 |
| Foto:N1 |
piše: Slobodan Vasković
Obilježena je 24. godišnjica genocida u Srebrenici; Ukopane su 33 žrtve - najmlađa žrtva Osman Cvrk, koji je imao šesnaest godina kada je ubijen, a najstarija Šaha Cvrk, koja je imala 81 godinu kada je likvidirana, zajedno sa sinom.
U mezarju Memorijalnog centra Potočari do sada su ukopani posmrtni ostaci 6.610 žrtava, a traga se za još 1.700 ubijenih srebreničana.
Međunarodni sud pravde u Hagu je u 26. februara 2007. godine presudio da je u Srebrenici izvršen genocid.
Brojne su presude Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu visokim političkim i vojnim funkcionerima RS za genocid; Među presuđenima za genocid je i prvi predsjednik RS Radovan Karadžić, koji je presuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Osuđen je, prvostepenom presudom, za genocid i general Ratko Mladić. Presuđeno je još nekoliko generala.
Sve presude izrečene su pojedincima, ne i narodu.
Uprkos svim ovim presudama, političari iz RS i dalje negiraju da se u Srebrenici desio genocid, što je direktno usmjereno protiv svih koji žive u BiH i što je neodrživ stav, koji može donijeti dnevnopolitičke krvave poene, ali ne može opstati. Jer, presude Međunarodnih sudova se moraju poštovati. To je pravilo bez ikakvih izuzetaka.
Zbog navedenog, neophodno je donijeti Zakon o zabrani negiranja genocida i svih drugih ratnih zločina. Donošenje takvog zakona bilo bi, prije svega, ljudski, moralni, civilizacijski čin; Čin koji bi značio kraj višedecenijskog nacionalističkog divljanja nesavjesnih političara, kojima nikada nije ni bilo do žrtava, bilo čijih, već su svaku od njih zloupotrijebili za sopstvene interese i, sijanjem mržnje, održavali se/održavaju na vlasti.
U nastavku reemitujem tekst, objavljen 29.03. ove godine, pod naslovom “Presuda Karadžiću: Skrivanja srpske političke elite iza leđa presuđenih je kukavičluk, bezidejnost, antipolitika…, nikako stav”
piše: Slobodan Vasković
1.
Radovan Karadžić, prvi predsjednik RS, pravosnažno je presuđen na doživotni zatvor. Presuda je enciklopedija najstrašnijih zločina: genocid, istrebljenje, ubistva, teror…najstravičniji zločini.
2.
Suočiti se sa činjenicama iz presude nimalo nije prijatno, nije lako, nije bezbolno, niti se na bilo koji način može ostati miran/neuznemiren. Suočiti se sa činjenicima iz presude, kako Karadžiću, tako i ranijih, je neophodno!
3.
Suočavanje sa samima sobom, jednih sa drugima, u BiH nije popularna tema, nije čak ni tema; Samo pominjanje suočavanja, posebno prihvatanja presuda Haškkog tribunala, jeste jeres/“izdaja nacionalnih interesa”, nerijetko i dovođenje u životnu opasnost…
4.
“Kultura zločina” je predominantna, to je najsnažniji zamajac “Zamrznutog rata”, što decenijama bjesni u BiH.
5.
Dok god je „kultura zločina“ (jesmo mi njihove, ali i oni su naše) primarna politička kategorija međusobnog komuniciranja, preuski su putevi za izlazak iz vrzinog kola sveopšteg nipodaštavanja najgroznijim optužbama. I to protiv kolektiviteta, a ne pojedinaca.
6.
Iako pojedinci bivaju presuđeni, a ne narod/narodi.
7.
Od “kulture zločina” se ne odustaje čvrstom voljom aktuelnih elita, koje su u prethodne dvije godine, koliko je proteklo od prve presude Karadžiću, pojačale slavljenje osuđenih/presuđenih za ratne zločine, negirajući Haške presude i njihove duboke posljedice; Vrijeđajući žrtve drugih, samim tim prezirući i vlastite.
8.
Međutim, ma koliko se, posebno vlasti iz RS, opirale brojnim, nimalo prijatnim, dimenzijama izrečenih presuda, one će u vremenu što dolazi tek ostaviti predubok trag. Već sada je itekako dubok.
9.
Svijet neće dovijeka tolerisati negiranje presuda međunarodnih sudova i svakodnevno sijanje mržnje; Dalje skupljanje krvavih poena na slavljenju odgovornih za najmonstruoznije zločine, poistovjećivanje sa istima, preziru prema njihovim žrtvama…
10.
Činjenice da je da već predugo sve to tolerišu i da tome mora doći kraj.
11.
Mora, jer su posljedice takvih politika razarajuće i po BiH i po narode - BiH se rašiva po svim šavovima; Egzodus iz BiH traje; Odlazak stanovništva direktno je povezan upravo sa takvim stanjem; Beznađe proističe iz spoznaje da se “ništa ne mijenja i da se neće promijeniti”.
12.
Za to nije kriv Haški tribunal, već oni što ne priznaju njegove presude. I to isti oni koji su priznali upravo taj Tribunal (sada Mehanizam) kao relevantnu instituciju za procesuiranje optuženih i sve ove godine sarađivali sa njim. Isporučujući im, između ostalog, i osumnjičene za ratne zločine!
13.
Istovremeno su ga, na mikropolitičkom prostoru, “negirali”, lažući narod da je riječ o “neprijateljskim akcijama i aktima”, trujući narod neistinama o ugroženosti, iako je isti taj narod najugroženiji od onih koji ga vode i što i sada na počinjenim najstrašnijim ratnim zločinima grade karijere i obezbjeđuju opstanak na vlasti.
14.
Isti ti čine nove zločine nad vlastitim narodom, ubijajući djecu i prikrivajući i ta ubistva.
15.
Pokvarene elite su otrovale narod lažima o tome kako su presude Tribunala marginalne, neznačajne, “neprihvatljive”., “osveta neprijatelja”…, kako bi ga opljačkali, satrali, doveli u stanje ropstva, a ne kako bi ga konačno izvele iz prethodnog rata, što, prema vladajućim politikama, nikada nije ni završio.
16.
Važno je, najvažnije, istaći da samo političkim elitama odgovara da se ne završi, narodima nikako.
17.
Takvo djelovanje su zločini prema sopstvenom narodu, ali i prema drugim narodima, ništa manji od onih za koje je presuđen Karadžić i svi prije njega.
18.
To su činjenice, sve ostalo je mitomanija.
19.
I nakon presude Karadžiću, kao i onih koje su joj prethodile, iz RS ide bagatelna konfekcijska priča o “političkom djelovanju Haškog tribunala”, ali nikada se ne govori o odgovornosti srpskih političara i srpske politike za počinjene zločine.
20.
Ta odgovornost sadržana je u notornoj činjenici da vodeći srpski funkcioneri tokom rata nisu učinili baš ništa da spriječe zločine, nisu učinili ništa da tokom rata/nakon njega, presude ikoga za ratne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom, ali i da srpske vlasti nisu godinama priznavale Haški tribunal, koji je osnovan maja 1993. godine.
21.
U periodu od njegovog osnivanja pa sve do 1999. godine nije bilo nikakve saradnje vlasti RS sa Tribunalom.
22.
Sve to vrijeme, političke elite i nadležne institucije druga dva naroda, koji su učestvovali u tragičnom sukobu, dokumentovali su zločine počinjene nad pripadnicima njihovih etnosa i dostavljali ih Tribunalu. Otud, dobrim dijelom, disbalans u nacionalnosti optuženih/suđenih/presuđenih.
Ali, o tome je u RS Zabranjeno govoriti!!!
23.
Sve ove decenije, srpske političke elite su se, bezrezervno i svi odreda, zaklanjali iza presuđenih, zloupotrebljavajući njihove sudbine, kako bi “pojali” o “ugroženosti Srba kao naroda, Republike Srpske”, ubirali prejeftine politilčke poene, ni ne razmišljajući koliko će na kraju ta jeftinoća skupo doći.
24.
Nikada nisu ni pokušali promijeniti sopstvenu ustaljenu praksu indolentnosti, nerada, nehtijenja, neuključenosti u te procese. I, što je najgore, nastavljaju praksu ignorisanja njihovih direkrnih posledica - presuda.
25.
Ista priča i nakon presude Karadžiću.
26.
Sve to kukavičko, necivilizacijsko, saučesničko skrivanje nije, niti će promijeniti činjenicu da je Karadžić presuđen i za genocid i za druge najstrašnije moguće zločine. I da je prvi predsjednik RS presudom okarakterisan kao ratni zločinac.
27.
To je notorno; Svako bježanje od činjenica je pokušaj održanja “kulture zločina” kao dominante komunikacije, iako to dosad nikom ništa dobro nije donijelo, niti može donijeti.
28.
Dok ne priznaju i ne prihvate žrtve drugih, ne mogu očekivati ni prihvatanje/priznanje sopstvenih. I kažnjavanje odgovornih za to.
29.
Presuda Karadžiću je veoma teška i ona jeste satisfakcija žrtvama, ali jeste i zadnja opomena tzv. srpskoj političkoj eliti da prestane da se krije iza leđa presuđenih, da prestane sa političkom zloupotrebom tih procesa, na način da ih transferišu na leđa cijelog naroda, i da se suoče sa onim što piše u presudama, kako bi se proces pomirenja i svi drugi procesi u BiH ubrzali u pozitivnom smjeru. Jer se BiH neće rašiti, uprkos činjenici da se rašiva!
30.
Drugačije neće ići. Taj Iskorak je neminovan.
31.
Važno je istaći i sledeće - “Odbrana” presuđenih u Hagu, koju nakon izricanja presuda, emituju kvazielite je notorna laž, kao što je to i njihova navodna odbrana Republike Srpske, koja je forma bez ikakvog sadržaja, jer je satrvena finansijski, ekonomski, privredno… Njenu institucionalnu suštinu na najvulgarniji mogući način su kidnapovali i privatizovali njeni najglasniji “zaštitnici”.
32.
Prazna Forma nije došla u stanje potpune disfunkcionalnosti presudama Tribunala, već dejstvovanjem aktuelnih srpskih političkih elita. Jednih koji su je temeljno opljačkali i drugih koji prstom nisu mrdnuli da to spriječe.
Jednih koji su kidnapovali i privatizovali institucije, pretvarajući ih u privatne manufakture/kovačnice prljavog novca i druge koji prstom nisu mrdnuli da ih spriječe.
…
33.
Teško da će se navedeni Iskorak desiti u dogledno vrijeme, sa aktuelnim vođstvom nikako. Zato će i dalje stradati narod, a bjekstvo sa ovih prostora značiti jedini spas; Stradanje će se nastaviti, jer je narod izložen na milost i nemilost sopstvene elite, koja se izvrgla u njegovog najvećeg neprijatelja. I ne prestaje da ga uništava.
34.
Slučaj Karadžić, presuda koju je dobio i sve ono što joj je prethodilo i što se nakon nje desilo/dešava tragični su dokaz izrečenog.
35.
Paradoks je u tome da su, nakon izricanja pravosnažne presude Karadžiću u Tribunalu, svi u BiH prešli još jednu stepenicu iz prošlosti, što je krucijalno.
36.
Bez prethodnog prelaska tih stepenica iz prošlosti, teško da se može zakoračiti ka budućnosti. Posebno što se te stepenice doživljavaju kao prepreke; ne kao dio zajedničkog puta.
37.
A one jesu trasiranje zajedničkog puta, ma koliki otpor bio prema njima i ma koliko se pokušavale minimizirati, ispolitizovati, pojeftiniti, zloupotrijebiti…, ma koliko licemjerne i cinične izjave takozvane srpske političke elite bile lažno silovite.
38.
Objektivno, oni, kvazielite, su bez ikakve snage, čak i mikronskog oblika, da zaustave proces pomirenja; Koji jeste prespor, ali koji u kontinuitetu traje i napreduje!