Zamjene parcela - organizovani kriminal

Piše: Slobodan Vasković

Režim je nedavno izbacio novu kovanicu “zemljišna mafija” i, kako tvrde, krenuo u odsutni obračun sa tom vrstom kriminala, koji posebno caruje u Banjaluci. Priča koja slijedi nedvosmileno potvrđuje da u ovom gradu itetako djeluje “zemljišna mafija”, a za nadati se da će nadležne službe, u skladu sa sopstvenim obećanjima, opisanu akciju organizovane grupe odmah uzeti u razmatranje i otpočeti istragu.

Kaja Zimić iz Šargovca kod Banjaluke živi u Njujorku. Posredstvom opunomoćenika Marka Jovanovića iz Zagreba, krajem 2006. godine ponudila je Gradu Banjaluka da kupi njenu zemlju (po pravu preče kupnje) čija je ukupna površina 7874 m2 (ulica Subotička br.40)  po cijeni od 18 KM po metro kvadratnom. To znači da je Kaja Zimić tražila za ovaj plac svega 141.732 KM.

Skupština Grada (Odlukom broj 07-013-984/06, donesenom 07.12.2006.) odbija ponudu, čime omogućava Zimićevoj da može zemlju prodati. Već je tu bio i kupac, imenom Đurić Sladomir.

Zimićeva je sa Đurićem sklopila Ugovor prije Odluke Skupštine Grada, 20. novembra 2006., a kupoprodajna cijena iznosila je 142.956 KM. Odluka o neprihvatanju prava preče kupnje donesena je poslije izvršene kupoprodaje nekretnine.

Sladomir Đurić kupljenu zemlju uknjižava u vlasništvo u listu nepokretnosti br.667 k.o.Novakovići.

U proljeće 2007. Sladomir Đurić se obraća Gradu sa zahtjevom za zamjenu tog zemljišta (koje je kupio od Kaje Zimić) za parcelu u Budžaku, neposredno iza kasarne Kozara, do zapadnog tranzita. Grad mu izlazi u susret.

Znači, samo 5 mjeseci nakon što je Grad odbio da kupi zemlju od Zimićeve iz Šargovca, Skupština Grada donosi Odluku o davanju saglasnosti da tu istu zemlju, čiji je vlasnik sada Sladomir Đurić, uzme i u zamjenu mu da atraktivnu parcelu u Budžaku (Odluka broj 07-013-272/07 od 08.05.2007.) površine 7196 m2. Ovom odlukom ovlašćuje se gradonačelnik da sa Sladomirom Đurićem sklopi ugovor o zamjeni parcela.

Već 11.06.2007.godine, Grad i Đurić potpisuju Ugovor (Broj: 07/1-G-173/07) kojim grad preuzima parcelu u Šargovcu, radi regulacionog plana kojim se ova parcela namjenjuje za „urbano zelenilo, proširenje školskog dvorišta i saobraćajnica“, a Sladomir preuzima zemljište u Budžaku.

Po mišljenju vještaka građevinske struke zemljišne parcele koje su zamijenjene su „ekvivalentne vrijednosti“.

Nakon godinu dana, Sladomir Đurić nalazi kupca za parcelu u Budžaku, ali budući da parcela  podliježe pravu preče kupnje obraća se Gradu sa ponudom da im proda zemljište (koje je od njih dobio u zamjenu godinu ranije) po cijeni od 720.000 KM. Grad tu ponudu odbija na 62. sjednici Skupštine, održanoj 31.07.2008., donošenjem Odluke o neprihvatanju ponude broj 07-013-483/2008.

Svega osam dana kasnije, tačnije 08.08.2008.godine,Đurić Sladomir ovu parcelu u Budžaku od 7874 m2 prodaje za 1.500.000 KM. Razlika koju je zaradio Đurić iznosi 1.357.044 KM, odnosno zaradio je gotovo deset puta vise nego što je uložio.

Takav je bio hodogram zamjene/prodaje zemljišta i ostvarene milionske zarade. Nema dileme da je ovdje riječ o pomno pripremanoj prevari u akciji koja je osmišljena od početka do kraja, prije nego su ključni akteri krenuli u njenu realizaciju. Takođe je jasno da bez bez aktivnog učešća ključnih ljudi Grada, nikada ne bi mogla biti realizovana.

Kako je igra sa zemljištem zaista odigrana

1. Đurić Sladomir je u regulacionom planu za Šargovac našao zemlju koja se može mijenjati za već lociranu atraktivnu parcelu u Budžaku, približne površine.

2. Pronašao je Kaju Zimić, koja živi u Njujorku, preko njenih rođaka i ponudio joj 140.000 KM za tu parcelu u Šargovcu, što je ona odmah prihvatila, i sa njim potpisala ugovor o prodaji 20.11.2006.godine.

3. Da bi Zimićeva ovu zemlju prodala, budući da je u regulacionom planu na njoj predviđeno „urbano zelenilo, proširenje školskog dvorišta i saobraćajnica“ (što je Sladomir Đurić znao i upravo zbog toga kupovao od Zimićeve), ona je morala da zbog prava preče kupnje parcelu prvo ponudi Gradu.

4. Slobodan Gavranović je potpisao odluku broj 07-013-984/06, dana 07.12.2006., kojom se odbija ponuda Zimićeve da (po pravilu preče kupnje) Grad kupi zemljište u Šargovcu. Kupoprodajni ugovor je napravljen još 17 dana ranije, jer je Sladomir Đurić već znao da će Grad odbiti ponudu Zimićeve.

5. On knjiži kupljenu parcelu na svoje ime, i odmah nakon toga upućuje Gradu zahtjev za zamjenu parcele, jer ova koju je kupio treba gradu zato što je na njoj predviđeno „urbano zelenilo, proširenje školskog dvorišta i saobraćajnica“. Predlaže parcelu u Budžaku koja je već ranije ciljana zajedno sa šefovima iz graske uprave.

6. Gradski oci angažuju sudskog vještaka koji, kao i u mnogim drugim slučajevima, konstatuje da se parcela u Šargovcu može zamijeniti za parcelu u Budžaku, jer su „ekvivalentne vrijednosti“ , iako je stvarni tržišni disparitet cijena zemljišta u Šargovcu (kod škole) i zemljišta u Budžaku (pored autoputa) jasan i najvećem laiku.

7. Slobodan Gavranović je potpisao odluku broj 07-013-272/07 (08.05.2007.) kojom se prihvata zamjena parcele u Šargovcu, koju je kupio Đurić Sladomir, za parcelu u Budžaku, jer gradska uprava naprasno saznaje da joj zemlja u Šargovcu treba zbog regulacionog plana (koje li prevare).

8. Dragoljub Davidović potpisuje Ugovor o zamjeni (pod brojem 07/1-G-173/07) sa Đurićem već 11.06.2007.godine, nakon čega ovaj knjiži parcelu u Budžaku na svoje ime.

9. Đurić zatim realizuje ono što je najvažnije: traži kupca koji će mu platiti pravu tržišnu cijenu parcele u Budžaku.Treba 140.000 KM, uloženih u parcelu u Šargovcu, pretvoriti u 10 puta više novaca za parcelu u Budžaku koju će tek prodati. I, naravno, Đurić nalazi kupca.

10. Budući da i ova parcela (u Budžaku) podliježe pravu preče kupnje, prinuđen je da ovu parcelu (koju je dobio od grada u zamjenu) ponudi Gradu na prodaju, ali sada po cijeni od 720.000 KM koju Grad neće prihvatiti, što on unaprijed zna.

11. Slobodan Gavranović je potpisao Odluku broj 07-013-483/2008. (31.07.2008.) kojom se odbija ponuda Đurić Sladomira da po pravilu preče kupnje Grad kupi zemljište u Budžaku, koje je, koliko do juče, bilo svojina Grada.

12. Sladomir Đurić konačno završava cijeli posao, potpisuje 08.08.2007.godine Ugovor kojim prodaje parcelu u Budžaku za 1.500.000 KM.

Sladomir zemljišni Supermen

Zdrav razum pita ko je Sladomir Đurić da može preko noći i uz pomoć najodgovornijih ljudi u banjalučkoj gradskoj upravi zaraditi 1.350.000 KM “čistih para”?

Odgovor glasi: Đurić je kum Gorana Maričića, istaknutog funkcionera SNSD u Banjaluci, koji je trenutno na funkciji Direktora Službe za zajedničke poslove Vlade Republike Srpske. Maričić je prije tog namještenja bio zaposlen (kao SNSD kadar) u Fondu za razvoj i zapošljavanje, Kulturnom centru Banski dvor i Zavodu za izgradnju Banjaluka.

Zaključak

Nema dileme da je sve što se dešavalo sa zemljštem Kaje Zimić kriminalni akt. Suština je da se manje vrijedno zemljište iz prigradskih i seoskih područja mijenja za atraktivne i basnoslovno skupe parcele u Gradu, a na osnovu unaprijed poznate “procjene” određenih sudskih vještaka o „ekvivalentnoj vrijednosti, te uz naklonost pravobranilaštva, svesrdnu uslužnost određenih notara, te nevjerovatnu ažurnost Slobodana Gavranovića, predsjednika Skupštine Grada.

Lica kojima polazi za rukom da sa lakoćom dobiju atraktivne parcele u Gradu za bezvrijedno zemljište van Grada, odreda su rođaci, prijatelji, pripadnici SNSD-ove vrhuške. Kolike su razmjere kriminala koji čini “zemljišna mafija” u Banjaluci svjedoči podatak da ovakvih slučajeva ima na desetine.

Vasković na TV1:Rekonstrukcija

http://www.tv1.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/dogadjaji/6806-slobodan-vaskovic-komentira-aktuelnu-situaciju.html

FTV o poslovnom aranžmanu "Telekoma" i firme "Grand trade" Mileta Radišića

http://www.federalna.ba/bhs/vijest/43748/pola-miliona-eura-mjesecno-na-20-godina

M:tel potvrdio da je ova firma potpisala ugovor o zakupu sa Radišićevim „Grand trade“, ne navodeći njegovu vrijednost

Piše: Slobodan Vasković

M:tel je potvrdio da je ova firma potpisala ugovor sa firmom „Grand trade“, čiji je vlasnik Mile Radišić, o iznajmljivanju poslovnog prostora u stambeno-poslovnoj zgradi u „Picinom parku“.
„Dužni smo informisati javnost da je m:tel sklopio poslovni aranžman sa kompanijom Grand Trade početkom ove godine“, navodi se, između ostalog, u Saopštenju za medije m:tel-a.

U Saopštenju se demantuje da je potpisani ugovor težak 254.099.050 Konvertibilnih maraka, ali se ne navodi kolika je njegova stvarna vrijednost.
„Nijedan od uslova ugovora i cifre od stotine miliona sa kojima se spekuliše u javnosti nisu tačni i daleko su od stvarno ugovorenih“, tvrde iz ove firme.

Međutim, oni ne navode kolike su stvarno ugovorene cijene po metru kvadratnom, koliko će m2 biti iznajmljeno, na koliko godina i koliko stvarnih „nestotina“ miliona je težak Ugovor o zakupu. Izbjegavajući da saopšte ove cifre, odgovorni iz ove firme i dalje ostavljaju ogroman prostor za sumnje i tvrdnje da je ovaj ugovor štetat po m:tel, te da je njegovo potpisivanje plod jaranske ekonomije, koja caruje u ovom entitetu i ovoj državi.

Vrlo bitno je naglasiti da iz ove firme nisu demantovali postojanje Odluke Upravnog odbora „Telekoma Srpske“, donesena 09.04.2008. godine, kojom se „odobrava zaključenje Ugovora o dugoročnom zakupu poslovnog prostora sa zakupodavcem Grand trade d.o.o. Banjaluka u zgradi koja će se izgraditi, ukupne bruto površine od 21.093,5 m2, u iznosu od 22 (dvadesetdva) evra po svakom kvadratnom metru zakupljenog prostora, mjesečno, bez poreza na dodatu vrijednost“. (Vidi tekst - Ekskluzivno: “Telekom Srpske” Radišićevom “Grand trade” isplaćuje 254.099.050 KM)

Upravo zbog toga smiješne su njihove priče o “špekulacijama”, jer su oni za njih najzaslužniji, budući da su odbili da se ranije očituju o poslovnom vezama sa “Grand trade”, premda su imali sijaset prilika.

Najvažnije od svega je da je m:tel priznao postojanje ugovora o zakupu sa „Grand trade“, te da nije ni na koji način demantovao postojanje Odluke Upravnog odbora te firme iz aprila 2008. godine.

Što se nas tiče i dalje ćemo tragati za ovim Ugovorom kako bi javnost obavijestili o tome koliko je novca m:tel namijenio dati za zakup u Radišićevoj firmi.

Saopštenje „Telekoma“ prenosimo u cijelosti i bez ikakvih izmjena

Banjaluka, 24.9.2012.


Saopštenje za medije


U vezi sa izjavama i napisima koji se pojavljuju u medijima posljednjih dana, a koje se tiču izgradnje objekta u centru Banjaluke za potrebe kompanije m:tel, dužni smo informisati javnost da je m:tel sklopio poslovni aranžman sa kompanijom Grand Trade početkom ove godine, ali ne na način i pod uslovima koji se u javnosti iznose. Nijedan od uslova ugovora i cifre od stotine miliona sa kojima se spekuliše u javnosti nisu tačni i daleko su od stvarno ugovorenih.


Iako komercijalni aspekti ugovora u skladu sa aktima kompanije m:tel predstavljaju poslovnu tajnu, moramo javnost upoznati sa činjenicom da se objekat ne pravi sredstvima m:tel-a i da ugovorom kompanija nije preuzela nikakve finansijske obaveze prije završetka objekta i ulaska u zakup, a to znači da nije plaćen niti avans niti su izdate bankarske garancije investitoru.

Kompanija Grand Trade je izabrana kroz transparentan postupak putem javnog poziva i u skladu sa aktima kompanije m:tel. Posebno ističemo da su kompaniji m:tel prezentovane sve dozvole i rješenja koja su izdata od nadležnih  gradskih službi, što je i bio preduslov za sklapanje ugovora.

M:tel je kompanija čijih oko hiljadu zaposlenih u Banjaluci danas radi na sedam odvojenih lokacija, a takav način organizacije posla postaje sve veća barijera daljem unapređenju poslovanja, optimizaciji poslovnih procesa, podizanju nivoa efikasnosti i primjeni svih savremenih dostignuća i najbolje prakse upravljanja jednako značajnim i velikim kompanijama.

Slične telekomunikacione kompanije u regionu i Evropi gotovo nikad ne pristupaju izgradnji sopstvenih objekata, jer slobodna sredstva i resurse prije svega ulažu u suštinu svog biznisa a to su telekomunikacione mreže i nove tehnologije, čime obezbjeđuju dugoročnu održivost i čuvaju vrijednost kompanije.

U tom smislu, smatramo da ukoliko investitor završi objekat i m:tel uđe u zakup, to sigurno neće negativno uticati na finansijske rezultate kompanije, već naprotiv, time će se stvoriti preduslovi za bolju kontrolu i smanjenje ukupnih operativnih troškova te dalji rast kompanije.

M:tel ostaje posvećen ostvarenju ciljeva postavljenih od strane akcionara, zadovoljenju potreba korisnika i očuvanju finansijskih performansi prema kojima je jedna od najuspješnijih kompanija ove vrste u regionu. Takođe, m:tel će nastaviti da njeguje vrijednosti i standarde korporativnog upravljanja i transparentno će izvještavati javnost u skladu sa svim pozitivnim propisma i svojim obavezama, kako je to i do sada činio.


      Služba za odnose s javnošću  kompanije m:tel

RTRS raskrinkrao vrh policije koji manipuliše „borbom“ protiv kriminala

piše: Slobodan Vasković

Mnogima će izgledati krajnje čudno, nerealno, čak nevjerovatno, ali je, uprkos tome, istinito da je izvještavanje Radio-televizije Republike Srpske u proteklih dvadesetak dana najčvršći i najkvalitetniji dokaz nerada institucija ovog entiteta - od policije, preko tužilaštva i sudova, pa sve do pojedinih ministarstava u Vladi RS.

Uzmimo, na primjer, slučaj Miće Mićića, v.d. gradonačelnika Bijeljine (koji je i kandidat SDS-a za tu funkciju): RTRS je (bar tako tvrde) otkrio brojne malverzacije sa zemljištem u Bijeljini,urbanističkim i ostalim saglasnostima; čak se i ministarka Srebrenka Golić jedared uživo javila iz Semberije da to sve i potvrdi u „Dnevniku“; sve u svemu antikriminalna sapunica u najvažnijoj informativnoj emisiji.

Činjenica je i da je RTRS izvještavao o Mićićevom, kako tvrde, nezakonitom ponašanju i djelovanju na poziciji načelnika/gradonačelnika i prije dvije godine (u septembru) i prije četiri godine (opet u septembru) i..., ali niko iz institucija RS sve to vrijeme nije preduzeo ništa da se Mićiću stane u kraj!

Zaključak je jasan: RTRS radi svoj posao, ali MUP RS, Tužilaštvo i ostale brojne vladine institucije i inspekcije ne rade ama baš ništa i ključni su krivci za Mićićevo haračenje i rasturanje Bijeljine. Vide to brojni neimenovani intelektualci, građani, pojedinci..., svi oni pišu RTRS-u, svjesni da institucije ne funkcionišu i da je Javni servis ovdašnji „Eliot Nes“ i to uvijek u septembru, tokom izborne kampanje, što će reći svako dvije godine.

Nema sumnje da će se jedna tako uvažena medijska kuća, što RTRS svakako jeste, i njeni još uvaženiji urednici jednog lijepog dana dosjetiti da nije problem u Mićiću (ili u fočaku Krsmanoviću, koji je, takođe, najčešće u septembru pod lupom RTRS-a), već da „zec“ nedjelovanja leži u „grmu“ institucija. Shodno tome, tog jednog lijepog dana će shvatiti da je konačno došlo vrijeme da progovore o neradu Stanislava Čađe, Gojka Vasića, Miodraga Bajića, Aleksandra Džombića, Srebrenke Golić, Milorada Dodika..., te brojnih drugih funkcionera koji već godinama zatvaraju oči pred RTRS-ovim emisijama, posebno kada oni „raskrinkavaju“ raznorazne mićiće?!

E sad, ima i onih zlobnika koji tvrde da od tog jednog lijepog dana nema ništa, te da je RTRS-ovo djelovanje sinhronizovano sa izbornom kampanjom SNSD-a (otud uvijek „mićići  u septembru“), pa se mićići  mezete zato što ne pripadaju toj stranci, a i opasna su im konkurencija. Vide ostrašćenost i jednoumlje u činjenici da je glavni antimićić izvjestilac plaha Svjetlana Marković, čiji je muž Slobodan, takođe, Marković šef odborničkog kluba SNSD-a u opštini Bijeljina, te kandidat ove stranke na predstojećim lokalnim izborima za mjesto deputata u Skupštini Grada.

Kad bi tvrdnje zlobnika bile tačne, značile bi da se Javni servis zloupotrebljava za lične/porodične obračune, te da je, kada je Bijeljina u pitanju, u službi familije Marković i njenih političkih ciljeva (kao i ciljeva stranke kojoj SM pripada), a to, složićete se, nikom razumnom ne pada na pamet. Ne, ovdje je riječ o suvom profesionalizmu, a zlobnici neka misle šta hoće i o RTRS-u i o septembru i ravnodnevnici i dugodnevnici i zašto Vasković nije objavio ništa već šest dana...

Vasković nije pisao ništa prethodnih šest dana, jer je pažljivo analizirao izvještaje RTRS-a i zaključio da ta kuća, istina indirektno, najteže kritikuje vlast i pokazuje svu njenu nesposobnost, odnosno sklonost ka manipulacijama i konstruisanju događaja. A to je svakako funkcija Javnog servisa - svima u brk (bravo, bravo, bravo).

Na mićićima je RTRS dokazao nesposbnost, a moglo bi se zaključiti, i korumpiranost dobrog dijela državnog aparata, tu nema sumnje. Istovremeno, kada sagledate izvještaje ove kuće o hapšenju nekolicine prvaka Socijalističke partije, te raskrinkavanje otimačine zemljišta od Dječijeg doma, a, na kraju, i isisavanje para (1,8 miliona KM) iz „Jelšingrada“ (čitaj GP Krajine) u režiji grupe okupljene oko „Euromotora“, ne možete se oteti utisku da je vlast vrlo brižljivo planirala sve ove „antikriminalne događaje“ i tempirala ih baš za septembar!

Tako je, na primjer, Srđan Ljubojević uhapšen baš pred septembar, iako se i u maju, junu i julu... znalo da on otima od koga stigne, drvoprerađivača prvenstveno, koji su sve uredno prijavili policiji; isto tako sada je, zahvaljujući RTRS -izvještajima, poznato da je Milovan Čerek derventskog bazendžiju čerečio još od druge polovine 2010. godine, a MUP i Specijalno tužilaštvo reagovali su tek u septembru; „Euromotor“ je novembra prošle godine ojadio „Jelšingrad“ (čitaj GP Krajinu) za 1,8 miliona KM, a MUP RS reaguje tek u septembru ove godine; zemljište Dječijeg doma, prema izvještajima i policije i RTRS-a, uzurpirano je još davne 2007., isplaćeno početkom 2008., a policija se sjetila tog predmeta baš septembra 2012. godine, i započela, kako tvde, borbu protiv „zemljišne mafije“, (kontra građevinske se još ne bore, jer, valjda ne stižu)?!  

Nabijenost RTRS-ovih izvještaja brojnim informacijama (zasnovanih na dojavama izvora iz MUP-a) i intenzitet njihovog emitovanja (u nizu od nekoliko „Dnevnika“ zaredom), čime proizvode snažan pritisak na određene institucije da promptno reaguju i pohapse odgovorne još ovog septembra, zorno svjedoče da su najodgovorniji ljudi iz MUP-a RS veoma brižljivo planirali ove slučajeve i odredili da se ka njihovom razrješenju krene, a kad drugo, već u septembru!

To opet eksplicitno potvrđuje da MUP RS borbu protiv kriminala shvata na veoma nakaradan način, odnosno kao borbu za političke interese stranke kojoj vrh policije pripada. Da je drugačije, borba MUP-a protiv kriminala odvijala bi se svakodnevno, i u izbornim i u neizbornim godinama, i u januaru i u februaru i maju..., a ne bi se brižljivo biralo nekoliko predmeta kojima se, osim napada na suparničke političke stranke, pokušava prikriti i kriminal u vladajućim redovima („Picin park“).

Nakon svega, zaključak je samo jedan i on glasi da nema sumnje da je MUP RS stranačka falanga, o čemu je RTRS najbolje posvjedočio i izvijestio u proteklih dvadesetak dana. Svaka čast, majstori, ako im vi ne dođete glave neće niko.

  

Dodik na i(I)vici

piše: Slobodan Vasković

Odnos zvaničnog Beograda i Banjaluke napravio je nekoliko snažnih i velikih koraka unatrag u odnosu na vrijeme kada je u Srbiji stolovao Boris Tadić. Tada je Dodik djelovao i ponašao se kao dio državnog vrha Srbije, dok je Tadić svako malo demonstrirao svoju “privrženost” RS, primarno kroz jačanje kulta ličnosti ovdašnjeg čelnika, što je za posljedicu imalo ustoličenje totalitarnog režima u ovom entitetu, kakav u Evropi postoji još samo u Bjelorusiji.

Koristi od veze Tadić-Dodik nisu imale ni Srbija ni RS, već isključivo tajkuni koji su maksimalno iskoristili to ”javno-privatno” partnerstvo za enormno bogaćenje i pljačkanje kako Srbije, tako i ovog entiteta (čitaj “Agrobanka”, IRB…). Odvlačenjem Tadića na političku deponiju, došlo je i do velikih turbulencija na relaciji Beograd-Banjaluka, koje nisu samo posljedica političkih i ličnih animoziteta između tamošnjih novoustoličenih čelnika (Tomislav Nikolić, Ivica Dačić&co) i Dodika, već i spoznaje srbijanskog vrha da je potpuno neprirodno, (i politički i ekonomski i na svaki drugi način), da oni prate htijenja šefa jednog entiteta, ma koliko on bio bitan u avlijici kojom vlada.

Jednostavnije rečeno, aktuelna Srbija ima namjeru da vodi sopstvenu međunarodnu politiku, bez suflera iz RS i, posebno, bez udovoljavanja hirovima tog suflera. Takva namjera je i više nego dovoljna za narušavanje odnosa između Srbije i RS, jer razmaženi Dodik nije u stanju da prihvati da je u odnosu Beograd-Banjaluka on tek “rođak sa sela”, te da je Beogradu veoma važno da ima kvalitetne odnose sa Sarajevom, bez obzira na to kako na te veze gleda ovdašnji šerif. Bez dobrih odnosa sa Sarajevom, Srbija ne može naprijed u odnosima sa Evropom i SAD-om i, što ne reći, Dodikovo rušilačko ponašanje im je mlinski kamen oko vrata, i to ne samo nakon uspostavljanja tamošnje vlasti, već dugih šest godina. Tadić je tu činjenicu ignorisao, što je uveliko doprinijelo padu njegovog kredibiliteta u međunarodnoj zajednici.

Tomislav Nikolić i Ivica Dačić svjesni su okolnosti u regionu i statusa Srbije u tim okolnostima i stoga je potpuno jasno zbog čega je srpski premijer (u tom kapacitetu) posjetio prvo Sarajevo, pa onda (nakon tri dana) Banjaluku. Njegova poruka glasi: priznajemo BiH onakvu kakva ona jeste - suverena država sa dva entiteta i imamo namjeru u budućnosti ponašati se u skladu sa tim.

Dovoljno da Dodik podivlja, jer je to posve suprotno njegovoj proklamovanoj politici, koja poručuje “BiH je neodrživa”.

Jedina istina je da je neodrživa njegovo destruktivno djelovanje, što mu je Dačić jasno stavio do znanja dvodnevnim boravkom u Sarajevu, gdje nije prezao da u neformalnim kontaktima kaže da neće dozvoliti da mu Dodik “soli pamet”, te "Ja sam, a ne Dodik, srpski premijer koji provodi srpsku politiku i koji je odgovoran za Srbe"!

Ovakav zaokret Beograda poguban je po Dodika i sasvim je očekivan njegov ishitreni, plitkoumni politički odgovor i snažno kontriranje Dačiću, koje se ogleda kroz minimiziranje i ignorisanje njegove posjete Banjaluci, jer je izbjegao da se zvanično sretne sa njim (16.09.). To je gaf bez presedana, krajnje nepolitičan, pa čak i bezobrazan, jer ponižava Srbiju, a ne samo njenog premijera, i pokazuje da su Dodikove “svesrpske težnje” iskrene samo ukoliko on od njih ima neku ličnu korist. Nije to samo akt osionog i bahatog vlastodršca, već i demonstracija nesigurnosti i uplašenosti.

Dodik je u strahu, jer zna, (a i na svojoj koži je to već jednom iskusio 2000. godine), da Beograd ne preza da promijeni/sruši/udalji čelnike RS ukoliko im je to potrebno za njihove političke akcije.

Stoga je on odlučio da udari prvi, te je krenuo u namjensko hapšenje visokih funkcionera Socijalističke partije RS, sijući tako strah u redovima koalicionog partnera, ne bi li ih natjerao da “ni u snu” ne pomisle da ga napuste.  

Koliko je Dodik zaslijepljen strahom, ali i mržnjom prema Dačiću, svjedoči i činjenica da je Čerek uhapšen samo dva dana prije njegovog dolaska i da je to žestoka šamarčima premijeru Srbije, bez obzira na činjenicu da on nema nikakvu suštinsku vlast nad ovdašnjim socijalistima, ali, itekako, ima snažnu simboličnu vezu.

Nije samo Dačićeva posjeta Sarajevu izazvala Dodikovu patološku političku reakciju, već i podatak da su se na udaru srbijanskih istražnih organa kroz slučaj “Agrobanka” našli njegovi bliski poslovni partneri i prijatelji. Uz to, Dodik se Dačiću sveti, jer ga je namagarčio tokom formiranja srbijanske vlade, “gurajući ga” na Čedu Jovanovića: Dodik je smatrao da tim napadom snižava cijenu lideru LDP-a, a, u stvari je širio manevraski prostor predsjedniku socijalista za napuštanje saveza sa Demokratskom strankom, što je takođe bitan segment osvetničkog pohoda šefa ovdašnjeg režima.  

Pokazivanje mišića Srbiji i otvorena (i unaprijed izgubljena) bitka za prevlast među Srbima koju Dodik pokušava da vodi protiv Beograda dokaz su njegovog političkog sljepila i pogrešne ubijeđenosti da je regionalni lider koji može iznijeti taj “borbeni komplet”. Ne može on iznijeti ništa, a kamoli sukob sa Beogradom, a jedino u čemu ne griješi jeste osjećaj straha od “puštanja niz vodu”, koje je već počelo.

Svi ovi Dodikovi potezi koje je povukao u posljednjih mjesec dana potpuno su kontraproduktivni po njega i, kratkoročno, mu mogu donijeti poneki poenčić, ali dugoročno će mu nanijeti ogromnu štetu. Posebno kada su hapšenja koalicionih partnera u pitanju.

Nije sporno da su pohapšeni članovi socijalista (Srđan Ljubojević, Milovan Čerek…) itekako zaslužili da se nađu iza rešetaka, ali je nesporno da oni nisu činili/učinili ništa drugo što ne čini/učini i 95 posto ostalih visokih funkcionera RS, jer pljačkanje i otimačina zbog kojih su soc. perjanice završile u zatvoru u stvari je obrazac svakodnevnog djelovanja i ponašanja vlasti ovog entiteta. I to bez izuzetka. To je činjenično stanje koje je poznato svima, a slugansko ponašanje Dodikovog ličnog Specijalnog tužilaštva ništa tu ne može promijeniti.

Hapšenja su pokazala i koliko je opasno i dramatično visok stepen sadejstva Dodika, Specijalnog tužilaštva, policije i određenih medija, što je protivno svim zakonskim normama. Da je Specijalno tužilaštvo iole nezavisno, kao što tvrde, onda bi se sa Ljubojevićem na optuženičkoj klupi (za početak) našao i Posrednik (ime mi je poznato, kao i dokazi protiv te osobe) između njega i vlasnika firme “Vral”, kojeg su zajedno reketirali. Ali, Posrednika u optužnici nema, kao što nema ni drugih slučajeva iznude u kojima je Ljubojević učestvovao, a koje su brojni drvoprerađivači prijavili MUP-u RS.

Isto tako, Specijalno tužilaštvo neće istražiti sve kriminalne radnje (teške milione KM) koje je počinio Čerek, a brojne su, već će pažnju zadržati na onih stotinjak hiljada KM, uzetih od izvođača radova na izgradnji bazena. Poseban aspekt je vrijeme hapšenja, koje je tempirano pred same izbore, kako bi se dao vjetar u leđa Dodikovom SNSD-u.

Ovakav način djelovanja Specijalnog tužilaštva jasan je dokaz da su ovdašnji socijalisti pohapšeni iz političkih razloga (kao opomena da ne napuste koaliciju sa SNSD-om i zbog poruke Dačiću), a ne zbog borbe protiv kriminala i korupcije. (Takođe to pokazuje da je RS samo na korak od ambijenta u kojem će preko noći nestajati protivnici društva Jednog Lica.)   

Šaljući ove “brze” i “plitke” poruke, Dodik je odaslao još jednu, ali mnogo dublju i opakiju: “Spreman sam za svoju kožu prodati bilo čiju, jer ja sam gospodar vaših sudbina”! Mnogi u njegovoj blizini, koji su se, itekako, okoristili tom prisnošću, bez sumnje su naježeni od straha i neće prezati da se zaštite. Jednostavnije rečeno: hapšenjem socijalista Dodik je probio posljednji tunel koji ga ravno vodi do pozicije ovdašnjeg Sanadera. Vrijedilo je, nema sumnje, jer je svojim nepametnim postupcima preko noći stvorio armiju potencijalnih zaštićenih svjedoka, spremnih da prodajom njegove kože sačuvaju svoju.