Opozicija formirala Savez za promjene i prestravila Gospodara straha

Piše: Slobodan Vasković

Savez za promjene, koji je formiran u Banjaluci, najznačajniji je događaj na političkoj sceni Republike Srpske, od 1997. godine do danas.

Prije sedamnaest godina, došlo je do raskola u tada vladajućem SDS-u, kada je Biljana Plavšić otkazala poslušnost vrhu stranke i krenula u neizvjesni politički boj.

Sama Plavšićeva je u toj borbi politički zgasnula, ali je ta 1997. izrodila Milorada Dodika, koji je uspio da u proteklih sedamnaest godina, u raznim kapacitetima, bude cijelih dvanaest godina na vlasti.

Dugi period vladavine i nevjerovatni politički obrti koji su je obilježili - prelazak od Zapada do Istoka, od Miloševića do Koštunice i Tadića, od socijaldemokrate do ultraša.., na kraju su glavnog protagonistu Milorada Dodika doveli u situaciju da postane političar obasut epitetima, koji su krasili njegove protivnike s kraja devedesetih.

Dodik, koji je za sebe nekada tvrdio da je protivnik svakog Režima, sam je stvorio Režim, istovjetan onim koje je, svojevremeno, kritikovao.

Vremenom je taj Režim iznjedrio otpor, koji se materijalizovao u vidu Saveza za promjene.

Nekoliko je paradoksa u ovoj sličnosti političke 1997. i 2014. godine.

I tada i sada SDS i Dodik su bili na suprotstavljenim stranama, s tim što je prije 17 godina SDS, u očima cijelog svijeta (sem Rusije), viđen kao stranka čija politika je destruktivna, totalitarna i nazadna.

U 2014. godini Dodik je u očima cijelog svijeta (sem Rusije), viđen kao osoba čija politika je destruktivna, totalitarna i nazadna.

Istorija se ponavlja, ali, nažalost, prebrzo na ovim prostorima.

Postoji i jedna značajna razlika - 1997. godine tadašnje demokratske promjene snažno su podržane od Međunarodne zajednice (i finansijski i vojno); sedamnaest godina kasnije Međunarodna zajednica sjedi na tribinama političke arene u BiH, ne navijajući otvoreno ni za jednu stranu i čeka razrješenje političkog sukoba.

Istina, Dodikov Režim upire prstom u pripadnike Saveza optužujući ih za saradnju sa strancima, ali ta je priča potpuno neosnovana i posledica je pogrešnog ubjeđenja režimskih spin doktora da na matrici “patrioti-izdajnici”, mogu nešto ušićariti. (Od nje je jedino gluplja režimska mantra o SDS-u, čije je kompletno ratno i poratno rukovodstvo završilo u Hagu, kao “probosanskoj stranci”).

Ta matrica ne važi u ambijentu potpune ekonomske i finansijske propasti, socijalne bijede i enormne nezaposlenosti, što je sumorna slika Republike Srpske danas. Za devet godina vlasti su potrošile 29 milijardi maraka, što je nevjerovatna cifra. U njoj je i preko pet milijardi maraka podignutih kredita. Ove brojke govore o svoj rastrošnosti vladajuće kaste, njihovom bahatom ponašanju i rasipništvu. Ove brojke su i dovele do formiranja Saveza za promjene, jer je Režim oteo građanima i prosjački štap.

Savez čini jedanaest opozicionih parlamentarnih i vanparlamentarnih stranaka, veći broj nevladinih organizacija i pojedinaca iz javnog života Republike Srpske koji su potpisali Deklaraciju o osnivanju krovne organizacije.

Okosnicu grupacije čine SDS, PDP i NDP, a nastupiće na opštim izborima u oktobru kao jedinstven politički blok, sa zajedničkim kandidatima za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH s ciljem formiranja zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima u RS i BiH.

Savez je odbacio svaku mogućnost treće varijante - koaliranja sa strankama iz vlasti, prije svega sa SNSD-om.

Formiranje Saveza dovelo je do “Ili-ili” varijante u kojoj će svi – i birači i dosad neopredijeljene političke opcije morati da se odluče ili za grupaciju koju predvodi SDS ili za mehanizam na čijem je čelu SNSD.

Priče o “trećem putu”, koje poslednjih dana forsira DNS, ovdašnja inačica JUL-a, služile su samo za “ubijanje vremena” dok se nije počelo sa konačnim utvrđivanjem busija.

Formiranje Saveza označilo je i taj trenutak, nakon čega DNS više neće moći opstati “ni na nebu ni na zemlji”, već će se morati prikloniti jednoj strani. Tu interesnu organizaciju vode iskusni menadžeri i sigurno su svjesni da stajanje između dva snažna bloka u ovako napetoj (“na nož”) političkoj situaciji znači izvjesno stradanje lažnih “neutralaca”.

DNS će morati da se opredijeli, a njihova priča o tome “kako niko neće moći formirati vlast bez DNS-a” je neodrživija čak i od “trećeg puta”, jer ta stranka neće dostići gabarite koji bi joj omogućili situaciju “jezička na vagi”.

Širina i kolorit Saveza veoma su uplašili glavne komandante Režimskih snaga: na jednom mjestu okupilo se veoma veoma veliko i šaroliko društvo, odlučno da ih ukloni sa vlasti.

Prenervozne reakcije Milorada Dodika i njegove političke igračke Željke Cvijanović do detalja to potvrđuju.

Dodik je rekao da formiranje opozicionog političkog bloka neće donijeti “nikakve promjene i da to više govori o nemoći, nego o moći opozicije”.

Upravo je suprotno, a izuzetno veliki broj stranaka, organizacija i pojedinaca koji su pristupili/podržali Savez, svjedoče da se Gospodara straha, što Dodik jeste već dugih devet godina, sve manje plaše, odnosno da je ogroman broj onih koji ga se više uopšte ne plaše. Što je samo godinu ranije bilo nezamislivo.

Sam Dodik je, definitivno, u strahu, jer više ne može uplašiti gotovo nikoga, ma šta činio i to je ono što mu ne dozvoljava da se u ovom trenutku racionalno ponaša.

Njegova cinična opaska o “Savezu za sahrane” i o “sahrani RS”, posledica je realne činjenice da njegove političke ambicije sve više tonu i da je svakim danom sve više spremnih da ga, u političkom smislu, potpuno poraze.

Teške su i velike Dodikove političke rane, a inkorporiranje Marinka Umićevića u SNSD neće ih zacijeliti.

To jeste kvalitetan potez, jer Umićević je pošten i radan čovjek, ali je premalo da bi se zaustavio narastajaći otpor Režimu. I neskrivena želja i htijenje da se on ukloni.

Brojne unutastranačke bitke koje se biju u SNSD-u, dodatna su „so na ranu“ lideru te stranke, jer ih ne uspijeva zustaviti niti će mu to poći za rukom u narednom periodu.

To što ih on, pred javnošću, još uvijek donekle uspješno prikriva, neće spriječiti paranje stranačkog džempera. Dezintegracioni procesi snažno su zahvatili SNSD i Dodik je toga svjestan. Kao i činjenice da ih ne može zaustaviti.

Njegova politika rasula se u prah i pepeo; ostale su mu samo neistine, manipulacije, primitivizam, vriska i jezik mržnje.

Ukoliko uspije da pobijedi na izborima sa tim alatima, onda svaka čast.

Olegovo zlato

Sokolačka SNSD-sapunica: Bitka oko pljeskavica sa likom Dodika

Piše: Slobodan Vasković

Sapunica u sokolačkom SNSD-u se nastavlja, poslednja epizoda nosi naziv “Dodik i pljeskavice”.

Mirko Čolović, za 1. maj organizuje uranak kod škole u Sokocu. Pozvao je sve da dođu na pljeskavice i ćevape i još tvrdi da će za roštiljem biti Milorad Dodik lično.

Dodik je nedavno prvo isključio Čolovića iz SNSD-a, a potom ga vratio u stranku, ali je od njega zatražio da se do izbora ne petlja u partijske poslove. Što Čoloviću, očito, ne pada na pamet.

Istovremeno, predsjednica sokolačkog SNSD-a Tanja Tomčić-Bulajić poziva sve članove svoje stranke da za 1. maj ni slučajno ne idu kod škole na

Čolovićev uranak i tvrdi da će svima onima koji pojedu Čolovićeve pljeskavice iste i prisjesti, jer će ih Dodik isključiti iz stranke. Bilo da ih jedu sa lukom ili bez njega.

Priča je bizarna, ali predstavlja i jasnu sliku dubine sukoba u sokolačkom SNSD-u.

Čolović se ne povlači sa sokolačke političke scene i nedavno je pozvao Radomira Tošića, direktora Pošte u tom mjestu, i obavijestio ga da će uskoro biti smijenjen.

On i dalje tvrdi da je jedini legitimni predsjednik OO SNSD Bojan Koprivica.

Što se tiče faširanog mesa za ćevape i pljeskavice, ostalo je nepoznato odakle će ga Čolović nabaviti ove godine. Lani i preklani su ga dobavljali od mesara Šupića sa Han Pijeska, kome su ostali dužni hiljade maraka. Šupić je ranijih godina izdato faširano meso fakturisao opštini Sokolac.

Kako stvari na terenu stoje, Čolovići će uspješno organizovati Prvomajski uranak, jer su oni stvarni gospodari SNSD-a na Sokocu. Što se tiče Tomčićke, sigurno je da je ona već na roštilju. Veliko je pitanje da li će je predsjednik stranke skinuti sa roštilja ili će je pustiti da skroz sagori.

TV duel na RTRS-u: Bosić "pozlatio" Dodikovo samouništenje

piše: Slobodan Vasković

Emisija “Indirektno” RTRS-a, u kojoj su se sučelili Milorad Dodik i Mladen Bosić, bila je bez ikakvog smisla, koncepta, sadržaja… osamdesetominutno mučenje u kojem su građani RS imali priliku vidjeti svu bijedu srpske politike, ali i bijedu Javnog servisa i njihovih takozvanih novinara.

U 80 minuta Dodik je govorio sedamdeset, a ostalih deset minuta nije dozvoljavao Bosiću da kaže bilo šta konkretno.

Potpuna destrukcija, obojena Dodikovim primitivizmom, koja mu je (Dodiku) nanijela nemjerljivu štetu. Usudio bih se reći nepopravljivu, jer u svojih 70 minuta nije rekao ništa konkretno, već se, manje više, neuspješno bavio poluistinama, dezinformacijama, objedama, tračevima, neinteligentnim i prežvakanim manipulacijama, ogavnim podmetanjima…

Dodik je stvari pokušavao svesti na valjanje u blatu, a kada ga je Bosić zakucao “Olegovom kilom zlata” ujeo se za jezik i pogubio sve konce. Izgubio se i on sam. Nervoza ga je pojela. I strah, jer je bio izvan sebe. Laž nikoga u tolikoj mjeri ne može izbaciti iz takta. Istina itekako.

Dodik je dotakao dno baveći se Bosićevim “psihoprofilom”.

Poluhisterični smijeh, koji mu se oteo u par navrata, više je govorio o njegovoj izlizanosti, potrošenosti i praznini, nego bilo šta drugo.

Zaista je jadno do koje mjere se spustila osoba koja je titulirana sa predsjednik RS.

Bosić je, za razliku od Dodika, bio relaksiran, ali je vrijeme da konačno shvati da uopšte više ne treba da se sa njim nalazi u bilo kakvim TV-duelima, jer su oni besmisleni i skup su Dodikovih primitivnih prljavština u kojima se više čak ni on uspješno ne valja.

Šta Bosić uopšte traži u toj Dodikovoj kanalizaciji?! Iz nje je nemoguće izaći neuprljan ma šta činio i ma kako odmjeren bio.

To mu ne treba; i ne samo njemu nego bilo kome ko drži do sebe.

Dodik je potrošen političar i gotov je. Tu dileme nema.

U emisiji “Indirektno” demonstrirao je to više nego direktno.

Nekada “zlatnog momka” političke scene udavilo je oteto/prokleto zlato i njegovi sopstveni jad, bijeda, primitivizam i prostakluk.

Pero Simić je Dodikov Brut

piše: Slobodan Vasković

Pero Simić, savjetnik za medije Milorada Dodika, najjača je karta opozicije u Palati predsjednika.

Simić je svojim rušilačkim radom uspio da Dodika okruni do mjere da je veoma izvjesno da će lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata da izgubi naredne izbore. I to na svim nivoima.

Bolesno ambiciozan, osvetoljubiv, frustriran i teško iskompleksiran činjenicom da ga niko ne uzima za ozbiljno, Simić je podmuklim sredstvima i podzemnim radom pokušao da se obračuna sa svima onima koje smatra uzrocima svog niskog statusa. Istovremeno, laskanjem i poltronisanjem Dodiku, uspio je da se zadrži u njegovoj blizini, što koristi za sklapanje malih prljavih poslova, od kojih ima ličnu korist.

Epilog Simićevog rušilačkog rada jeste brutalni nasrtaj Dodika na BN TV, što je imalo teške posledice po rejting lidera SNSD-a.

Dodik je sa BNTV dugi niz godina imao korektne odnose, što je Simiću bio kolac u oku, jer nije mogao da kontroliše program te kuće. Štaviše, on BNTV-u nije mogao prići ni „na kilometar“, što kompleksaša njegovog kalibra (ogromnog), frustrira do mjere da je spreman „zaklati krdo volova zbog kile mesa“. Simićeva „kila mesa“ u ovom slučaju je bio primitivni i divljački nasrtaj Dodika na Vladu Trišića.

Uzalud sada Dodik pokušava da izgladi taj sukob, uzalud šalje emisare i nudi dogovore (čak i u manastirima), uzalud zbog nemoći da stvari promijeni iznova nasrće na BNTV i njene novinare...; stvari su u toj kući za njega zapečaćene. I to zahvaljujući Simiću i njegovim lažima, prljavom i podzemnom radu protiv BNTV i raznim drugim aktivnostima, koje se nikako ne bi mogle okarakterisati zakonitim.

Simić ne podnosi Trišića, jer je vlasnik BNTV uspješan i stvorio je izuzetno značajan medij u regionalnim okvirima. Njegovi nasrtaji na Trišića nisu od juče, već traju više od dvadeset godina i u te dvije decenije Simić je jedino brao neuspjehe - što je više udarao po Trišiću, to je ovaj bivao uspješniji.

Na kraju je Simić najviše, a Bogami i najuspješnije, odvalio po Dodiku, čiji rejting je u kritičnoj fazi slobodnog pada - ostalo je još nekoliko trenutaka prije nego što se razlupa o crnu zemlju.

Simić je netrpeljivost iskazivao i prema Draganu Davidoviću, bivšem direktoru RTRS-a, koji je bio najvjerniji apologeta Milorada Dodika i osoba koja je ponajviše doprinijela uspjesima SNSD-a proteklih godina. Davidović jeste uništio Javni servis, ali je, na tom zgarištu, iznikao snažan i moćan SNSD, što je na izborima 2006. i 2010. pomeo sve političke protivnike.

Davidović nije slušao Simića, a i što bi, jer je on od tog polupismenog iskompleksiranog provincijalca napravio polunovinara. Zahvaljući prostoru koji mu je Davidović dao na RTRS-u, Simić je i dospio u Dodikov kabinet. Odakle je udario na Davidovića i uspio da ga smijeni.

Doveo je Rajka Radovanovića, koji je po Simićevim uputstvima vodio RTRS i na čelu Javnog servisa se zadržao svega šest mjeseci.

Najuren je tako brzo da nije stigao ni stvari da ponese, a na njegovo mjesto je imenovan Draško Milinović. I protiv njega je svim silama bio Simić, jer su se sukobili u Dodikovoj palati, u vrijeme dok je Milinović bio šef kabineta. Međutim, ostao je kratkih rukava.

Simićev rušilački rad ogromnih je razmjera, jer je protiv Dodika okrenuo i brojne režimske novinare.

Nije Simić htio ovladati RTRS-om samo iz „informativnih“ razloga, već i zbog kontrole marketinga. To je veoma unosna poslovna grana RTRS-a, posebno u izbornoj godini, kada se ogromne pare sa stranačkih računa slijevaju u Javni servis. Onaj ko kontroliše taj segment, može zaraditi žestoke pare, jer popusti na sekundu reklamnog prostora idu i do 90 posto.

Dolaskom Milinovića na čelo RTRS-a, Simić je ispao iz svih kombinacija sa marketingom.

Simićev debakl sa RTRS-om javni je dokaz o kako nesposobnom dunđeru se radi, a opštepoznato je da ovaj veliki poltron i kompleksaš nije i velliki finansijski igrač: za siću sređuje brzu isplatu podsticaja i manje kredite i to isključivo za poljoprivrednike iz Semberije.

Konrektniju cifru (pedesetak hiljada KM), Simić je zaradio na kampanji „Republika Srpska na dobrom putu“. Riječ je o seriji tribina, organizovanih tokom 2011. godine, na kojima je govorio samo Dodik.

I ovaj projekat pokazao je svu Simićevu nekreativnost i nesposobnost, jer je riječ o plagijatu kampanje pokojnog premijera Zorana Đinđića „Srbija na dobrom putu“, upriličene nakon prve godine njegove vladavine.

Simić je potrčko Emira Kusturice, kojeg je, u vrijeme dok je pokušavao biti novinar, okarakterisao kao „političkog daltonistu“.

Kusturica, kojeg svi moraju na njegovo insisitarnje oslovljavati sa „profesor“, isključivo komunicira sa Dodikom, a nikada sa čelnicima ostalih institucija.

Tu mu je na raspolaganju Simić, koji kamči pare za Kusturičin projekat, tako što ide od institucije do institucije i saopštava da je „profesor dogovorio sa Šefom...“. Nakon svakog uspješno obavljenog posla, „profesor“ mu nešto sitno i baci...

Simić ima još dva medijska uporišta -  agenciju Srna i Euroblic, koji uređuje novinarska mrcina Anđelko Kozomara, ali ta dva kanalizaciona odvoda već dugo niko ozbiljan ne smatra medijima. (nastaviće se)