Južna pruga: bloggost - Nikola Sekulović, ekonomista
Autor je predsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala i inicijator mreže NVO „Pokret za Istok“,čiji je cilj decentralizacija države i stvaranje nove regije unutar Republike Srpske
Iako do lokalnih izbora ima još nešto više od godinu dana, vrijeme je da se uveliko počne o njima razmišljati i djelovati. U ovoj kratkoj pauzi od mjesec dana koliko me nije bilo na blogu razmišljao sam o svim aspektima predstojećih lokalnih izbora. Došao sam do jednostavnog zaključka: Trebinju su potrebne promjene, jer ostane li na vlasti još jedan mandat sadašnja garnitura, od Trebinja neće ostati kamen na kamenu!
Promjene se mogu desiti samo zajedničkim nastupom opozicionih stranaka (gdje se jasno i glasno mora definisati istinska opozicija), nevladinog sektora i pojedinaca sa određenim autoriteom u zajednici, te usvajanjem Programa koji će se poslije pobjede sprovesti zarad spasa Trebinja. Postoji tu i jedan ozbiljan problem. To su čelništva stranaka čija su sjedišta van Trebinja. Od njihovih međusobnih odnosa i šema zavisiće u mnogome i rezultat izbora u Trebinju. Moja analiza se odnosi za slučaj da se vrhovi opozicionih stranaka usaglase ili daju zeleno svjetlo lokalnim odborima da sami mogu sklapati opozicione saveze. Kako sada stvari stoje, opozicija u Trebinju je izgleda na dužem „godišnjem odmoru“ a neki, čini mi se još uvijek spavaju „zimski san“. Ovo pogotovu važi za lokalni SDS, koji je od ulaska u koaliciju sa SNSD-om na državnom (da li samo na državnom?) nivou gotovo zamro. Vrijeme je za buđenje i izjašnjavanje ukoliko ste gospodo opozicionari stvarno opozicija.
Znači, vrijeme je da se sjedne za sto i vidi jesmo li „za ili protiv“ i ko je „sa nama a ko protiv nas“! Drugim riječima, izjasnite se! Vrlo važan faktor u sklapanju opozicionog saveza je Program za koji građani treba da se opredijele. Program mora da odgovori na goruća pitanja kao što su zapošljavanje, zaustavljanje odliva stanovništva, otvaranje prema okruženju, saradnja sa dijasporom, jednom riječju rješavanje nagomilanih ekonomskih i privrednih problema koji su doveli Trebinje i Hercegovinu na rub ambisa. Vrlo značajan dio opozicionog Programa mora se odnositi na povratak stanovništva i saradnju sa dijasporom. Onaj koga podrži dijaspora, prevashodno mislim na mjesto načelničkog kandidata, dobiće izbore. U Programu još mora da stoji ono što nam je neophodno za ekonomski oporavak i opstanak: moramo da tražimo svoje, jer hoćemo jednom da znamo čija su naša bogatstva i naše pare. Naša ili njihova, banjalučka, paljanska, sarajevska… svejedno! Uglavnom, mi ne upravljamo sa njima. Zato, moramo svi biti prvo lokal patrioti, a onda i regionalisti, ali ne i separatisti.
Opozicija ne treba izlazi na izbore radi politikanstva i privililegija, radi nerada i koncesija. Ona mora biti odlučna da duboko zasiječe u bolesno političko tkivo našeg društva, jer na izbore se mora izlaći radi promjena. Promjene ponekad i bole. Ali tražimo da svi zajedno izdržimo sve bolove i teškoće koje, ako dobro “zasječemo”, mogu da spase odumiruće tijelo koje se danas zove BH društvo, njegovi entiteti i na kraju i naše Trebinje. Zato, zatražimo podršku građana, da podrže takve promjene, jer je to jedini i pravi put, a sve ostalo je populizam koji će nam se ponovo obiti o glavu, kao i nebrojeno puta do sada.
Kada mi iz opozicije kažemo građanima da ćemo se boriti protiv kriminala i korupcije, to ne smije da bude fraza, to mora biti ozbiljna namjera da se u tu borbu uđe beskompromisno, a mi to možemo ako na listama nemamo ljude sa repovima iza sebe. Zato sam siguran da ih možemo obezbjediti i sa njima pobijediti politiku straha i retoriku mržnje, u oktobru iduće godine. Moramo svu društvenu energiju u naredne 4 godine usmjeriti u ravnomjeran ekonomski razvoj, otvaranje radnih mjesta, borbu protiv siromaštva, jačanje preduzetničkog duha kod naših građana, podršku sposobnim da realizuju svoje razvojne ideje, kako bi zaposlili što više radnika i što više sofisticiranih proizvoda izvozili drugim zemljama i tržištima. Moramo pod hitno otkloniti glavnu prepreku razvoju ekonomije, u vidu administrativnog aparata koji je postao preglomazan, nedjelotvoran, samom sebi dovoljan, koji reketira one koji žele pošteno razvijati svoj biznis, a korumpira one koji su pod političkom protekcijom. To znači da ćemo odlučno udariti na političke poslušnike i podobnike u administraciji, a nagraditi i podržati profesionalne i kompetentne državne službenike. Odvojiti žito od kukolja je naš glavni zadatak i to od najmanje mjesne zajednice do Opštine.
Moramo vjerovati da se iskrenim radom i zalaganjem ovi ciljevi mogu dostići. Ne smijemo vjerovati vladajućoj koaliciji koja stvara atmosferu o nemogućem napretku. Vjerujemo li sebi i svojim prioritetima u životu ili vjerujemo u prioritete koje nam vlast servira preko medija? Vjerujemo li u promjene ili se predajemo? To je suštinsko pitanje za svakog građanina koji je nezadovoljan sadašnjim stanjem.
Ovo pogotovu važi za članove i simpmatizere opozicionih stranaka. Njima poručujem i ovo: Ko se predaje nek’ to odmah kaže da na njega ne računamo, ko vjeruje u promjene nek’ ustane uspravno, neka ustane ponosno, ne obazirući se oko sebe; najglasnije što možes izrekni svoja uvjerenja, izdigni se iznad skepticizma! Ne kukaj, ne širi defetizam, udahni punim plućima, gledaj naprijed, gledaj u budućnost, ne krivi druge i ne traži opravdanje, pokreni sebe i pokrenućeš cijeli svijet...
Zato je veoma bitno imati pravog kandidata za poziciju načelnika opštine. Kandidata koji će biti i pokretač, ali i stablizator. Pobjeda opoziciong načelnika je i pobjeda opozicije za lokalnu skupštinu. Jer, vješt i sposoban načelnik lako sastavi većinu koja će ga podržavati.
Za kraj ostavljam najteže pitanje: Kako doći do zajedničkog kandidata opozicije za načelnika opštine. Znači, kandidovati nekoga ko će biti prihvatljiv za sve, a pogotovo za biračkog tijelo!? Do sada na lokalnim izborima, od kada se načelnik opštine bira neposredno, znači od 2004. godine, SDS je dva puta gubio izbore od SNSD-ov kandidata, tj. od koalicije. Prvi put 2004. godine kada su SNSD-ovog kandidata Dobroslava Ćuka (osvojio oko 60% glasova izašlih birača) podržali Pokret za Trebinje, Socijalistička partija, DNS, SDP BiH, Liberali BiH; dok je SDS-ov kandidat Ilija Stanković, tadašnji direktor HET-a imao podršku SRS RS, SRS „V.Šešelj“, SNS, PS RS i osvojio oko 38%.... PDP je imao svog kandidata koji je osvojio zanemarljiv broj glasova. Poslije četiri godine u trci za načelnika pojavljuju se 4 kandidata. SNSD ponovo kandiduje Ćuka, a podržavaju ga SP i DNS, i jedna trećina PDP, koju predovode kasnije pobjegulje u SNSD, Savić, Škoro i Krunić Veselin. Mada PDP zvanično nije nikoga podržao, SDS kandiduje Slobodana Šarabu koga podržavaju SRS RS, PS RS (penzioneri), i više od dvije trećine PDP, struja koju predvodi tadašnji kandidat za odbornika a sadašnji poslanik u NS RS Slavko Vučurević. Još se za načelnika kandiduju Stanko Buha, ljekar anesteziolog, kao nezavisni kandidat i moja malenkost ispred Pokreta za Trebinje.
Poslije prebrojanih glasova, kandidat SNSD pobjeđuje sa oko 600 glasova razlike (oko 44%) ispred kandidata SDS koji osvaja oko 39%, dok moja malenkost osvaja 13%, a Stanko Buha 5%. Ćuk zahvaljući razjedinjenoj opoziciji dobija još jedan mandat! Stanje u SO Trebinje nakon izbora bilo je: 17 odbornika opozicija (SDS 7, PDP 5, Pokret za Trebinje 3 i SRS RS 2) naspram 14 pozicije (SNSD 10, SP, DNS 2). I onda na scenu stupa korupcija i mito gdje 3 odbornika PDP pretrčavaju u vlast i formira se većina.
Naravučenije: Opozicija mora imati samo jednog kandidata za načelnika. On ne može biti neko ko je već gubio izbore i mora se tražiti u tzv. „srednjim“ ili „veznim“ partija, ili čak van partija, pogotovu ako SDS i DP budu na istoj strani, tj. u opozicionom bloku. Jer je očigledno da jedna drugu neće istinski podržati. To smo vidjeli i na republičkim izborima 2010. godine. U slučaju da bilo koja relevantna opoziciona stranka kandiduju svog kandidata mimo zajedničkog, oni će direktno raditi za vladajuću koaliciju koja će sigurno nastupiti sa jednim kandidatom. Taj ko bude trčao sam, mimo ostale ujedinjene opozicije, biće trojanski konj SNSD-a i proći će kao SPO 2000. godine na republičkim izborima u Srbiji. Neće ga nigdje biti. A kako sada stvari stoje, što se tiče vladajuće koalicije, to bi po treći put mogao biti sadašnji načelnik Dobroslav Ćuk! Opozicija ne može poželjeti boljeg kandidat.
Iako za sebe tvrdi da je „ptica trkačica koja još može nositi štafetu“, on je u dubokom padu u svakom pogledu! Od nekadašnjih 60% podrške građana prije sedam godina, preko 44% glasova prije tri godine, njegov rejting danas prelazi jedva 20% i to zahvaljući tome što je član SNSD. Takođe, unutar SNSD je narasla opozicija koja je spremna uložiti veliki energiju ali i novac, kako bi se povalila „ptica trkačica“, kako od Preobraženja zovu Ćuka. Šta znači pravi kandidat opozicije pokazuje pobjeda Mladena Ivanića nad Nebojšom Radmanovićem u Trebinju, oktobra 2010.! Isto tako, loš kandidat kakav je bio „kolateralac“ Ognjen Tadić pokazuje da se može i katastrofalno izgubiti, ako opoziciona ponuda bude loša. Stoga, opozicija nema mnogo dobitničkih varijanti i jedino je Balaševićev pijetao (a mi u opoziciji znamo ko još uvijek dobro skače i koga se „trkačica“ boji)) pobjedom može vratiti na scenu. Prije toga, unutar opozicionih redova se moraju ukloniti sujete, ego - manijaci i razni klipovi sa strane. Inače, može se desiti, da iako je oronula, ptica trkačica pobjedi Balaševićevog pijetla. Liste za odbornike moraju činiti ljudi koji neće biti lako potkupljivi, kao što je to bio slučaj sa ovim sazivom SO i odbornicima opozicije. Čak 8 odbornika opozicije je promjenilo dres za manje od tri godine mandata. To dovoljno govori kakve kandidate moraju opozicione stranke ponuditi građanima. Ovakve sigurno ne!