Nešića treba vratiti na čelo Ministarstva bezbjednosti za nesmetan promet svim vrstama opijata

Piše: Slobodan Vasković

Bilo je očekivano da Nenad Nešić, predsjednik DNS-a, ponovo postane najozbiljniji kandidat za Ministra bezbjednosti BiH. Međutim, potrebno je da mu se obezbijede adekvatni uslovi kako bi mogao maksimalno da se posveti poslu.

Lično bi podržao njegov povratak, ali uz uslov da to ministarstvo dobije nove nadležnosti koje bi trgovinu kokainom, heroinom, fentanilom, marihuanom, ostalim narkoticima, kao i pranje novca od prodaje navedenih opijata tretirale legalnim.

Tako Nešić ne bi više morao da se skriva i dovodi u opasnost da bude možda pritvoren.

Ministarstvo bi trebalo da se zove Ministarstvo bezbjednosti za nesmetaan promet svim vrsta opijata. 

Ministarstvo bi trebalo da ima transparentan Pravilnik koji bi precizirao koliki procenat ide tužiocima, sudijama, vrhovima bezbjednosnih agencija, kako bi građani BiH znali u svakom trenutku sve podatke o tome da li je sve u redu sa trgovinom narkoticima i da li su ovlašteni uvoznici izmirili svoje obaveze prema nadležnima da ih štite.

Trgovina opijatima, kao i pranje novca od njene prodaje, nikako ne bi smjela biti oporezovana, jer nakon toliko isplata sudijama, tužiocima, vrhovima bezbjednosih agencija, bio bi to udar na ovu privrednu granu.

Pravilnik bi regulisao i likvidaciije do kojih bi eventualno došlo zbog mogućih nesporazuma između ovlaštenih uvoznika, njihovih perača novca, a Tužilaštvo bi imalo ulogu medijatora, dok bi Sud bio taj koji potvrđuje dogovore postignute medijcijom. 

Naravno, eventualne likvidacije ne bi bile kažnjive, ali bi Tužilaštva, Sudovi, vrhovi bezbjednosih agencija, po navedenom Pravilniku, dobijali veću apanažu zbog toga što uopšte moraju da se bave navedenim sitnicama.

Ne vidim uopšte razlog da se sve ozakoni po hitnom postupku, jer situacija u BiH je već takva; Sve navedeno je uveliko na djelu, tako da bi smo se vrlo brzo, kao država, riješili bilo kakvog kriminala. 

Promjena uloge Ministarstva bezbjednosti za nesmetan promet svih vrsta opijata, za sobom bi povukao izmjene drugih zakona, ali to nije dug proces i mogao bi se riješiti na stalnom zasjedanju parlamenta. Svi zakoni bi, naravno, bili podržani aklamacijom.

Jednostavnije rečeno, BiH bi,uvođenjem jednog ovakvog zakona, bila potpuno dekriminalizovana.

Odgovarali bi samo oni koji ne izmiruju redovno svoje obaveze prema ovlaštenim dilerima, a kazne za njih morale bi biti drakonske.

Prevare na tenderima, takođe, ne bi bile kažnjavane, već bi oni koji su nezadovoljni što nisu učestvovali u nekoj od njih, bili izloženi teškim kaznama i progonu.

Nema potrebe da nabrajam dalje šta bi sve trebalo dekriminalizovati, jer je cijeli prjekat veoma jednostavan - sve ono što je sada na bilo koji način kriminalizovano potrebno je dekriminalizovati. 

Ćulum treba da se vrati u SIPA sa lisicama na rukama

Piše: Slobodan Vasković

Darko Ćulum treba da se hitno vrati u SIPA - sa lisicama na rukama.

I ranije sam tvrdio da je prvo trebalo uhapsiti Ćuluma, pa tek onda rješavati sve ostale ogromne bezbjednosne probleme što su kuminirali 23.04.o.g. kada je došlo do oružane pobune prilikom pokušaja privođenja Milorada Dodika; Inspektori SIPA spriječeni su oružjem da to učine.

Ćulum je iz SIPA otišao 19.03., a naglasio je da o njegovoj ostavci ne može da se raspravlja, jer on ne želi više da vodi Agenciju.

Dan kasnije na Savjetu ministara spriječeno je konstatovanje njegove ostvke koju je podnio odazivajući se na Dodikov poziv da srpski predstavnici u državnim institucijama napuste svoj pozicije i prihvate neustavne zakone koji su, po Dodikovom nalogu, usvojeni u parlamentu RS.

Većina njih nikada nije zaživjela, ali svi su i dalje na snazi, iako je većinu poništio Ustavni sud BiH. 

Međutim, odluke Ustavnog suda BiH se ne priznaju u RS.

Ćuulumu je sada naređeno da se vrati na čelo SIPA kako bi do kraja demolirao instituciju čiju demontažu je počeo svojim dolaskom na njeno čelo.

Nečinjenje je, u Ćulumovom slučaju, zločin bez presedana koji je počinio, kao i svjesno, planirano onemogućavanje SIPA da normalno funkcioniše.

Ćulum je taj koji je polomio ugaoni kamen bezbjednosnih instiucija u BiH, a njegovi akti mogu se okarakterisati kao izdaja.

Ne želi on povratak da bi se borio protiv zločina svih dezena, već da bi zločice zaštitio.

Sama pomisao na to na on ponovo bude na čelu SIPA je rijetko viđena drskost, izvjesno nezabilježena na Svijetu dosad.

Svako onaj ko smatra da je Ćulumov povratak “smirivanje tla” je u nerješivoj zabludi; Riječ je o pomnom planiranju zaštite najtežih oblika kriminala.

Ćulum je osoba bez zere karaktera; Puzavac koji nikada ništa, kao policajac nije učinio, sem što je na koljenima klečao pred svakim svojim vlasnikom. 

Ne postoji način da se on osovi na zadnje noge. Niti postoji način da on promijeni status toksičnog ljigavca koji se zalijepi za svaku površinu na koju se baci. I curi niz nju, ostavljajući otrovni trag za sobom.

Ćulumov povratak značio bi pretežak udarac državi, njeno novo poniženje, totalnu kriminalizaciju institucija BiH.

Nakon poništenja pravosudnih institucija, uništenje SIPA logičan je dio plana zlikovaca koji vode BiH.

Tama je sve gušća.

  

 

 

 

Odlazak Milana Miličevića

Piše: Slobiodan Vasković

Milan Miličević podnio je neopozivu ostavku na funkciju predsjednika SDS-a.

Naveo je, između ostalog, da tim aktom pokušava spriječiti raskol u stranci, što jeste dobra namjera, ali za nju nema previše optimizma.

Na poziciju v.d. predsjednika došao je novembra 2022. godine, nakon teškog poraza partije na opštim izborima, da bi polovinom iduće, 2023. godine, izabran za predsjednika.

Miličević je bio i ostao glavna meta SNSD-a, jer je na lokalnim izborima, u Tesliću za poziciju načelnika, ali i pokušajima opoziva, redovno pobjeđivao vodeću režimsku stranku. Zbog toga je u nekoliko navrata bio i žrtva montiranih procesa; privođen; Posljednji put 09.06.o.g., na godišnjicu izbora za predsjednika SDS.

Miličević nije uspio da ovlada frakcijama unutar SDS-a, da ih stavi pod kontrolu i njegov pad bio je očekivan.

Razlog su rezultati lokalnih izbora prošle godine, iako je to formalno; Suštinski, Miličević nije htio da sluša druge frakcije, bude njihov borbeni ovan i završio je kako je završio.

Koliko dubok raskol je u SDS-u svjedoči i podatak da je Miličević teško kritikvan od drugih stranačkih prvaka čak i kada je bio najugroženiji od Režima i kada je bio pritvaran.

Miličević je i nakon toga ostao dosljedan sebi i svom poimanju politike - nije se javno obračunavao ni sa kim od kritičara, ma koliko oni oštri prema njemu bili.

I da jeste, epilog bi, vjerujem, bio isti kao što je sada.

SDS je dinosaurus političke scene u BiH; Jedini koji je toliko oslabio da jedva diše, za razliku od druga dva - SDA i HDZ.

SDS je, za razliku od SDA i HDZ, ostao bez sopstvene nacionalističke politike i to ih je koštalo slobodnog pada koji još uvijek traje. Iz izbora u izbore SDS-a je sve manje, ma šta činili, ma kako postavljali kampanju, ma koliko pokušavali djelovati kao umjerena desnica.

Pad SDS-a počinje 2006. godine kada im je Milorad Dodik, najjednostavnije rečeno, preuzeo sve političke stavove, čak i one najrigidnije.

Dodik je hazarder, ali mu se, sa aspekta osvajanja vlasti, apsolutno isplatilo to što je uradio. Zamka u koju su mnogi upali, a i sada se nalaze u njoj, jeste činjenica da je Dodik, ljevičar, brzinom svjetlosti postao desničar/potom ultradesničar. 

Takav zaokret šokirao je SDS i od tog šoka nisu se više nikada oporavili, Preko noći su ostali bez prepoznatljive politike, koju je Dodik jednostavno preuzeo. Kao što je, u godinama koje su uslijedile, preuzimao sve one na koje se SDS nekada oslanjao; Stvarao organizacije koje u veličale njega, a ne, kao do te 2006., SDS.

Dodik je te 2006. postao po drugi put premijer i imao je pola godine pred sobom da realizuje ključne postavke svog plana. Nije posustao ni trenutka; Išao je s kraja na kraj RS, posjetio svako mjesto, rušio SDS gdje god je mogao.

Tako je potvrdio vlast na opštim izborima 2006., osvajajući sve. 

Prva žrtva njegove “promjene” bio je tadašnji predsjednik SDS Dragan Čavić. Njegovu smjenu pripremio je Mladen Bosić, toliko precizno da Čavić nije znao šta mu se sprema do noći prije sjednice Predsjedništva SDS-a. 

Čavić je danas zaboravljen, a Bosić je nastavio da vlada strankom sve do 2016. godine, kada se povukao. On je na čelu SDS-a proveo najviše vremena, ali nije uspio stranku vratiti na vlast.

Bosić je bio oštar zagovornik smjene Miličevića. Bili su to i Vukota Govedrica, koji je na poziciji predsjednika stranke zamijenio Bosića, kao i Miličevićev prethodnik Mirko Šarović.

Tri bivša predsjednika protiv aktuelnog šefa stranke izuzetno je teška pozicija i Miličević je odstupio.

Darko Babalj, poslanik u parlamentu BiH, vukao je konce. Babalj je vrlo interesantan - uvijek je bio prvi koji je štitio Miličevića, kada su ga napadali, kao i Ljubišu Petrovića, gradonačelnika Bijeljine, iako ne podržava ni jednog ni drugog.

Treba ukazati na još jednu činjenicu po kojoj je SDS specifičan: to su Lokalni Knezovi koji su, kao pojam političkog djelovanja, pretekli još iz vremena Momčila Krajišnika.

Oni već jako, jako dugo kroje politiku SDS, ali po aršinima koji njima odgovaraju i u kojima je stranka sekundarna; Tek platforma sa koje djeluju.

Vrlo teško je predvidjeti kojim putem će stranka dalje krenuti, ali je izvjesno da neće biti brzog oporavka.

Duboko podijeljeni, bez jasne politike, teško udareni i ovaj put, SDS bi, za početak, trebao priznati da više nisu velika stranka; da nemaju dovoljno kvalitetnih odbora, a članstva sve manje.

Dalja fragmentacija stranke djeluje izvjesnom.

Milan Miličević je otišao; Iza njega je ostalo uljudno pismo u kojem nije imao milosti za svoje protivnike. Prezir koji je pokazao prema njima, ne pokušavajući da ga sakrije, ukazuje da je drvo iznutra trulo, a zelenilo po granama tek varka koja to ne uspijeva sakriti. 

 

  

 

Država protiv naroda

Piše: Slobodan Vasković

Od predivne zemlje ostala je Tama.

Milorad Dodik poništio je Sud i Tužilaštvo BiH. I to u njihovom sjedištu.

Najlakše bi bilo pojasniti to ovještalom konstatacijom da je “podvio rep”, što je netačno. Dodik je poništio Sud i Tužilaštvo uz pomoć saradnika - funkcionera bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Nije podvio rep, jer je taj akt sastavni dio njegove politike. Moral je riječ koju je Dodik poodavno izbacio iz rječnika, ako je ikada imao. Skrupule ne postoje. 

Učinio je kao i obično sve da bi zaštitio sebe; Nije postojalo ništa što ne bi uradio da izbjegne jednomjesečni pritvor. Jednostavno rečeno, to je Dodik koji uvijek nađe potrebne mu iglene uši i provuče se kroz njih. 

Ne znam više ni sam koliko puta sam napisao da kada je Dodiku nešto potrebno, spreman je da kleči, leži, šeni. Bez straha od bilo kakvih posljedica, jer to je Dodik. 

Poništenjem državnog pravosuđa, Dodik je rascijepio državu BiH, pregazio je i pokazao, što je tragedija, da je nedodirljiv. Bez dileme, on je platio cijenu za to, koju će Srbi, kao narod, tek morati da prihvate.

Da li je to prekompozicija BiH u četiri provincije i dva distrikta, vidjećemo. Da budem do kraja precizan - jedan distrikt je Brčko, a drugi bi postao Sarajevo, kojem bi bila pridružena teritorija Istočnog Sarajeva.

Priča o tome kako će Dodik sada u proces zbog udara na ustavni poredak BiH je tragikomična: takav proces može trajati deceniju.

Bošnjački političari i visoki državni funkcioneri, dobar dio njih, bili su uz Dodika. Čak i kao vozači. Kakva “čast”. Moći će da se pohvale: Vozio sam Dodika da sruši Sud i Tužilaštvo BiH. Bio je temeljan.

Dodik je, između ostalog, vješto iskoristio neskrivenu želju dijela bošnjačkih političara (ne i naroda) da u Srbiji izbije građanski rat. 

I da se desio taj eventualni sudar, to ne bi pomoglo BiH; Ali, važnije je bilo to od spasavanja države BiH.

Dok su gledali preko plota, vjerujući da će do građanskog rata doći, Dodik je prošao neprimjećen i poravnao Sud i Tužilaštvo BiH. Kao tepsiju.

Da li je išta od ovoga moglo proći bez znanja međunarodne zajednice? Naravno da nije. Licemjerstvo bez kraja. 

Nakon Dodikovog ataka na Sud i Tužilaštvo BiH, za koji ga niko ne može osuditi, jer je baš lijepo zamoljen da ih poravna, pojavio se Bakir Izetbegović koji je bez milosti “potvrdio” i jedan i drugi kokošinjac. Osman Mehmedagić Osmica i Ranko Debevec hitro su prebačeni u nadležnost federalnog pravosuđa.

A i zašto bi im sudio Sud BiH; Preciznije, gdje bi im uopšte sudio kada tu livadu već prekriva korov.

Uopšte nikom nije bitno šta o svemu misli Denis Bećirović, šupljoglavac, preokupiran čitanjem rječnika stranih riječi, učenjem onih najtežih naizust, kako bi sam sebi bio dopadljiv i pokušao pokazati da je i obrazovan. 

Uzalud lomi jezik; Ostao je ništa. Nije postigao ništa. Osoba bez dometa i integriteta. 

Narodi su prepuštei sami sebi. Odlaze.

Niko ne želi da živi u državi koja je protiv svojih naroda, a to je danas BiH.

Tužilaštvo i Sud BiH imali su šansu, ali nisu ni pokušali da je iskoriste. 

Zašto bi?

Previše je unosno naplaćivati svoj dio novca od bandi i narkoorganizacija koji su u BiH stvorili Fabriku zavisnika. “Elita” živi izuzetno komforno od sveg narkosmeća koje se prodaje pred Osnovnim, srednjim školama; Na fakultetima; Svakom do koga dođu.

U BiH se zavisnici “školuju” od Osnovne pa nadalje. To je sada već vojska.

Isto tako školuju ih i vani; Svi naši narkobaroni. 

Hapse se peševi; Krupne ribe rade nesmetano. Tužilaštva, Sudovi, policije - njihove su sluge i zaštitnici.

A narkotici su samo jedan od brojnih nezakonitih poslova.

Od predivne zemlje ostala je Tama.