piše:
Dragiša Delić, potpredsjednik PDP
Da stvari izmiču kontroli jasno
je, valjda, svima. Kada kriminal caruje i u ljudima koji su božiji propovjednici jasno je, da je došao zadnji vakat (tako se od starina govorilo u mom kraju), ali i da je Republika
Srpska dobila novog Majkla Tajsona odjevenog u svešteničku odoru. E to se nije moglo
znati, a ni u najcrnjim slutnjama ni naslutiti.
Moral, kao osnova vrijednosti, kao
uzdignuti i epohalni čin, pao je na ispitu; nažalost i u vjeri, kao božijem daru čovjeku. Jer, ko vjeruje ima
razlog za radost, sreću, zadovoljstvo i nadu, pa i nadu da će svi oni
koji su pljunuli na grobove i robove, pokrali, popljačkali, odnijeli, iznijeli, jednog dana
odgovarati pred zakonima ove države ili bar pred božijim zakonima (ponekad i deseto koljeno).
Za nevjerovati je da jedan episkop,
doduše mlad i neiskusan, (ali u kandžama iskusnog i namazanog,
koji ga uvede u tajne ovozemaljskog života: kako uživati, a moliti se lažno; kako se zadužiti, a ne vraćati; kako prijetiti, a ne odgovarati, kako voziti najskuplje, kako graditi, iz/raditi), nažalost sebi dozvoli onakvo ponašanje.
S kim si takav si, kaže
narodna; ovaj iz Laktaša
voli da psuje, a ovaj iz Vareša voli da nokautira. Sjetimo se i pomislimo na njegovu Svetost, (upokojenu gromadu i veličinu, snagu i gordost; ljubav i smirenost), našeg voljenog Patrijarha Pavla, a sad se podsjetimo na istup vladike
Zahumsko-Hercegovačkog Grigorija, koji i da nije rekao da će nokautirati, svojim prijekornim pogledom reče sve o
sebi. Ko ti više smije vjerovati, uvaženi vladiko? Kako će se neko usuditi da ti poljubi ruku, da sagne glavu, rizukujući da ga udariš po njoj?
Ja ti ruke neću ljubiti vladiko,
zašto bi? Ja, za razliku od tebe, imam samo jednu, jer sam drugu izgubio u
ratu; u borbi, da bi neko bio predsjednik, a neko episkop.
Ali, naša sreća u ovom jadu koji
nas je uhvatio, u zlom vremenu, je da nije niko vječan. Bože oprosti mi, izgleda
ni vjeran, Tebi jedinom i uzvišenom, kada oni koji trebaju i moraju po božijoj
milosti da te propovjedaju, vole da se svađaju i boksuju. Ni oni nisu vječni,
jer su samo ljudi.
Teško je biti Sveti Sava,
Ostroški Vasilije, Patrijarh Pavle, jer su oni imali ljubav i toplinu, i
smirenost, i želju da drugi budu srećni, a da oni pate, pa valjda su zbog toga
paćenici, valjda su zbog toga mučenici.
Danas nije tako;
komercijalizacija i finansijska pokvarenost je ušla i u one koji bi trebali, (a
da li su?) da budu tihi i mirni, voljeni i poštovani, a nikako ogrnuti u skute
velelepnih vila i stanova, orgija i džipova.
Crkva to neće gledati, ne smije;
zbog nas koji joj vjerujemo, koji je volimo i u kojoj se molimo, a molimo se i da njima, raskošnicima, oprosti; možda ne
znaju šta rade, ili oponašaju našeg predsjednika.
Novac, mjera vrijednosti svakog
rada; novac kao prilog; sredstvo zadovoljsta, kupovine tijela i muškog i
ženskog, raskoši i talenta, pokvari sve one pokvarene, uprlja sve uprljane,
zadovolji i dušu nezadovoljnika. Čuvaj se svojih misli, jer one postaju riječi,
ali se i čuvaj svojih riječi, jer će postati djela, a djela će postati ne/karakter,
a onda ne/karakter služi tvojoj sudbini, nekad i mračnoj i zloj.
Presjednik zna gdje da ide, a
gdje da ne ide. Ako gradonačelnik Trebinja, koji predstalja sve građane nije
dobar domaćin, onda šta ćeš u Trebinju, jer o njegovim građanima misliš kao o
njihovom prvom čovjeku.
I na kraju, narod nije više na
ivici egzistencije već je pao, posla je sve manje, želje da se stvari
popravljaju još manje, kriminala sve više, iznesenog novca iz Republike Srpske
najviše. Kao, po običaju, i bahatosti i helikoptera, kojih je opet puno nebo. O
trošku građana, naravno.