Južna pruga: bloggost - Nikola Sekulović, ekonomista
Autor je predsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala i inicijator mreže NVO „Pokret za Istok“, čiji je cilj decentralizacija države i stvaranje nove regije unutar Republike Srpske
„A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo“, Meša Selimović, Tvrđava
Povod za tekst najnovije su prijetnje koje, ovih dana, iz vrha vlasti dobijaju opozicioni odbornci u Trebinju. A one se odnose na njihovu egzistenciju; gubitak posla ako nastave da kritikuju vlast, a pogotovu načelnika opštine. Jer, Bože moj, ko smije kritikovati trošenje našeg novca u režiji načelnika, koji samo za reprezentaciju, u prošloj godini, potroši 63.000 KM, a za poklone, fotografije, bukete, džidže i midže čak 130.000 KM! I to u situaciji kada smo zvanično u krizi smo i Vlada RS nam preporučuje maksimalnu štednju.
Bilo je toga i prije, da vlast prijeti, ali ovih dana to dostiže kulminaciju, pogotovu, od kada se srijedom, na lokalnom nezavisnom radiju Korona, u emisiji „Sa Vukanom“ (Nebojša Vukanović, novinar BN TV), pojavljuju uglavnom opozicione face, jer ovi iz vlasti ne smiju da se pojave ni na jednom sučeljavanju. Očigledno je režim u panici pa pokušava prije lokalnih izbora pospremiti sve što se pospremiti da. U tom cilju stižu ucjene i drugim uglednim, (i neuglednim građanima), da moraju biti članovi režima, (SNSD-a), ukoliko žele „udisati vazduh“ ili ostati na svojim sadašnjim pozicijama.
Polpotizam u Hercegovini, u manjoj ili većoj mjeri, postoji oduvijek. Dolaskom po drugi put, na vlast „SNSD - Crvenih kmera“ taj društevno-totalitarstički poredak vaskrsnuo je u „punom sjaju“. Mnogi nevini ljudi su stradali ili čak umrli pod čudnim okolnostima. Može se slododno konstatovati da su prve žrtve ovog režima bili Gačani, poslanik u NSRS Radovan Bjelogrlić, isključen pred smrt iz SNSD-a. (Danas proročki zvuče njegove riječi o SNSD-u: „To je torina u koju ulaze kravetine, ovčurine, hijene i druga neman u potrazi za ogrizinama! Kada SNSD dođe na vlast, a doći će sigurno, svi jadi SDS-a će se zaboraviti“!). Bjelogrlić je naprasno umro u hotelu „Bosna“ u Banjaluci. Stradao je i načelnik opštine Gacko Milan Radmilović, koga su hapsili pred tv kamerama, i, sa lisicama na rukama, privodili kao zadnjeg kriminalca ne dokazavši, do dana današnjeg, bilo kakvu krivicu istog. Ovo konstatujem, jer za ove znam. Oni su javne ličnosti, pa se „polpotizam“, nad njima ne može se sakriti. Neka mi oproste svi oni koje neću spomenuti, ili ne znam za njih, a stradalnici. Neka im bude satisfakcija što pišem i svjedočim o strašnom pogromu nedužnih ljudi od strane naših „Crvenih kmera“ koji će ostati zapisan kao pečat jednog vremena.
„Zla vremena dovode na vlast i zle ljude“, kaže se. Mogu se stvari postaviti i drugačije, da zli ljudi stvaraju zla vremena. Kod nas je ovo drugo u pitanju. Neposredno poslije Dodikovog povratka na vlast, negdje početkom 2006. godine, u Industriji alata Trebinje, koja tada još uvijek zapošljava oko 2000 radnika, dešava se velika pljačka reznog alata: nestalo je čak 1200 kg alata, vrijednog više 150.000 KM. Preko noći se pokušava podići sindikat i srušiti rukovodstvo, tako što će doći na sjednicu lokalnog parlamenta i izvršiti pritisak kojim bi se iznudile smjene u IAT. Međutim, isti dan alat se pronalazi i sve se odjednom zataškava. Nalogodavci i izvršioci se ne pronalaze još uvijek, što dovoljno govori o igri „Crvenih kmera“. Kada nisu uspjeli slomiti kičmu tadašnjem direktoru IAT Milanu Grubaču, (koalicija „Sloga“ postavila ga je za direktora 1998. godine, kao člana SDS-a), sačekali su ga lani, pred opšte izbore. Bio je kandidat za poslanika u NS RS ispred SDS-a. U višemjesečnom štrajku „Novoteksa“, gdje je Grubač bio predjesnik Upravnog odbora, srušili su i firmu i njega. Firma je otišla u stečaj, kao i Grubačeva politička karijera. (Usput, on je bio pod višegodišnjom istragom zbog kojekakvih krivičnih prijava koje su podizali protiv njega, ali mu nisu uspjeli naći neku nezakonitu radnju, ili ga osuditi). Kolo sreće okreće?! Prije neki dan, na 20. sjednici SO Trebinje, na prijedlog Milana Grubača, izglasana je odluka da se pozove u Trebinje niko drugi no SIPA, (eto koliko se vjeruje našoj policiji i tužilaštvu), te da ona izvrši istrage u svim trebinjskim preduzećima gdje postoje indicije da su vršene nezakonite radnje.
Grubač je dobro prošao kako su prošli autor ovih redova, i drugi kritičari režima poput Slavka Vučurevića, poslanika PDP-a u NS RS i bivšeg direktora filijale fonda PIO u Trebinju; Nebojše Vukanovića, profesora istorije i geografije i novinara BN TV; oko 40 radnika HET-a koje je sadašnji direktor Marko Mitrović otpustio, jer ih je SDS primio na posao; pa onda dr Aleksandara Milišića koji je napustio Trebinje, jer su ga drastično oštetili u vezi sa dobijanjem specijalizacije, te Milenka Krunića, dierektor RJ Telekoma u Trebinju... Mene su prvo pokušali spriječiti da se kandidujem na izborima lokalnim 2008. godine, i to za poziciju načelnika opštine. Svakodnevno sam dobijao prijetnje i ucjene, lično od sadašnjeg načelnika Dobroslava Ćuka i njegovih bliskih saradnika. Kada mu to nije pošlo za rukom, Ćuk (crnog li ljekara i humaniste) je vodio prljavu kampanju. Kada su lokalni izbori završeni, on pobijedio, (a tri kandidata opozicije rasula glasove), krenuli su na novi pritisci i prijetnje. SNSD, sa SP i DNS nema skupštinsku većinu: osvajaju svi zajedno 14 odborničkih mjesta, što je nedovoljno za većinu koja broji minimalno 16 glasova. Onda na scenu, iza kulisa, stupa čovjek koji je posljednih 7 dana lokalne kampanje „privodio“ ljude u Eparhijski Dom i tamo vršio agitprop za „ateistu“ Ćuka, mada je trebao putovati za SAD. On iz tabora PDP-a otkida 3 odbornika, koje je svojevremeo podmetnuo Ivaniću dok je ovaj bio premijer, i dok je On nosio dres PDP-a. Tako Ćuk uz pomoć Njega formira skupštinsku većinu. Konstitutivna sjednica je protekla u skroz neregularnim uslovima, a predsjednik i potpredsjednik su izabrani tako što su odbornici većine morali na poleđini listića napisati brojeve od jedan do 16!
Onda se pojavio nedeljnik STAV i razvalio crkveno-političku bandu, na čelu sa Ćukom i Njime. Za sve što je izlazilo u STAV-u optužuju opet mene i Blaža Stevovića, zviždača i slobodnog umjetnika... Kreće brutalna kampanja, nezapamćena u gradu na Trebišnjici. Prvo mi, u prisustvu svjedoka, prijeteću poruku prenosi Brano Dursun, prigradski niko i ništa i dugogodišnji kompanjon načelnika Ćuka, odnedavno i član SNSD. Ona je glasila: „Likvidiraćemo te, nećeš ti više pisati“! Evo ja danas, hvala Bogu, pišem. Onda nisam. Odmah sam prijetnju prijavio MUP-u, a Tužilaštvo je kasnije to sve odbilo, pa Dursun nije ni prekršajno odgovarao. Onda su me pokušali fizički likvidirati, preko bračnog para Sučević. U tome su imali Ćukovu podršku, ali i nesretnog pokrajvareškog dječaka - Njega. Kada im i to nije uspjelo izvršili su desant na moju kuću, a povod je bio što se tu nalazila i mrska im TV ekipa.
Trebinje, tih dana proljeća 2009. godine, posjećuju svi apologeti režima, od Dušanke Majkić do Milorada Dodika i svi daju podršku ucviljenoj lokalanoj vlasti. U toj prljavoj kampanji mene i Stevovića optužuju da radimo po nalogu Lagumđžije i da želimo destabilizovati Trebinje. Neznajući šta više da nam rade, pokušavaju nas diskreditovati tako što će njihov čovjek u mantiji - On, (kodnog imena „Mali“), izopštiti Blaža Stevovića na dva mjeseca, a mene na godinu dana iz SPC! Prije toga, „Mali“ dolazi nepozvan u naše prostorije i sav izbezumljen, (baš kao neki dan kada je Vukana nazvao seljačinom), i crven u licu „sa očima na vrh glave“, prijeti nam svim i svačim. Na kraju odlazi razočaran u državu koje više nema, jer ova vas „ne može ni ubiti“, kako reče i uteče kao oparen. I poslije njegove „presude“, ulažemo žalbu Velikom Crkvenom sudu SPC. I tamo ga dobijamo. „Mali“ neće da nam da presudu, već nas ponovo poziva na njegov sud. Bez presude Velikog Crkvenog suda, mi nećemo ni da čujemo za novo suđenje. I tako ostadsoše stvari do decembra kada saznasmo iz novina da nas je Veliki Crkveni sud SPC, kojim je tada predsjedavao sadašnji Patrijar Irinej, na inicijativu „Maloga“ pomilovao.
U međuvremenu, ljekari su ustanovi da mi se zdravstveno stanje drastično pogoršalo, (2002 i 2003. sam jedva preživio dvije teške bolesti), i da se moram prestati baviti ovim poslom i hitno liječiti. Tako početkom juna 2009. godine odlazim na prvostepenu komsiju za ocjenu radne sposobnosti i glatko bivam penzionisan. Dobijam haber i iz Banjaluke, (iz kancelarije dr. Stankovića), i iz Trebinja, od dr. Andrića, da sam penzionisan. Kada ta informacija dolazi do Dobroslava Ćuka, on dobija nervni slom! Komanduje: “Ovo se mora zaustaviti“! Tu noć, polpotovci iz kreveta dižu dr. Stankovića i naređuju mu da prepravi ocjenu koju je tog jutra napisao. Stanković izvršava naređenje, ali sa nepopravljivim pravnim i procesnim greškama. Dr. Andrić, dva dana kasnije, biva suspendovan i prisiljen da „sporazumno“ raskine ugovor sa Fondom PIO, i to sve zbog toga „što je neprijatelju“ polpotizma potpisao rješenje o penzionisanju. Ja ih tužim i lako dobijam na sudu. Pozivaju me ponovo na pregled, u februaru ove godine, i opet me odbijaju, jer je Zoran Mastilo, direktor Fonda PIO, zaprijetio da će „ljekari koji potpišu Sekuloviću penziju letjeti s posla“. Opet smo na početku, na sudu, i ĆERAMO SE! Toliko o mukama autora ovih redaka u novom polpotizmu. Možda i previše ali neka se zna.
Drugomučenik ovog režima je svakako Slavko Vučurević, bivši direktor filijale PIO u Trebinju, jedan od najboljih direktora po ocjeni svog generalnog direktora Zorana Mastila, sve dok (Mastilo) nije izvršio partijski transfer iz PDP u SNSD! Ideološko zadržavanje fotelje. Skoro dva mjeseca je ubjeđivao svog najboljeg terenskog direktora da uradi to isto. Vučurević je ostao čvrsto na stavu da neće mijenjati stranku. Mastilo ga je smjenio i postavio za ličnog savjetnika na nivou firme, nadajući se da će ga pridobiti ovom funkcijom. Međutim, Vučurević i dalje radi po svom, a u skupštinskim klupama rastura Ćuka u SNSD „kao malu djecu“. Sve to prate „polpotovci“ i donosi se odluka da se Vučurević eliminiše sa posla iz Fonda PIO. U sve je umiješan i Mastilo, koji akciju koordinira sa načelnikom opštine i rukovodstvom bolnice, jer je Vučurević uzeo bolovanje. U svojoj beskrupuloznosti Mastilo ide toliko daleko, da traži od ministra policije da provjeri da li su Vučurevićevi papiri za bolovanje validni i da li je bolestan! Neviđeno. Policija privodi Vučurevića. Paralelno, vodi se i disciplinski postupak protiv Vučurevuća, jer je, navodno, omogućio radnicima sa 40 godina radnog staža iz Industrija alata Trebinje, da se penzionišu, što, po Mastilu, nije trebao uraditi. Čiste političke ucjene, a radnici IAT putem suda ostavrili su pravo na penzionisanje. Vučurević o sveme obavještava javnost, gdje, pored Mastila, osuđuje i ponašanje direktorice opšte bolnice u Trebinju koja je van svih kodeksa i etike objavila njegove privatne podatke i bolesti od kojih! Vučurević dobija otkaz.
Satiranje novinarstva i novinara je posebna priča u novom polpotizmu. Nakon prijetnji Radivoju Gutiću, (dopisniku „Večernjih Novosti“ od „Malog“ iz Planince), „da će ga pojesti kao šampitu“, na udaru je Nebojša Vukanović, novinar BN TV. Vukanović je radio skoro tri godine u osnovnoj školi „J. J. Zmaj“, kada mu je rečeno, bez obrazloženja, da je otpušten i da više ne dolazi na posao. Razlog je više nego jasan -politička nepodobnost! Zbog svog kritičkog izvještavanja prema režimu, Vukanović dolazi na udar „Malog“, koji ga proganja gdje god stigne. Prijeti mu kletvama, naziva ga fićririćem, paparacom, neprijateljem, plaćenikom, seljačinom i na kraju fizički nasrće na njega na ulazu u malu salu SO Trebinje prilikom jedne od učestalih nazdravičarskih zakuskih gdje „polpotovci“ proslavljaju velike radne pobjede po principu „ja tebe vojvodo, ti mene serdare“!
Milenko Krunić, PDP – ovac i bivši direktor radne jedinice Telekoma, posljednja je žrtva koju ću opisati u ovom tekstu. Smijenjen je kao politički nepodoban, dvije godine poslije privatizacije firme, jer nije htio udovoljiti nekim članovima SNSD da izlaze i ulaze u firmu kada hoće i kako hoće. A najveći mu je grijeh što je sekretara opštinskog odbora „Crvenih Kmera“, bivšeg poštara, smjestio na mjesto portira. Sastao se opštinski odbor i napisao svom šefu pismo: mijenja ovog, šalji drugog! I Pol, nemajući pametnija posla, zatraži od Srbije da uvaži zahtjev iz Trebinja! Uskoro stiže dobar glas iz druge države da je uvažen zahtjev poštara i opštinskog odbora SNSD Trebinje. (Plači zemljo Srbijo našta si spala).
Šta reći na kraju ovog mračnog tunela? Da nije još kakvog - takovog uticaja međunarodne zajednice, naši „polpotovci“ bili bi ozbiljna konkurencija kambodžanskom dikatatoru. On opoziciju uopšte nije imao jer nije uspjela da preživi! Ako malo bolje izanalizirate našu stvarnost vidjećete da suštinske razlike nema. Jedna od osnovnih karakteristika današnjih „potovaca“, kao i ondašnjih, je mržnja, brutalnost, sila, a sve propraćeno indoktrinacijom „ko nije sa nama protiv nas je“, i koja djeluje kao jednjačina bez nepoznatih: fašizam+ komunizam = novi polpotizam!
Dobra vijest: upravo kada završavam ovaj tekst jednim uhom slušam Dnevnik 2, BN TV. Čuh li dobro: sindikalni vođa preduzeća Agrkop iz Trebinja, čini mi se po prezimenu Fržović, poziva radnike na ustanak ukoliko im se i dalje nastavi prijetiti. Prekinem na trenutak pisaniju da vidim ko im prijeti. On dosta razboriti priča i poručuje da će odavde krenuti ustanak, kao što je uvijek i kretao, a igumana Savu obavještava da će na njegovu prijetnju silom biti odgovoreno istom, samo mnogo žešće! (I vojnici „Malog“ su se uskurčili, pa imitiraju svog šefa). Kako još reče Fržović, iguman im je prijetio da neće dobiti žute banke „ako budu štrajkovali još jedan sat“. (Dobro mu nije rekao da će ostati bez raja!). A Fržović mu poručuje: Neće moći više tako. Na ustanak, pa šta nam Bog da!