Prije dvadeset i pet godina u Banskom dvoru je otvoren prvi banjolučki Sajam knjige. Na otvaranju je besjedio Matija Bećković (a ko drugi) koji je i predložio da BL sajam bude Sajam knjige, a ne Sajam knjiga, jer je knjiga, kazivao je poučno pjesnik, jedna, a iz te jedne izašle su sve ostale.
Naredne godine sajam je održan u Domu vojske. Beogradska „Narodna knjiga“ je te godine objavila dvadesetak romana gospođe Kristi, a ja sam htio da pročitam sve one podvige proćelavog belgijskog detektiva brižljivo njegovanih brkova i jajolike glave kojih nije bilo u skromnoj seoskoj biblioteci u Dalju, pa sam krenuo put današnjeg parlamenta.
Godinu dana kasnije sajam je održan u Muzeju Republike Srpske. Lutao sam, tada još vitak, među štandovima izdavačkih kuća i tražio Ladlama, Lustbadera, Kinga, Barkera, Šeldona, Forsajta, Morela. Drugo vreme i druge navike, rođaci. Uostalom, svakoj avanturi čitanja prethodi čitanje avantura i tu nema šta posebno da se doda.
Potom su se izdavači i knjige preselili na drugi kraj grada. U halama banjalučkog Velesajma, na jednom zaturenom štandu, daleko i od kataloga i od promocija, pronašao sam „Opći religijski leksikon“ Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“. Leksikon je tih dana koštao stotinjak debelih maraka, a ja sam ga pazario za svega 30 ka-emova, jer je hrbat bio malkoc oštećen.
O desetogodišnjici Sajma sam - za prvi ozbiljniji honorar - u „Glasovom“ podrumu preturao stare brojeve i komplete „vadeći“ sve važnije podatke o ovoj manifestaciji. Bilježio sam sve što se moglo pribilježiti o prvom sajmu, o besjednicima, o nagradama koje su se u okviru sajma dodjeljivale, o pratećim programima. Pamtim i to da sam u nekoj polumračnoj svlačionici dvorane „Borik“ intervjuisao Dobricu Ćosića.
Bilo je to vrijeme kada se na Sajmu moglo pazariti dobrih knjiga. Bilo je to vrijeme kada su na Sajmu mogle da se pronađu izdanja čačanskog „Gradca“ ili „Izdavačke knjižarnice Zoran Stojanović“. Bilo je to vrijeme kada su na Sajam dolazili najpoznatiji srpski (i ne samo srpski) izdavači. Bilo je to, na koncu, vrijeme kada su novinari po vas dan imali posla: dvije reportaže, tri intervjua, jedna hronika. Od svega je ostao, što bi rekao pjesnik, okrugli trag na mestu šatre. Ni pisaca, ni izdavača, a i knjiga je sve manje.
Pisao sam u nekoliko navrata o tome kako je i zašto propao Sajam knjige u Banjoj Luci. Pamtim da sam jedne godine upoređivao cijenu kvadrata sajma u BL, Beogradu, Zagrebi i Sarajevu i da je naš bio mašala ponajbolji. To je i otjeralo velike i kvalitetne izdavače, jer su oni savršeno, kao uostalom i svi trgovci, znali u brojeve. Nakon što su veliki i kvalitetni izdavači otišli ostao je veliki i prazan prostor koji je valjalo nekako popuniti.
Čime je on popunjen? Desecima lokalnih izlagača koji su na štandovima nudili sve - od priručnika za spremanje brancina na žaru do Ničeovog shvatanja Šopenhaura kao vaspitača, od pjesmarica narodne muzike s akordima do mističnih tumačenja Kabale, od zbirke viceva o Lali do sabranih djela Ivana V. Lalića. Sajam je preko noći postao buvljak, a zna se šta se i kako se na buvljaku prodaje. Kako bilo, Sajam je za dvadeset godina spao sa Bećkovića na Ivanu Mihić, a ne treba zaboraviti ni onu bruku sa Basarom prije nekoliko godina.
Famozna politika, u kojoj čestitih gotovo da i nema i koja je savršen poligon za profitere raznih vrsta, uništila je fabrike, pogone i velika preduzeća, prodala je sva četiri elementa, a onda dala sve od sebe da napravi peti da bi i njega prodala, razbucala je razboritost, pravednost, umjerenost i hrabrost, a umjesto njih zapatila smušenost, zlobu, alavost i kukavičluk. Ništa mi to novo nije, ništa me to ne čudi, ali da će nekome guzica zinuti na Sajam knjige i da će razbucati Sajam knjige da bi stavio koju milju maraka u padže - tome se vala nisam nadao. Ali su posao uradili temeljno i bez greške, kao i uvijek kada nešto treba da sruše, ukradu i prodaju.
A koje su to dvije propasti?
Prva je sajam propasti, druga je propast sajma.