Piše: Slobodan Vasković
Vladajuća otuđena oligarhija prešla je crvenu liniju
strpljenja građana Banjaluke i (za početak) navukla na sebe bijes njenog
najurbanijeg dijela, koji je izišao „iz ormara“ i otvoreno se suprotstavio
bezobrazluku i drskosti vlasti. Mladi ljudi jednostavno više nisu htjeli
trpjeti dalja poniženja od nomenklature posvećene samoj sebi i sopstvenom
interesu, već su uzvratili civilizovanim buntom, kreativnim porukama
nezadovoljstva i svakodnevnim okupljanjem, pokazujući da ovaj grad nije „crko
od straha“ pod strašnim višegodišnjim pritiskom raznoraznih primitivaca,
kvazibiznismena i ostalog šljama, koji Banjaluku i njene ogromne resurse
tretira kao sopstvene, nemilosrdno ih arčeći i, zašto to ne reći, pljačkajući.
Režim je bio ubijeđen da je Banjaluka „mrtav grad“,
uškopljen, jalov, definitivno poražen i doveden u stanje dobrovoljnog robovanja
Interesnoj grupaciji, koja je zaradila stotine miliona od ovog grada, a da u
njega nisu uložili niti centa. I uz to su još hiljade i hiljade njegovih
stanovnika ostavili bez posla i bez nade da će ga dobiti, osim u „sretnom
slučaju“ da im silom nametnuto dodvoravanje i pokorno saginjanje glave, (koje
oligarhija uvažava kao jedini validan oblik komunikacije građana sa njima),
„odigra“ kao „Loto“ i da budu „izvučeni za posao“ iz mase trpeljivih robova.
Režim je grdno pogriješio, smatrajući da će Grad
otćutati promociju Mileta Radišića, dojučerašnjeg uznika zbog optužbi za
organizovani kriminal, u investitora, koji donosi prosperitet i napredak. Bila
je to drskost, koja se nije mogla prećutati, posebno zbog činjenice da je Grad
ubijeđen da je Radišić oslobođen dogovorom političke elite koja ga štiti i
njihovih pravosudnih lakeja, a ne zbog nedostatka dokaza ili, pak, dokazane
nevinosti.
Upravo ta činjenica izvela je građane u park, mnogo više
nego spoznaja da će i bez tog parka ostati. Grad je svjestan da kriminal,
korupcija, nepotizam, protekcionizam..., caruju i da su gotovo sasvim zatrli mogućnost
normalnog života: više nije moglo pod kožu. Otud protest.
Radišić je samo povod, a uzroci izlaska, mahom mladih
ljudi, u park leže u njihovoj svijesti da su ostali i bez nade, jer je režim i
nju odavno unovčio. Kao što je unovčio (i na privatne račune prelio) ono što su
drugi stvarali decenijama, a Grad i građane ostavio bez igdje ičega.
Mile Radišić u cijeloj ovoj priči je marginalan; on sam
nikada ne bi ni došao u posjed milione vrijednog zemljišta da nije režisera
cijelog projekta (sličnih „poslova“ je na stotine) koji iz sjene i fotelja
vlasti vuku sve konce. Radišić je kanal preko kojeg na njihove račune trebaju
„oteći“ planirani milioni zarade od prodaje garaža gradskoj vlasti, zgrade
Telekomu, poslovnih prostora, stanova..., svega onoga što namjeravaju da
izgrade na spornom zemljištu u centru Banjaluke. I da po stostruko oprobanom
receptu ne rizikuju ništa, jer ne ulažu svoje, već narodne pare. Bunt koji
traje nije zato usmjeren protiv Radišića, već protiv onog što stoji iza njega,
a to je, da se ne foliramo, Milorad Dodik.
Dodik je kreator stvaranja ekstremnih klasnih razlika
među građanima, pojednostavljujući taj sistem na samo dva razreda: malobrojni,
enormno bogatih i milionski, enormno siromašnih. Na ovom svom nazadnom poslu
nije birao sredstva, još manje saradnike. Treba li boljeg dokaza za to od
Radišića u „Nacionalnoj Klasi 1“?!
Smatrao je da je posao „razdvajanja“ završen, konačno
riješen i da on i grupica odabranih mogu nesmetano da pokupe ono što je
preostalo. Iznenadila ih je grupa hrabrih; prestravila, učinila nervoznim,
natjerala da zadrhte..., od pomisli da se ponavlja 2000. godina kada je Dodik
bio na vrhuncu moći i kada je izgubio vlast. Na vrhuncu moći je i sada, a Grad
ustaje na noge...