Piše: Siniša Božić, ekonomista
Dobavljanje kapitala, njegovo očuvanje i uvećanje su primarni zadaci svakog preduzetnika i privrednog društva. To je sama srž ekonomske struke i racionalnog ponašanja u uslovima oskudnosti. Kako je kapital rijetka i oskudna ‘roba’', njegovim pribavljanjem i upravljanjem, po pravilu, bi trebalo da se bave osobe sa odgovarajućom profesionalnom pozadinom i etičkim vrijednostima. Čak se može ustvrditi da se o jednoj društvenoj zajednici može suditi na način na koji se u njoj upravlja sa kapitalom.
A na našim prostorima, svi postulati koje je normalan svijet prihvatio padaju u vodu kada je kapitalisanje (a i druge stvari) u pitanju. Kapital se krčmi, uništava (pogotovo ako je stečen sumnjivim radnjama), gomilaju se gubici, izvlači se dobit putem prebacivanja poslovanja na povezana lica. To je igra sa nultim ishodom, u kojoj jedno lice dobija na štetu drugog lica. Državni interesi se obično percipiraju kao kolateralna šteta.
U svakoj normalnoj državi na svijetu se podrazumijeva da preduzeće može da radi ukoliko ima makar minimalan iznos kapitala od kojeg najveći dio mora biti efektuiran (odnosno, uplaćen). Kapital može biti sopstveni i pozajmljeni. Sopstveni kapital predstavlja vrijednosni iznos koji su vlasnici dali preduzeću na raspolaganje, tokom njegovog osnivanja. Pozajmljeni kapital predstavlja tuđi vrijednosni iznos koji je doznačen preduzeću, pod određenim uslovima.
Preduzeće ne može poslovati bez kapitala. Međutim, u Republici Srpskoj preko 30 akcionarskih društava godinama posluje ne sa nultim, već sa negativnim kapitalom! Da stvar bude još gora, akcijama tih preduzeća možete slobodno i nesmetano trgovati na lokalnoj berzi. Takva preduzeća više ništa ne vrijede, obzirom da je potrošena sama supstanca, odnosno, kumulirale su se obaveze, koje su prerasle u gubitke, koje su ‘pojele’ prvo pozajmljeni, a onda i sopstveni kapital.
Takvo stanje je neodrživo i ono je regulisano Zakonom o privrednim društvima, koji propisuje minimalan iznos kapitala koje svako privredno društvo mora da ispoštuje. Ukoliko preduzeće, u ovom slučaju akcionarsko društvo ne uspostavi minimalnu vrijednost kapitala (najčešće je to 50.000 KM), u roku od pola godine ide u – likvidaciju (ukoliko obaveze i dugovi preduzeća mogu da budu pokriveni iz imovine preduzeća), odnosno u stečaj ukoliko imovina nije dovoljna da pokrije sva dugovanja. Ovo se ne poštuje u cijelom nizu slučajeva, a država tolerisanjem ovakvog stanja šalje vrlo negativnu poruku i ostalim preduzećima i kompletnoj privredi.
Važnija akcionarska društva koja imaju nulti i negativan kapital su:
- Birač Energo ad Zvornik,
- Fabrika glinice Birač ad Zvornik,
- Fabrika duvana ad Banja Luka,
- Mljekarska industrija ad Banja Luka,
- Nestro petrol ad Banja Luka,
- Toplana ad Banja Luka,
- Toplana ad Prijedor,
- Vodovod ad Čelinac.
Fabrika glinice Birač i njena povezana pravna lica su poznati gubitaši. Kako su iznosili dobit u inostranstvo i vršili poresku evaziju, već sam detaljno opisao i dokumentovao. Sa 3. kvartalom 2011. godine, kumulirani gubici u Biraču ad Zvornik iznose nevjerovatnih 736 miliona KM.
Fabrika duvana ad Banja Luka godinama posluje – bez kapitala. To ne predstavlja problem većinskom vlasniku da i dalje generiše gubitak preko kapitala. Međutim, pod pritiskom javnosti, te nedavnom boravku većinskog vlasnika u pritvoru, učinjena je zanimljiva mahinacija:
Pošto je gubitak iznad kapitala iznosio oko 3,5 miliona KM (a što je rezultat gomilanja gubitaka koje je većinski vlasnik godinama stvarao), a budući da se većinski vlasnik očigledno ozbiljno zabrinuo da bi Fabrika duvana zbog negativnog kapitala mogla otići u – stečaj, odlučeno je da se obaveza konvertuje u prihod tekuće godine, u iznosu od 4,7 miliona KM. Radi se o obavezi investiranja iz privatizacionog ugovora. Međutim, da je kupac državnog kapitala u ovom slučaju ispoštovao obavezu investiranja, to bi rezultovalo povećanjem imovine preduzeća (stalnih ili obrtnih sredstava), a ne knjiženjem u obaveze! Takođe se navodi da ‘Antonić trejd’ (većinski vlasnik) ne potražuje navedeni iznos (zašto baš sada ne potražuje, nakon svih neuspješnih kontrola od strane IRB, a od čega će potraživati, kada je Fabrika upropaštena), te da je revizorska kuća napomenula da knjiženje pozicija zavisi od rukovodstva preduzeća (što je zaista umobolna konstatacija). Drugim riječima, većinski vlasnik je pokušao da, kontaktiranjem samog sebe (uprava Fabrike duvana, koju je postavio ‘Antonić trejd’ kontaktira ‘Antonić trejd’) i revizora, skine odgovornost na ovaj nezakonit akt, a revizor je samo napomenuo opštepoznatu činjenicu: knjižite kako hoćete, to je vaša odgovornost! Ovo nije jedini primjer ovakvih malverzacija, a za ovakve stvari ovlašteni računovođa i uprava u normalnim zemljama – krivično odgovaraju. Šta će se desiti sa preknjižavanjem ove pozicije u prihode? Sa 31.12.2011. godine, finansijski izvještaj će iskazati dobit, budući da će, vrlo vjerovatno, prihodi biti veći od rashoda za taman cca 4 miliona KM. Na godišnjoj skupštini akcionara će se, potom, donijeti odluka o raspoređivanju ostvarene dobiti na način da se namiri gubitak iznad kapitala. Niko neće voditi, međutim, računa, da je polugodišnji rok za namirenje kapitala do minimalnog iznosa – davno istekao, odnosno, da je države i prava, ovo preduzeće je odavno trebalo završiti u stečaju (zapravo: trebala je biti poništena privatizacija, većinskom vlasniku da se konfiskuje imovina a on da završi iza rešetaka).
Mljekarska industrija ad Banja Luka takođe ne posjeduje kapital. Proizvodnje nema, a radnici su otpušteni. Preduzeće još postoji kao pravno lice (a dokle će – ne zna se). Većinski vlasnik, umjesto da je investirao, kupio je drugu mljekaru (Dubica), pa je to pokušao da podvede pod investiranje. To mu, međutim, nije prošlo, pa je, uprkos predizbornom brukanju u oktobru 2010. godine, kada je, u nekom laktaškom selu, navodno, otvoren nekakav pogon za preradu mlijeka (koji je radio samo na dan snimanja kada je bivši premijer a sadašnji predsjednik presjecao lentu), shvatio da je bolje da ugasi preduzeće te izgradi hotel na atraktivnoj lokaciji.
Poslovanje bez kapitala je još jedan način ruiniranja kompletnog privrednog sistema. To znači da ne ostvarujete dobit, a to opet znači da ne plaćate porez na dobit (kao bitan oblik direktnih poreza). Međutim, ne može svako poslovati – bez kapitala. Tu privilegiju u našem društvu imaju samo povlašteni.