Avgust je malo popustio, pa čovjek može da popije kafu i rakiju sa ljudima u zoru ili pred veče. Ljeto je procijedilo i one najupornije, pa niko ne poteže teške teme i krupna pitanja. Za astalom se otvaraju tek naizgled nevažna i trivijalna pitanja. Jedno od njih se svojom snagom i ljepotom ističe među drugim pitanjima.
Koji je posao na selu najteži: kupljenje sijena, izvlačenje stajnjaka ili iznošenje meterica uz obalu? Gadni poslovi, teški, ponekad i preteški, ali neophodni. Bez šljive nema rakije, bez stajnjaka nema krtole i paradajza, bez drva nema tople sobe i sarme. Seoski poslovi su najčešće kao surutka: gadni, a neophodni.
Iza kuće se, recimo, nalazi tridesetak stabala šljiva. Najčešće su to sitne bijele šljive koje padaju među koprive i kokošija govna. Predani domaćin gazi osamdesetu, ide iza djece i unuka i prati da li su sve šljive pokupljene. Ne dozvoljava da ijedna ostane u travi, u korovu, u šiblju. Išće da se pokupe i one izgažene čiji ljepljivi trag neprestano podsjeća na svu gadost ovog posla.
Radnici čuče i čekaju prve grčeve u skočnim zglobovima ili listovima. Sve češće se ispravljaju i laganim masiranjem pokušavaju da otresu bol. Što posao duže traje, to su bolovi češći i jači. Ako je šljiva zaista sitna, budite uvjereni da će šljivik biti u obali i da će najviše šljiva završiti na dnu, pored bodljikave žice koja nije dobro savijena i o koju ćete svako malo razrezati dlan ili prst.
Ako se šljivik pride nalazi u Slavoniji, kao što se nalazio jedan šljivik dok se moja mater djevojčila, muke su stostruko veće, jer u blizini šljivika se uvijek nalaze kokošinjci i svinjci, a gdje su kokošinjci i svinjci tu je i legija muva, obada i komaraca. I dok jednom rukom kupi šljive, a drugom se pridržava za stablo da ne padne na guzicu zbog sve češćih grčeva u nogama, mučeniku u berbi nedostaje treća ruka kojom bi mlavio dosadne i alave insekte koji idu iz juriša u juriš.
Taman što se plikovi povuku, a bolne noge odmore – eto nove more. Ćaća u petak naveče ulazi u kuću i kaže da se sutra zorom ima izvlačiti stajnjak, jer vrijeme je da se đubre njive i bašte. U nadnicu će doći i Drago Škoda iz Drugovića, ali na domaćima je da zapnu. Stajnjak se nije vadio tri godine i taman je dobro zapekao. Vile su u pušnici i neka Dragiša pazi da ih ne ostavi na njivi kao lani ili u voću kao preklani.
Izvlačenje stajnjaka je pjesma. Do treće prikolice. Dok je stanjak mekan, rastresit, mio. Dok se ne dođe do dijela koji je prekuvao. Nakon toga šake počinju da cvile, a mišice da kukaju i zapomažu. Džaba sklekovi, džaba zgibovi, stajnjak je gospođa majka za tricepse i bicepse. Četvrta prikolica se odvozi, a grešni radnik računa koliko još đubra mora da iskopa i natovari da bi i deveta prikolica bila završena.
Na sedmoj je stajnjak kao kamen. Vile sve teže prodiru u žuto zlato. Noga mora da radi kao da je u rukama ašov. Jedna ruka je na početku, druga na kraju vila. Da poluga bude što duža, da ruka bude što snažnija. Potom kreće nadmetanje. Radnik želi da ga izvadi, stajnjak želi da ostane unutra. Kad se u radniku Herkules probudi i kad svali stajnjak na leđa, tek tada treba potegnuti i iskopani grumen frknuti u prikolicu. Domaćin i ovdje bdije i ne dozvoljava da se prikolica goni na njivu dok ne bude do vrha puna.
Ako radnik važe koji kilogram više, eto novih problema, jer sve češće propada u đubrivo. Pokušava da izvuče čizmu iz hranjivih govana, ali sve što čuje je onaj odvratni zvuk vakuuma koji guma napravi u sudaru sa vlažnim gnojivom. Ukoliko je radnik nestrpljiv, izvući će nogu iz blata, ali ne sa čizmom, pa će uslijediti novi napor. Izvlačenje stajnjaka je, drugim riječima, posao u kojem uživaju samo kokoške, jer tamane tuštu glista kojima je đubrivo sigurna kuća.
Taman se noge u potpunosti oporave i taman ruke zacijele, kad, evo, stiglo vrijeme da se ide u drva. U prikolicu se slažu dvije motorke (jedna manja, jedna veće), tri-četiri sikere, voda, sok, pivo. Pola sata kasnije prva bukva pada. Majstor za rezanje bukvu šnita u meterice, a paćenici koji su kupili šljive i izvlačili stajnjak sada moraju da prte klade uz obalu, do traktora.
Posao u početku nije težak. Čak je i zabavan. Radnici odmjeravaju snagu. Ko će prije, ko će bolje, ko će jače. Ali, nakon desete meterice leđa počinju da jauču. Obala je sve duža i sve strmija, matereice sve deblje i sve teže. Nakon dvadesete meterice pojavljuje se komšija koji veli da meterice uz takvu obalu u njegovom selu izvlače konji. Potom, u čudu, uzima pivo iz prikolice i gleda šta se dešava.
Dva radnika prave sve češće pauze. U početku su iznosili meterice iz komada, sada moraju tri puta predahnuti dok ne dođu do traktora. U međuvremenu moraju i da se olakšaju, ali teret čini svoje, pa se muškost, kao kod bildera, gubi u prostranstvu gaća. Tužno se vraćaju i broje koliko je meterica ostalo. Svakome po još sedam. Nakon posljednje legnu u travu i umru.
Uveče, za večerom, jedan od umrlih pita onog Dragu Škodu iz Drugovića koji je posao na selu najteži. Je li to kupljenje šljiva? Ili je možda izvlačenje stajnjaka? Ili iznošenje meterica uz obalu?
- Na selu je, djeco moja – odgovara stari nadničar – najteže rano ustati.