piše: Slobodan Vasković
Pobjeda Srpske napredne stranke
Aleksandra Vučića na izborima u Srbiji toliko je ubjedljiva da od nje zubi
zabride - i onima koji su uz tu stranku, posebno onima koji su protiv.
Fenomen Vučić koji već godinu i po razdrmava region u temelju, zbog inovativnog pristupa politici na ovim
prostorima – reći istinu, ne pitati za cijenu – njemu i stranci donio je
istorijski rezultat. I istorijske obaveze.
Malj Vučićevog pristupa politici
bio je (i ostao) nemilosrdna borba protiv kriminala i korupcije, koja je
krenula da mijenja svijest građana Srbije (ali i regije) o samima sebi: počeli
su se, nakon dugih decenija, osjećati kao ljudi, gledajući kako udarni
policijski timovi u maricama sprovode neljude, što su ih ne samo opljačkali,
već i ponizili. Svodeći ih na nivo parija.
Vučićeva pobjeda zato je jednim
dijelom i plod osvete građana celebrity
hohštaplerima, ali je, najviše, djelo probuđene nade u ravnopravnije društvo u
kojem ima šanse za sve. A ne samo za tajkune, kriminalce i političke
prostitutke.
Vučić je dobio ono što je tražio
– apsolutnu podršku da uredi Srbiju prema sopstvenoj viziji.
Prvo što bi noćas morao uraditi
jeste prisjetiti se one narodne, koja kaže „Čuvaj se da ne dobiješ ono što
želiš“!
Apsolutna vlast znači i
apsolutnu moć; na ovim prostorima uvijek se svodi na ruke jednog čovjeka. U
ovoj situaciji to je Vučić. Moć je opasna igračka, apsolutna moć pogotovo.
Vučić je postao novi srpski Vožd, koji posjeduje apsolutnu moć i morao bi u
sopstvenoj stranci stvoriti korektiv, koji neće dozvoliti da apsolutna moć,
koju posjeduju on i SNS, ikada, na bilo koji način, ugroze demokratiju u Srbiji.
Ukoliko u tome uspije, ne
postoji cilj koji, prije ili kasnije, neće dostići. Ne uspije li, biće to na
kraju još jedna loša priča i uzalud prosuta energija. (Ovo poslednje najbolje
znaju građani RS.).
Zašto SNS mora stvoriti
korektivne mehanizme?
Zato što u Srbiji opozicija,
nakon ovih izbora, ne postoji. Jednostavno je nema.
Demokratska stranka se raspala i
u skupštini Srbije djelovaće dva preostala patrljka od, koliko do jutros moćne
stranke, koji će se više baviti sopstvenim omrazama, nego vladarima.
Socijalisti i Ivica Dačić,
ukoliko ostanu u opoziciji, nemaju snage da pariraju SNS-u, a, vrlo vjerovatno,
ni hrabrosti, jer se njihovi brojni funkcioneri pominju u nekoliko
višemilionskih afera. Socijalisti će gledati svoja posla, primarno se trudeći
da zaštite što više svojih glava.
Veoma, veoma loše po Srbiju je
neulazak u parlament Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice i LDP-a
Čedomira Jovanovića. Ove dvije stranke bile su istinska desnica i ljevica,
vodile su čiste i jasne politike tih pozicija, pa je ostalim partijama unutar
tog okvira (koji su DSS i LDO omeđili) bilo lakše pronalaziti osnovni tok
politike za Srbiju u prethodne dvije godine.
Zahvaljujući čvrstini stavova i
DSS-a i LDP-a, SNS je mogao da kalibriria sopstveni „srednji put“, i balansira
odnos i spram Rusije i spram Zapada, koji im je i donio ovako vanredan
rezultat.
Neulazak DSS-a i LDP-a u
parlament značajno osiromašuje srpsku političku scenu, a SNS će sada morati
tražiti put, bez izvanrednih sugestija DSS-a i LDP-a, koje su im u proteklom
periodu itekako olakšavale donošenje odluka. Ma koliko te dvije stranke bile
kritične prema njima.
Već noćas pale su sve nade
vladajućeg SNSD da će im „referendumska priča“ donijeti dobar rezultat na
oktobarskim izborima. Iz Beograda nema podrške tim i takvim, kako ih u Srbiji
zvanično zovu, avanturističkim izletima.
Beograd podržava opstanak BiH i
tu nikakve promjene neće biti.
Manja je to opasnost po izborna
htijenja vladajuće kaste u RS, od one koju će proizvesti silna energija iz
Srbije, narasla na borbi protiv kriminala i koruopcije. Ta energija, nakon
ovako ubjedljive pobjede, preliće se preko Drine i nikako neće ići u prilog
ovdašnjoj vladajućoj oligarhiji. Naprotiv.
To nikako ne znači da je
ovdašnja opozicija već pobijedila. Ali je, bez dileme, danas mnogo bliža
pobjedi nego juče. Inercija je čudo.