa kojim ciljem, te napomenuo da se vrše pritisci na medije i pokušava da se napravi atmosfera ulice, nemira.

"Naravno, cilj je jedan: skloniti Dodika. Dovesti marionete. Isprazniti Srpsku. Oduzeti joj sve nadležnosti", naveo je Dodik.

Plitka uopštenost, koje smo se naslušali proteklih godina; Nigdje konkretne riječi o tome Ko, Gdje, Kada, Kako, Kome, te zašto institucije RS ne intervenišu i ne spriječe ilegalnu distribuciju novca?!

"Nama je najvažnija stabilnost koju ćemo sačuvati. Republika Srpska danas je svjesna sebe, bez nje nema više nijedne odluke. To nikada više ne smijemo ispustiti iz ruku, jer nas onda neće biti. Želim da, ko god dođe poslije mene, ima osnov koji čuva Srpsku. Ako je prepustimo strancima, od nje neće ostati ništa", rekao je još Dodik i dalje čuvajući od naroda svete tajne o tome ko mu navodno radi o glavi.

Milion puta prežvakana populistička žvaka, otvrdnula do mjere da zubi pucaju od nje, i ovaj put je ponuđena narodu kao osnovni prehrambeni artikl u potrošačkoj korpi, koji istovremeno mijenja hljeb, mlijeko, ulje, šećer, a od jaja ionako holetserol raste, pa se imaju tretirati nepotrebnim.

Dodikove “instrukcije” histerično je razradio narikača Kecmanović u tekstu “Godina zloslutnog broja”, u kojem je krenuo od moguće “amputacije RS” u dijelu Istočnog Sarajeva, preko recesije, ekonomske krize, značenja “nesrećnog” broja 13. u broju 2013., pa dogurao do mogućnosti da u tekućem Božijem ljetu dođe i do “smaka Republike Srpske”.

“Prema procenama više analitičara (Emil Vlajki, Miša Đurković, Dragomir Anđelković, Đorđe Vukadinović i dr.) SAD će ekonomsku krizu u RS tokom 2013. iskoristiti za konačan obračun sa aktuelnom vlasti u Banjaluci, kao metaforom srpskog otpora koji opasno pleni i Kosovom frustrirano biračko telo u matici”, tvrdi Dodikova lična Baba Vanga, ne nalazeći u svom nažvrljanom “predlošku za epitaf” ni najmanju grešku Svete Krave za sav jad i bijedu koja se u RS dešava.

Globalna kriza, nariče “Kec iz rukava” gledajući u grah, kriva je za našu detaljnu sirotinju; Isti je na dnu šalice za kafu ugledao uzrok problema i u sferi energetike, zbog nemogućnosti da se ponešto “na brzaka tušne”. Nakon što je je, (na krilima masnog honorara koji je za vidovnjačke sposobnosti inkasirao), prebrzo zaključio zbog čega je narodu loše (i toplo mu, preporučio da moguće proteste obavi u Vašingtonu, Briselu, Londonu…, “jer nam oni neće dati ni mrvice”), Kecmanović je u histeričnom zanosu urliknuo da stranci spremaju usekovanje Dodikove glave.

“Iz okvira demokratskog sistema izlazi intervencija inostranog faktora posredstvom kriznog menadžmenta, korumpiranja nevladinog sektora i privatnih medija, kriminalizacije političkih lidera, iniciranja masovnih protesta po receptu Džima Šarpa, organizovanja DOS-a za Srpsku i sl. Poređenje sa narandžastim revolucijama i arapskim prolećem, koje često prave naši analitičari, potpuno je neumesno. Model rušenja nepodobnih režima unutrašnjim snagama, bez angažovanja spoljne žive oružane sile, nije premijerno testiran ni u postsovjetskim republikama ni na Bliskom istoku, nego u Srbiji… Srpska, koja se nalazi pod diktaturom negativno pristrasnog visokog predstavnika i čijim bezbednosnim strukturama se rukovodi sa teritorije FBiH i pod nadzorom stranaca, bez političkog i socijalnog jedinstva poljuljanog tokom 2012, u 2013. neće predstavljati težak zalogaj”, konačno je “porodio” (vantjelesnom oplodnjom začetu) krucijalnu poruku DR Kec.

U prevodu: Svi moraju stati u odbranu Dodika! “Politički i socijalno ujedinjeni”, što će reći polugladni, polusmrznuti, polužedni, poniženi, opljačkani; ali istovremeno ponosni (jer su nacionalno prosvijećeni)! Pod vođstvom zadriglih, presitih i prebogatih Vladara, trebalo bi da ono što im je ostalo od života žrtvuju za bolje danas sutra prekosutra prebogatih oligarha; Tih “nenajedenih svinja”, kako ih je svojevremeno nazvala Sonja Savić, prerano utihnula glumica. Kecmanović, taj vrli vidjelac, poziva na samožrtvovanje cijelog naroda zarad boljitka grupice pljačkaša i njihovog ostanka na vlasti.

Taman kada je svekoliki publikum očekivao da Kecmanović u zanosu sveviđenja i javnog predstavljanja svog Trećeg oka na debelom mesu, saopšti kako je vidio i malog Isusa, (koji mu je tri-četiri puta namignuo), ovaj Vrhovni Druid Životinjske farme nastavio je spiralom jeze: Dodatnu opasnost je ugledao u “korumpiranju nevladinog sektora i privatnih medija”. Isti taj svevideći Kecmanović u proteklim godinama nije ni riječ pisnuo, (a kamoli video), kada je Dodikov režim javno korumpirao i NVO i privatne medije, prevodeći ih u poziciju jadnih i bijednih sluga režima; odnosno njegovih najsnažnijih oslonaca, kupljenih za relativno male pare.

Uništenje svake drugačije misli od režimske, poništenje bilo kakve, čak i najbenignije, kritičke misli u RS, nisu za Kecmanovića nikada predstavljali opasnost za RS, ali zato hipotetička mogućnost da neko nešto čini protiv Dodikovog totalitarnog režima vidi kao “Smak RS”.

“Obruč oko manjeg entiteta se steže i jedino se još ne zna ko je zadužen da bude Vilijem Montgomeri za Srpsku i da li će logistički centar za rešenje srpskog problema ponovo biti u Budimpešti ili u geografski bližem Zagrebu. Dan D će, svi se slažu, biti uspešno okončanje tehničkih pregovora Beograd - Priština, kada će evroatlantski saveznici moći da se koncentrišu na finalno rešenje bosanskog čvora”, nariče dalje ideolog/šupljolog, dijeleći besplatne “patriotske savjete” u stilu najkvalitetnijih davalaca tuđe krvi; usput nevješto krijući da ga je svojevremeno Dodik zadužio da bude “Vilijem Montgomeri za srpski narod u RS”.

I, na kraju, Vili Mili Vanili izgoni “posljednjeg zeca”, koji kaže da zvanični Beograd ne stoji iza Dodika (i njegove politike “Sve meni, jebo Šarca”), već da će mirno sjediti skrštenih ruku ( “otvoreno ucijenjen od beogradskih ambasada”) i gledati kako ovdašnji tiranin tone. Kada se “Kec iz rukava” odlučio na ovakvo priznanje i pljuvanje beogradske vlasti, to je siguran znak da je režim u agoniji i da neće birati sredstva u obračunu sa neistomišljenicima. Zato je i odlučio da, za početak, “baci” Kecmanovića na moguće nezadovoljnike, kao bojni otrov koji efikasno pere mozak.

Nekad bilo; taj bojni otrov je izlapio, a zombirani Kec iz rukava/nosa/rektuma sa svojim ispraznim nagvaždanjima bio je vrlo poticajan jedino za Dodika, koji je nakon novogodišnje noći odlučio da dodatno zaoštri priču, ostrvljujući se i prstom upirući na domaće izdajnike, pri tom, kao prilog, nudeći djelimično obnovljenu paletu lažnih obećanja u vidu nepostojećeg investiciono razvojnog ciklusa. 

Poptpuno ubijeđen u sopstvenu natčovječnost, nadnaravno opsjednuti Dodik je u intervjuu SRNI (02.01.2013.), sa Božijeg postamenta ( “tužan što ne može da napravi bolje društvo”), osuo paljbu po SDS-u, te opozicionim PDP-u i DP-u.

”Zato vodeća opoziciona partija SDS, koja je ogrezla u svim vrstama kriminala i korupcije, koja je planetarno bila poznata po lopovluku, sada pokušava da se prikaže kao glavni borac protiv korupcije i kriminala”, rekao je Dodik i pozvao lidera SDS-a Mladena Bosića da sve pojave za koje zna prijavi nadležnim organima.

Dodik je još rekao da saradnja SNSD-a i SDS-a na nivou BiH izgleda stabilna, ali da “stabilna saradnja na nivou BiH podrazumijeva i stabilnu Srpsku”. “Republika Srpska bi veoma brzo propala i ušla u destabilizaciju kada bi je preuzeli ovi koji se sada nameću poput SDS-a, pogotovo PDP-a, da ne pričam o lideru DP-a Draganu Čaviću”, rekao je Dodik.

U SDS-u su se našli u čudu nakon Dodikovog frontalnog napada, jer njima nije bilo ni na kraj pameti da se u ovoj (i bilo kojoj drugoj) godini ozbiljnije bave njime, već sami sobom “kroz rekonstrukciju stranke”. “Na crtu” je izašao Mladen Bosić, odbacujući Dodikove navode i nevoljko ga optužio za kriminal, sve dodatno ublažavajući osmosmjerkama o zimskim radostima sa strancima. Istina, Bosiću je vrlo teško kritikovati Dodika kada njegove perjanice Mićo Mićić i Milovan Bjelica na “dobrotvornoj” večeri daju puni legitimitet svakom zlu koje je njegov suparnik počinio. Uz to, njegova stranka je suodgovorna za ekonomsku propast RS, jer je SDS proteklih godina mahom ćutao na otvorenu pljačku i otimačinu, pravdajući tu tišinu “opštenacionalnim interesima”.

Sigurno su i u PDP-u zapanjeni Dodikovim udarom, jer u toj stranci o njemu ni ne razmišljaju, budući da su trenutno prezaposleni slučajem “redova Borenovića”, koji se, nakon izbornog poraza što ga je doživio u Banjaluci, našao pod udarom dijela visokih funkcionera stranke. Možda Dodik vidi opasnost u nedavnoj nesuvisloj Borenovićevoj najavi da će “PDP istražiti kako su potrošene 3 milijarde KM od privatizacije”, ali takav zaključak bio bi maliciozan i nipodaštavajući po njega.

Dodik napadom na SDS, PDP i DP pokušava razigrati svoje teze oko unutrašnjeg neprijatelja, dati tim optužbama kapacitet koji one objektivno nemaju i, što je najbitnije, staviti ove stranke u defanzivu i prije bilo kakvog njihovog oštrijeg istupa protiv vlasti. Jednostavnije rečeno, Dodik je svjestan da bi neka od ove tri partije (ili sve tri zajedno) mogle biti provodnici preko kojih bi se kanalisalo nezaodovoljstvo građana, te se odlučio da jurne na njih kako bi ih što ranije stavio u odbranašku poziciju, te sebi priskrbio bolji i širi manevarski prostor u vremenu koje dolazi, a kojeg se on panično plaši. Ujedno, to je i poziv svim njegovim sljedbenicima na zbijanje redova za odsutnu bitku.

U tom kontekstu treba posmatrati i Dodikov najnoviji atak na BN TV.

“I odlazak američkog ambasadora na BN televiziju nakon svih ovih godina govori o tome da se pravi jedan novi pristup”, smatra Dodik. On je ocijenio da BN televizija “pokazuje svoju dekadentnu ulogu plaćenika”. “Oni su shvatili da je dolazak američkog ambasadora za njih sigurnost da rade šta hoće. Kasnije, vrlo brzo, znaćemo kakvi su aranžmani postignuti. Imamo pravo da zaključimo da je prilikom te posjete pao određeni dogovor oko nekih stvari”, rekao je Dodik, dodavši da se i posredstvom društvenih mreža pokušavaju organizovati slične stvari.

“Televizija BN je postala informativni centar stranaca u Republici Srpskoj i očigledno spinuje stvari na način da ono što mi iz vlasti kažemo tumače posprdno ili na neki drugi način kojim bi se nešto rušilo u Srpskoj. Kada god neko iz vlasti da izjavu poziva se opozicioni lider da bi se pariralo”, naveo je Dodik.

Nema sumnje da Dodik, koji je donedavno bio glavni i odgovorni urednik BN TV, veoma teško podnosi situaciju u kojoj više nije ključna osoba koja odlučuje o tome ko može, a ko ne u informativni program te kuće, jer na ovoliku javnu salvu najtežih uvreda i objeda, te veoma opasnih optužbi za izdaju, teško da je mogao uticati potpuni nedostatak smisla za humor uposlenika ove kuće, iskazan u novogodišnjoj noći. Vlado Trišić sada žanje ono što je sa Dodikom sijao, a UO Udruženja novinara RS, čije je bolesne nenovinarske akcije isti taj BN TV snažno podržavao i finansirao, uporno ćuti i nakon najnovijeg udara po ovoj kući i njenim uposlenicima; udara koji su otvorena, opasna i vrlo realna prijetnja novinarima BN TV.

Dodik i njegovi kečevi  su veoma rano otvorili vožnju u devetom krugu pakla; godina pred nama biće izuzetno surova i opasna. U strahu su velike oči, zbog toga prestravljeni nerijetko posežu i za konačnim sredstvima. A režim je u paničnom strahu! Dodikovim riječnikom rečeno, “Neko proljeće” već je stiglo u režiji vlasti.

Ličnosti godine

piše: Slobodan Vasković

Uređivački kolegijum bloga „Sa druge strane“, kojim je suvereno predsjedavao Slobodan Vasković, održao je Drugu Izvanrednu sjednicu na kojoj je, nakon duže konstruktivne, na momente vrlo polemične, veoma intelektualne, senzualne i potentne diskusije, odlučeno da se formira Žiri, čiji je zadatak da probere Ličnosti koje su obilježile godinu na izmaku.

Usklađen sa Majanskim kalendarom i vremenom u Bakincima, Kolegijum je u Žiri imenovao Slobodana Vaskovića, koji je jedini član tog tijela. Nakon toga Slobodan Vasković održao je sjednicu Žirija na kojoj je, uz sasluženje samom sebi, praćeno bogobojažljivim pojanjem Ranke Mišić, sporadično prekidano intermezzo tihovanjem, i bezbrojnim razlozima za i nijednim protiv, izabrao jednoglasno Slobodana Vaskovića za predsjednika tog izuzetno značajnog tijela za (mo)mentalnu dekontaminaciju.

Žiri je donio standarde koje su članovi Žirija morali ispoštovati kako bi izbor Ličnosti godine u raznoraznim kategorijama bio utemeljen, objašnjiv, razumljiv, prihvatljiv, objektivan, nenapadan, u skladu sa hipotekama Vladike Grigorija na crkve u Hercegovini i iznenadnom striper bolešću Vladike Vasilija i, naravno, u harmoniji sa praistorijskim Hramovima u Bakincima i neuspjelim pokušajima vehabija da se dokopaju građevinskih parcela u tom svetilištu Posrnulih.

Nakon što je Žiri konstatovao da su iskupljeni i na kamaru stavljeni svi uslovi i standardi, članovi Žirija na čelu sa Predsjednikom Žirija pristupili su dugotrajnom vijećanju o broju kategorija u kojima će se, tradicionalno prvi put, birati Ličnosti godine. Dogovoreno ja da taj broj ne bude neki konkretan broj, već onako. Nakon tog zaključka, došlo je do velike polemike oko najvažnije kategorije, nazvane „Bijednik godine“. Nije problem bio u kandidatima, (tih je napretek), već u činjenici da je jedan od nominovanih Tooooliki Bijednik da bi za njega, a i za publikum, bila uvreda nazvati ga tek Bijednikom godine. Stoga je Predsjednik Žirija, u skladu sa svojim božanskim ovlastima, odlučio da se ove godine uvede kategorija Bijednik svih Bijednika godine. Rečeno učinjeno, vijećanje, sendviči, prejeftina salama, ptičje mlijeko, par namještenih tendera, ponovo vijećanje; argumeti Za i Protiv, Marilyn Manson, Marilyn Monroe, Neki to vole vruće..., Zvuci sa Zmijanja, Jandrino jato iznad kukavičijeg gnijezda..., još vijećanja i Konačno - Ličnosti godine su pred vama!

Bijednik svih Bijednika godine
Žiri je jednoglasno i izvan svake razumne sumnje ovu laskavu titulu dodijelio Desnici Radivojeviću, ministru u Vladi Federacije BiH. Desnica je Takav Bijednik da Žiri, ma koliko se trudio, nije mogao naći dovoljno snažnih, jakih, vizionarskih, uvredljivih riječi da opiše svu Bijedu tog Šljama. Radivojević je bio član SDA, kojeg je neškolovani Ministar policije u Vladi FBiH Predrag Koka Kurteš (predratni kafe kuvar u sarajevskoj miliciji) odveo na Bled, u jeku tuče između SDA i SDP, te ga šuškama ubijedio da priđe privatnom kružoku leziljebovića i gulikoža Zlatka Lagumdžije. Čim se Desnica osjetio dovoljno ušuškanim obznanio je svoj prelazak u SDP, nakon čega ga je nezakoniti predsjednik Federacije Živko Ante Budimir (tri imena nigdje prezimena) privremeno smijenio. Desnica je sedam mjeseci bio na ledu, gdje se prehladio, i gdje ga je pronašao Stari Dobri Lijan, koji ga je ušuškao  još bolje i od Koke i od Kurteša, a Bogami i od Šanke, nakon čega je naš laureat shvatio da mu bez Narodne stranke i Rada nema ni Boljitka. Bilo je to dovoljno nelegalnom Budimiru da, zajedno sa Antom i Živkom, ponovo rukopoloži Desnicu u Ministra i Zlatka u ponor sopstvenog mu ludila.

Iskreno zgađeni, monstruozno ubrljani, brutalno umazani bezbrojnim prljavštinama koji su Desnici priskrbili oreol Bijednika svih Bijednika, članovi Žirija pristupili su kolektivnom višečasovnom riganju, nakon čega su, dehidrirani, donijeli odluku da ne biraju Bijednika godine, jer je postojala realna opasnost da fizički (zbog prevelike iscrpljenosti) ne budu u mogućnosti izabrati Laureate u ostalim kategorijama.

 Nakon primljenih infuzija, nabavljenih ispod ruke u lancu apoteka “Kljajčin, Škrbić&Kum”, Žiri je nastavio zasjedanje. Na redu su bile kategorije Paranoik godine i Patološki tip godine. Aklamacijom je odlučeno da se ova nagrada objedini i dodijeli pod integrisanim integralnim imenom Patološki Paranoik&Tip godine. 

Tananana!!! Tananana!!! ( Za neupućene-Tananana označavaju fanfare, omiljeni duvački instrument Ranke Mišić). Ranka Mišić: “Tananana”! 

Patološki Paranoik&Tip godine je Milorad Dodik. Razloga je mnogo. I previše. Prvo je početkom godine izgubio kontrolu nad Aleksandrom Džombićem, potom je izgubio kontrolu nad sobom i podržao levata Borisa Tadića koji je izgubio predsjedničke izbore u Srbiji. Potom je Tadić izgubio i u Demokratskoj stranci, što je Dodika dodatno motivisalo na patološke postupke, koji su doveli do toga da je zajedno sa SNSD-om izgubio lokalne izbore u oktobru. Tu psihopatologija ne prestaje, jer kreću fizički obračuni unutar SNSD-a, nakon čega je Domagoj nasrnuo na Hypo&Son, sve to uslikao je BN TV, što je Psiho Dodika dovelo do patološkog obračuna sa Vladom Trišićem, a njegove paranoje pojačalo je odvođenje potentnog Miškovića u impotentni pritvor, plus srbijanska istraga dodikovaca a la Dragan Đurić&Zekstra. I manje snažni od Dodika bi proparanoisali, osjetili se progonjenim, izdanim, opkoljenim… 

Uz sve to, još je i Igor Radojičić počeo da se prostituiše na Tviteru, što je Dodika iziritiralo toliko da je nasrnuo na Milovana Topolovića, koji je mislio da može da piše Pukovniku.  

 
Dupeglavac godine 
Ponesen genijalnim otkrićem novinara-istraživača Javnog servisa da se u Domu penzionera toči “vino bez deklaracije”, Žiri se razuzdao i razigrao i u vezi sa ovom kategorijom bio na visini zadatka - bez dileme smo za Dupeglavca godine probrali Sulejmana Tihića. On je ovu titulu zaista zaslužio, jer je iskusio “redaljku” šestorke (Dodik, Lagumdžija, Dragan Čović, Božo Ljubić, Fahrudin Radončić, Mladen Bosić), a da to nije shvatio ni tri dana nakon što je “silovan” pred očima cjelokupne javnosti.Vjerujući u potpisani dogovor sa Dodikom i usmeni sa Čovićem oko izbacivanja Lagumdžije iz Savjeta ministara, Tihić se šestorci namjestio kao “švedski sto”, što oni nisu propustili iskoristiti, nakon čega su ga “iskorištenog” šutnuli u opoziciju. Tihiću nije pomoglo ni višestruko salijevanje strave, konzumiranje vode preko mašica, hodanje natraške, poklapanje ušima po glavi, mahanje ušima, Trojanove kozje uši, zapisi pored puta i iznad vrata…, Izetbegović mu kuca na vrata kancelarije.

Licemjer godine
Žiri je čvrsto odlučio da ovu laskavu titulu (u rangu Miss fotogeničnosti u izborima za Miss) ponese mlađani tviter revolucionar Igor Radojičić - osoba koja je šest godina Dodiku bio što i Tom Hejgn Majklu Korleoneu. A sada bi da se sve to zaboravi i da se izvuče od odgovornosti za zlo koje je aktuelna vlast počinila ovom narodu. Trenutni odnos Dodika i Radojičića najbolje oslikava jedna rečenica Majkla Korleonea u filmu “Kum”.Majkl kaže: „Mnogim stvarima me je otac naučio. Drži prijatelje blizu, ali neprijatelje još bliže”. I Dodik i Radojičić još uvijek se maksimalno pridržavaju ove krilatice i preblizu su jedan drugom. Još malo.

Apsolutna Nula godine
Apsolutna Nula godine bez sumnje je Zlatko Lagumdžija, što je Žiri sa nepodnošljivom lakoćom utvrdio. Nakon dvogodišnjeg lutanja u izmaglicama sopstvenog političkog ludila, javnog prostituisanja s kim god stigne, tiranisanja građana, ponižavanja Hrvata, pa Bošnjaka, pa i Hrvata i Bošnjaka, ljubljenja stražnjice Dodiku, silovanja institucija, ljubljenja stražnjice Čoviću, cjelova u stražnjicu Ljubiću…, riječju opšteg ludila, Lagumdžija je odlučio da izglasa nepovjerenje sopstvenoj vladi. Dalje nema.

Miš godine

Konkurencija u ovoj kategoriji je bila prežestoka, što je dovelo do oštre polemike u Žiriju, koja je na moment prijetila da izmakne kontroli. Upravo zbog toga Predsjednik Žirija nakratko je prekinuo sjednicu, te zajedno sa ostalim članovima tog uvaženog tijela preslušao najnoviji CD duhovnih pjesama u izvedbi ingeniozne i fatalne Ranke Mišić. Bio je to vrlo erotiziran samozatajan i osvježavajući i orgazmirajući moment, nakon čega je Žiri, ne skidajući oči sa zanosne Ranke, jednoglasno presudio: Miš godine je Vlado Trišić, vlasnik BN TV. Nema šta mu Dodik nije opsovao i kako mu nije prijetio, ali sve to Trišića nije nagnalo da objavi i jednu jedinu riječ o tome. Štaviše, željno iščekuje pomirenje, jer mu je dojadilo da ponovo bude utajivač; nanovo bi u elitu. 

SRNA godine je bez sumnje Milica Džepina koja je uspješno izmakla režimskim Lovcima na jelene i njihovim psima tragačima. Žiri je utvrdio da je Džepina gotovo pa analfabeta (ana, alfa, beta, gama, delta..), ali, cijeneći njenu volju da preživi na funkciji, odanost Šefu, sluganstvo slugi Peri i kabinetskoj sobarici Bilji, te vještinu eskiviranja napada Lovaca, odlučeno je da joj se dodijeli ova lenta.
 
Sirotanović godine
Prilikom odlučivanja o dodjeli ove nagrade predsjednik Žirija Slobodan Vasković stavio je moratorij na svoje učešće u radu Žirija, zbog mogućeg sukoba interesa. Nakon toga je Žiri nastavio sa radom i jednoglasno odlučio da je Sirotanović godine Damir Kaletović zvani Jeza. Siroti Jeza toliko je jezovito koristio uredničku poziciju na FTV-u, da uposlenici te kuće nisu mogli od sramote izaći iz kuće, te su se odlučili da taj Javni servis otmu iz Jezinih (čitaj SDP-ovih) ruku i predaju ga u šake Avdi Avdiću. Kolateralna šteta Jezinih uredničkih fantazmagorija, onanisanja i rektalnog izvještavanja je udaljavanje njegovog vlasnika Bakira sa sveuredničke pozicije. Siroti, neshvaćeni Jeza nakon toga je nisko pognute glave, ali vrlo ponosno i dostojanstveno (kako i priliči neshvaćenom Poltronu), napustio informativu i skromno nastavio svoj ultraskromni jezoviti novinarski opus u Dokumentarnom programu. 

Nakon izbora u pojedinačnim kategorijama, Žiri je pristupio teškom razmatranju pristiglih nominacija u grupnjacima. Prvo je, uz četveroručno guslanje Pantelije Ćurguza i Rade Rakulja, te poj profesionalnih narikača Željke Cvijanović, Dušanke Majkić i Srđana Mazalice, odlučeno da se dodijele nagrade u dvije grupne kategorije.
 
Ranka Mišić: “Tananana, tananana”!

Najjadnija institucija godine   
Da bi donio odluku u ovoj kategoriji, Žiri je morao pribjeći čak i preglasnom čitanju saopštenja Upravnog odbora Udruženja novinara RS, u čijim smo nesmozganim bespućima pseće vjernosti Dobrotvoru konačno našli i utočište i ideju vodilju, koja nas je dovela do saznanja/spoznaje da za Najjadniju instituciju godine proglasimo Oslobodilačko Specijalno Tužilaštvo Republike Srpske. Za kokošija prsa su pobijedili Narodnu skupštinu RS, a kap koja je prelila pobjedničku čašu je činjenica da je Oslobodilačko Specijalno Tužilaštvo RS uspjelo da oslobodi čak i saradnike narko bosa Darka Šarića.

Fuj godine
Ovu vrlo značajnu nagradu Žiri je bez po muke dodijelio emisiji “Privatno”, koja se emituje na lokalnoj ATV, bliskoj Ranki Mišić. Neinteligentno, niskogledano teferičli okupljanje pod palicom ovdašnje debele i sretne Karleuše, u narodu znano kao i “Presing”, te jadni “Apostrof”, uprkos svoj svojoj plitkosti nisu mogli ni prismrditi jadu i bijedi ovdašnjeg novinarstva. Fuj, Fuj, Fuj.