Piše: Slobodan Vasković
Proteklih gotovo šest godina, otkako je ponovo došao na vlast, Milorad Dodik nije imao značajniji politički ispit/problem unutar Republike Srpske. Ispaljivanje (pokazalo se lažne) mantre o sigurnom referendumu za otcjepljenje (tokom kampanje za opšte izbore 2006. godine), pomnoženo sa 1,3 milijarde KM dobijenih od prodaje Telekoma (što su se bjesomučno trošile i na kraju spiskale), dalo je Dodiku vanrednu moć i akceleraciiju, tako da je bez većih problema pregazio sve pred sobom, kako na tim, tako i na ostalim glasanjima koja su uslijedila. Međutim, i „referendum“ i milijarde sada su prošlost, a sadašnjost i, (dugoročna), budućnost je teška ekonomska kriza, besparica, besposlenost; riječju besperspektivnost. Tamnosivo je najsvjetlija boja u ovom entitetu i to za optimiste, a čak ni brojni režimski mediji, odreda na Dodikovom „koritu“, ne mogu je dodatno posvijetliti. Došli su „crni“ dani za režim u kojima lažni optimizam, niti teška nacionalna retorika, ne mogu zadovoljiti one koji su, koliko do juče, u Dodika gledali kao „u Boga“. Dok je teklo, svaka mu je bila „zlatna“, ali to vrijeme je iza.
Godina koja je pred nama pokazaće koliko je Dodik zaista politički umiješan i da li će mu poći za rukom da iz nje izađe sa štetom, koja se može smatrati statističkom greškom ili će doći do raskola unutar SNSD-a?! On će, svakako, morati da „trošenjem“ (više) premijera pokuša odagnati bijes građana od sebe, ali taj alat je jednokratan i liči na gašenje šumskog požara špricom. Iskoristiće ga, nema sumnje, ali ostaju mu opet tri otvorena fronta: prvi je opozicija, drugi budžetski korisnici i treći nezadovoljnici unutar SNSD-a i tajkunske oligarhije, kojih je sve više.
Opozicija se u ovom trenutku čini kao najmanji problem, jer je Dodik „uškopio“ SDS zajedničkim nastupom na bh. nivou i oni, trenutno, ne mogu, kada bi i htjeli, jače udariti na njega. Bez SDS-a, PDP i DP mogu samo održavati „opozicionu vatru“, da se skroz ne zagasi. Naravno, ukoliko Mladen Bosić, u mjesecima koji dolaze, procijeni da je Dodik (jače) uzdrman, neće se libiti da raskine „zaruke“ i nasrne na njega. Ipak, Dodiku je primaran zadatak primiriti socijalne kategorije.
Budžetski skaplel žestoko će zarezati baš po njima: borcima, penzinerima, invalidima; neće ostati pošteđeno ni zdravstvo i školstvo; privreda je svakako u kolapsu; nakon čega će „budžetska socijala“, pojačana besposlenim proletarijatom, odgovoriti na jedini mogući način: ulicom. To je scenario sa kojim režim računa kao najrealnijim. Dodik u potpunosti kontroliše raznorazne ćurguze, mišićke i njima slične „nabiguzice“, što su odlično unovčili svoje „nevladine“ pozicije, ali je pitanje koliko ćurguzi, mišićke i ostale „nabiguzice“ kontrolišu borce i radničke sindikate?! Relevantne informacije ukazuju da su na ivici ambisa i da će uskoro u ovim organizacijama krenuti prava anarhija. Nakon toga, zna se - ulica.
Veliki problem Dodiku u narednoj godini predstavljaće i nesolventnost sve većeg broja njegovih tajkuna. Ostali su bez para. Ovdašnji „bizmismeni“ ubijedili su sebe, nakon Dodikovih milionskih darova, da su svjetski biznismeni pa su preinvestirali i krizu dočekali potpuno nespremni. Bilo je lako baviti se „bizmisom“ dok se moglo zahvatiti iz IRB-a i budžeta kao iz bunara, ali problemi su počeli kada su izvori presušili. Tako je „Binis“ na umoru, a slična sudbina čeka i „Niskogradnju“. „Vrbas“ i „Podgradci“ se jedva drže, a u velikim problemima je čak i Slobodan Stanković i njegov konzorcijum. IAT iz Trebinja je propao, te brojne druge firme. Nema nikakve šanse da se svi oni u nadolazećoj godini održe, a Dodik će mnoge od njih morati pustiti niz Vrbas. Tajkuni zato „reže“, a jak lavež će se čuti na proljeće.
U problemima je čak i Milorad Janjetović, vlasnik kompanije „Tamaris“, koji je, kao i drugi, preinvestirao, a sada tvrdi da je natjeran u „mutnu vodu“. Janjetović je imao partijski zadatak da oformi grupaciju medija i posjedovao je dnevni list „Fokus“ i „Bel televiziju“. „Fokus“ je nedavno „prodao“, i to sa milionskim dugovima. Slična, ako ne i gora, situacija je sa „Belom“, u koji je Janjetović uložio, kako tvrdi, preko pet miliona KM. Otpustio je preko sto radnika, a niko iz SNSD-a se „nije ni počešao“. Janjetoviću je najveći šamar to što je Dodik spasio od bankrota medije Željka Kopanje, a njegove prepustio „crnoj zemlji“.
Kopanja i dalje suvereno vlada gotovo svim medijima u RS, a nedavno je demonstrirao (ličnu) snagu; poigrao se i potpuno urušio pokušaj Nataše Tešanović, šefice ATV-a, da okruglim stolom o „novinarstvu i priključenijima“ demonstrira sopstvenu bitnost. Pozvani su bili brojni poznati urednici i novinari iz cijele BiH, ali nije došao niko. Pozvan je bio i Kopanja, koji se nije pojavio, ali je Tešanovićevoj organizovao „dan nebitnosti“ i natjerao je da popije par litara žuči „pod pokroviteljstvom potpredsjednika RS Emila Vlajkija“.
Vješto odigrano, nema šta, posebno zbog činjenice da je Tešanovićeva u velikim problemima zbog „Mreže plus“ i učešća te firme u pranju 1,9 miliona evra. Utoliko više čudi što Džerard Selman, ministar pravde i godine (i Kopanjin potrčko), vrši ogroman pritisak na sudove i sudije da, mimo zakona, postupaju u predmetima u kojima je šefica ATV-a,i to u njenu korist. Selman, kojeg Dodik od marta namjerava uposliti kao predsjednika Ustavnog suda RS, igra se sa vatrom, jer mu je poslodavac u sukobu „sa komšinicom“. Ovakvo soliranje pokazatelj je i da se „najbolji ministar“ osjeća dovoljno jakim da otvori i „neke druge puteve“, svjestan da Brod polako počinje da tone. A takvih je sve više u SNSD-u.
I na kraju jedno podsjećanje: Radovan Karadžić je 1996. godine suvereno vladao Republikom Srpskom, uprkos činjenici da se navodno krio. Iste te godine, SDS je ubjedljivo pobijedila na izborima i kontrolisala Skupštinu i Vladu RS i najveći broj medija, dok je opozicija bila „uškopljena“. Karadžić i SDS bili su tada u sukobu sa svima zapadno od Banjaluke, a BiH za njih nije ni postojala; pogledi su im bili upereni ka Istoku. A onda je došla 1997... Danas, 2011. godine, Dodik i SNSD su u istoj poziciji kao Karadžić i SDS prije 15 godina. S tim što se on ne krije, ako je nekom za utjehu.